11. lis 2007.

Železnička elegija

Po ko zna koji put, sedim sam čekajući voz koji, po ko zna koji put, besramno kasni. Vetar je danas neobično okrutan prema meni, savršeno se zabavlja pretvarajući moj nos, obraze i prste desne ruke u beskorisne gomile zamrznutih ćelija. Cigareta je okončala svoj vek negde kod polovine, pokušavši da mi stavi nešto do znanja tim nesebičnim činom. Kao i obično, ne obraćam pažnju na tu plemenitu žrtvu i vraćam je u život, okrepljujući blago dlan nad vatrom upaljača. Iako ljubitelj zime, teško mi pada današnje ubitačno vreme. Jakna me nije uspela zaštititi od divljačkih nasrtaja hladnog vazduha, iako je prodavac garantovao da "sa njom mogu komotno i u Sibir". Očigledno je zaboravio da naglasi da ne bih baš daleko stigao. Sneg provejava i nalazi da mu je moja kosa prilično ugodno pristanište. Isuviše umrtvljen da bih vadio kapu iz torbe, trpim ga, psujući glasno u sebi. Sa razglasa se čuje neka muzika. Ne znam ko je izvodi. Ne znam ni da li me interesuje ko je izvodi. Danas sam rešen da potpuno uživam u sivoj mrzovolji koja izbija iz svake pore mene i grada na čijim leđima sedim. Prilazi mi čovek, već odavno osedele kose i pameti, i pita me gde se čeka autobus za neko mesto, za koje nikada nisam ni čuo. Pokušavam da mu objasnim da je ovo železnička stanica, građevina koja je zavhaljujući kratkovidosti projektanata predviđena isključivo za vozove. U jednom trenutku bivam prinuđen da odustanem od toga te on konačno odlazi da potraži nekog razumnijeg sagovornika. Bacam dogorelu cigaretu na šine i posmatram njene poslednje izdisaje. Pričvršćujem šal i skidam naslage snega sa kose. Odjednom postajem svestan ogromne količine ljudi koji stoje oko mene, čekajući da čelični bestidnik naiđe sa severa. Monoton ženski glas u sasvim uzgrednom maniru obaveštava gomilu da je gospodin zadržan i da će doći tek za sat vremena. Navlačim rukavicu na desnu ruku i krećem u potragu za svežim duvanom i ustajalom kafom. Polako silazim niz stepenice u tunel koji će me izvesti van objekta, potpuno utonuo u mržnju prema mašinama. Čini mi se da neko pokušava da me dozove, ali ignorišem to. U ovako velikoj bagri sigurno još neko poseduje ime koje je i meni dodeljeno. Međutim, dozivanje se ponavlja. Okrećem se, premda nevoljno, ne bih li video ko želi da me odvoji od grešnih, destruktivnih misli. Devojka. Ne vidim joj lice, ali znam držanje. Sećanja me udaraju kao ekspresni voz, a klovn počinje da žonglira noževima u mom stomaku. Međusobno se prepoznajemo i ona kreće nizvodno, rekom ljudi, ka meni. Sahranjeni osećaji počinju da grebu po kovčegu dok rastopljen sneg uzima na sebe ulogu hladnog znoja koji je ovog decembra otišao na odmor. Nelagodnost raste sa svakim stepenikom koji njene stare smeđe cipele ostave iza sebe. Konačno dolazi do mene i svojim zelenijim očima prodire u moje. Nestajemo u zbrci besmislenih pitanja i odgovora, rođenih iz čiste ljubaznosti ili stvarnog interesovanja za dešavanja u životu onog drugog,  na kraju nije ni bitno. Na pitanje gde idem, koga čekam, odgovaram da odlazim na jug da prezimim. Rođak je ponudio da provedem praznike kod njega, a i ne bi bilo loše videti neke prijatelje koji su se odavno ostavili lutanja. Na moje protivpitanje odgovara da čeka verenika. Potom nastupa tišina, duga i hladna. Razglas javlja da voz iz prestonice dolazi na drugi peron. Pozdravljamo se, pružam joj ruku i ona odlazi. Puštam sedam dobro odmerenih momenata da isteku, još jednom se okrećem ka izlazu i odlazim. Sivo je danas dobilo blistavi nagoveštaj crnog.


Autor: Nenad Jovanović

Reklama

 

Copyright (c) 2002-2011. Pisanija.com. Sva prava zadržana. Autor teme je O Pregador. Od 2012. pokreće Blogger.