Pitam se kako je to utonuti u san. Samo zaspati. Bez slika i tonova, bez šumova, bez krikova, bez umjetnih smjehova. Onako, kao kad sam bila dijete. Sjećam se onih ljetnih večeri i zdravog umora, mirisa svježe pokošene trave koja je navečer mijenjala miris. Sjećam se smiraja i mirisa svježeg mlijeka i lupanja kanti koje je baka unosila u kuhinju, teško vukući noge za sobom, dok bi djed sjedio uz čašu vina, pušio jeftine cigarete i već po navici psovao i zemlju i politiku. Ništa tada nisam razumjela, a sada znam da sam bila sretna. Tada sam mrzila dane provedene na selu. A danas se pitam kako je to utonuti u san. Kako je to ugasiti svjetlo, isključiti sve i spavati. Ne spavam mjesecima. Noću brojim sjene. Noću slažem priče. Slušam zvukove izvana, slušam neke nove zvukove. Umjetne i nekako hladne. Čujem kako plaču djeca u stanu iznad mene, kako susjeda psuje i ustaje, agresivno lupajući vratima, i kako se njen životni suputnik okreće na drugu stranu i u mislima se pita šta mu je sve ovo trebalo. Čujem njegove misli jer on, ionako, ništa ne priča. Samo razmišlja i u noćima poput ove razgovara sa svojom imaginarnom ljubavnicom i govori joj kako je predivna i kako je dobro odlučila da nikada ne rodi djecu. A možda i nije imaginarna, to ne znam.I ja se vrtim u krevetu, otvaram prozor, ali ni mrak više nije kao prije. Noći su se prorijedile, tama je postala svjetlija. Žudim za mrklom noći kao onom nekad davno na selu. Žudim za noćima koje sam mrzila. Iz straha ili iz nemoći, ne znam. Samo znam da sam ih mrzila. Ili sam se samo bojala? Ma ne znam, danas malo toga znam. Znam li išta, ponekad se pitam. Ili znam previše?Samo da mi je utonuti u san. Nije važno hoću li sanjati, hoću li u snu pjevati i plesati, ili plakati ili samo buljiti u jednu točku. Ili možda skakati s padobranom. Ili letjeti. Ili jednostavno ništa. Spavati, to želim. Zaspati bez slika i tonova, bez šumova.
U noćima poput ove ustajem i pristavljam čaj. Piše na kutiji da olakšava san. Da smiruje. Donijela mi ga prijateljica s dobrom namjerom. Ušetala je neki dan s velikim osmijehom vadeći kutiju iz torbe i govoreći „Znam da ćeš me sada poslati u krasni kurac, al' ovo je za tvoje dobro!“. Za moje dobro? Kutija prepuna sušenog bilja koje čudno miriše. Ona još uvijek vjeruje u vile i vrtne patuljke. Ona još uvijek ide čajem protiv misli. Ona me voli. I ja nju volim. Ali koji kurac će mi čaj?! I da, čim je izišla iz stana veselo cvrkućući o nekom predavaju koje bi se trebalo održati, ja sam je u mislima poslala u krasni kurac i rekla joj da je volim. I mislila si kako je oda s čajem završena.No, noćas mi se čini kako ta oda tek počinje.Voda vrije, smrad sušenog bilja čudnih boja i oblika se širi iz kutije. Šalica je spremna. Samo treba preliti tu gadost. Samo? Ma treba to i popiti i priznati sama sebi da sam to popila i da sam prihvatila ideju „čajem protiv misli“. Zatvaram kutiju. Uzimam šalicu i vodom prelijevam nescafe. Poznati se miris proširi prostorijom i ispuni svaku poru. Osmijehujem se. Ma koji jebeni čaj! Gledam u crnu tekućinu i pred očima mi se ukaže mrkla noć kao nekoć davno na selu. Noć za kojom žudim. Vrati mi se i miris svježeg mlijeka i djedova cigareta odjednom ispuni prostoriju. Dim, žuti dim jeftine cigarete. Smrad, prije bih rekla. Smrad koji mi je po prvi puta zamirisao. Nostalgija, možda se to tako zove. I očajnički se pokušavam sjetiti koje je on to cigarete pušio, no ne uspijevam. Znam da ih je držao u džepiću znojne košulje, koja je uvijek više bila prljava nego čista i da ih nikada nije ispuštao iz vida. I znam da su bile mekog omota jer ih je često gužvao u svojim velikom dlanovima. I palio ih je šibicama. Osjećam i miris tek upaljene šibice. I zvuk, čujem i zvuk, usprkos vjetru koji puše dok on, na livadi naslonjen na ručnu kosu, puši. Gdje sam ja to? Ušla sam u vlastite misli za koje nisam znala ni da ih se sjećam. Ušla sam u vlastita sjećanja. Ili su to slike