15. lis 2007.

Smrt i električari


Plamenovi duše spoznaju svoj kraj. Svaki dan beše početak, ali ne i ovaj. Ovaj će doneti iskustvo o kome svi govore a niko ne čuje iz ‘prve ruke’. Smrt, naravno. Svi znaju za nju. Većina je se plaši. Neki joj prkose. Ali, niko iz živog sveta ne zna  O NJOJ. Sva ona prica o blještavoj svetlosti, tunelu i ostalo je samo deo priče..... Ako neko uopšte odluči da poveruje u takva svedočenja. Smrti, lično, nikada nije bilo jasno o kakvom je tu zapravo tunelu reč, ali nije želela da ulazi u pojedinosti ljudskih ubeđenja. Nije bilo poente. Svakako bi bila nadglasana. Pokušala je jednom da obljasni da je Bog, inače njen najljući rival u dominama, još 1097. (po ljudskom vremenu**) otišao na skijanje. Niko joj naravno nije verovao. Da bi izvukla neživu glavu, usled te indiskretnosti, morala je da povuče neke veze kod Života i Vode, koja je bliska prijateljica sa Prostorom, a koji je, opet, često pio limunadu sa Zemljom, koja je poznavala ser Đavola. Pa, zapravo, ne baš lično poznavala. Bolje je reći da je znala vanbračnog sina žene, čija je tetka pila kafu sa prodavcem cvekle, kod koga je svake druge subote pazarila ujna ser đavolove četvrte komšinice. Ipak, veza je postojala i Smrt je nekako izbegla Lomaču. A čula je da Lomača i nije tako prijatna kao što Vatra priča. Neko bi se možda usudio pa rekao da je čak možda i kučka. Ali ne i Smrt...Ne, ne, nikako...To joj ne priliči. Uglavnom, od tog incidenta, Smrt više i ne pokušava da se meša u ljudska pitanja. Bar ne više od onoga što joj je neophodno da bi svoj posao obavljala profesionalno. 
  ‘Plamenovi duše’... zvuči pristojno, pomisli Smrt. Poezija bi bila ponosna. Smrt je naročito obraćala pažnju na ovaj deo. Jer, ovo će biti zadnje reči koje će smrtnik čuti. To je činila za svakog klijenta. Nije morala, razume se, ali je želela. Najbolje što bi time postigla bila je beskrajna zbunjenost preplašenih duša. Ovaj mali govor, napisan kreonom na toalet papiru u wc-u železničke stanice, je napredak u odnosu na ranije ‘radove’. Pre nego što je završila šestomesečni kurs (što će reći, po neživom vremenu, period koji je potreban dugoprstom makiju da izleže mladunče) kod Proze i Poezije, njeno ‘završno obraćanje’ bi išlo nešto ovako: Gotovo je! Kako god bilo, ovo je svakako napredak. Bar što se kvantiteta tiče. Uzela je još toalet papira i nastavila....  
Ostatak priče o smrti ubrzo ćete saznati. Jer, ja sam Smrt, i ovo je ono u čemu sam najbolja. Život me šalje. Pa.... ne baš. Zapravo, preko njegove kancelarije mi stižu svi pozivi. Moj faks je crko, znate, a električara nema već četiri dana. Vreme misli da bi trebalo da kupim novi. Ali, meni žao da se otarasim ovoga. Lepo sam mu ukrasila slušalicu ljubičastim lakom za nokte, i sve to... za ovaj faks me vežu uspomene, znate. Kada je trebalo odraditi Gandija, na ovaj faks je stiglo obaveštenje. Nije to mala stvar...... Gandi je odličan igrač domina. Ali, znam...znam da će i taj trenutak doći..... moraću da kupim novi faks. Neće biti lako, odmah da vam kažem. Ja i ovaj faks imamo zajedničku istoriju, znate. A i Životu je više dojadilo da mi zapisuje poruke. Mada, ne vidim u čemu je problem. Meni ne bih bilo teško da to činim za njega. Život i nije tako fin kao što priča. U tom trenutku debeli bradonja uđe u wc i reče: ‘’Neko bi se možda usudio pa rekao da je čak možda i kučka.’’ Zaveza, do tada odvezanu pertlu na levoj patici, ustade i ode. Smrt se ponovo vrati pisanju....   I eto, da ste bili ovde čuli biste šta je ovaj ogavni debeli gospodin rekao o Životu.  Ali ja to neću ponavljati. Karma, znate.... došla juče da pozajmi mikser. Njen crko, znate. Prokleti električari. Samo kada ser Đavo ne bi imao toliko posla oko Pape, videli bi oni. 50 jura na sat... pljačka, eto šta je to. Nije da se hvalim, ali sam do sada ‘odradila’ 248.710 električara. Moj doprinos svetu, znate.    Mentalna beleška: Pitaj klijenta da li zna šta jedu magarci. Stvarno bi bilo dobro da imam magare u dvorištu. Ili dvorište dovoljno veliko da u njega stane magare, razmišljala je Smrt sedeći na wc-šolji. Ili, kako bi bilo dobro da nemam dlake na nogama (kako se ispostavilo, problem maljavosti je prisutan u neživom svetu podjednako kao i među živima, tako da ako možda želite da putem samoubistva prevaziđete ovaj problem, nemojte). Ili, da imam plave oči.  Neko je povukao vodu u kabini do, i to prenu Smrt iz razmišljanja. Napravi svoju grimasu za koncentrisanje i nastavi da radi na ‘završnom obraćanju’.....  
Dakle, zaboravite sve što ste čuli o meni, i pripremite se za jedinstveno i, nažalost, neponovljivo iskustvo. Jer ovo je kraj. Život vam je dao otkaz. Ispunili ste svoj potencijal, i sada je vreme da umrete. Ne prizivajte Očajanje, jer ono neće doći. Otišlo je da operiše urastao nokat na palcu. Nezgodne stvarčice ovi nokti. Eto, baš  mi juče Epilepsija priča, kako je slomila nokat dok je skidala kamenac sa lavaboa. Nego, vratimo se istrebljenju. Proces je kratak i relativno bezbolan. Samo se opustite i dišite. Dok možete, bar. Ostatak posla ću ja uraditi. Samo bez Brige i Panike, molim vas. Te dve ‘’neko bi se možda usudio pa rekao da su možda i kučke’’ su mi zamalo upropastile poslednje dve tranzicije. Dakle, dobili ste otkaz i više ne pripadate živom svetu. Tamni oblaci su se navukli preko vašeg postojanja. Debela dama je otpevala svoje. Bacićete kašiku i to je to. Ne trudite se, jer ne postoji ništa što bi mogli da učinite....  
I tako je Smrt pokušavala da dođe do neke smislene rečenice kojom bi zaključila ovo ‘završno obraćanje’. Pisala je sve dok joj nije nestalo toalet-papira. Stavila je papir u džep i izašla iz kabine. Ispitivački je pogledala svoj odraz u ogledalu. Gusta, talasasta, crna kosa padala je sa ramena i dosezala do sredine leđa. Nanela je još jedan sloj crvenog karmina na usne. Uvek treba dobro izgledati, Gandi joj je jednom rekao. Usmerila je svoj prodorni pogled ka odeći sada. Cipele su bile čiste, farmerke takođe. Crni mantil u pristojnom stanju. Sve u svemu, moglo je da prođe. Na izlazu iz železničke stanice stade na trafici da kupi žvake. Prodavac nije imao sitno da joj vrati kusur. Podsećao ju je na zadnjeg električara koji je pokušao da joj popravi faks. Vidimo se večeras, reče Smrt hladnim glasom.

