19. srp 2007.

Vetar

Nekada su dani bili lepi. Sunčani i topli, mirisni i puni energije, a ne kao sada: oblačni i hladni. Možda je to do prirode a možda i do ljudi čiji nam ih osmesi ispunjavaju. Sada, kada ih nema, ili kada skinu svoje maske čini nam se da se to priroda igra svojim licima. Moje sunce je donosila jedna devojka kose boje lana, predivnog lica i osmeha, očiju svetlijih i lepših od zvezda. Barem se meni činilo da mi sunce izlazi svakih godinu dana, onda kada je vidim, kada se ponovo zaljubim u nju.
Posle nekoliko izlazaka sunca, odlučio sam da je vreme da prestanem samo da maštam da će Sunce češće dolaziti i da učinim nešto da se to konačno i dogodi. Uzeo sam svoj telefon u ruke, tu spravu koju svaki dan proklinjem, i predložio da bismo mogli da “zajedno ubijamo dosadu” (pošto mi se stalno žalila kako su joj dani a posebno večeri dosadne). Za divno čudo, pristala je! Sav radostan, proveo sam nekoliko narednih dana u maštanju i očekivanju subote. Ono što ja nisam pretpostavljao je da će događaji u subotu promeniti mene, suprotno mojoj želji da ja promenim ono što će doći.
Bila je jesen. Kiše još nije bilo, ali je već hladnoća ispunjavala vazduh. Zbog toga, nigde nisam mogao da nađem ružu. Poslužio bi i neki drugi cvet, ali jednostavno - nije bilo ničega.  Sve što sam uspeo da pronadjem je davno precvetalo, osušilo se i nije bilo pogodno za moje namere.
A onda je konačno došao i taj dan. Jutro je bilo sunčano i obećavalo da tako i ostane. Uveče sam se spremio i otišao malo ranije, jer nisam hteo da kasnim i da me onda čeka. To je ono što me i uništava, ta preterana pomantičnost koju se trudim da pokažem na svakom koraku. Uvek kao Don Kihot stavljam želje dama ispred svojih, uvek se trudim da im govorim lepe stvari, da im privučem stolicu i još milion drugih sitnica koje su danas izgleda bitne samo meni. Povezao sam i neke drugove, a sad žalim zbog toga. Stigao sam malo ranije od vreme koje smo pominjali u našim porukama od pre nekoliko večeri. Onda sam stao i čekao. Prošlo je deset, a onda još toliko minuta, pa još dvadeset, ubrzo i ceo sat ukupno. Ja sam sa nekom čudnom upornošću još uvek stajao na istom mestu, stalno govoreći sebi da će doći, da samo malo kasni. U jednom trenutku sam se i zabrinuo: da joj se nije nešto desilo? Sasvim iznenada je počela i kiša. Iznenadni pljusak se spustio na ceo park i pokvasio sve staze, drveće a i mene između ostalog. Onda je došao i vetar, počeo da ljulja drveće i da donosi hladnoću. Tresao sam se poput kakvog malog psa, ali sam i dalje čekao svoju gospodaricu. U jednom trenutku se pojavila iza ugla. “Ali čekaj, ona leti?” Da, ali ne zato što ima krila, već zato što je vetar nosi. Nisam mogao da verujem svojim očima. Išla je od jednog do drugog prolaznika ne zadržavajući se previše ni sa jednim. Krenula je i prema meni i tada sam se ponadao da ću je uhvatiti i zadržati od tog vetra. Opet sam se prevario, mene je zaobišla i odletela kod nekog drugog, trećeg ili desetog, više ni sam ne znam. Ostao sam sam, i pokisao, smrznut okrenuo sam se i otišao.
Možda sve ovo prevazilazi granice pojmljivog, ali je ona, na kraju krajeva, bila toliko laka da je vetar mogao nositi bilo gde, a njoj to i nije smetalo. Nije smetalo ni ljudima pred koje je padala, a koji su mislili da je to zbog njih ili da ih sreća prati. Mislim da sada retko izlazi jer se plaši tog vetra, koji još uvek, neprestano duva.
Ja sam od svega toga nazebao, dobio upalu pluća i komplikacije sa srcem. Više se i ne nadam da će dunuti u mom pravcu i izbegavam da stojim na vetru. Jer, kada on donese nešto, sa sledećim to već odlazi i često niša ne ostane - niti san, niti nada.


Autor: Miloš Milošević

Reklama

 

Copyright (c) 2002-2011. Pisanija.com. Sva prava zadržana. Autor teme je O Pregador. Od 2012. pokreće Blogger.