25. velj 2007.

Plač anđela

Ne bih želeo sebi da dižem cenu, ali bi Andrićev Ex Ponto najverovatnije bio sličan ovom delu da je autor slušao bendove poput My Dying Bride.


Ljubav dugo trpi, ljubav je dobra, ona ne zavidi,
ljubav se ne hvali, ne nadima se, ne ponaša se nepristojno,
ne traži svoje, ne ljuti se, ne uračunava zlo,
ne raduje se nepravdi, ali se raduje sa istinom;
ona sve snosi, sve veruje, svemu se nada, sve trpi.
Ljubav ne prestaje nikada. Ako je dar proroštva – biće okončan,
Ako je dar jezika – prestaće, ako je znanje – nestaće.
Jer delimično saznajemo i delimično prorokujemo;
Kada pak dođe ono savršeno, prestaće ono delimično.

Prva Korinćanima 13:4-10




          Setio sam se jednog sna,- padala je kiša, a ja sam se trudio da izađem iz zemlje, poslednjim naporima sam razgrtao blato i pokušavao da udahnem mrak koji me je obavijao. Bol je prožimala moje telo, a oči, nenaviknute na bledilo koje je pravila munja, nisu mogle da poveruju gde sam, kada sam već napokon izašao napolje. Okolo su bili grobovi, a kada sam se okrenuo video sam svoje ime na nadgrobnoj ploči. Zaplakao sam, a oko mene i ispod mene je vrištala zemlja.

*  *  *

Ispruži dlanove i oseti kišu kako tumara hodnicima, kako priča jednu davno zaboravljenu priču. Zatvori oči i izgovori nečije ime, i on će te buditi snenu, njegove će usne reći – odlazim. Otvori prozore i prepoznaj mirise, prepoznaj odsjaje crnih očiju i zapevaj sa nama, zapevaj onu poslednju, onu što je ostala, onu što se zadržala sa oblacima, kao plač anđela, kao suze nevinih plavih očiju. Oslušni dobro, na istom me mestu srećeš, i na istom mestu klepet krila ruši zidove satkane od otkucaja. Pogledaj, ostao sam zatečen, a tako je malo vremena ostalo do večnosti, do bekstva u nemir, u smiraj, i u suton jednog vremena, koje kao da se pomera jer se boji tvojih dodira i osećanja, mojih reči i suštine.
          Probudi me, probudi me tu na istom mestu, jer mi opet kliziš, jer se opet kriješ i ćutiš, ne spominješ mi snove.
          Ispruži dlanove i dodirni me, ne bojim se ja smrti, nikada i nisam, jer moji su strahovi mnogo dublji. Jedino me ti držiš na površini, i jedino mi tvoja ljubav daje nadu, nemoj da je izneveriš i nemoj da je uplašiš. Ostaviću krila i reči i poćiću sa tobom tamo gde nikada nisam, i ćutaću ono što uvek jesam govorio, i plakaću zbog onog zbog čega nikada ne bih prerezao vene i ispustio sebe u ponor, u zaborav, bez snova i bez slika. Probudi me, probudi me tu na istom mestu. Jer, ja sam crni anđeo, odmetnut i prognan iz tame... i svetlosti.

*  *  *

          Neće više imati prilike da mi kaže išta, želeće ali neće moći, plakaće ali neću čuti, pričaće ali će reči same zanemeti. Neće, jer će se pokajati, tu nad mojim krstom pogrebnim, tu gde više stajati neću, tu gde više čuti neću takve reči. A želeo sam ih celog svog života. Želeo sam i nju, ali me je sve to slomilo, ali me je želja sahranila i dušu mi sakrila, sve me je to ubilo, a ne piće, ni sloboda. Sve me je to svezalo, a ne moja pitanja, niti briga, čak ni ruke koje su držale oštricu dovoljno blizu.
          Već je kasno, evo sviraju i onu pesmu gde si sama, gde me nema, gde ne molim, gde ne postojim kao što nikada i nisam celog svog života.
          Pusti neka reka teče, i nek sunce sine i drugim ljudima, i drugi vetrovi nek duvaju i nek uznemire vodu, jer su moje suze dovoljno tekle ovim poljima. To je tuga, i nada, i čekanje, i strast, i čežnja, i bol, i sreća, i ljubav, i strah... to je svemir, i zvezda, i mrak, i suza, i talas, i zvuk na krilima, zvuk na licima, zvuk moga srca koje prestaje da kuca kao što nikada i nije.
          Kajem se što sam i otvarao oči, što sam i upoznao svetlost, sada stoj i gledaj to što je ostalo od reči i od dela.
          Ja sam slomljen i ležim na dnu.
          Još uvek može čuti svoje ime u vazduhu. Oslušni, uzviknuto je mnogo davno, još pre nastanka sveta.