Čovek pomisli da je kurva, a ‘neko bi se usudio pa rekao čak možda i dama noći’, i poče da je muva. Nešto tipa imam neki prostor slobodan večeras...malo je ‘ladno, ali uključićemo grejalicu... ti i ja... a?... Na to mu Smrt iščupa levi bubreg i ode mrmljajući besno.Večeras je desni na redu... Umela je jednim pogledom da odredi trenutak završne tranzicije. Bio je to talenat zapravo. A i imala je dosta prakse. Naročito u Iraku. Krenula je širokim bulevarom do klijentove kuće. Živeo je u blizini. Usput je pokušavala da se seti koji je danas dan u nedelji. Nije volela četvrtke.    Posle kratke šetnje, konačno je stigla. Prešla je nekoliko stepenica i pozvonila na vrata. Na brzinu je bacila pogled na ime današnjeg ‘otpremnika’. Sergej Otoman. Za Boga miloga, prokleto ružno ime. O čemu su, do sto đavola, razmišljali njegovi roditelji, pitala se. Stvarno ima čudnih ljudi u ovoj zemaljskoj zabiti. Iz razmišljanja je prenu otključavanje brave. Vrata se otvoriše i na pragu se ukaza ljudska prilika.
- Dobar dan, reče.
- Dobar dan, otpozdravi učtivo Smrt. Gospodin Sergej Otoman, jedva prevali preko usana.
- Da, izvolite.
- Za ime boga, i svetog Ilije, zašto su vam dali tako ružno ime?
- Molim?!
- Ma zaboravite. Da počnemo ispočetka. Ja sam Smrt i vreme vam je isteklo.
   Čovek  samo zatvori vrata i zaključa bravu. Dva puta. Ljudi su različito reagovali na Smrt. Zapravo, nagledala se mnogo čega u toku svog radnog veka. Prošle nedelje ju je jedan gađao Biblijom u glavu. Kao da će to da olakša situaciju. Mada koristiti Bibliju da nekom nanesete teške telesne povrede, pretežno u čeonom regionu, je svakako prihvatljivo. Prihvatljivije od čitanja iste. A i daleko korisnije, kako se pokazalo.   Smrt uzdahnu i materijalizova se u dnevnoj sobi Sergeja Otomana. On je sedeo i čitao novine. 
  - Čujte, nema svrhe opirati se. Zato, samo se prepustite i dozvolite mi da radim svoj posao. Verujem da smo oboje profesionalci. Nego, da niste vi slučajno električar?   Čovek samo odmahnu glavom. Iz nekog, njemu nepoznatog razloga, nije mogao da se pomeri. Počeo je da oseća bolove u grudima i duž leve ruke. Situacija mu postade malo jasnija. 
-  Dobro je. Opaka vrsta, ti električari. Nego, vratimo se poslu. ‘Plamenovi duše spoznaju svoj kraj...’ , čitala je sa toalet-papira.‘Niko iz živog sveta ne zna o njoj... moraću da kupim novi faks... Karma došla juče da pozajmi mikser... prokleti električari... 248.710... sada je vreme da umrete... urastao nokat na palcu... kamenac na lavabou... samo se opustite i dišite... bacićete kašiku i to je to...’  
 I tako je Smrt, savesno kao i uvek, izlagala ‘završno obraćanje’. Jadni Sergej Otoman je samo zbunjeno gledao i pokušavao da shvati. Nije išlo. Smrt zastade u govoru. Stade na sred sobe ispred gospodina Otomana i nervozno poče da gricka nokat kažiprsta. Ovo još dodatno uznemiri čoveka. Smrt konačno progovori ponovo....  
Kako se beše zove onaj film, vrzma mi se po glavi već neko vreme. Nešto sa anđelima. Bio je na nacionalnoj televiziji. Jeste li gledali?  
Gospodin Otoman samo polako odmahnu glavom, nesiguran sta mu je činiti, i gotovo na ivici nerava. Kažu da čovek prilikom smrti izgubi 21 gram. Neki misle da je to težina duše. Ali zapravo nije. Ovaj fenomen se pojavio baš posle literalnog kursa Smrti kod Proze i Poezije. Kako se ispostavilo, toliko kalorija ćete izgubiti ako svoj organizam postavite u stanje beskrajne zbunjenosti.  
