17. stu 2007.

Pas mater i prognozi


 Podigla sam lijevi kapak oprezno i odmah u mislima opsovala (j'bemti prognozu i sunce, pasmatersvima). Sunce je preuzelo horizont nad novozagrebačim naseljem, a meni je trebala kiša. Po prvi puta sam razumijela strepnje jadnih seljaka i njihove tkozna koliko puta izmoljene krunice u slavu par kapi koje bi orosile suhu zemlju. I gledala sam sinoć, onako usput dok sam prala piramidu čaša, prognozu i da, činjenica je da se ono umjetno sunce razvuklo ekranom; subota – sunčano i vruće (neuobičajeno za ovo doba godine), nedjelja – sunčano s naoblakom, ponedjeljak – sunčano (i jebeno vruće dodala sam na glas i već vidjela bijele fleke znoja na čistoj uredskoj košulji dok nervozno tipkam po tipkovnici kako bih nadglasala šefovo pretjerano cviljenje na materinjem mu španjolskom „Mi angel, escuchame bien.. te quiero mucho, mamita bonita...“, jebote, pa kako je podnosim već par godina te bjesomučne telefonske (25 puta na dan) izjave ljubavi anđelu od njegove žene kojeg toliko voli?!). Odbrojavam minute. Sad će zazvoniti telefon, mamin glas „Dobro jutro, vidi vremena! Dolaziš na ručak? Ajde, tata će napraviti roštilj samo za tebe, izvadila sam meso. Spavaš? Gle koliko je sati!“. Scenarij već unaprijed poznat, toliko proučen da su mu korice počele otpadati. Ispada da moji jedu samo kad ja dođem. Samo zbog mene. Valjda i dišu samo zbog mene. I tko zna što sve još zbog mene. A mene u tome nigdje nema. Ne sjećam se kada me netko od njih nazvao samo kako bi pitao „kako si?“. Zovu kad trebaju i kad nešto očekuju. I kad su gladni, valjda. A ja se javljam već po navici i uvaljujem im kao odgovor ono poznato „možda“ koje je u mojim mislima „ne“, a mislima moje majke „da“ i onda je ishod poznat. Svađa i objašnjavanje. Odustala sam odavno od objašnjavanja i stalno joj govorim kako je sve to stvar percepcije i prihvaćanja. Ona razgovoru dodaje notu patetike i puni me natovarenom odgovornošću za njenu samoću i ja se pokrivam po glavi i brojim do četrdest (ponekad i do sto) i odmičem taj osjećaj od sebe jer to stvarno nema ništa sa mnom. Kad bi samo htjela shvatiti. Odnosno, prihvatiti. 
Otvorim i drugo oko, lijeno se protežući. Pogledam na sat, 8:45. Subota. Telefon još ne zvoni. Čudno. Možda tamo pada kiša. Ustajem polako i u gaćicama koje simpatično obavijaju moje oble bokove, bosa tapkam do prozora da provjerim Vakulino meteorološko proročanstvo. Otvorim prozor, šokira me mlaz svjetlosti. Pridržim se, prođem prstima kroz kosu i još jednom, za svaki slučaj, virnem van. Nigdje ni oblačka, niti jedne jebene nebeske ovčice. Ni tamo ne pada kiša. Ravnodušno pritisnem kuhalo za vodu, bacim ostatak crne tekućine od noćas, površno isperem šalicu (kaj, pa ja sam iz ove šalice pila prije par sati, a i nitko nije umro od pokoje kućne bakterijice), ubacim dvije žlice granula zvanih nescafè (prelijena sam za ritual pripravljanja kave iz caffettiere iako mi nedostaje