iz nekih drugih priča koje nisu moje. Ma kao da je bitno. Bitno je da noć prolazi. Ona ista noć koja je promijenila boju i postala svjetlija. Noć čija se boja bitno razlikuje od crnila u šalici. Da, to je boja koju tražim. Mrkla crna noć. Noć koja donosi san. Vraćam se u krevet, tvrd i neudoban (bitno je da imaš auto, rekao mi je jednom maser kad sam otišla na masažu jer me je ukočilo u ledjima, a nije bitno na čemu spavaš). Imao je pravo. Ma jebote, auto mi treba, bitno je da ga imam! Naravno da je bitno. A i krevet je bitan. No, on nikako ne bi mogao shvatiti da je meni trenutno krevet veći luksuz nego auto. Objasnit ću to jednom. Vratit ću se na to u ovoj priči. Duga je noć. „Bitno je da imaš auto, njanjanjanja...“ Ma boli njega za moj krevet, on je tamo da masira, a ne da pametuje. I otkud mi sad on u mislima. Otkud sad on! Točno ga vidim, onako opuštenog, u nekoj nirvani, sav smiren dok potiho svira neka orijentalna glazba i on se smirujuće smiješi i priprema me na masažu tiho i skoro nečujno se krećući po prostoriji. I da, bila bi to izvrsna masaža da nije prije toga morao prokomentirati moj krevet i moj socijalni status! Kao da ja ne bih željela bolji i udobniji krevet. Kao da ne bih. A kamo bih ga stavila? K susjedima u stan iznad mene? Pa da svi skupa psujemo i plačemo, svi osim životnog suputnika moje susjede koji bi se nezainteresirano okrenuo na drugu stranu i posvetio se tepanju svojoj imaginarnoj ljubavnici. Ili bih mu možda ja postala ljubavnica? Pa to bi bilo odvratno!! Podnositi onu njegovu trbušinu i ljigavi frajerski osmijeh, i one odvratne hlače s flekom od juhe. Fuj! Pa ja stvarno nisam normalna. Sve je kriv onaj maser i njegova izjava „bitno da imaš auto“. Počinjem i njega mrziti. On je kriv što je noć promijenila boju i postala svjetlija. Barem sam našla krivca, sad će biti lakše usmjeriti mržnju. Sve je on kriv. Maser u nirvani. A možda je i životni suputnik moje susjede imao prste u tome? Njegove misli se miješaju s mojima. Njegove prljave misli. Da, sjećam se kako me neki dan pohotno gledao dok sam vadila poštu iz sandučića i pseudo-frajerski mi dobacio: „Ej, samo računi, jel'? A ti misl'la junak šalje razglednicu, a? Ja sam posla' dvi razglednice u životu i zajeba' se! Hehehehehe!“. Užas je prostrujao mojim tijelom, užas. Nisam ga ni pogledala, nisam napravila ništa, samo sam držala ruku na sandučiću i čekala da ta spodoba nestane, propadne u zemlju ili već nešto treće. Spasio me urlik susjede: „Matooooo, dolazi gore! Gdje si nestao, mater ti jebem! Dolazi, treba te telefon!“. Nikad nisam shvatila konstrukciju i smisao rečenice „treba te telefon“, a mislim da nikada i neću. Hvala ti, telefonu!!! Hvala ti! Spodoba se odvukla, mrmljajući i psujući. I mislim, blago se cerekajući i ponavljajući „dvi razglednice, majku im jebem.. i vid' me di sam sad!“. Sjećam se da sam zatvorila sandučić. I samo odjurila u stan. Nemoćno se bacila na onaj isti tvrdi i neudobni krevet. I zaplakala od jada. Pa da, sada mi je sinulo!! Kako, uopće, spavati ispod spodobe kakva je životni suputnik moje susjede. On je kriv. On je prorijedio boju noći i napravio je svjetlijom. On je ukrao crnilo tami. Nije maser kriv. Krive su i njegove „dvi razglednice“ pa je sad tu gdje jest, a i pitam se kako ih je poštar, uopće, uručio. Mislim, zna li ova spodoba, uopće, pisati. Sad je tu, meni iznad glave. I svake noći razgovara sa svojom imaginarnom ljubavnicom. Sada znam da joj nikada ne bih bila u koži. A i pitam se je li jedna od razglednica bila namjenjena njoj ili su obje došle na istu adresu? A odakle je ovako nešto moglo poslati razglednice?Ja stvarno nisam normalna, ja sam još gora od njega. On priča sa svojom imaginarnom ljubavnicom, a ja pričam sa svima njima. I još me, kao, zanima otkuda su razglednice. Pa glupačo glupa, ako te to zanima, što nisi pitala!! Lijepo je čovjek započeo komunikaciju, što nisi pitala? Iz bunila me prene zvuk sms-a.
