1. pro 2007.

Doživljaji mladog kreker-Mirka


Napomena : Ova prva priča o mladom krekeru Mirku inspirisana je serijalom 'Iznogud' koji je objavljivan u časopisu "The Game®", a potekao je iz pera gospodina Ilira Gašija. Ona je prvobitno i predstavljena čitaocima na forumu tog, sada nepostojećeg, mesečnog igračkog magazina. Međutim, sama priča nema nikakve veze sa rubrikom Iznogud koja odavno ne postoji, niti sa njenim autorom ili časopisom Game® !
Svi likovi i događaji koji se opisuju u delu su izmišljeni. Svaka sličnost sa stvarnim ljudima i dešavanjima je sasvim slučajna. Svi pomenuti registrovani zaštitni znaci su u vlasništvu njihovih poštovanih vlasnika! 

Mladi Mirko vratio se kući kasno, kao da je želeo da noćna tama sakrije njegov zavežljaj koji je stezao pod rukom. Ušunjao se kroz ulazna vrata, izbegavajući poglede roditelja. Na poziv za večeru samo je kratko odbrusio kako je jeo u gradu. Naravno, to je bila laž. Nije ništa jeo. Ceo dan je proveo u neprekidnoj jurnjavi, trčanju od jednog do drugog kompjuterskog kluba. Svugde su ga redom, gledali zbunjeno. Niko nije znao šta on to traži. Nudili su mu sve drugo, nudili mu da ne plati 20% poreza, samo nešto da kupi...ali ne. On je tražio ono što mu je trebalo, i nije želeo ništa drugo. Već je bio posustao, znoj mu je lepio odeću za kožu, razmišljao je o predaji, kad je na poslednjem mestu njegova nada bila ostvarena. Tu, u maloj sporednoj uličici, iza sivih, zardjalih vrata, u malom ilegalnom klubu, našao je ono što ni najveći licencirani dileri nisu mogli da mu ponude. Prodavci, koji su odavno hteli da bace tu stvar koja im je samo skupljala prašinu, bili su prijatno iznenadjeni što ima budala koje bi to kupile. Za mali keš, mladi Mirko je dobio ono što će mu ispuniti snove.
Zalupivši vrata svoje sobe, pritrčao je računaru. Gubeći dah od uzbudjenja, nekako je odvrnuo šrafove sa zadnje strane kućista, oslobadjajuci mirise spaljene prašine koji ga opiše svojom osebujnošću. Ruke su mu drhtale, dok je čačkao po žicama pokušavajući da poveže mali uredjaj na PCI slot. Ulaz je pokvaren....gde je ostavio lemilicu? Ne može biti teško, ako su oni napravili, on može da popravi...
Radio je gotovo celu noć. Roditelji, već navikli da im zabludeli sin ostane budan po celu noć viseći na internetu, nisu ga ometali. Samo je povremeno čuo hrkanje starog ćaleta iz druge sobe. Ujutru, iscrpljen ali prezadovoljan, posmatrao je svoje dostignuce. Mali uredjaj koji je pokupio gotovo sa smetlišta, crvenom bojom obojen i sa urezanom rečju "poslednji", bio je povezan na njegov ultramoderni hardver, dovoljno moćan da ga pošalje u prostranstva matrixa. Ako je mogao Iznogud, taj ludak, može i on. Biće slobodan. Slobodniji nego ikad...
Prišao je računaru i lagano pritisnuo "power" taster. Mašina je zabrujala i ekran je počeo da svetluca. Dos...pa Windows....evo ikonica, start ..sve radi...ali...ništa... Ništa se ne dogadja. Mladi Mirko oseća hladan znoj kako mu curi niz čelo, kaplje preko očiju... Jedan silovit udarac u monitor popravice neprospavanu noć, premorene dane...Vec je zamahnuo, šaka se spušta...zatvara oči očekujuci udar ali njega nema. Polako, u čudu, otvara oči i gleda... Ruka mu je do pola u monitoru. Polako se pretapa u binarne vrednosti nula i jedinica...Vuče ga, neka neopisiva sila, i on ceo uranja...od ruke, preko celog tela, ostavljajući glavu za kraj. Kako se bliži konačni ulazak, oseća peckanje na vratu...Brada mu je već unutra. Hladno je. Sad oseća jezu...Ali gotovo je. Ulazi. Oseća jak bol u glavi i čini mu se da gubi svest...Ili se ona samo širi...hiljade gigabajta....cnet.com....download.co.yu....
Mirko! -začu glasan uzvik, koji ga trže iz sna. Shvatio je da leži na podu, a ruka na koju se naslonio skroz mu je utrnula i pocrvenela. Majka je stajala nad njim, pokušavajuci da savlada bes. - Opet si zaspao čitajuci taj Gamer umesto da učis....
Copyright © 2002 Nikola (Walker) Bulj

Doživljaji mladog kreker-Mirka : " S druge strane Rail-a "
Baka Andjelka zbunjeno je gledala novi komad nameštaja, koji se šepurio na njenom tek uštirkanom stoljnjaku prostrtom po starom hrastovom stolu. Kao obasjan nekom magičnom aurom, bledo je svetlucao sivo obojen lim. Hladna površina monitora, kao da je zurila u nju. Nekako se prosto osećala nelagodno, stojeći sama pred tom stvari koja je mirisala na tek otpakovanu plastiku, i jos gore, na novo. Stari ljudi se plaše novog, a iako baka Andjelka nije napunila ni sedamdeset leta, ona se ipak osećala veoma starom. Gotovo da nije ni izlazila iz kuće. Tek da nabavi hranu, a i tada bi kupila za celu sedmicu, da što manje izlazi u spoljašnji svet, van njene male prostorije. Jedino tu se osećala sigurno. Naložila bi vatru, čitala knjige, čak je i televizor, tu modernu kutiju, kako ga je zvala, retko gledala. Izbegavala je svaki kontakt sa sadašnošću, a onda, kao grom iz vedra neba, u njen bunker provalio je neprijatelj i potpuno je razoružao. Predivan, nov novcijat kompjuter, stajao je na stolu pred njom. Doneše ga unuci danas, rekli su da je vreme da udje u proces modernizacije. Svi imaju kompjutere, neki i spavaju sa njima, zašto da ona bude izuzetak? To što im je rekla da nju takve stvari ne zanimaju, da je ona stara, da nema potrebe ni želje za novotarijama nije pomoglo. "Probaj baba, pa ćeš videti. Uskoro se nećeš moći skinuti, kao ni ja" - Reče Mirko. Nije baš razumela šta je mislio da kaže, ali nije ni bilo važno. Pre nego što je uspela da odgovori, povezali su računar, rekli kako da ga upali i otišli svojim poslom. A ona je sada stajala i gledala ga. A on je gledao nju. Pitanje vremena je bilo ko će popustiti. Baka Andjelka je uzdahnula, zavrtela glavom i otišla u kuhinju da napravi kafu.
Svanulo je divno jutro. Malene ptičice su skakutale po grani ispod prozora i pevale svoju prolećnu pesmu. Baka je otvorila oči i razmislila o suštini života. Glava joj se lagano okrenula ka sredini prostorije i shvatila je da "čudo" još uvek stoji tamo. Znači, nije bila noćna mora, prokletinja je stvarna. Ma pokazaće ona tome ko je glavni u ovoj kući. Ustala je polako, obukla se, pripremila kafu i doručkovala. Kad je sve spremila, privukla je stolicu i sela za kompjuter. Pogledala je monitor a oči su joj gorele nekom skrivenom vatrom. Gde beše ono dugme...klik.... Polako se mašina upalila, pokazujuci joj predivnu zelenu livadu sa malom rekom i vodenicom...baš onakvom kao ona na kojoj je odrasla, pokraj njenog sela...tako davno. Zakopane uspomene pohrliše i u njenom oku zaiskri suza. A onda je spustila ruke na tastaturu...
Mladi Mirko je večerao sa mladjim bratom. Sedeci za stolom, jadali su se jedan drugom kako je prošlo već osam meseci od kako su baki poklonili kompjuter, a ona ga je možda dva puta upalila. Možda je bila u pravu, možda su pogrešili kad su mislili da znaju šta je dobro za nju iako je ona tvrdila da joj je i TV previše. "Čudni su ti stari", reče Mirko ustajući, "meni nikad dosta kompa. Eto, baš imam zakazan team-deathmach, počinje za pet minuta. 'Ajde, vidimo se kasnije..." Otišao je u svoju sobu, uključio računar i povezao se na internet. Nije prošlo ni minut, a CD sa igrom Quake 3 se već vrteo u drajvu čekajuci da bude pokrenut i povezan sa serverom. Ta partija je trebala da bude laka. Njihov novi čovek, "BR 1", rasturao je quake k'o niko. Protivnički klan bio je relativno slab, ali vežba će im ipak dobro doći. Medjutim, nije sve išlo kako treba. Prva runda je počela, ali broja jedan nigde. Sa jednim čovekom manje, plavi su se ipak herojski borili. Nisu puno ni gubili, kad se protivnicima pridružio neki novi Orb, koji ih je sve rasturio. Jednostavno, plavi nisu imali vremena da skontaju šta se dešava, a svi redom su bili fragovani. Mirko se u tom trenutku našao razdvojen od svojih saigrača, na malom ispustu iznad velike dvorane. Dole, hodnike su pretrazivali troica crvenih podlaca, uništavajuci jednog po jednog od njegovih. Bez municije, samo sa onim glupavim sekačem, skočio je medju njih i presekao dvojicu. Treći ga je nanišanio rocket launcherom i on je shvatio da je tu kraj. Znao je da su dosli do limita i da taj jedan frag znači poraz, znao je.... Orb je bio oduvan. Mirko nije mogao da se snadje. Pogledao je i video poznatu modifikaciju DOOM skina kako trči ka njemu. Tada mu se učinilo, ali nikad nije bio siguran da je to istina, a baka je uvek poricala, da je čuo reci : "Izvini što kasnim unuče, zagoreo mi rucak..."