taj miris, a čini mi se da i filter treba mijenjati, u svakom slučaju sam lijena), jedan natreen iz već dobro znanih razloga, a nisam dijabetičar. Naslonim se tako i čekam da voda proključa. Više žmirim nego što gledam. Uzimam električno kuhalo, prelazim iznad visoke čaše na stalku, sinoć smo pili sivi pinot, i tako nekoordiniranih pokreta razbijem je, slučajno. Sedam godina nesreće, jebemti! A ne, to ono govore za ogledalo, hm. Onda je ovo najmanje pet godina. Računam. Nije tako loše, taman ću procvjetati u 35. godini. Prelijevam dno šalice, pred očima mi se valja crna tekućina, umjetni se miris širi atmosferom, dolijevam mlijeko (0,9 % mlječne masti, strogo se pazi) i bacam se natrag u krevet, naravno razlijevajući tu čudnu mješavinu po sinoć promijenjenoj posteljini. Psujem, kao što se i očekuje. Mrmljam. I tebi se indirektno obraćam i u istom trenutku shvaćam kako posteljina i nije baš tako čista, ševili smo se po cijelom stanu, ali ti baš voliš svršiti po meni dok ispružena ležim rasute kose, no to najčešće završi na plahti i na jastuku. A tek nakon dvije boce sivog pinota! Za svaki slučaj bacim pogled na zid. Mislim, sve je moguće.  Palim računalo dok puštam da se ostaci kave ohlade u šalici. Za svaki slučaj stavljam računalo u krilo jer imam čudne sklonosti zalijevanja tipkovnice i uništavanja matične ploče. Nisam pri novcima, sigurnije je pomaknuti šalicu. Čitam poruke, ništa pametno. Akcija u Martimexu, tretman nekim čudesima čije ime ne uspijevam niti izgovoriti (mislim, govorim ja francuski, trudim se, ali ovo je previše za subotu ujutro), posebna akcija – samo 4.500, 00 kn za 12 tretmana, umjesto 6.500,00 kn. Fantastično! Pa to se isplati, razmišljam. Nakon 12 tretmana imam dupe isto kao i prije, puna sam crnih podljeva, a dug za poreze i doprinose poreznoj upravi raste rapidno. Čeka me još jedna opomena pred ovrhu. A mogu ovršiti samo mene jer sam na nekretninam i pokretninama slaba, a to im i nije neki potez. Mogu mi i blokirati račun. No, dobro, snaći ću se ja. Uvijek se snađem. A i prije svih tih nasilnih radnji protiv mene, neurednog podmiritelja (valjda je to isto neka nova hrvatska riječ, ne znam, ne snalazim se više) poreznih davanja, slijedi još jedno zvanje telefonom i ukazivanje na moje svjesne propuste gdje ja odgovaram „Joj, pa nije baš bilo posla, a troškovi života su ogromni. Znate, ja sam Vam sama i znate..“ i ono mrmljanje u slušalicu kao „Znam, znam, ali..“ i muk. Dobro. Drugih pametnih mailova nema. A kopka me ova akcija u Martimexu. Možda ipak učine nešto da stanem u one hlače kupljene na akciji (dobro, baš i nije bila akcija, ali volim razmišljati na taj način) prošle godine u proljeće kad sam samu sebe uvjerila da ću u njih ući nakon mjesec dana redukcije pizdarija koje u sebe nekontrolirano unosim. Razmislit ću o toj posebnoj ponudi još u ponedjeljak. Volim razmišljati hladne glave (nemam pojma što bi to u ovom slučaju značilo).
