2. tra 2007.

Put

Zima.
Nagasaki.
Sneg. Danima već pada.

Misli Shirobei Akiyame su bile daleko od Nagasakija, u Kini, gde je prethodnih godina proučavao drevne metode lečenja i tajne ljudskog tela. Spoznao je vitalne tačke ljudskog tela, i pronikao u suštinu Taoizma i kineskih borilačkih veština. Voleo je Japan, zato se i vratio, da svom narodu pomogne.
Sneg je lagano prekrivao okolinu, a mir sa kojim prividni haos pahulja stvara savršen prekrivač ovladavao je i njegovim umom, oslobađajući ga haosa misli koje su mu jurile glavom. Mirno, lagano dišući, sve je više postajao svestan sebe i okoline i ne razmišljajući. Intuitivno, praiskonski. Upijao je svet oko sebe, miris pahulja, gotovo da je mogao čuti zvuk pahulje kada legne na granu. Ako bi se koncentrisao na jednu. Ne, posmatraće ih sve, ne loveći ih i ne remeteći u ovom božanskom zadatku.
Grane stabala u njegovom vrtu savijale su se pod debelim snežnim pokrivačem. Ponekad, neka bi pod težinom pukla a prasak slomljene grane kao eksplozija remetila je njegov mir. Iz slomljene grane na proleće će izbiti novi izdanak. Život nastavlja dalje. Snažna su to bića – drveće. Možeš ih seći, lomiti, paliti, posle nekog vremena ponekad posle nekoliko godina iz panja čak izbije izdanak i izraste u još lepše stablo. Jače, činilo mu se. Kao čovek ne bi to mogao prosuditi, jer je njegov vek kratak kao dan vilinog konjica naspram veka drveća. Ona žive mirno i dugo. Opiru se vremenu. Nedaćama. Postojano. Snažna su. A ipak, eto, jedna pahulja koju dahom možeš ispariti, umnožena milion puta lomi ih ma koliko se grane opirale.
Hiljadu godina posle ove zime neka će stabla biti i dalje živa, razmišljao je. On naravno nije mogao znati, da će vatra s neba zbrisati život u Nagasakiju samo tri stotine godina kasnije i da će beli prekrivač i drugačije pahulje prekriti mrtvo tlo. Uživao bi još više u sadašnjem trenutku da je toga mogao biti svestan. Ili bi plakao. A on je samo posmatrao, tihi juriš pahulja na tlo, na snažna stabla koja se savijaju sve više pod težinom snega dok na kraju ne puknu. Sva, osim jednog, čije bi se grane savijale gotovo do zemlje odbijajući da puknu, a zatim iznenada, kad bi sneg skliznuo sa grana, kao bič poskočile uvis otresajući preostao sneg sa sebe. Pobednički. Veselo vibrirajući u ritmu smeha. Veselilo bi ga uvek kad bi malena vrba stresla sneg sa sebe. Ostala snažna stabla pucala su pod težinom snežnog pokrivača, ali vrba ne.
Podstaknut srčanom vrbom počeo je da shvata šta znači rečenica kojoj su ga učili stari majstori: “popusti da bi pobedio”. Tako je vrba pobeđivala, popuštanjem a ne opiranjem.
Neznajući i ne brinući o vatri koja će zbrisati život tri stotine godina kasnije, inspirisan vrbom stvorio je novu veštinu Ju Jutsu (nežna veština ili veština nežnosti) a školu nazvao “Škola Vrbinog srca” - Yoshin ryu.
- “Znaš li šta znači Aikido?”
- “Ne”, odgovorila je spremajući kafu.
Četiri veka i pola sveta ih je delilo od Shirobei Akiyame.
- “Put ljubavi”, odgovorio je.
Pogledala ga je pogledom, koji je govorio “mora da se šališ”, a on je dodao: “a Judo znači nežan put”.
Ispričao je kratko priču o vrbi i snegu i kako se vrba oslobađa snega.
U njenim je očima blještalo sečivo katane do pola izvučene iz korica. Obožavala je film Kill Bill i scene mačevanja. I sama je bila željna borbe i pobede. Možda nije do tada ni slutila da je oštrica mača ubojitija kad popušta. Iako nikad nije čula za Shirobei Akiyamu i za njegov dom u Nagasakiju, znao je da je sada ova slika vrbe i snega urezana duboko u njenu svest samo tom jednom rečenicom. Kao nekad Shirobei i ona je bila žedna znanja. I pobeda. U poslu. Samo još da nauči da se ne boji poraza. Ako nauči da joj ne znači ni pobeda ni poraz, biće spremna da pobeđuje.
Parket je bio hladan dok je u kariranoj košulji i plavim trenericama stajao bos i posmatrao Boksera, kako im pokazuje tajne drevne veštine. Tek je krenuo u prvi razred srednje škole i tek prošle godine izgubio titulu najslabijeg u razredu. Želeo je naučiti da se brani, a nije ni slutio da je to bio prvi dan dugog perioda u kome uopšte neće morati da se brani i tuče. Priča o snegu i vrbi ga je na mah opčinila. Ali do srca vrbe delilo ga je mnogo godina. Do pričanja legende o snegu i vrbi, četvrt veka.