Dozivljaji mladog kreker-Mirka " Vidimo se na Havajima "

Mladi Mirko je užurbano cepao najlon sa najnovijeg izdanja jednog od njegovih omiljenih kompjuterskih magazina. Miris tek odštampanih screenshot-ova opi ga svojom iznenadjujućom jačinom. Predivno dizajnirana naslovna strana, uvede ga u samo odabranima poznat svet nevidjenih užitaka. Vesti je samo preleteo očima, na njih će se kasnije vratiti. Opisi hardvera, novo na sceni, testiranja....ništa ga to ne zanima. Internet u Jugoslaviji, internet u svetu, linkovi...ček, ček... Zbunjeno pokušava da shvati da li je stvarno video ono što misli ili mu se samo učinilo. Polako, još uvek u neverici, vraća se par strana nazad. Čita naslov, a u očima mu se javlja do tada nepoznat sjaj, sjaj koji vodi napred. Članak je o krekovanju, upadanju u tudje kompove i sličnim stvarima, kojima se on povremeno bavio pre jedno godinu dana, sve dok nije odustao, shvativši da od tog nema 'leba. Medjutim, ovde je pisalo o nekim 'legalnim administratorskim alatkama' o kojima on ništa nije znao. Zamalo je izgubio oči pokušavajući da pročita text za tridesetak sekundi. Nigde ne piše kako se zovu. Verovatno mu je promaklo, pročitace opet. Ne, nema ništa. Glupi novinari, navuku te a onda te ostave da visiš nad liticom. Neka, pokazaće on njima...Tu je "Google", trazice 'hacking tools', valjda ce nesto isplivati, ako se interfejs nekog od programa poklopi sa slikom...premija....
Veče je lagano ogrnulo grad u tamni ogrtač mraka, pokazujući svetu još jednom da se puno struje troši na ulične svetiljke i da bi gasne lampe bile daleko isplativije. Kroz prozore male kuće na osami, dopiralo je jako svetlo, bacajući snop na ulicu i privlačeci milione insekata i poglede prolaznika. Unutra, za okruglim stolom, sedela su četiri mračna lika, šapućući nešto medjusobno. Iz druge prostorije, noseći pet sokova od narandže na plastičnom poslužavniku, udje mladi Mirko. "Gospodo, poslužite se. Počinjemo sastanak grupe TOM", reče Mirko stavljajuci tacnu na sto, što mnogi rado dočekaše i halapljivo prosuše ukusan nektar po suhim grlima. Zauzimajući viši položaj od ostalih, Mirko poče:" Svi ste pročitali clanak. Svi mislimo isto. Ali ja sam već počeo operaciju." Na ove reči lica prisutnih se ukipiše, neko čak i preblede. Početi operaciju bez saglasnosti cele grupe moglo je značiti samo veliku hitnost posla. Šta je... "Pronašao sam drugi program!" - nastavi Mirko pre nego što su ostali uspeli da reaguju. Za trenutak zastavši, tek da osmotri lica koja su piljila u njega prosto moleći da im kaže čarobnu reč, koja ih deli od nevidjene moći, to ime, koje su tražili otkako znaju za sebe, on dovrši rečenicu :" Zove se 'Cain' i imam ga ovde instaliranog!". U prvom trenutku, svi su ga gledali otvorenih usta. Onda 'PitBull' ustade, nasmeja se i pridje kompjuteru koji je stajao u ćošku na drugoj strani sobe. Ostali se takodje osmeliše, pa i oni odlučiše da to ne sme da prodje bez njih. Vatra je gorela u njima, terala ih da urade nešto, da krenu u akciju. Zmija im je dala jabuku, a oni su zeleli da odgrizu sto vise mogu pre nego sto to uradi neko drugi. A onda, nakon pet minuta nevidjeno brzog kucanja po tastaturi, 'Mali Q' ustade i nasmeja se. Nasmejao se tako glasno, da su ostali, ne shvatajući šta se sa njim dešava, mislili da je naleteo na neki nepoznat virus koji može da se prenese sa kompjutera na čoveka. Nakon dva-tri šamara, dečko se smirio, čak malo i naljutio na svoje drugove. Ali, uprkos tome, odluči da im objasni zašto se smeje: " Ljudi, pa ovo je stara verzija, koja ne radi 'remote', vec samo na ovom kompu. Uhakovali smo Mirkovu lozinku!". Tada još jače poče da se smeje, a ostali su ga pratili. Mirko je gledao i osećao kako se nešto u njemu ruši. Toliko je bio oduševljen pronalaskom tog programa, da ga nije ni isprobao, vec je to ostavio za premijeru. Kakva ispala. Stara verzija. Na usnama, u tom trenutku, zaigra mu mali osmejak, koji se lagano pretvori u pravi smeh. Smejali su se dugo, svi zajedno, dok su se zbunjeni prolaznici čudili tim 'novim klincima' koji prave okupljanja posle osam navece i jos kasnije se pojavljuju u gradu bez pratnje roditelja...
Od tog dogadjaja proslo je već jedno 3-4 meseca. Mirko bi ga odavno zaboravio, da nije bilo jedne čudne pojedinosti. Na njegovom omiljenom forumu, pojavio se novi klinac 'Cain'. Prva misao kad je video nick, bilo je secanje na njegova iskustva sa ovim programom. Ipak, mozda je to neko dete kome treba pomoć. Otvorio je topic u novom prozoru dok se u originalnom polako učitavala stranica 'Pitajte nas'... kako se samo nasmejao kad je video da klinja zeli da krekuje. E čoveče, kakvi dani nam predstoje, ... Srećno Klinac! - pomisli dok je kliktao na mali sivi X u desnom vrhu prozora. Otvorio je prozor sa sekcijom 'Pitajte nas', kliknuo na novi topic, i postavio pitanje o mogucnosti da uz gamer dolazi i CD, na koje dugo nije dobio odgovor...
Copyright ©2002 Nikola (Walker) Bulj

Dozivljaji mladog kreker-Mirka:  tok razgovora
Došavši iz škole, mladi Mirko se kao i obično nakačio na internet, tek da pročita mejl i pogleda koju vest pre ručka. Tako bi verovatno i bilo, da ga mama nije obavestila kako ručak nece biti gotov još za sat vremena, jer je morala da ide na pijacu po neke namirnice, te se ceo raspored pomerio. U nedostatku inspiracije za surf, pogled mu pade na olinjali sivi taskbar i qiuck launch ikonice. Ona koja ga je iznenadila, jer budimo iskreni, nije ni znao da je tu, bila je trobojna ikonica programa mIRC. Brat je opet pricao sa nekim ribama dok sam ja spavao, pomisli Mirko. U prvi mah, krenuo je da deinstalira program, ali onda, vodjen nekom nevidljivom rukom, zastade. Hm...zasto da ne? Ionako je vec bio povezan na internet, cak nije morao traziti nista u start meniju, ikona je bila tu, pred njim. Jedan brzi klik i pocelo je povezivanje sa serverom. Koja soba...stani ovde su neke vec unesene...brat je bio sigurno...sex ovo, sex ono..aha #Serbiancafe. Tamo ima mase. Odluka je pala u trenutku, a u narednom je već status ekran bio preplavljen nickovima i podacima o njima. Šarene recenice ispuniše glavni prozor i Mirko oseti da je to jedan živ svet, samostalan za sebe, poput mravinjaka. Ljudi ulaze i izlaze, ali nikada nije prazan, nikad nije pust, uvek neko razgovara uvek se govori...sa kim on da govori? Niko ne obraća pažnju na novopridošlog člana, tako je to na velikim kanalima...neka devojka...aha devojka18. Sa tom bi mogao razgovarati...
Mirko> Zdravo,jesi za chat?
devojka18>Uvek.Odakle si?
Mirko>Iz Beograda.A ti?
devojka18>Ja sam u Torontu, ali sam pre zivela u Pozarevcu...
Mirko>Pa sta radis tamo?
devojka18>Zivim ovde.Idem u skolu itd...sta ti radis?