 Dakle, nitko mi ne piše. Pogledam vijesti, vremenska prognoza u donjem desnom kutu – veliko sunce i piše sunčano. Jebemu, pa to vidim i sama! Telefon ne zvoni. Čudno. Osmijeh mi titra na licu, ubacujem prženi cd i lagano mičem prstima pod pokrivačem u ritmu glazbe dok ispijam kavu. Šalica je na 10 cm od tipkovnice. Samo me čudo može spasiti od katastrofe, a danas tako jebeno želim vjerovati u čuda. Ne samo zbog prolijevanja, već još uvijek čekam kišu. Klikam bez reda i pameti po internetu, gledam tko me sve tražio po mojim virtualnim profilima, svi bi samo ševili (virtualno), a kad bih i pristala, dajem glavu da bi ih većina zbrisala tog trenutka ili bi uslijedila ona patetična objašnjavanja „pa ne mogu baš sad, znaš, moja žena s kojom baš i nisam u nekim odnosima, više smo zadnjih godina kao brat i sestra, ali sam s njom zboge djece“ ili još gore „znaš, toliko te želim, ali živim s dugogodišnjom djevojkom za koju ne osjećam baš ništa, ali nas vežu neka zajednička ulaganja..“ i tako bih mogla sad to podneva. Majko mila, pa jesu li ti ljudi živi? Zadovoljava li ih taj privid života? I ima li itko iskren sam prema sebi? Idemo dalje, to stvarno nije moj problem. Pojačam glazbu, odbacim ovaj komad ugrijane plastike koji me povezuje sa svijetom, iako mi lijepo grije bubrege, no ne pomaknem li se uskoro mogla bih dobiti dekubitus od ležanja. Krenem tako plesati bosa u gaćicama od kuta do kuta svih mojih 30 kvadrata stana. I počinjem luđački pjevati „Temptation“ zadovoljno mičući bokovima s četkom za kosu u ruci umjesto mikrofona. I sama Diana Krall bi bila zadivljena ovom interpretacijom. A na ekranu bi pisalo 0088 222 333 ruf mich an, gleich! Brzo se ostavljam te ideje i dobro umorena plesom i pjesmom (ipak je to zahtjevna interpretacija, a i izvrtila se jedno 18 puta) sjedam ponovno za računalo i otvaram dokument koji željno čeka moje vrijedne ruke i pametnu glavu kako bi bio preveden i na vrijeme predan. Gledam u tekst, no ne privlače me „Standardi u obrazovanju u Europi“, ne, danas nikako, noćas ću to. Ionako volim raditi u miru, po noći. Onda mi se negdje oko 2.00 sata pridruže ptice s obližnjeg bora i tako se mi družimo sve do 3.30 – 4.00 tada ih zamolim da prestanu, zahvalim im na društvu i predam se jastuku. Dobro sam to smislila. A ako počne padati kiša možda to napravim i popodne, onako uz nježne kapi koje lupkaju po prozoru.
Sjedim i gledam, razmišljam. Provirim malo van i nosnice mi ispuni miris susjedovih ručkova. Ovi do mene lijevo peku neku mesinu i krumpire, ovi desno neku vegetarijnsku juhicu, a susjeda iznad mene je još jutros poslala svog muža po špeceraj koji se, naravno, još nije vratio. Gledam tako naslonjena na prozor kad stiže susjed sa hrpom vrećica, a iz jedne me zapuhne miris ćevapa i luka. Bit će zanimljivo slušati susjedin monolog. Odlazim u kupaonici sa šalicom u ruci (to je više šaličetina, a i polako pijem) jer tamo se bolje čuje. Pakosno se smijuljim, sjedam na wc školjku i čekam rafal. „Mato, pička li ti mater'na pijana! Djeca su gladna, gdje je mlijeko? Ma jebem li ti sunce žarko i tebi i kupovini i onoj dvojici s kojom ispijaš jednu za drugom!!! Ma kako li te samo nađu? Šta nisu ostali u onoj selendri iz koje ste sva trojica došli? Jebem ti ćevape te ti jebem!