26. ruj 2007.

Noć na brodu

Opet sam izgubio. Znam u čemu je problem, ali ne znam zašto ponavljam greške. Moram biti brži. Moram se brže i pravilnije postavljati. Ne umem da udaram drugačije nego pravilno. Izgubio sam rutinu. Ipak je prošlo više od deset godina od poslednjeg treninga. Barem se nisam iznervirao ovaj put. Reket sam vratio u jednom komadu. Ponovo obraćam pažnju na put. Treba da skrenem desno na semaforu, a potom u drugu ulicu sa leve strane. 
"Nadam se da su opet otvorili Petroniju. Jutros je bila zatvorena zbog radova" - okrećem se i vičem niz vetar, jer znam da me drugačije Bojan neće čuti. 
"Nisam znao da su zatvarali zbog radova" - odgovara. On na posao ide biciklom, ali nikada ne koristi prečice, pogotovo ne tu sjajnu mogućnost da ide jednosmernom ulicom u pogrešnom smeru. Ja bih to stalno radio, ali on nije takav. Izgleda da ne razmišlja o takvim detaljima, sitnicama. Stigli smo na parking iza zgrade. Gasim motor i vadim ključ iz brave. Jako je mračno. Žbunje je izraslo, a palme su otrembesile grane od silnih kiša i moramo da se provlačimo do kapije. "Da li će se Tomas setiti da unajmi nekog da sve ovo dovede u red" mislim u sebi dok prolazim pored bazena koji je i dalje u mraku, još od kad su crkla podvodna svetla, pre skoro 2 meseca. 
"Čekao sam vas kao gladan hleba!" - dočekuje nas Paja pred vratima. "Da li znate gde je glavni ključ?" "Vratili smo Tomasu, a on je dao novoj spremačici", odgovaram. "Jesi pogledao da nije možda u onom ćošku pod tepihom, tamo gde je ranije stajao?" 
"Jesam. Nije tamo. Meri ga je verovatno ponela sa sobom." 
"Pa jesi zvao Tomasa?" - uključuje se i Bojan. 
"Nisam. Telefon mi je ostao unutra zajedno sa ključem." 
Idiot! Potpuni, totalni, apsolutni idiot! Iako je izuzetno teško za nekog ko nije odrastao u Americi da se navikne na njihove brave i "kvake" i moguće probleme sa istim, on je uspeo. Ali samo na onaj deo sa izazivanjem problema. Počinjem da slušam njegove i shavatam da su mu zapravo trebala dva pokušaja da bi konačno uspeo da zaključa ključ unutra. Opet se naduvao, ali ga je pomisao da će spavati u hodniku spustila na zemlju. Tomas naravno nije tu, a Meri je je na noćnom pecanju negde na okeanu. Večeras sam beskućnik. Paja izlazi na stepenice, a Bojan i ja se vraćamo na parking i opet smo na motoru. Idemo kod Peđe i Borisa. Znam da će nam pomoći. Ulazimo u njihov stan bez kucanja, kao i obično. U dnevnoj sobi je gužva. Došli su kući na pauzu i poveli Edija sa sobom. Tu su još Ivana i Sanja. Prekidamo im priču novostima. Svi sem Edija su se blago nasmejali. Prevodim Ediju na engleski. 
"Ma nema problema brate, spavaćete kod nas." - odgovara Boris na celu priču. 
"A gde će Paja i njegov brat?" - pita Ivana, skoro zabrinuto. 
"Ne znam i ne zanima me!" odgovaram. "Pravo da ti kažem, voleo bih da spavaju u hodniku ili bazenu, pa da Pajin brat popizdi i prebije ga zato što je idiot. To bih stvarno voleo."
Stan je dvosoban, tj trosoban, ako računam i dnevnu sobu. Dve spavaće sobe, jedna dnevna, 4 kreveta i 1 kauč na razvlačenje. Teško da će pored njih šestoro biti mesta i za mene i za Bojana, a da se ne guramo. "Eddie, can I sleep on your boat tonite? I can try to make the best of this and to try something new. I've never slept on a boat under the stars." 
"Sure you can. You're gonna love it." 
Kako se samo lako stvari okrenu. Pre samo nedelju dana je isto pitanje postavio meni. Stari čamac mu se pokvario, a on, žena i sin su ostali u gradu bez mogućnosti da se vrate na brod pre jutra. Nas je tada bilo šest u dve sobe, na dva bračna kreveta pa nisam bio u mogućnosti da mu pomognem. Srećom, snašao se i nismo morali da koristimo rezervni ključ starog stana, da ga ubacimo, a da Tomas ne sazna. Još da skinem ovu mokru odeću sa sebe i spreman sam da krenem. Peđa i Boris će mi naravno pozajmiti svoju. 