Mirko>Pa eto radim....za jednog provajdera kao administrator...
devojka18>Mail ti je mirko@oblacnovreme.org, jesi tamo admin?
Mirko>Da..da...vesto koristis WHOIS..
devojka18>pa znam i ja ponesto...koliko imas godina onda?
Mirko>25. Ti?
devojka18> :-) Pa osamnaest!
Tu se oboje nasmejaše, svako sa svoje strane monitora. Zurili su dugo u ekrane, razgovarali o filmovima, muzici, igricama, web sajtovima. Mirko je naravno iskoristio to što je devojka sa drugog kontinenta da joj podrobno opiše kako je, pre nego što se zaposlio u ISP-u, bio haker kog je znala cela Juga, čudio se da ona nije čula za njega, kako je provaljivao na zašticene sisteme i slicno. Eto, baš tako su ga i našli. Dogovorili se sa njim, da radi za njih na zaštiti, tako će zaraditi radeći ono što voli, možda ponekad napasti konkurenciju uz mali bonus u zelenim...
Sati su prošli neprimetno, Mirko je počeo da oseća glad. Teška srca, odlučio je da se pozdravi sa svojom 'novom prijateljicom', naravno, uz obećanje da ce joj poslati sliku čim dobije njenu (naime, nekoliko puta je pokušala da mu pošalje sliku preko DCC-a, ali nije im uspelo). Pozdravljajuci se, Mirko dobaci:"Moram da idem,vidimo se sutra..."
devojka18>Ok Miki,vidimo se sutra u skoli. pozdravi teta Mariju! -poz. Ana iz druge klupe
Dozivljaji Mladog kreker-Mirka : Epizoda 5
Iako je umor vec uveliko vesao tegove na njegove kapke, mladi Mirko istrajno je sedeo za svojim kompjuterom i patio se kodom svog najnovijeg ceda - male avanturisticke igrice. Iz nekog razloga, prokleti engine je odbijao da proradi. U cemu je bio problem? Da je Mirko znao, ne bi se patio, vec bi to lepo resio i nastavio rad na igri, medjutim, njegov pravac razmisljanja bio je prilicno linearan, tako da kad god bi naisao na neku nepremostivu situaciju, njegov um bi zeleo napred, a bio bi u nemogucnosti da pogleda okolo i vidi sta ga drzi i sprecava da to ucini. Oci su mu gorele od gledanja u beli editor, prosaran crnim, njemu se cinilo dosta mutnim, slovima koda. Vise nije mogao ni da vidi upozorenja o logickoj gresci, nije osecao ruke od bola u prstima, na zglobu mu je iskocio zulj velicine podloge za misa, a on nije zeleo da odustane, ne dok ne resi taj problem. Ali na kraju, usled iscrpljenost i mentalne labilnosti, srusio se u stolicu i zaspao. On, koji nije mogao da zaspe na tvrdjem duseku, vec su morali specijalni mekani da mu nabavljaju, zaspao je kao klada u plasticnoj bastenskoj stolici ispred upaljenog monitora. Njegove misli odlutale su daleko od programskog koda, 2D sprajtova, active X-a... I sanjao je. Sanjao je divne zelene doline,pasnjake obrasle viskoim, mekim travama. Bele i crne ovce pasle su, Potok u pozadini zuboreci se probijao kroz zelene padine, a sunce je sijalo, toplo...
Odjednom, kao da ga je pogodio grom i sprzio mu nokat na palcu leve noge, tu u snu, sinula mu je ideja. Video je igru pred sobom, usred zelenih livada. Video je gresku u enginu i njeno resenje. Bilo je tako prosto. Tako savrseno. Eureka. Nije imao reci da opise ono sto mu se te noci desilo. Nije mogao da shvati kako, ni zasto, ali ukazalo mu se resenje zagonetke koja ga je najvise mucila, zbog koje nije mogao da spava, zbog koje nije mogao da jede... Da je ranije otisao spavati mozda bi odavno zavrsio igru, ili mozda ne bi imao 'prikazanje' da se nije onoliko izmorio i izmucio.... Ali on spava. Sta ce biti kad se probudi? Sta ako zaboravi kod i opet bude na pocetku? Gleda ga. Pokusava da zapamti svaku rec, svaku sintaksu, svaki string...if x=1 to 35 then...while not....U snu uzima papir i zapisuje kod, shvatajuci da on nece biti tu kad se probudi. Ali ipak ga pise. Mozda mu to pomogne da ga bolje zapamti...Ne...bolje da se natera da se probudi, dok jos nije zaboravio, pa da uradi to, kasnije ce se vratiti u krevet....tako je..probudice se. Mladi Mirko je jedan cudan lik, tako njemu uopste nije neobicno da sam sebi u snu govori recenice tipa "Probudi se mazgove!", ali i one koje nisu primerene za javnu interpretaciju. Ipak, naucno neobjasnjenim fenomenom, uspeo je da otvori oci, najpre samo malo, dovoljno da proskilji kroz krmelje, da bi ih polako otvorio vise, te uspeo da shvati da napolju svice, a da roletna nije spustena. Zanemarujuci bol u vratu i ukocenost u ledjima, Mirko je pogledao ugasen kompjuter ispred sebe (power managment je cudo!) i trhnuo se. Resenje! Imao ga je. jos uvek je bilo tu. Brzo je upalio komopjuter, nervozno seckajuci oko stolice i pokusavajuci da razgiba ukocene misice dok je cekao da se podigne windows. Ikonica editora na desktopu moze biti veoma korisna. Pred njim se uskoro otvorio beli prozor. Crni tekst izgledao je nagomilanije nego pre. Mirko se zamislio, ali samo za trebutak. "Dodjavola sa ovim!", rece on gaseci kompjuter, "...idem ja da gledam Zmajevu kuglu..."
Copyright © 2002 Nikola (Walker) Bulj

Prva krv
Mirko je voleo da surfuje domaćim internetom. Ne samo popularnim sajtovima i portalima, već je uvek tražio neke nepoznate sajtove, projekte u razvoju, prezentacije raznih udruženja i open-source projekata. Pogotovo ovih poslednjih, jer Mirko je sebe smatrao hakerom, a svaki pravi haker mora nekako biti povezan sa nekim projektom koji besplatno pomaže internet zajednici. Tako je jednog dana mladi Mirko naleteo na sajt Jugoslovenskog KDE udruženja. U to vreme još uvek nepoznat i slabo afirmisan projekat, prevod KDE grafičkog okruženja za Linux na Srpski jezik odmah je zainteresovao Mirka. Uskoro je njegova glava bila prepuna informacija o ovom interfejsu i Linuxu uopšte. Posetio je sve postojeće sajtove vezane za tu tematiku koje je mogao da pronađe, i one na Srpskom, ali i one na Engleskom jeziku. Što je više čitao, uzbuđenje je sve više raslo. Osećao se kao da je pronašao El-Dorado, samo besplatan. Konačno, odluka je pala. Instaliraće Linux. Samo koji? Izbor je bio dosta veliki, s obzirom da je skoro svaka firma koja se bavila softverom imala svoje izdanje, svaki iole podučeniji pojedinac je preko interneta promovisao svoju manje ili više kompaktnu distribuciju... Na kraju se ispostavilo da izbor nije baš toliko veliki, jer u lokalnom CD klubu su postojale samo dve distribucije koje je mogao da iznajmi - Red hat i Corel linux, što Mirku ipak nije puno olakšavalo izbor jer nije imao pojma koja je razlika među njima. Kao i svaki ozbiljan korisnik računara, Mirko se odlučio za proverenu varijantu - postavljanje pitanja vlasniku kluba...
Momak koji je radio u klubu gledao je u Mirka bledo pokušavajući da shvati šta je to ovaj upravo tražio, jer on za tu igricu nikada nije čuo, a bio je upoznat sa svim igrama još od ZX Spektruma. Dugo je trebalo da mu Mirko objasni kako se ne radi o igri, već o operativnom sistemu, što je opet izazvalo buru sumnjičavosti kod jadnog radnika, koji se sve više trudio da objasni Mirku kako se operativni sistem na kompjuteru zapravo zove Windows, a taj Linu, Linuk, ili kako već, može biti samo neki program. Zapravo, po onome što je on od Mirka čuo, on je prvo pomislio da se radi o nekom office paketu, kasnije je čak razmišljao i o emulatoru za neku od starinskih konzola, ali kako je Mirko bio veoma uporan u insistiranju da se radi o operativnom sistemu, na kraju je jednostavno digao ruke od njega i pozvao gazdu da dođe iz magacina, a on sam otišao da se javi na telefon koji je zvonio već jedno pet minuta. Gazda, neispavan i sa burekom koji se cedio niz ruku, prišao je Mirku sporo i gegajući se sa noge na nogu. Sitne zelene oči izgubljene negde između namrštenog čela i podočnjaka koji su svedočili o deset uzastopnih noći provedenih u neprekidnoj potrazi za pornografijom na internetu, prostreliše nesrećnu mušteriju jasno mu dajući do znanja da gazda ima i pametnija posla nego što je odgovaranje na pitanja tamo nekim probisvetima kojima sad odjednom igrice nisu dovoljne. Mladi Mirko prvo preblede, proguta knedlu koja mu se odjednom stvorila u grlu, te nekim slabašnim i promuklim glasom napokon izusti kako on traži Linux. Gazda ga pogleda malo ozbiljnije, nakašlja se, priđe polako polici i skide sa nje dve kutije za kompakt diskove, te pokaza Mirku obe distribucije i obavesti ga o ceni.