“ Djeca plaču, ona vrišti, a on vjerojatno onim svojim debelim prstima gura jedan ćevap za drugim u ogromna usta pazeći pritom da si ne odgrize prst od lakomosti. Eh, stvarnosti! I dalje čučim na wc školjci i smijuljim se razmišljajući kako meni ne treba kazalište, imam ga iznad sebe, no ovo je više kao kazalište za slijepe, al' se dobro čuje iako se ne vidi.  U tom trenutku zazvoni telefon. Ukočim se. Nemam spreman govor. Ajme, šta ću sad! Objašnjavanja i rasprave, a da pada kiša samo bih lijepo rekla „Pada kiša, ružno je i znaš da je opasno voziti po skliskoj cesti ako imaš izlizane gume“. No, ni kapi. Jebemti, uh! A ništa. Odlučim se javiti i pojesti jezikovu juhu ( i to je nešto jer ja baš ništa nemam kod kuće osim jogurta kojem je prošao rok, a nutella mi je bila finija). Odlučno se javim. „Molim?“. S druge strane glas moje drage prijateljice „Ljube, hoćeš sa mnom podijeliti pola kokoši?“. Ostajem bez riječi iz dva razloga; prvi – nije mama, drugi – kakva kokoš? To i ponovim na glas. Ona jednostavno odgovori „Danas želim pečenu kokoš. Kaj se tako čudiš? Čujem ti po glasu da si u nesvijesti.“ Dakle, od moje se prijateljice može očekivati ovakva izjava „Ljube, hoćeš doći na divlju rižu s klicama i soja-umakom i finu frišku rikulu?“, a ne kokoš. Kakva jebena kokoš! I tako u nevjerici izvalim preko usana – „Da, hoću. Dolazim za 15 min.“ Počnem se ceriti na glas i ponavljati riječ „kokoš“, ljudi obično kupuju pečeno pile, a ne kokoš. I odem na tu kokoš koja je, ustvari, bila pile iz Vindijinog dućana. Uz smijeh i prepričavanja na brzinu riješimo kokoš i svaka po jednu pivicu, zavalimo se i brbljamo. Ona me pita kako to da nisam kod mojih na ručku i ja joj odgovorim da nemam pojma, da me nitko nije zvao i kako je sve to čudno i kako sam baš nekako zadovoljna jer mi se nikako nije išlo. Još dodam kako se mama vjerojatno ljuti na mene i kako ću sad opet morati izglađivati situaciju. Ona zijevnu i ja uhvatih zijevati jer sam noćas spavala onako bez veze. Ti si samo izjurio iz stana jer sam ti rekla kako mi je bolji onaj vibrator koji sam dobila iz Londona. Pih! Muški! Valja uvijek reći istinu, tako su me učili. Pozdravim se sa mojom prijateljicom nazvavši je Ko&ko. 
Uletim u stan. I tek onda shvatim kako je kasno poslijepodne i kako me pomalo brine što me nitko od mojih nije zvao. Sigurno su ljuti i pomalo tužni. Rijetko me viđaju, znam. A možda se nešto dogodilo? Ma nije, tek tada bi me sigurno zvali. Šta sad? Zvati ili ne? Uzmem slušalicu i gledam. Ma zovem. Javi se mama. Vesela, nasmijana. Ja onako potiho pitam kako je i u pozadini čujem tatu kako pjeva. Ona mi na brzinu kaže kako je baš super i kako je tata napravio izvrstan roštilj za njih dvoje. Ja u čudu pitam kako to da me nije zvala na ručak i ona lijepo odgovori kako joj je pun kurac skupljanja nas (mislila je na brata i mene,  i bratovu curu) i kako se svijet ne vrti oko mene. I dalje skamenjena slušam i ne vjerujem. Na to mi dobaci kako me puno voli, pošalje mi dva poljupca i vikne kako mora ići jer joj kipi voda za kavu. Ja i dalje slušam iako iz slušalice odzvanja muk. I shvatim da baš volim što je sunčano, da mi kiša više nije potrebna. I da moji roditelji napokon ručaju zbog sebe.   

Autor: Sandra Rončević

Reklama

 

Copyright (c) 2002-2011. Pisanija.com. Sva prava zadržana. Autor teme je O Pregador. Od 2012. pokreće Blogger.