Uglavnom, nastavi Smrt, neka cura reši da se ubije, lekovima nekim valjda...spremi sve, sedne da napiše oproštajnu poruku, i meteor udari u njenu kuću i ubije je... ha ha ha... nije šalim se... Sedne da napiše oproštajnu poruku i kako krene da piše, shvati da ne može da stane. Reči jednostavno dolaze same. I kako polako izlaže svoj život na papir i stranica po stranica prolaze, sve se bolje oseća, i kapira da nije problem u njoj. Ovo je jedan teško poremećen svet i kao pripadnica ljudskog roda normalno je da će imati nekih poteškoća da u njemu opstane. I tako odustane od samoubistva i ode i uradi se heroinom ili kristal-metom ili tako nešto.... jer je bila zavisnik, razume se. Jeste li gledali taj film?  
Gospodin Otoman je već u pola priče doživeo nervni slom i sada samo sedi i plače.  
 - O zaboga, ljudi su tako osetljivi. U redu, vratiću se ‘završnom obraćanju’, ako tako želite...   Izmučeni čovek samo klimnu glavom i promrmlja kroz jecaje nešto što bi moglo biti : mama.... 
-  Elem, došli smo do dela kada je došao da vari bojler, proveri Smrt na toalet-papiru.  
Otoman poče glasnije da jeca i preklinje da ga dokrajči više. Stanje beskrajne zbunjenosti mu je sada vec izgledalo kao blaženstvo.  
Pa dobro, ako insistirate. Onda ćemo skratiti postupak. Ali moram napomenuti da ovo ne radim često. Samo za vas, napraviću izuzetak.... budući da me niste gađali ničim.  
Hvala, reče klijent sa olakšanjem. Čak se i osmehnu blago.  
 - Nema na čemu. Ali bojim se da drugog puta neće biti. Jer kao što sam napomenula, ovo je jedinstveno iskustvo. Za tačno šest sekundi vaše srce prestaće da kuca.      Smrt zatvori oči, zastade kratko i samo reče: Gotovo je...  Istog trenutka klijent napusti svet živih.  
O ne! Do sto đavola! Svaki prokleti put! Opet sam zaboravila da pitam klijenta da li zna šta jedu magarci.... sledeći put, pomisli.Mentalna beleška: Sledećeg klijenta pitati da li zna čime da nahranim magare. I da... kupi prašak za pecivo. Nestalo juče.  
Smrt izađe napolje i pođe niz bulevar. Dan je bio lep. Nije bilo mnogo vlage u vazduhu. Od toga joj se kosa kovrdža. A ako nešto ne voli podjednako koliko i električare, to je kada joj se kosa ukovrdža. Telefon joj zazvoni u džepu. Pogleda identifikaciju....Meningitis. Pritisnu zeleno dugme i začu poznati glas...  
 - Kasniš. Igraš li danas domine ili ne?!
- Dolazim za četvrtinu kartonske kutije umočene u sok od kiselog kupusa starog tri najlona (oznaka za vreme u svetu neživih). Čekaj me.  
Ajde.
E jel danas četvrtak, upita Smrt, ali veza već beše prekinuta.   
**Da bi se bolje razumeo koncept ‘ljudskog vremena’ citiraćemo osobu kojoj je ovo profesija, a to je svakako gospodin Vreme. On je ovaj odlazak na skijanje objasnio kao ‘pokušaj Boga da se odmori od budućnosti’. Sve se ovo, naravno, odigralo u toku jedne partije domina. Prema Vremenovim rečima Bog je otišao sutra i vraća se pre tri dana, kako bi stigao na vreme za jučerašnju partiju domina, zakazanu još prekosutra. Ajnštajn je to najbolje rekao : Sve je relativno. I gotova stvar.                                              

Autor: Ana Zlatanović

Reklama

 

Copyright (c) 2002-2011. Pisanija.com. Sva prava zadržana. Autor teme je O Pregador. Od 2012. pokreće Blogger.