- Dobro, -poče Mirko mucajući,- a, koja je bolja, mislim...koja je lakša za instaliranje,..za početnika...ako znate?
Gazda se promeškolji, vidno srećan što je ponovo naišao na tinejdžera koji je o nečemu znao manje od njega, pročisti glo, pa poče, lagano, kao što hoda : - Vidiš, ovaj Red hat, to su ti neki Ameri, ja sam ga koristio i onako, nije ti težak, ima dosta podrške za razne hardverske uređaje...
-A, -prekide ga Mirko- ovaj drugi, taj Corel, kakav je on?
Nakon jednog dužeg prevrtanja očima usled toga što ga je Mirko prekinuo u govoru, vlasnik cedeteke pogleda u plastičnu kutiju koju je držao u levoj ruci, podiže je do nivoa očiju, pa prozbori nešto sitno kako ga on nije lično testirao, ali je Corel napravio odličan grafički interfejs i jedini je grafički odradio instalaciju, pa bi svako, (rekavši ovo "svako" pogleda u Mirka sa nekim skrivenim podsmehom) trebalo da može da ga instalira i koristi, jer se ne razlikuje puno od Windowsa... Mirku je to bilo sasvim dovoljno. Pre nego što je gazda uspeo da obriše vunenim rukavom mast koju mu je burek ostavio na neobrijanom licu, Mirko je već trčao prema svojoj zgradi sa plamenom u srcu koji je jačao svakim korakom. Kada je ubacio CD u drajv i video auto-run meni kako se pokreće, njegovoj sreći nije bilo kraja. Zapravo jeste, i to odmah zatim, kada je pročitao da ako hoće da zadrži Windows mora da napravi posebne particije za Linux i Linux Swap fajl. Iako kasnije jedan od naših najvećih hakera, u to vreme Mirko nije imao pojma kako se obavlja ova osnovna operacija. Odlučio je da ide trnovitim putem, jer to je često put uspeha, i jednim kratkim format C: pripremio je svoj disk za instalaciju novog sistema. Unapred pripremljena disketa je brzo podigla LILO, zatim se pokrenuo i CD-ROM, i instalacija je bila započeta. Iako upoznat sa samim Linuxom jednako kao i sa nuklearnom fizikom, Mirko je uspeo da, prateći uputstva i klikćući na "next" osposobi novu fajl tabelu, podesi swap fajl, pa čak i instalira drajvere za štampač. Kada je na kraju sedamdesetpetominutnog procesa napokon ugledao prijavni ekran, Mirko se iskreno ponadao da su njegove muke završene i da je spreman da se poveže na internet i baci pogled na gomilu uputstava o tome kako da dalje podešava svoj sistem, gde da nađe nove verzije programa, pogotovo neki office za Linux....
Tri puta meri jednom seci. Narod je postupao po ovom načelu vekovima pre nego što se Mirko i rodio. On sam, kao pripadnik nove, internet generacije, smatrao je da te stare izreke ne važe u ovom novom, elektroničkom dobu kada je internet zadirao u svako domaćinstvo na planeti. Da jeste, možda bi ranije shvatio da ima softverski winmodem, koji ne može da radi pod Linuxom.
Dozivljaji mladog kreker-Mirka : epizoda 7
-= izdvajanje iz mase =-
Baka Andjelka sedela je za kompjuterom pokusavajuci da na miru pogleda poslednju epizodu svoje omiljene spanske serije u DivX formatu, nakon sto ju je tri dana skidala sa neta, patila se sa raznim acceleratorima, arhiverima i slicnim pomocnim programima koji pomazu svim jadnim korisnicima windowsa koji nema ugradjenu sposobnost nastavka downloada. Taman sto je instalirala sve potrebne kodeke za video i zvuk, podesila plejer tako da izbegne dosadno seckanje, instalirala i taj neprocenjivi antifriz, namestila je kompjuter da se restartuje i otisla u kuhinju da sebi spremi jednu gorcu kaficu. Jadnoj starici je srce lidacki lupalo kad god bi se setila kako je propustila tu poslednju epizodu, koju je cekala dugo, nadala joj se gledajuci krajeve svih 19467 prethodnih... A onda, kada je svanuo taj nesudjeni dan, ustala je rano. Ceo dan je drzala tv upaljen cekajuci je, ali nje niotkuda. Nigde za boga miloga, poslednje epizode nije bilo. Kada je vec poceo da je obliva hladan znoj zbog kasnjenja od cetiri sata, mladi Mirko koji je bio svratio da pozajmi neke kablove za zvucnike, zbunjeno je pogledao i prozborio nesto kako to nije treci kanal nego pink. Ha, kao da je ona luda. Dobro, previse igra Quake u poslednje vreme, ali toliko joj vrane jos uvek nisu mozak popile....pink, sta zna taj mali. Cek..cek...vidi stvarno pink. Gde je taj daljinski...brzo prebacuj...kraj. Gotovo. Neka mlada devojka, puna unutrasnjeg, ali nimalo skrivenog zadovoljstva zbog ukazanog poverenja i prvog pojavljivanja na televiziji, najavljuje da od nedelje pocinje nova serija....kakva bre nova, nisam ja gledala 19467 epizoda da sad ne vidim kraj, a zna se da se u poslednjoj najvise toga desi.
I tako je baka Andjelka pretrazila ceo internet, dok na 'crawleru' nije pronasla svoju seriju. Izgleda da nije jedina koja gleda takve stvari. Sad je sve bilo spremno za premijeru, kafa je bila gotova, dve kocke secera odavno su se vec sepurile na tanjiricu pored solje, kompjuter je bio spreman kad....neko pozvoni. Ako ne odgovorim- sinu joj kroz glavu- mislice da nisam kod kuce. Zvonice malo pa ce otici... Ko je da je, uporan je. Zvono se oglasilo nekoliko puta sve brze i brze, samo govoreci o rastucoj nervozi osobe sa druge strane brave. Ajde dobro, otvorice....
Pre nego sto se snasla, mladi Mirko utrcao je u stan noseci nekakve papire. Zakljucavsi kucu, krenula je za njim u dnevnu sobu, ljuteci se sto joj je umesto 'dobar dan' rekao 'gde si do sad, crk'o sam'. Usavsi u prostoriju, shvatila je da se on vec posluzio i taman je nameravala da ga zamoli da bude tih, da moze da pogleda svoju seriju, kad on pokaza papire i upita :"Neces mi cestitati?". U rukama je drzao diplomu koja je svedocila o zavrsenoj srednjoj skoli. Radosno poskocivsi, baka odmah zaboravi na seriju i na divx, a kafa se ohladi cekajuci. Pogled joj privuce naslov rada :" Psihologija destruktivnog softvera".
"Mirko", upita ona bojazljivo,"jel' to nesto o virusima?" Znala je da jeste. O cemu bi on drugom mogao pisati. Pitanje je, tek reda radi, uputila. A on ga je jedva docekao: "Jeste. napisao sam trojanca, doduse jadnog, radi samo iz dosa, nema automatsko skriptovano pokretanje, i blokira samo LAN mrezu, ako imas samostalan kompjuter,ne moze mu nista..." -" kako si onda dobio 5 ako je tako jadan?"-sad ce vec zbunjeno baka Andjelka. Morala je priznati da joj nista nije bilo jasno oko toga.
-"Pa bako, profesor je jos jadniji. Morao je da mi da pet, posto ocigledno nije zeleo da objasnjava direktoru zasto je pokrenuo opasan program i blokirao celu skolsku mrezu. Sta ti mislis ko je bio jedini tamo koji je znao to da popravi..."
Copyright (c) 2002 Nikola (Walker) Bulj

Dozivljaji mladog kreker-Mirka : -=[ Pare ljude kvare ]=-
Mladi Mirko je sedeo udobno zavaljen u fotelju, razmisljajuci sta da radi. Pre neku noc, u posetu mu je stigao stric iz zapadnih zemalja. Nakon sto je posetio svu familiju redom, razgledao grad, pojeo cevape (za koje je tvrdio da ih se jako pozeleo) dosao je red da se svi oproste, a on da ode na avion, pa pravac kuci. Prilikom pozdravljanja, usiljenog medjusobnog ljubljenja i ponekog poziva da se opet navrati sa obe strane, stric se vatio novcanika i svima redom dao po 50 evra, "da imaju za cokoladu"...
