12. pro 2008.

Prijatelji

Malu kuhinju ispunio je miris kuhanoga mesa i buba koji je dolazio iz velikoga lonca u kojem se krčkalo najmanje nekoliko vrsta. Na naboranom zelenom licu pojavio se smiješak dok je mješao čorbu drvenom kuhačom koja je uskoro dobila izgled ljigave žute smjese. Većini bi se smučilo na taj prizor, ali ne i njima dvojici. Kada ništa nisi jeo nekoliko dana i buba je bila ukusan obrok. U pećnici su se pekli svinjeći kotleti koje je stalno morao povjeravati. Vrela mast je kapala s njih dok ih je preokretao i oblizivao oči dvometarskim jezikom. Iako to nikada ne bi priznao zavidio je Yoriju na očnim kapcima. Mnogo je više volio kuhati nego peći, ali danas je bio poseban dan. Iz dnevnoga boravka doprle su psovke. Yorijev klub je očigledno opet gubio. Ne trudeći se skinuti zamazanu pregaču izvadio je dvije boce piva i krenuo da vidi razlog psovke. Otvorivši bijela vrata na kojima su se vidjeli tragovi njegovoga kuhanja u vidu mnoštva kondenziranih kapljica. Vidio je uobičajeni prizor. Starac u kasnim sedamdesetim u potkošulji koja mu je otkrivala sijeda prsa i boksericama zamahnjujući svojim štapom za hodanje prijetio je sudcu koji je dosudio jedanaesterac protiv Spartaka. Nakon pogođenog penala bijesan i ljut bacio je štap koji je samo prošao kroz holografsku sliku i pogodio policu s knjigama podrmavši je, ali na sreću ne srušivši fotografije koje su se nalazile na vrhu. Većina ih je prikazivala njih dvojicu u mlađim danima ponosa i slave. Jedna ih je čak prikazivala polugole na Gregoru. Ta mu je bila najdraža. Tada nisu bili vojnici već samo prijatelji. Tetovaže koje su bore većinom sakrile bile su i više nego vidljive. Crvena zvijezda na zapešću, oznaka jedinice na ramenu, tetoviran LIBERTAS ispod srca. Kao da gledaš blizance. Na njihovu žalost ti dani su bili davno iza njih. Rat i bojišnicu zamijenila je kućica daleko od svega. Partija, komunizam, viši cilj. Sve je to propalo. Komunisti su postali omraženi, njihova ideologija ismijana. Teranci, Gregorijanci i Vasudanci su stvorili carstvo i počeli tlačiti slabije. Milijarde su platile životom suprotstavljanje novoj vladi koja je na vlast došla vojnim pučem. Najveći saveznik partije je postao njihov neprijatelj. Pobjegavši na sigurno skrasili su se i čekali. Ništa drugo im nije preostalo. 
''Šta se živciraš? Kod njih su dobili tri jedan. Proći će dalje. Osamdeseta je minuta i gube jedan nula.''
''Ma znam. Ali ono nije bio penal. Vražji sudac.''
Primjetivši pivu u prijateljevim rukama na trenutak je zaboravio na rezultat. Ruke ga u zadnje vrijeme nisu služile kao nekada. Nije imao snage da otvori čep ma koliko se trudio. Artritis ga je ubijao. Starost mu je teško padala. Žabac mu je dao svoju otvorenu pivu i svojim krezubim ustima skinuo plastični čep. 
''Kada te ovakvoga gledam sjetim se finala lige. Sjećaš se?''
''Kako se ne bi sjećao. Tri puta su nas pretresali, pokisli smo, izgubili smo, pretukli su nas redari, ali bilo je dobro.''
Obojica su se nasmiješila prisjećajući se dviju bolničarki koje su ih krpale tada. Nazdravivši jedan drugome ispijali su pivu do momenta kada je sudac označio kraj utakmice. Svjestan da je vrijeme da izvadi meso iz pećnice i skine čorbu s vatre Žabac se s teškom mukom ustao. U zadnje vrijeme leđa su ga nenormalno boljela. Zelena koža na leđima bila mu je u potpunosti išarana mnoštvom žila kroz koje je pulsirala žarko crvena krv. Pokvasivši još jednom oči počeo je nalijevati čorbu u dva duboka crvena tanjura. Yori je postavio bijeli stolnjak na stol i čekao. Upalio je usku, izduženu crvenu svijeću i čekao prijatelja. Žabac je donio pune tanjure. Pogledavši se s osmjehom počeli su pohlepno jesti. Maniri im nisu puno značili. Kapljice su svagdje letjele dok su se smijali i pričali punih usta. Malo ljudi ne bi ostalo iznenađeno brzinom kojom je smrdljiva tekućina prepuna komada telećeg mesa i buba nestala. Yori je tražio repete, ali ga je Žabac odgovorio. Uskoro se pojavio noseći pladanj prepun kotleta među kojima se nalazilo nekoliko desetaka pečenih krumpira ispunjenih lergijskim, još živim bubama. Budući da nikada nisu ostavljali ni najmanji komadić jela da propada njihovi tanjuri su bili očišćeni i dobro polizani pa su samo trpali s pladnja. Bube koje su se izvukle iz krumpira Žabac je hvatao jezikom koji je bio dosta brži od Yorijeve vilice. Uskoro su bili prepuni. Otvorili su bou vina koju su čuvali samo za ovaj dan. Natočivši si dvije velike čaše da vrha čestitali su si Dan Republike. U jednom dahu svaki je popio pola litre i bacio praznu čašu od zid. Staklo se razletjelo po čitavoj sobi. 
Zatim je vrijeme je došlo za razmjenu darova. Oba su pazila da drugi ne sazna gdje i što drže. Žabac mu je predao disk s svim utakmicama Spartaka u zadnjih deset godina, dok mu je Yori predao ručno izrađeni bodež od srebra s motivom velikog skakavca na drški od titana. Na oštrici su se nalazila imena bitaka u kojima su učestvovali. Zavalivši se u udobni kauč s pivom u ruci uključili su povijesni kalendar nadajući se da će njihova lica osvanuti na snimkama parada koje su se održavali desetljećima prije. Carstvo nikada nije umanjivalo vojnu moć komunista, dapače višestruko su pretjerivali da bi njihova pobjeda izgledala što slavnije. Uskoro je mrak pao dok su dva stara veterana snivala snove o prošlosti zavaljeni u udobni kauč pokriveni, siti i sretni.



Autor: Ilija Zorić

Reklama

 

Copyright (c) 2002-2011. Pisanija.com. Sva prava zadržana. Autor teme je O Pregador. Od 2012. pokreće Blogger.