*  *  *

          Ja sam istina, rekla mi je, i tuga, i laž, i bol. Ja pretvaram krv u ponor i duše gutam u tami i u tišiniPored svake suze stojim, pored svakog otkucaja žrtvujem strah, i svoj pad posvećujem tebi.
          Ćutao sam. Želeo sam da se probudim, ali sam ipak stajao tu. Prazan...
          Zapalio sam sveću i pomolio se da moja duša pronađe mir, da mi se telo odmori, ali sam svaki put ostajao isti. Proklet...
          Zaplakao sam, i uvek se nadao da je poslednji put, udahnuo sam ponovo i trudio se da ne bude više, hodao sam opet i plašio se da se to ne nastavi. I dalje sam živ, a tako jako želim da je kraj. Niko nije čuo te povike i molbe, niko ni da obriše tu suzu, niko ni da se pomoli samnom, da me uhvati za ruku i kaže – spavaj, sve je prošlo. Ali su te reči ostale u mojoj glavi. Usamljene...
          I dalje čujem plač anđela, i onih palih, i onih koji su ostali u zagrljaju, ali je sve to samo tišina. Ja sam svoja krila slomio, i ne mogu se više zaceliti. Sve je to samo istina, tuga, laž i bol...
          I zato plačite samnom i ne gledajte me više tako...

*  *  *

          Vetar me je uporno povijao, ne dozvoljavajući da pogledam u nebo, koje se crnilo i koje je dopuštalo kiši da svojim tupim udarcima na trenutke blokira odviše umorne misli, koje su posustajale već godinama, tokom ovog teškog putovanja. Ja sam bio samo leš u blatu. Ruke su molećivo tražile, dok me je vreme teralo na početak. Mislim da sam te video negde u oblacima.
          Ipak sam bio u pravu, zar ne?
          Probudio sam se obliven znojem. Slušao sam kišu kako udara o prozore, dok je munja svojim sevanjem osvetljavala znojavu posteljinu koja me je podsećala na prljavštinu. Duševnu. Bunovno i uplašeno pogledao sam tu prazninu oko sebe i vratio svoju glavu na vlažan jastuk, posmatrajući plafon. Teško sam disao. Možda zato što je suza počela da me guši.
         
          Zamisli jedan ovakav dan,- ja ležim, snag pada, a ljudi u crnom se nešto došaptavaju. Sve je nekako tiho i tako čisto, sve je mnogo teško da se shvati, ova bol sad prati tuđi pokret, a slovo briše svaki uspavani dodir i unesrećenu težnju. Čak i kada muzika prestane i pobegne od stihova, ja se bojim da se ne vratim samom strahu jer se svet ruši, a boje prestaju da se kreću, pa se plašim da ti kažem koliko me tupi udarci muče dok gledam kako se njihova ljubav pretvara u potresne ispovesti vanvremenskog gospodara iskrivljenih sećanja. Sakrio sam se ovde, nestajem lagano, od pesme se ograđujem, sa pesmom sam rastao, u prah sam se pretvorio, čujem samo korake kako me opominju na verovanje. A verovanje me je spustilo u ovu rupu.
          Ti stojiš daleko i posmatraš reči kako ispunjavaju ovaj dan prepun... ne znam, čudno je. Greh sve nosi, i sve više čuva ono što stalno traži. Ja sam sada dublje. Svaka suza je prestala da dodiruje tišinu. Pružila je utočište uzdasima, koji su me te noći branili od tame. Ali sam ipak zaplivao.
          Izvini. Bojim se da te ne izgubim zbog ljudske izgubljenosti. Ali ti mene jesi. Jesam tu, u vazduhu, dodirujem i tešim nebo što plače, jer ne želim da postanem rob, u nedogled da gledam, gde nestaje radost, gde se ne sećam omiljenih slika. Izgubila si me još onog dana. Izgubila si me pre mnogo godina. Izvini. Iako sam još uvek tu, kao što sam i obećao. Molim te, samo sklopi oči i sećaj me se. Jer me je voda odnela u tišini noći. Kada je muzika prestala, prestao sam i ja.
           Sada je već i zemlja iznad mene. Zaboravi. Zaboravi i nasmej se. Obrisao sam tragove krvi. Ljudi su me napustili, prepušten sam vetru. Sada ti je lakše, vatra je izbledela.
          Zamisli takav dan, pošto je prethodna noć bolela, ali je i oslobodila zver. Suze su oživele dodire talasa. Zamisli takav dan, i reci,- počivaj u miru...
          Ipak sam bio u pravu, zar ne?
          Ipak sam umro zbog tebe!

*  *  *

          Setio sam se jednog sna, plač anđela je prekrio tišinu, jer oko mene i ispod mene je vrištala zemlja.

Autor: Dejan Birišić

Reklama

 

Copyright (c) 2002-2011. Pisanija.com. Sva prava zadržana. Autor teme je O Pregador. Od 2012. pokreće Blogger.