Hladna kozna fotelja pruzala mu je savrsenu udobnost, mozda ne toliko zbog samih sundjera kojima je postavljena, vec zbog novca koji je prevrtao u dzepu. Covece, pa najveca briga mu je na sta da potrosi tih 50E, koje sam ne bi mogao zaraditi ni za 3 meseca prodaje tudjih lozinki, mozda bi kad bi se bavio konobarisanjem, ali za to je trebalo izaci iz kuce, a njemu se uloga krekera strasno svidjala... na sta samo da ih potrosi? Naravno, bice dosta zanimljivije ako to uradi odjednom, ako ih sve potrosi na jednu stvar koja samo njemu treba a niko drugi je nece moci koristiti, a on ce ih gledati sa visine.... Hm...mozda internet, ta ogromna baza informacija, ima resenje za njegov...ne problem vec zadovoljstvo...bar da mu da neki predlog...
Uz uzdah, leno se dize iz fotelje, sporim koracima odlazi do svoje sobe iseda u kancelarijsku stolicu za stolom, pali kompjuter i ceka melodicno pistanje modema ciji ga zvuci opijaju kao poj sirena...
Otvara istovremeno nekoliko IE prozora, kuca razne adrese...pretrazivace, vesti o igrama, internet prodaja...neke stvari mu se svidjaju neke ne, ponesto zapise na mali papir koji je ranije pripremio, ali nista od toga nema dovoljnu snagu da mu kaze "ja sam to sto trebas, kupi me, kupi me!", vec on stalno trazi dalje, polako gubi nadu, misli da ce morati da se zadovolji necim drugorazrednim, da nece uspeti da nadje proizvod koji ce biti dostojan njegovih potrosackih kvaliteta....
A onda, kao neko prividjenje, ne vidi ni na kom sajtu, niti zna kako je dosao tu, vidi mali crni baner, reklamni baner, vatrenim slovima ispisanih reci: "Diablo III". u trenutku bez daha ostavljen, napokon shvata da su mu usta sirom otvorena a tastatura vec odavno mokra od prevelikog balavljenja...Klik, pa jos jedan, ajde bre ucitavaj se, da ja jos jednom kliknem za svaki slucaj.... znao je on odavno da se ova igra ocekuje, ali je nekako promasio vest da je izasla....cek,cek...sajt je na Srpskom...domaca firma..bla,bla,...odnedavno generalni zastupnik...bla,bla...Diablo III....3D....cena 49.99 EURA....moze se kupiti u Beogradu u sledecim prodavnicama....u Novom sadu....sadrzi uputstvo na srpskom, majicu sa nazivom igre, ovo, ono....
Gledao je i nije mogao da veruje. Znao je da Diablo 3 dolazi. Znao je da ce to biti prvi full3D diablo, cak i da ce imati dosta dublju pricu i mnogo vise sporednih questova nego pre, ali nije imao pojma da ce moci kupiti original kod nas. levo oko mu se cudnim paradoxom fiksiralo za naziv PC-CD Shopa dve ulice od njegovog stana, a desno za cenu. Taman koliko mu treba, stezao je rukom u dzepu. Ali, na trenutak se pokoleba, meze istu igru kupiti za 10 Evra na sigurnoj lokaciji. Medjutim, nema uputstva na Srpskom, ne zna hoce li biti dobro krekovana, a obavezan patch verovatno nece hteti da radi....
Dok se njegova majka pitala u hodniku odakle dolazi ta iznenadna promaja, mladi Mirko vec je trcao niz stepeniste zgrade trudeci se da ne polomi obe noge preskacuci zbunjenu komsinicu kojoj su poispadale stvari koje je upravo kupila na pijaci. Jos vise od komsinice uplasili su se posteni radnici prodavnice, kojima je trebalo dobrih 15ak minuta da shvate da ne treba zvati pandure, da je ovaj zajapureni ubalavljeni jadnik na njihovoj strani, da nosi jos para za dobrotvorne svrhe...
Dok je izlazio iz specijalizovane prodavnice noseci kartonsku kutiju velicine 15x5x20 umotanu u tanki, sto se na svezu plastiku osetio, celofan, osecao je kako se svet usporio, kako ptice vise ne pevaju, kako se vreme polako zaustavlja... usporeni otkucaji srca i njihov eho u potiljku govorili su mu da umire srecan, ali ipak je preziveo. Dosao je, ni sam ne zna kako, do svoje sobe, raspakovao kutiju pazeci da je slucajno ne pocepa, izvadio "Manuel" i otvorio ga. Na prvoj stranici pisala je hardverska zahtevnost, koju bi mozda, eventualno u snovima, mogao da dostigne svojom krdzom ciji Geforce kec odavno ispusta samrtnicke ropce. U neverici, ispustio je i manuel, i kutiju. Negde u daljini, cuo je kako plasticna kutija Cd-a odzvanja u kartonu, kako mladji brat ulazi u sobu i osetio kako ga ovaj hvata da ne padne....
He..he..Mogao bi da se udruzis sa bakom Andjelkom...-zacu Mirko brata kad se malo povratio iz soka...
Zasto sa njom? kakve ona sad ima veze? -vise reda radi upita Mirko, smatrajuci da ga brat provocira iz ociglednih razloga.
-Pa ona je-, nastavi ovaj, -za svoje pare kupila GeForce 4 na rasprodaji u onoj maloj prodavnici...
Dozivljaji mladog kreker Mirka : Epizoda 8
-=[ Plati pa se klati ]=-
Mladi Mirko stajao je uz prozor diveci se zacudjujucoj belini sneznog pokrivaca koji je osvanuo jutros. Sinoc je tamo bila suva zemlja i siva, hladna, traka ulice. Danas se, evo, drvece probijalo kroz podeblji nanos snega, jedva drzeci svoje grane uspravno. -Nije moglo ispasti bolje ni da sam planirao- pomisli Mirko. Roditelji su mu jos rano jutros otputovali u drugi grad kod nekih prijatelja, gde ce i proslaviti docek Nove godine. Probudili su ga lupom vrata, cuo ih je dok su pricali uz jutarnju kafu, ali nije ustao. Nije imao potrebe. Iako je TA pec u sobi grejala sasvim prilicno, pod jorganom je osecao neku ruku toplote koja ga je cvrsto drzala ne dozvoljavajuci mu da napusti krevet. Sve do sad, kada se, na jedvite jade, odlucio da je vreme da stane na noge i protegne ih posle dugog zimskog sna, i imao je sta da vidi- preko noci je pao sneg. Ocekivala ga je savrsena proslava Nove godine. Tri prijatelja dolaze kod njega posle podne, donece svoje kompjutere i 'Direct Connection' Kablove, pa ce lepo povezati dva puta po dva kompjutera i igrati neku dobru strategiju. Razmisljali su i o mrezi, ali to im je nekeko delovalo skupo. Cetiri mrezne kartice, t-konektori, terminatori, kabel... jeste da ovako nece imati pravu mrezu i igranje ce biti svedeno na 1 na 1, ali ipak ce proci bez nekih vecih problema oko povezivanja, a i jeftinije je nekoliko puta, pogotovo jer sve potrebne kablove vec imaju...
Oko sedamnaest i trideset se pojavio prvi gost. Bio je to Mali-Q. Doneo je svog pentium keca, sa full opremom ukljucujuci i potezak monitor. Verovatno neki jako star, zakljuci Mirko dok ga je sa mukom unosio u kucu. Taman sto su sve delove stavili na sto u prostoriji koju je Mirko odabrao za zurku, zazvoni telefon. Mirko dobaci Malom-Qu da sam poveze kablove dok se on javi. Vec je pomislio da neko zove da javi da odustaje, kad zacu prepoznatljiv glas sa druge strane zice: " Mirko sine, baka tvoja ovde, jel' mogu da svratim i ja veceras?" -Mirko je prebledeo u trenutku. Postovao je svoju babu kao profesionalnog igraca. Nije poznavao nikog ko tako dobro rastura Quake 3. Ali da dodje na proslavu Novaka i druzi se sa njegovim drugovima? Ipak se izgleda previse ozracila pred monitorom. Osecao se nekako glupavo. Znao je da ne moze da dopusti da dodje. -Znas baba, poceo je lagano, ovde ce mo biti samo mi mladi...
-Daj dete ne budali, nisam ja mislila da budem sa vama, samo sam htela da svratim da dam tebi i Igoru poklon za Novu godinu. Kupila sam vam nesto jako korisno... Mirko se tek sad osecao glupavo. i nekako ispaljeno. PitBull koji je u medjuvremenu stigao sa njegovim mladjim bratom Igorom, gledao ga je ispod oka: Ne das babi da dodje, kakav si ti unuk... Mali-Q se smejuljio u drugoj prostoriji.
-Dobro, baba, mozes doci, ali ipak mislim da bi bilo bolje da ja i Igor dodjemo prekosutra do tebe... Vec je bila spustila slusalicu. Cudno ponasanje za jednu penzionerku, ali opet ne za jednog pro Quakera. Sta se moze... sam je kriv, on joj je kupio kompjuter...