Pogledam na sat, 4:20. Ne moram ni otvarati sms, znam tko je. Federico opet masturbira u krevetu i želi da mu napišem kako želim da svrši u mene i da ostanem trudna „jer ja sam jedina koja bi mogla biti majkom njegova djeteta“, kako on kaže. Nemam volje otvarati poruku. Znam da će za 5 minuta doći druga, pa onda treća i u četvrtoj će pisati „vaffanculo“. Znat ću da je svršio i da me zbog neodgovaranja poslao u kurac. Priča se ponavlja svako toliko. Priča je tako predvidljiva kao i ova noć. A nekad sam voljela Federica i vjerovala njegovim riječima, vjerovala iluziji kojom me obavijao. Vjerovala sam njegovim pričama, njegovim očima iz kojih je uvijek sijevala neka munja ludila, ali sam je zanemarivala. Voljela sam ga. Zanosila sam se mišlju da ga volim. I on je mene na neki način volio. Onako kako to može jedan borderline. Kad pomislim na Federica suza mi sklizne niz desni obraz, zadržim dah kako ne bih plakala i samo se upitam „tko li je kriv za njegovu bolest?“. Htjela sam mu podariti dijete. Htjela sam imati dio njega u sebi. Ali nisam se mogla odlučiti preuzeti i njegovo obiteljsko ludilo. Ima istine u tome da su plemići pomalo svi ludi. Federico, sin velikog torinskog plemića. I ja, kao jedina majka njegova djeteta. Ne zvuči li ludo i bez ludila? Samo se pitam jesu li ga smjestili u neku instituciju ili ga drže zatvorenog u obiteljskoj vili? Ne mogu otići tamo, ne mogu. To je za moje dobro, a ne jebeni čaj. To je za moje dobro. I za Federicovo dobro. Nije ni čudo da su noći postale svjetlije. I ne možeš se boriti čajem protiv misli. I ne možeš spavati na tvrdom krevetu, ali si ne možeš niti priuštiti veći i bolji krevet u podstanarskom stanu od 30 kvadrata. A auto mi treba, da. Treba da vidim Federica. I šta zna jebeni maser šta je za mene dobro? Šta on zna o meni? Samo zna da me bole leđa. Ne zna on ništa o mojim noćima. O životnom suputniku moje susjede, o njegove „dvi razglednice“ i o Federicovim porukama. Ma nije on kriv ništa, samo je htio reći što je za mene dobro. Kao da ja to sama ne znam! Najgore je kad ti netko govori ono što već jako dobro i sam znaš, nije li tako?
Da mi je samo utonuti u san. Bez slika i tonova, bez šumova, bez krikova, bez umjetnih smjehova. Da mi je biti na selu, tamo gdje je noć toliko tamna da se ni zvijezde ne vide. Da mi je slušati djeda kako kašlje i baku kako spokojno spava. Da mi je spavati uz miris svježe pokošene trave. Tada ne bih poznavala niti životnog suputnika moje susjede, niti Federica. Znala bih koje cigarete puši moj djed i da će baka, kao i svaku večer, donijeti svježe mlijeko. Ne bi mi trebao čaj protiv misli. I ne bi mi trebao maser koji mi govori „bitno da imaš auto“.I nikad više ne bih mrzila dane provedene na selu. Samo da mi je utonuti u san.No, već je kasno. Nemam vremena razmišljati o tome, noć je odavno postala još svjetlija, pretvorila se u dan. Posao zove. Preostaje mi u debelom sloju nanijeti puder kako bih prekrila podočnjake, rezultat još jedne neprospavane noći, nabaciti smiješak, i sa samo meni svojstvenom lakoćom, osvojiti svijet.Sutra ću stvarno skuhati čaj.
Auotr: Sandra Rončević
