23. ožu 2007.

U stopalima mora da budem plavo

Izabrala sam baš Tebe, ja , misao da se probijem između svih onih, drugih. Isprva sam sanjala da sam se gurala da u metežu budem baš ta. Onda sam odsanjala da metež nije ni postojao, kao ni moje zaplitanje o spirale školjke. Putovala sam, pozvana. I tako sam došla, da samo Ti kažem. Da ostanem, i prođem. Namerno.  Po onim mestima, po kojima se talasi lenjo prevlače preko peska. Ja sam čula da u zrnu se skupiš,  iz zrna da sazidaš Svet. A jedno od mojih zrna bilo je mesto, ogromno. Biser..  Sa tačkama, ogledalima. Nakon, negde iz lutanja,Teja i Nefretiti, onaj luk vrata kada žena usnama dodiruje rame. Nastavljaš. U one plave trepavice sazvežđa. Žene koja sanja. Budna, dodiruje Amona. U vremenu da ga ogrnem jednim danom, da me dovede. Da vidim, kada se magle nailazeći jedna na drugu, stapaju.   Skinula  je narukvice i stavila ih na komodu. Podigla je komad žada ka svetlu.  Platno. Imala je da dovrši rad : “Greške“.  Grafitnom, već je osenčila konture čoveka. Jednog istog, koji se razlama. Htela je da se zabavlja, jednog je nazvala Oge, drugog Muzar, sledeće : Traeh, Ašud, Jarkseb...Svi oni, stoje na linijama, koje povezuju dve, kao pruge što se uvijaju upletene, na gore. Razmišljala je o tome, kolika je razdaljina između poprečnih linija što spajaju one uzduž. Imala je test probu. Mogla je da izmeri sekunde na štoperici Age-a, koliko zaostaje za  Momuzar-om, koji je davao često naređenja ostalima:  „Imuzar“ ! Žena, koja je obavila levom rukom snop, desnom stablo beskraja. Podigla oči ka zvezdama i osmehnula se. U Orionu, nastala je ljubičasta.   U ulici kosmosa, sneg je padao na lice.I koliko god. Da traje.  Moj muškarac, ka Tvojoj ženi.  Sećaš li se, kada smo na pesku Čilea pravili kule? Bilo je kao i sada, toplo, i tada sam ti rekla da želim u Rio. Ti si me pitao :  “Zašto ne kreneš”? I podigao obrvu.  Prišla nam je visoka žena u dugoj, beloj tunici sa plavim šarama, noseći krčag na glavi.  Akni, rekla je da požurimo, jer ćemo uskoro po noć. Bila sam okružena, Herinim hramom. Vidim Te. Kako stojiš u jutarnjem Suncu što se gura kroz rupičaste zidove, punog ucrtanih ruža. Stojiš u beskraju, diveći se čudu. U sebi. Samoća. Dah. Zgrčio si se i klizaljkama obeležio krug. Salto. I stao, sa špicem u ledu. Sa snegom, na dlanu. Ali ti si se nasmejao i počeo da trčiš između stubova, uvijajući crvenu vlas Sunca.  U travi, boje bakra.  Čuo se tenor. U službi, podigli su kapuljače i stali u red. Prošli su hodnikom, punog upaljenih baklji. I došli do boja. Siriusa. Tada Ti je pokazala korak. Bio si zbunjen. Dodirom. A ona se setila da nastavi, ka plavim trepavicama sazvežđa. Rekao si joj : “ Consumatum est. Omnia meca mecum porto”. Prstom joj sklonio suzu, i nestao. Da nauči, da ne postoji ni odlazak ni dolazak. Potvrdi me.  Primetio sam da joj se jecaj ne čuje onda kada se grmljavina odlama od vode i ostrva. Plemkinja, ćerka  Etrav i Arom. Dozvolili su joj da ima klavir. Sa svih deset prstiju, zarila je tonove. Nagnula se, čekajući da zvuk odleti. Na put. Zamahala rukama, kao ptica.Rekla je, da su sve cvati trešanja u njenim očima. Svake nedelje, dolazio joj stariji čovek sa bradom, i donosio bele, sitne smotuljke. Pokazivao sam joj, kako zlatna kašičica uvija med. Jedna kap, ostala je na usnama planina čije grudi uzdahuju pod dodirima belih rukavica.  Zovem se Erom. Moj otac, nosio je dugačke haljine i učio me da plovim. Prve moje linije bile su u obliku jarbola koji je uokvirio ruže vetrova. Poslao sam ti misao. I tamo, još dalje... 


Autor: Tijana Končar

Reklama

 

Copyright (c) 2002-2011. Pisanija.com. Sva prava zadržana. Autor teme je O Pregador. Od 2012. pokreće Blogger.