Kao crvena traka, krv je ostala na debelom konopcu kad je iznemogao skliznuo ka zemlji. Odranih dlanova, brišući ih o kimono, rođendanski poklon, lelujajući se stao je u vrstu. Tempo je bio ubitačan, trener nemilosrdan, ali on nije hteo odustati. Nije više imao ni snage ni daha i samo je volja ostala. Bio je u sali svoje osnovne škole, onoj istoj u kojoj je godinu dana ranije konačno pokazao da nije najslabiji, obarajući ruke većini vršnjaka, sa suludom upornošću pružajući otpor dvojici preostalih, najjačih u školi. Osećao se kao vrba, pred pucanjem, ali je trpeo. Naklon senseia označio je kraj muka, i današnjeg treninga.
Pre i nakon borbe borci se klanjaju jedan drugome, govorio je sensei. Na taj način oni iskazuju poštovanje i zahvalnost protivniku što im omogućava da usavrše svoju tehniku. Pokloni se. Bori se. Ustani. Pobedio ili izgubio, bez obzira na bol, pokloni se. Hiljade puta… Dok ne pređe u naviku. U stil.
Rat je besneo. Bombardovanje, akcija nazvana sarkastičnim imenom “Milosrdni anđeo”. Ovo je bila njegova zemlja, u plamenu. Verovao je da uskoro sledi invazija, i brinuo šta će biti kada se to desi. Ćerka je plakala prestrašeno ga dozivajući: “tata dođi dole”. Sišao je, uzeo je u naručje i izneo napolje. Znao je odlično da su na verandi bezbedni od zrna. Pokazao joj je svetleći snop protivavionske vatre “Pogledaj, ne plaši se. Vidiš, to šta čuješ sada, to su naši, vidiš, kao vatromet je, ne boj se”. Malo nežnosti umesto straha više vredi kad drugačije ne možeš pomoći, razmišljao je vraćajući je u podrum. Sve će proći, valjda će oni preživeti. Za sebe je znao da ako dođe do invazije da verovatno neće, rešio je da se pridruži svojoj staroj jednici, padobrancima. Ako ima šanse, to mu je jedina šansa da preživi, da bude u srcu vatre, sa onima u koje veruje. Sa onim budalama kao u prethodnom ratu nema nameru da ide. Dvaput neće imati takvu sreću. Samo ga je plašilo što nije verovao Amerikancima. Zbrisali su Hirošimu i Nagasaki, šta će ih sprečiti da za primer zbrišu nas. Našu decu. To ga je smrtno plašilo. Više od sopstvene smrti.
Novi napad, u mrklom mraku, svetlost obasja svaki ugao sobe. Svetleća bomba… Istrča napolje i začu zvuk aviona, nisko, ispod ovih niskih oblaka a zatim na horizontu blesnu crvena svetlost i desetak sekundi kasnije odjeknu detonacija. Protivavionska artiljerija tek se tada oglasila. Nije mogao da ga vidi, ali izgovori naglas, na čuđenje komšija “Alal vera majstore. Svaka čast! Muški odrađeno!” i pokloni nevidljivom neprijatelju kratak aplauz. Nije voleo što im je pošao za rukom ovaj napad, ali bio je junački izveden a on nije umeo drugačije no kao hiljade puta pre toga da oda priznanje protivniku koju se časno borio. Navika, stil, svejedno.
Napolju je pljuštala kiša. Kafa, priča o snegu i vrbi, značenju reči Judo i Aikido, bili su već nekoliko ulica iza njega. Kretao se kroz košavu i kišu ka kafiću gde će se ugrejati, pre nego nastavi dalje. Odavno nije bio ovako miran. Odavno nije imao ovoliko problema i bio ovako miran. I strpljiv. Kao vrba. Ima još vremena, još može čekati. Kad ne bude mogao, sačekaće još malo. I još malo. I još sasvim malo. I kad se niko ne nada, u trenu će se sve promeniti. Ovo je samo jedan duži randori, koji ću dobiti, reče sebi ispijajući espreso sa mlekom. Nije odavno bio ovako smiren. Još od svog krštenja i jedne davne zore koja ga je promenila. Još sam tu, tek sam došao, govorio je sebi, hrabreći se.
“Šta ćete popiti?” pitao je prijatelje. Obojica su bili tmurniji od ovog kišnog dana. Kao i on pre mesec dana. To je prošlost. Otpi gutljaj kafe, nasu malo šećera i osvrnu
se oko sebe. Lepo je ovo mesto, samo nešto nedostaje.
Nasmeja se. Samo je on znao šta nedostaje.
Ovo je bio dug put, a tek sam počeo, pomisli.

Autor: Saša Jovanović

Reklama

 

Copyright (c) 2002-2011. Pisanija.com. Sva prava zadržana. Autor teme je O Pregador. Od 2012. pokreće Blogger.