Stižemo na malo pristanište za čamce. Edi otključava kapiju i silazimo iza ograde do čamaca. Čekamo da njegova žena dođe po nas. U daljini se nazire svetlost na vodi i čuje se zujanje motora. Melani prvi put pristaje noću. Prvi put u novom čamcu, sama. Sa njom je i šestomesečni Majlo. Već živi život na kom bi mu mnogi stogodišnjaci pozavideli. Šteta što toga nije svestan. Spava. Izlazimo iz luke i ulazimo u jedan od zaliva između brojnih ostrvaca. 
"Look at the sea weed. Do u see those tiny glowing fish?"
"No." 
Edi usporava i pokazuje mi rukom. 
"Right there, in the weed. Can u see them? Tiny green glow." 
Melani i ja se naginjemo i gledamo u gotovo crnu vodu. Ni ona ih nikada nije videla. Kratke zelene crtice se pojavljuju i nestaju u travi koja se nezire samo zahvaljujući svetlosti tih neobičnih ribica. Prvo mi na pamet padaju “neonke” koje sam nekada držao u akvarijumu, a potom i hemijski procesi koji omogućavaju morskim stvorenjima da svetle. Čitao sam o tome pre desetak dana, ali ne mogu da se setim imena enzima, proteina i specijalizovanih ćelija. Nije ni bitno. Ubrzavamo sve više i više, a tanke zelene crtice svetlosti postaju sve duže i duže. Voda je potpuno mirna sa lakoćom klizimo po njoj velikom brzinom. Spuštam ruku u vodu da osetim brzinu. Iza mojih prstiju ostaje trag sličan onom iza čamca. Ruka mi je mokra i podseća me da sam već u tuđoj odeći i da treba da ostanem suv. Prilazimo brodu. Ustajem i pružam ruku da ublažim udarac čamca o bok prilikom pristajanja, a potom vezujem uže za jedan od metalnih stubića ograde koju smo postavili kada sam zadnji put bio na brodu. Od tada je Edi dosta toga popravio ili napravio iznova i sada barka izgleda dosta pristojnije. Majlo se probudio od ljuljanja čamca prilikom našeg penjanja na barku. Melani odmah ponovo uspavljuje i nosi dole u spavaću sobu. Edi mi pokazuje mesto gde ću spavati. Klupa pored kormila jenešto duža i uža od dvoseda u mojoj dnevnoj sobi, ali jednako udobna. Sasvim dovoljno prostora da spavam. Obično se ne vrtim mnogo kad spavam, kada ležem svestan da nemam mnogo prostora. Iznad glave mi je improvizovana tenda kroz koju vidim zvezdano nebo. Ustajem i odlazim na pramac. Nikada nisam video ovako veliko i zvezdano nebo, nezagađeno gradskim svetlima. Beskrajno je i svuda oko mene se spaja sa okeanom. Zvezde su neverovatno sjajne i bezbrojne, rasute do same linije horizonta. Ostajem bez teksta. Telefon i kompjuter su mi ostali zaključani u stanu i osećam se slobodno. Blizak prirodi i tako sitan i nebitan. Oslobođen svih ovozemaljskih briga i problema. Vraćam se da legnem. Melani i Edi su izašli da popuše po cigaretu pre spavanja. Dugo pričamo o svemu i svačemu. O mom doživljaju Amerike, njihovim putovanjima po Tajlandu, Edijevom vremenu provedenom na Aljasci (tu priču bih mogao svaki dan da slušam). Kupio me je tom pričom. Zamišljam sebe u toj netaknutoj prirodi, divljini. Planine, šume, okean, sneg led. Želim zimu! Žudim za odlaskom na sever. U neki ledeni mir i tišinu. Ostajem sam. Podižem pogled ka nebu i gledam u beskraj. Sve se okreće oko mene. Barka se lagano vrti oko sidra i dok gledam u nebo daje mi osećaj da se ceo svet okreće oko mene. Ne osećam ljuljanje broda, ali mi se sve više i više spava. Zatvaram oči i konačno sam zaspao.

Autor: Nikola Branković

Reklama

 

Copyright (c) 2002-2011. Pisanija.com. Sva prava zadržana. Autor teme je O Pregador. Od 2012. pokreće Blogger.