Telefonski razgovor je brzo ispario iz secanja jednog takvog bica kao sto je Mirko. Pogotovo jer je celo poslepodne imao pune ruke posla. Morao je da ode do jedine otvorene samoposluge na drugom kraju grada da dopuni rezerve hrane i grickalica, a bogami i sokova. Ono na sta je potpuno zaboravio su praznicne guzve, tim vece s obzirom na kvantitet otvorenih prodavnica 31. decembra. Zena u redu ispred njega gurala je kolica pretrpana kesicama przenog suncokreta. Sta sve ljudi nece kupiti na odlozeno placanje,- mislio je Mirko dok se trudio da ostane suv ispod 3 dzempera i perjane jakne gurajuci se u koloni pred kasom.
Onda je tek na red doslo postavljanje PitBull-ovog racunara, koji je za divno cudo, jos uvek radio pod devedesetpeticom. Formatiranje harda, instalacija milenijuma, mreznih protokola...
A tek onda, kad su se proredile snezne pahulje i palo vece, dosao je red na povezivanje dva i dva racunara. Tek tada je nastao problem. Iako su sami kablovi bili uredno povezani, nijedan kompjuter nije hteo da prepozna svog 'Hosta'. Samo su izbacivali poruke kako drugi racunar ili nije upaljen ili nije dobro povezan. kako su imali cetiri racunara i tri paralelna kabla, pokusali su vise razlicitih kombinacija, kako bi iskljucili mogucnost zardjalog porta ili neispravnog kabla. Nista. Monitori su nemo blejili ka njima. Postepeo su, jedan po jedan, dizali ruke, jeli slatkise i pustali svako svoju muziku na svom racunaru. Opsti haos kulminirao je igranjem descenta na jednom, slusanjem prodigy-ja na drugom, igranjem wormsa na trecem i Blues Brothersima na cetvrtom kompjuteru. Dok je posmatrao svoju propalu mreznu zabavu, Mirko je osecao kako mu niz celo curi hladan znoj. Za sat vremena treba da odu do gradskog trga da docekaju novu godinu i pogledaju vatromet. Onda bi trebalo da se vrate i igraju u mrezi. kojoj mrezi? Nista nisu napravili. Pitanje hoce li iko doci nazad. Vec je razmisljao u koji lokal bi se mogao prosvercovati kad je zacuo zvono na vratima. Baba. Samo mu je ona jos trebala. Prisao je vratima i otvorio ih je. Nije bio raspolozen za razgovor, cestitke ni nista slicno. Ali baka Andjelka docekala ga je zagrljajem, cvrsto ga stisla i zamalo ugusila. Kad se malo pribrao, shvatio je da u ruci drzi poklon. -Zar ga neces otvoriti, upita ona. Nije mu se bas otvarao poklon. Ali, da je ne uvredi, poderao je ukrasni papir. A onda je usledio sok. Ispod celofanske folije ukazala se retail kutija kancelarijske mreze - SafeWay office kit-a, za 4 racunara. Ruka mu je zadrhtala i on zamalo ne ispusti kutiju. Ali nije. ozvao je Igora i ovaj je ubrzo uzbunio sve. I dok se negde u pozadini instalirala prava LAN mreza, Mirko je gledao u babu. -Hvala, ja... -ma ok je sinko, ja sad moram da idem, ajde srecna ti Nova...
-Hoces da ostanes? upita Mirko, imamo hrane , ajde popi nesto...
-Ne moram ici, samo sam navratila da ti dam poklon, tako sam ti rekla i telefonom...
-Baba, zaustavi je Mirko, -ako je to zbog toga sto nisam hteo da dodjes, izvini. Samo sam..ne znam. 'Ajde ostani...
-Vec sam ti jednom rekla da ne lupas gluposti dete, nema to veze sa tobom nego sa cetiri komsinice koje mi u stanu igraju Wormse i ko zna sta ce mi napraviti od gajbe dok se ne vratim....
Copyrights © 2002 Nikola (Walker) Bulj

E-love
Mladi Mirko sedio je ispred svog računara, uzalud pokušavajući da obriše svoje oznojene dlanove o pantalone. Bio je veoma nestrpljiv. Očekivao je važnu e-mail poruku od jedne devojke koju je upoznao na chatu pre par meseci. Minuti su tako sporo prolazili. Malopre mu je rekla da mu šalje svoju sliku. Napokon će videti kako ona izgleda, reči će postati lik, sve misli će se napokon obojiti nekom slikom, realnom. Dugi su mu bili minuti dok se pitao da li izgleda onako kako ju je zamišljao. Znao je, dakako, da ljudi nikada ne izgledaju onako kako ih zamišljamo, niti se tako ponašaju, ali opet, njene reči, koje je mesecima čitao na svom ekranu, podsvesno su mu iscrtale neku maglovitu sliku nasmejane devojke smedje kose, uvek vesele, sjajnih očiju i vedrog smisla za humor. Jednostavno, njene šale su prosto govorile da ima lep osmeh, način na koji je pisala odavao mu je utisak opuštenosti i otvorenosti...a za smeđu kosu mu je sama rekla. Negde usput, toj slici su se, same od sebe valjda, priključile i duge, vitke noge, čineći je devojkom njegovih snova. A sada će ta slika biti raspršena. Znao je to Mirko. Znao je da ona ne može tako izgledati, da neće. On ju je, iako je obećao sam sebi, negde usput idealizovao i uobličio njen lik onako kako je njemu odgovaralo. Pa ipak, možda izgleda slično, možda je samo malo niža, možda ima smeđe a ne zelene oči...ne, ima zelene, bar mu je tako rekla. Toga se dobro sećao, to mu je rekla kada su se prvi put sreli na prekrcanom chat-room-u, negde na serverima dal.net-a. On je imao nešto viška vremena, a nije mogao da se seti kada je poslednji put bio na četu, pa je uključio mIRC i jednostavno ga pustio da se priključi na random server. Ušao je u jedan od mnogobrojnih klonova serbian cafea, posmatrao nepregledne logove par trenutaka i jednostavno, bez nekog razloga, kliknuo na njen nick. I tako je počelo. Bila je spremna da ode, nije mogla da nađe sagovornika, te se jako obradovala njegovom pojavom. Ispostavilo se da je u inostranstvu na studijama, ali je jako volela Van Gogh. On joj je ispisao par stihova, ona je nastavila...ljubav na prvi enter. Ona je prva počela da ga zove raznim umilnim imenima, da mu tepa, šalje mejlove, a ni on nije ostao ravnodušan. Nije se zaljubio u bukvalnom smislu, ali je jednostavno osetio neku vrstu duhovne povezanosti sa tom dušom koja je bila usamljena negde u tuđini, bez ikoga svoga, druga za razgovor... Minuti su sporo prolazili. Već ko zna koji put kliknuo je na send and recive all u svom mejl klijentu. Ništa, nema nove pošte. Uvek ta ista poruka, stalno identična i sterilna...možda nije trebalo da obriše Incredi mail...ma nema veze, i tako čeka samo jednu poruku...
Njene e-mail poruke uvek su bile nekako lake i lepršave. Mogao je da oseti strujanje neke energije iz njih. Uvek je pričala o veselim stvarima, radovala se životu, ali i tugovala zbog života u tuđini. Postavljala je i neka filozofska pitanja o pronalaženju prave ljubavi, suđene osobe, nemogunosti potrage za nekim sličnim, srodnom dušom. A on, Mirko, trudio se da je oraspoloži dobrim vicem kada je tužna, da se veseli zbog nje kada je srećna, i nikako nije mogao da porekne njen uticaj na njega. Nije je poznavao, nikada je nije video, ali njene reči su mu buile toliko bliske da je mogao da je oseti tu pred sobom....
Iz sećanja ga prenu zvučni signal koji je označavao pristiglu poruku. Pogledao je i u polju from video njeno ime. Odmah pored, pisalo je "Moja slika". Mirko se zaustavio. Trebalo je da klikne na tu poruku, da je otvori i pogleda sliku. Trebalo je da napokon vidi svoju sagovornicu, makar samo na fotografiji. Trebalo je, ali nije. Obrisao je poruku. Nije je ni otvorio. Pokrenuo je mIRC i povezao se na chat server. Bila je tamo i čekala ga.
-I, šta misliš, kako ti izgledam? -dočekala ga je sa nestrpljenjem.
-Predivna si-,odgovori Mirko, -Jako mi se sviđaju tvoje oči...-
U potrazi za uspehom
Mirko je upravo završio kontrolni rad. Ustao je tromo sa svog mesta i krenuo ka katedri. Profesor ga je začuđeno pogledao. Ostali učenici, još uvek pokušavajući da shvate gde je profesor uopšte iskopao ta neviđeno teška pitanja samo su međusobno prokomentarisali o Mirkovim štreberskim osobinama za koje do tada nisu znali. Spustio je svoj papir na sto, rekao jedno kratko "doviđenja" i krenuo ka starim hrastovim vratima. Na čas se okrenuo, još jednom pogledao zaprepašćene drugove uz razreda, koji su ga zbunjeno posmatrali. Mogao je da pretpostavi o čemu razmišljaju. Svi su se pitali kako je tako brzo rešio kontrolni zadatak, jedan od najtežih njima postavljenih do tada u srednjoj školi. Onda je izašao. Naslonio se na hladan zid u školskom hodniku, duboko uzdahnuo, i nasmejao.
