2. tra 2007.

Zora


Ne vidi se prst pred nosom. Prvi put je to doživeo sada. Gde god se okrene nije bilo ničeg, nije bilo svetla, samo mrak, i kiša. Kiša koja se slivala niz telo, pravo niz vrat i ispod odeće. Bauljao je polusavijen pipajuci kao slepac rukama ispred sebe tražeći prvo stablo, kao kakav takav orijentir. Brojao je korake, jer ništa se nije videlo, a znao je, deset metara dalje je minsko polje. Hiljadu puta se ranije pitao kad ratnici obave nuždu, u sred borbe, i osećao se kao glineni golub ali bio je srećan u svom oovm paklu što je bila noć, i neće ga videti. Osim, možda, snajperista, kroz noćni nišan. Biti ubijen dok pišaš, kakva smešna smrt, pomislio je.
Haubica… huu,huuu,huuu,huuu, tako mu je brat objašnjavao da se čuje granata haubice, ne zviždi, samo valoviti huk dok preleće. Naša. Isporuka za Vukovar. Prestao je da ih broji još pre nekoliko sati, jer su svakih desetak sekundi preletale. Dosta ih je palo u šumu. Čuo ih je i jako blizu da padaju ali nije video nijednu eksploziju. Za tenk dvadesetak metara dalje zna da nije pogođen i drugove u susednom zaklonu. O ostalima će čuti ujutru kad se razdani. Da, predveče je drugi tenk pogođen, stotinak metara dalje, bilo je ranjenih. Jak si mi ti snajperista, pomisli dok se vraćao ka zaklonu, mogao si me sad očistiti. Spavaš, brate Hrvate. Mučio ih je taj snajper danima, znali su gde je ali se uvek vraćao, i nakon što bi ga iz tenka gađali. Bio je očigledno vešt.
Blještava svetlost sa neba prekinu mu misli. Bacio se u vodom napunjen zaklon, još nesvestan šta je to. Svetlost nije prestajala, nije dakle eksplozija, svetleća bomba je, a zatim začu zvuk aviona u obrušavanju. Naši, jebem im mater, opsova.
Uh, kako može da spava, pomisli gledajući pijanog druga u rovu, koji je spavao kao da se ništa okolo ne dešava. I njega je san savladavao, ali grickao je pomalo tablete kafetina, nadajući se da će ga ono malo kofeina iz njih održati budnim. U jednom trenutku san mu je došao na oči, za tren ih je zaklopio i već sledećeg je osetio nož na grlu. Uh… kakvo odvratno buđenje, srećom samo mu se pričinilo kad je hladna voda u kojoj je ležao prodrla kroz košulju. Mrak je takav da nam mogu staviti bombu na šlem ne bi osetili, zezao se do pre neki sat sa drugom. Sad mu je to zezanje već zvučalo jezivo stvarno. Stegao je škorpion u ruci i počeo da osmatra. Osmatrati u mrklom mraku je kao ludost. Ništa se ne vidi pobogu. Nije video ni stablo ispred sebe, na pola metra, kako će videti nekoga ako se približava? Ipak, i dalje je zurio u mrak. Na sluh se ne vredi oslanjati jer ionako na sve strane gruva od eksplozija.
Najzad..počinje da sviće. Nikad se tako nije radovao jutru. Horizont je počeo da rumeni i već su se razaznavali oblici. Ova noć je brzo prošla. Sporo sviće, presporo. Nešto je tu čudno, da li sam budan ili sanjam pitao se. Do sad je moralo svanuti. Probudi se! Budi se, ne smeš spavati. Ne, budan je… ne spava..ovo je stvarno. Da li je baš tamo istok? I onda, shvati da prisustvuje neverovatnom prizoru – bože, zapalili smo grad. Odvojene eksplozije nije čuo, samo tutnjavu i shvatio je da rumenilo na horizontu potiče od eksplozija koje su se slile u jedan vatreni prekrivač. Tamo ima ljudi, pobogu. Počeo je razmišljati o njima kao o ljudima, ne kao o neprijatelju. Setio se priča o Drezdenu, Hamburgu, kako su goreli pod savezničkim bombama. I prošla ga je jeza celim telom. Kanonada je utihnula. Hlade cevi. A onda krenu novi talas zvižduka i huka granata preko šume u kojoj je bio. Neprijateljski. Stotine projektila. Sad treba izdržati. Eksplozije su bile sve bliže i u tom se trenutku i naš tenk uključi u borbu. Svako opaljivanje tenka treslo je zemlju i bacalo ga na drugi kraj zaklona Uhvatio se za korenje hrasta da ga detonacije koje su se približavale ne izbace iz zaklona. Sad je već postalo gusto. Krenula je i naša artiljerija, razmišljao je i pade mu blesava misao na pamet – šta ako se u vazduhu sudare dve granate? Ne, ne, nije nemoguće, video je sliku dva metka koji su se ukrstili, na nekom bojnom polju, u građanskom ratu u Americi.
