28. ruj 2007.

Monoton život

Kako je monoton život…On ne voli da izlazim iz stana. Kaže da se plaši. Da se možda više neću vratiti kući. Da ću ga ostaviti. Glupost!
I tako, dane većinom provodim dremajući i čekajući da se vrati sa posla. I često satima sedim pored prozora. Posmatram ljude. Znam sve o njihovim životima. Prevarama. Lažnim suzama i osmesima. Patnjama. Desi se nam se susretnu pogledi. U njihovim očima vidim ironiju. Često i mržnju. 
Ponekad na sims sleti golub. Kljuca mrvice hleba. Sakrije se od kiše.
Ne volim golubove! Slobodni su. Mogu da polete kad god požele. 
Čak i mušice, te crne rugobe, žive zanimljivije od mene. Dodju do prozora, da mi se podsmevaju“ , razmišljala je melanholično.
Kapci su joj se nesvesno sklapali. Nije volela da drema pored prozora. Ali, u stanu je bilo toplo.
Odjednom, začula je njegove korake. Hitro je skočila. Nežno je privio u zagrljaj i poljubio u vrh nosa. 
Zauzeli su svoja mesta u udobnim foteljama. Pričao joj je šta mu se dešavalo na poslu. Večerali su lososa. Tokom razgovora, umiljato mu je sela u krilo. Zadovoljno se nasmejao. Liznula mu je čelo.
„Možda moj život i nije baš toliko monoton…ponekad…“ pomislila je, ližući šape. 
„Mrnjaaauuu“, začu svoj uzdah, dok  se zadovoljno istezala.



Autor: Ivana Nikovič Vanja

Reklama

 

Copyright (c) 2002-2011. Pisanija.com. Sva prava zadržana. Autor teme je O Pregador. Od 2012. pokreće Blogger.