Bio je prvi dan drugog polugodišta. Mirko se vraćao kući iz škole, prolazeći nekim nepoznatim ulicama, pored redova kuća koje nikada do sada nije video, kraj parka za kojeg nije ni znao da postoji. Nije se izgubio, naprotiv, veoma dobro je znao šta radi i kuda ide. Išao je kući, pravo, bez zadržavanja, poseta drugovima ili kratkog izleta do onog novootvorenog lokala u četvrtoj ulici. Ipak nije želeo da ide najkraćim, njemu tako poznatim i sve više dosadnim putem, već je pokušavao da uzme malo vremena za sebe, da razmisli. Smrknutih obrva i pognute glave, ličio je na nekog trgovca iz šesnaestog veka kome su upravo javili da njegova karavela nikada neće uploviti u luku sa svojim dragocenim tovarom, jer su je negde usput dočekali pirati odlučni u svojoj nameri da ni jedan brod ne sme ploviti teško opterećen zbog sopstvene sigurnosti. Njegov mračan izraz lica samo je bio odraz njegovih istrzanih misli koje su ga dozivale iz tog dubokog bunara nepoznanica zvanog um. Jedno pitanje mu se već dugo nametalo samo od sebe : zašto je uopšte upisivao gimnaziju? Mogao je da upiše neku drugu srednju školu, zanimljiviju. Gimnazija ga je smarala, nije mu dotvoljavala da diše i razmišlja svojim mozgom. Bio je uhvaćen u mašinu, punili su mu glavu najraznolikijim nepotrebnim glupostima, ispitivali ga o stvarima koje mu nikada neće trebati, sputavali njegov duh i kreativnost, sve dok se on jednostavno nije zapitao zašto to, kad je mogao da bira školu. Njegov mlađi brat, sledeće godine, upisivaće se po novim pravilima. Polagaće prijemni ispit u svojoj osnovnoj školi i onda će na osnovu rezultata biti raspoređen. Možda je tako i bolje. Mirko je polagao prijemni u gimnaziji, po starom planu i programu. Jednostavno se našao u toj nepoznatoj školi, okružen hiljadama drugih, zbunjenih, unezverenih, glasnih, i totalno neupućenih vršnjaka. Bio je smešten u klupu, dali su mu testove i uradio ih je. Savršeno dobro. Sada se pitao da li bi možda bolje prošao da je pao na prijemnom, da se upisao negde drugo. Ipak je bilo kasno. Ne prekasno, ali Mirko je bio len da pokrene tako glomaznu stvar kao što je prebacivanje u drugu školu, i jednostavno, po inerciji, dolazio je u školu svaki dan, slušao predavanja, odgovarao na pitanja, kao i svaki drugi učenik prvog razreda. Što se tiče društva, nije se preterano bunio. U novoj školi je brzo stekao veliki broj prijatelja. Ni profesori nisu bili preterani problem, većina njih je zapravo bila sasvim u redu. Međutim, bilo ih je i pomalo, u krajnju ruku, čudnih. Recimo, gospodin Patkić, profesor filozofije, bio je pomalo agresivan čovek, borac za neke samo njemu znane ciljeve. Kao i svaki profesor, smatrao je svoj predmet najvažnijim te je insistirao na tome da učenici moraju znati sve osobine nekog pravca, sve nazive, svaku sitnicu vezanu za neku osobu ili događaj, a uz to i da budu spremni za svaki čas, bez opravdanja. On sam, dolazio je u školu sat-dva pre prvog zvona i ostajao isto toliko nakon poslednjeg. Najveće zadovoljstvo pričinjavalo mu je da uhvati ceo razred nespreman, pa prozove sve i jednog učenika i većini podeli jedinice, tek možda da dvojici ili trojici onih što su nešto zapamtili slučajno dozvoli da se izvuku sa dvojkom ili "klimavom" trojkom. Većina učenika te loše ocene nije uspevala da popravi sve do kraja polugodišta, kada bi ih ispitivao po ceo dan. To je polako postajala tradicija. Poslednje sedmice u svakom polugodištu bile su rezervisane za odgovaranje kod Patkića. učenici su dolazili rano ujutro, kao i on sam, i čekali svoj red, neki sumorni kao pred streljanje, a neki opet preterano i veštački veseli, kod kojih se odmah videlo da ništa ne znaju i da su došli da pokušaju da se provuku. Morali su da beže sa drugih časova da bi došli da odgovaraju filozofiju i izbegnu opomene. Nekim profesorima je to i smetalo, jer su i oni ponekad ostavljali neku ocenu nezaključenu do samoga kraja, a onda bi ipak morali da je zaključe sami jer bi učenik po običaju bio opravdano odsutan u cilju izbegavanja popravnog. Mirku Patkić nije stvarao preterane probleme u prethodnom polugodištu. On je imao zaključenu četvorku, mada je mogao da ima i peticu, samo da je hteo da se sam javi i odgovara još jednom. Ovo danas je, već, bila sasvim druga stvar. Patkić je, u svom jedinstvenom maniru, najavio kontrolni rad za sutra. Ispitivaće ih celokupno prvo polugodište. Jednostavno, sastaviće po 10 pitanja za četiri grupe i koga šta zapadne. Mirko je naravno, poučen iskustvima iz osnovne škole ceo raspust proveo lumpujući. Prvo Nova godina, pa Božić, pa slava kod rođaka, pa slava kod prijatelja, pa rođendan jednog druga, pa žurka kod Ane, pa onda... Danas je stajao tamo sasvim nespreman. Da je profesor Patkić stigao na vreme u fotokopirnicu i uspeo da umnoži pitanja, taj kontrolni bi bio danas. Mirko bi bio sasvim nespreman. Možda bi nešto pogodio, nešto bi sigurno prepisao, ali bi prvoga dana pokvario uspeh koji je napravio na polugodištu. Da ne govorimo da bi se do kraja godine borio da popravi tu ocenu. morao bi stalno da se javlja da odgovara, da uvek zna, i kad je njegov red, i kad neko drugi odgovara pa nešto ne zna...
Mirko je jednog trenutka podigao glavu i shvatio da se nalazi ispred svoje zgrade. Levo od ulaza neka decu su se igrala klikerima, na maloj površini utabane zemlje usred travnjaka. Majka jednog od njih bezuspešno ga je dozivala sa terase da dođe u stan i spremi se za ručak. Mirko se samo nasmejao setivši se tog bezbrižnog perioda pre nego što je krenuo u školu. Onda mu se ponovo pred očima pojavio Patkić kako priča o sutrašnjem kontrolnom. Kako da nauči celo jedno polugodište? Čak i kad bi bio dovoljno lud da pokuša, nikada ne bi uspeo za samo jedan dan. Ušao je u stan tiho, bez i jednog šuma ili kakvog drugog znaka. Majka mu se iznenadila, a boga mi i uplašila kada se okrenula od ručka da dohvati neki začin sa police i ugledala ga kako sedi za stolom u trpezariji. Pokušavajući da izbegne njena pitanja, ustao je i otišao u svoju sobu. Kako je osećao da mora da se opusti, zaboravi na sve i odmori, uključio je kompjuter i povezao se na internet. Dok je čekao da se učita Madonnin novi flash sajt, otvorio je i Google. Nesvesno, valjda zbog poslednjih tragova sećanja o sutrašnjem kontrolnom u njegovoj glavi, u polje za pretragu uneo je reč "Patkić". Kad je shvatio šta je uradio nasmejao se sam sebi. Krenuo je da izbriše taj upit, ali se onda zaustavio, jednostavno se predomislio, i onako, iz šale, kliknuo na search. kako se samo iznenadio kada se pojavila stranica sa rezultatima. Na prvom mestu, stajao je link na "Patkić fun-site". Nije mu bilo jasno ko bi pravio udruženje ljubitelja Patkića, kada ga niko u školi uključujući i druge profesore nije voleo. Ipak, znatiželja je prevladala i kliknuo je. Sajt se brzo učitao. Bio je relativno lepo dizajniran. Samo letimičan pogled na sekcije bio je dovoljan mladom Mirku da shvati da ovo nije sajt onih koji vole Patkića, već onih drugih, mnogobrojnih i po svemu sudeći glasnijih. A njihov glas daleko se čuo. Bile su tu karikature, istinite priče o Patkićevim ispalama, njegovi lapsusi... Jedna rubrika Mirku je posebno privukla pažnju. Kada je otvorio stranicu, počeo je da čita tekst koji je napisao neki od Patkićevih bivših učenika, sada već odavno student, ako i fakultet do sada nije završio. Tu je lepo pisalo kako Patkić svakog novog polugodišta daje kontrolni zadatak u kom ispituje šta su đaci zapamtili iz prethodnog. Takođe, pisalo je i kako nikada, iz godine u godinu, ne menja pitanja...