Sviće. Najzad. Ili ne? Opet se prevario, izludeće ga ako se ovako nastavi. Opet gori grad pred njim. Vatromet rikošeta ustremi se ka nebu iz pravca Lužca. Izgleda da je oklopna krenula u napad. Tek je sutradan saznao da je oklopna tada napala sopstvenu pešadiju koja je već ušla u grad. Nije mogao verovati svojim očima, svetleća zrna uzdizala su se kilometrima u nebo. Kao vatrena fontana. Bila bi to lepa scena da nije ratna. Setio se da je u vojsci izazivao sudbinu šunjajući se iza meta na strelištu dok su svetleća zna rikošetirala i preletala iznad njega. Kakav doživljaj! Sve je to bilo zezanje, kockanje sa sudbinom koje ga je očvrslo. Sada je strpljivo čekao kraj ovog pakla rešen da ne potroši poslednji metak na sebe. Nije ga odvojio poput ostalih drugova. Ni metak, ni bombu. U tom razmišljanju još jedna zora zarumeni na horizontu. Ma jebi se, pomisli, ovo neće nikad svanuti. Brinulo ga je samo što su ekplozije sve bliže. Osvrnu se oko sebe i shvati da ga može ubiti samo granata koja mu padne na leđa. Užas, raskomadaće ga, pomisli, a zatim shvati da neće znati. Neće osetiti. Plašio se do malopre bola, ali sada ga je priželjkivao, kako je smrt postajala sve izvesnija. Želeo je osetiti, zaurlati, želeo je opsovati, bilo šta samo je želeo znati da je to poslednji sekund života kada konačno dođe. Nije želeo samo nestati. Ne, nikako kao nožem presečena nit. Otići bez glasa delovalo je kao užasan scenario, bez obzira što taj glas niko neće čuti. Želeo je da zna, da se sam sa sobom oprosti. I prvi put u životu, počeo je da se moli, dozivajući Boga, ne da ga spase, već da mu podari osećaj, saznanje smrti, da ga ne obriše sa sveta kao gumicom, da mu dopusti da pati i bude svestan kraja, i ako je cena za to bol, neka bude, samo ne rez, samo ne da ne oseti ništa i da prestane da postoji. Sam na svetu, samlji od sviju, molio se i čekao kraj, ili bar neprijatelja, u samtrnom strahu od ništavila, i bez trunke straha od smrti. Poželeo je borbu. Oči neprijatelja, metak, bilo šta, samo ne nestajanje.
Do zore je još nekoliko puta grad goreo i svaki put bi pomislio da sviće. Najzad se razdanilo, ali nije bilo ptica, nije bilo ničeg, samo njih nekoliko u celoj šumi. I tišina. Skinuo je šlem, oslonio na bok i gledao sunce koje se rađalo iza grada koji je utonuo u tišinu. Osetio je miris svetog mira na čelu, podsećajući ga na jučerašnje krštenje i miropomazanje. Bio je miran, živ, praznih misli, i uživao u vazduhu koji oseća u plućima i hladnoći koja mu je probijala kosti dok je mokar stajao i gledao sunce koje se rađa iza grada pred njim. Nešto je noćas ipak umrlo, njegov strah od smrti. Zamenila ga je ravnodušnost. Vratio je šlem na glavu, popustio kaiševe, i proverio oružje. Valja biti spreman ako dođu. Žirevi su ukusni, otvarao je jedan po jedan i jeo. Nasmeja se.. jede žireve… i seti malog belog praseta koje umalo te noći nije ubio kad se pojavilo pred njim. U sred bitke ono je njuškalo i tražilo žireve, u mraku. I ono je nestalo, ko zna gde. Svi normalni su otišli iz ove šume, osim hrastova i ljudi. I toliko je i osećao, kao i drvo. Živ je, dok god to traje dobro je.


Autor: Saša Jovanović

Reklama

 

Copyright (c) 2002-2011. Pisanija.com. Sva prava zadržana. Autor teme je O Pregador. Od 2012. pokreće Blogger.