Nikola Bulj

Svemu lepom dođe kraj
Mirko je sedeo skrušeno na hladnom sedištu dišući duboko. Razmišljao je. Nije mogao da veruje da je dopustio da mu se tako nešto dogodi. Policajac naspram njega posmatrao ga je radoznalo kroz sunčane naočale. Bio je mlad, možda je tek dve - tri godine radio. Mirko nije mogao da razazna šta ovaj oseća prema njemu : da li ga je mrzeo, divio mu se, bio ravnodušan...jedno je znao, nije ga se plašio. Verovatno ga je i potcenjivao, smatrao da je nesposoban da pokuša da pobegne, samo još jedan od onih uvrnutih kompjuteraša...Dok je polako obarao glavu, pokušavajući da izbegne taj pogled koji ga je osuđivao pre nego što mu je i dodelio advokata, Mirko je shvatio da je došao kraj jedne epohe, jednog predivnog vremena. Njegova mladost, tako bezbrižna, jednostavno se istopila kao mehur od sapunice i ostavila ga na onom parkingu okruženog policajcima. Na istom parkingu gde je prvi put vozio automobil, gde je prvi put dotakao ženske usne. Na asfaltu na kojem su on i njegovi prijatelji odrasli. Prijatelji, kojih više nema. Poslednji od njih ga je izdao, danas...
Mirko je kao i obično vreme posle doručka iskoristio da se poveže na internet, proveri pristiglu poštu, pročita vesti na krstarici ili nekom drugom portalu. Pošta ga je danas baš obradovala, jer je dobio i pismo od svog agenta za nekretnine. Ovaj ga je zvanično obavestio da je konačno postao vlasnik male plantaže na nekom izgubljenom ostrvu u tihom okeanu. Mirko je odahnuo, i prvi put nakon nekoliko godina dopustio sebi da diše kao običan čovek. Otkako su počeli progoni hakera pre sedam godina on je bio u stalnom bekstvu. Kretao se od mesta do mesta, nikad ne ostajući duže od dve sedmice u istom gradu. Pristupao je internetu sa javnih govornica, iz kafea, hotela. Ulazio je u korporacije predstavljajući se kao kurir, nalazio je prazne kancelarije i pokušavao da zaradi dovoljno za to malo zemlje koja bi mu omogućila miran život, negde daleko od svega, svih problema ovoga sveta. Šta sve nije radio. Inkognito je upravljao sa preko pedeset raznih komercijalnih sajtova, od informacionih, preko aukcijskih do pornografskih. Uspešno je varao nekoliko servisa za zaradu na internetu, tek da ima za džeparac. A novac je pristizao i iz obveznica koje je kupio još davno, novcem koji mu je baka Anđelka ostavila posle smrti. Sve mu je išlo lako, jer je znao šta radi. Nije bilo te mašine na struju koja ne bi zaigrala u njegovom ritmu kada bi zasvirao, tog operativnog sistema kojeg nije poznavao, sigurnosnog propusta koji nije iskoristio... ali je uspeo. danas, nakon sedam godina pasjeg života, skrivanja po budžacima i stalnog pokreta, mogao je da ode. Dokumenti nisu bili problem, ne njemu. Kod sebe je uvek imao novca, dovoljno čak i za put napolje. Kada bi se jednom našao napolju, niko ne bi mogao da ga zaustavi sve dok ne bi bio daleko. Dovoljno daleko. Niko više ne bi ni razmišljao o njemu. Ostala mu je samo još jedna stvar da uradi pre polaska. Nije znao da li treba. Verovatno će ga čekati. Nije on najtraženiji haker u Srbiji, kad bi bio to bi značilo da nije dobar, a on je bio najbolji. Ipak su ga tražili, znao je to. Koliko je povratak kući bio siguran, oproštaj sa prijateljima, poslednji pogled na jasenove u parku preko puta rodne zgrade... Morao je još jednom da vidi majku i oca, čija lica su mu već bledela iz sećanja, mlađeg brata, sada već uspešnog profesora u jednoj srednjoj školi... Ispočetka nije znao kako da to uradi. Pokušavao je da se seti koga još poznaje tamo, ... Mali-Q je poginuo u saobraćajnoj nesreći pre tri godine. Već tada je bio dosta poznat. Nije mogao da izdrži. Mirko je znao da će mu se desiti nešto slično. Jednog dana, jednostavno je "pozajmio" dovoljno veliku svotu i otkrili su ga. NJegova glava još tada je bila procenjena na ovu sumu do koje je Mirko dogurao tek sad. Međutim, sve ih je prevario, niko ga nije uspeo unovčiti. Otišao je u velikom stilu, uz vatromet. On je bio poslednji iz grupe "Tom" koji se pored Mirka bavio starim poslom. Svi ostali su bili "legalizovani", radili su kao administratori malih servera u nekakvim firmama, hranili žene i decu, čak i pomagali policiji pri otkrivanju i hvatanju drugih hakera kada je trebalo. Mirko se zapitao šta je sa PittBull-om. On nije bio oženjen, to je pouzdano znao. Pročitao je negde na internetu o nekom njegovom knjigovodstvenom programu. Čovek je uvek bio siguran, bili su najbolji drugovi... Odlučio je da rizikuje. Nazvao ga je telefonom. PittBull je bio skroz kul, obradovao se što ga čuje. Obavestio ga je da je sigurno mesto za susret stari parking na kome su nekada davno vozili skejt. Čak ga je i potsetio da mu vrati njegovu igricu koju je Mirko davno pozajmio - Arcanum 2. Mirko se nasmejao, ali je potražio igru. Uzeo je sva tri kompakt diska, na koliko je dolazila i stavio ih u džep. Zbog ta tri piratska kompakt diska su ga i uhapsili. Čim je izašao iz automobila, osvetlili su ga reflektorima i oborili na zemlju. Dok je posmatrao svog starog druga kako uzima novac od policajca i zadovoljno odlazi u noć, čuo ih je kako pričaju nešto o posedovanju, a eto, imao je tri, što znači i namera za prodaju....ne gine mu pet godina, samo za to. A kad dodaju one prekršaje za koje ga odavno traže...verovatno doživotna. Kriminalac. Cyber-kriminalac. Još jedan od onih koji nemaju hrabrosti pogledati čoveka u oči, već se kriju iza monitora. Strpali su ga u maricu. Nije se bunio. Mladi policajac koji je sedeo naspram njega čak je i primetio maleni osmejak kako igra na ivici njegovih usana...
Mirko se trže kada je kombi naglo zakočio. Pogledao je u mladića u uniformi. Po izrazu njegovog lica, osmehu, shvatio je da ovaj i te kako zna šta se događa. To ga je malo zabrinulo. Ali ne previše. Neće im dopustiti da ga uplaše. Mislio je tako, ali se ipak stresao kada se motor isključio. Osećao je da mu se tanka majica bez rukava lepi za kožu leđa. Hladan znoj ga je oblio u potocima. Odjednom, njegov um ispuniše najcrnje misli. Uplašio se. Morao je to sebi da prizna. Ali neće priznati njima. Neće im pokazati.... Vrata su se otvorila i zaslepljujući sunčevi zraci su prodrli u unutrašnjost hladnog kombija. Silueta muškarca se pojavila pred njim. Nije mogao da razazna crte lica, usred silnog blještavila. Mladi policajac je iskočio napolje i stao pored svog partnera. Vozač - pomisli Mirko. On je vozio. Ali zašto je sada stao, zašto su izašli? Odjednom začu prepoznatljiv glas : "Šta je, šta si se prepao, ajde izlazi !".
- Mali-Q ? -začudio se Mirko. Ali, ti si mrtav...
Čovek se nasmejao. "Znaš kakav je Quake, Mirko. Kada te fraguju, stvoriš se na drugom mestu." Znao je Mirko sve to. On i Mali-Q su razbijali sve živo u Quakeu 3. Osim njegove pokojne bake Anđelke, jedino je ona igrala bolje od njih. A setio se i njihove omiljene taktike ; ako ne možeš fragovati, baci se pred protivnika, ili ćeš ga saseći ili češ mu se stvoriti iza leđa i osvetiti se. Smejao se. Sad mu naprosto nije bilo jasno kako nije rnije prozreo igru, kako nije shvatio...
-Mirko, -rece Mali-Q, -da vas upoznam. Ovo je moje kumče Petar, -nastavi pokazujući na mladića. Onda se za trenutak obrati njemu : -A ovo je čuveni Mirko...sad kada se znate... Mali Q opet pogleda u Mirka. U oku mu zaiskri iskra kakvu Mirko nije video od one davne noći kada su "Cainom" pokušavali da kradu tuđe vreme sa interneta...
-Mirko, šta kažeš da mi sada lepo nestanemo, i stvorimo se kasnije negde drugde?
-Pa ovaj, -nasmeja se Mirko, -jel' ti odgovara usamljeno ostrvo u tihom okeanu?
Kraj Serijala

Autor: Nikola Bulj

Reklama

 

Copyright (c) 2002-2011. Pisanija.com. Sva prava zadržana. Autor teme je O Pregador. Od 2012. pokreće Blogger.