Ovo je odlomak iz romana "Zaboravljena zemlja", objavljenog krajem prošle godine.
Vrelina jenjava pod povremenim naletom oblaka. Grad je pun muva a vazduh ljepljiv i težak. Djeca su nervozna i svadljiva a mačke uznemirene. Preko rijeke se u tuđinskom logoru život odvija sasvim normalno. Žene i robovi uređuju logor, lože vatre i brinu o konjima. Ratnici, iako nevični ribolovu, kopljima nabadaju krupnije ribe. Vrijeme je toplo, voda je blizu. Svakodnevno se među sobom potuku, ali to nije ništa neuobičajeno.
Najstariji varvari pamte priču da su nekada živjeli na ostrvu po imenu Skanca. Kada im je jednog dana dosadilo da ratuju između sebe i vijaju se po relativno malom ostrvu, napravili su tri čamca i potrpali se u iste. Plovili su dva dana a onda se iskrcali na kopno. Treći čamac je stigao sa danom zakašnjenja kad su oni iz prva dva već bili zauzeli najbolje položaje na novoosvojenom kopnu. Sporaći su po starom dobrom običaju izvrnuti ruglu i zbog toga su se sasvim opravdano naljutili. Toliko su bili ljuti da su pobili više od pola onih iz dva brža čamca. Tako su varvari uspjeli da za jedan dan postignu ono zbog čega se veliki državnici pate čitav život – proširili su teritorije, smanjili broj stanovnika tako da je za preživjele ostalo hrane, vode i hladovine koliko im ne treba…
Tako je to bilo u srećna i davna vremena, kada su varvari bili mnogo žešći i opasniji. Međutim, kako su oni najsporiji među njima ostali da produžavaju vrstu, a onolike količine hlada pomalo im ušle u krvno nasleđe, ovi sadašnji varvari, upravo oni čiji je čamac sa ostrva Skanca stigao sa danom zakašnjenja, nisu uopšte žurili da pred sobom nešto satru iz mjesta, naročito ako ih niko ne zadijeva i ne zove ih sporaći (“gepanta”).
Dokleati nijesu znali za ovu priču, pa su se tamo unutar zidina pržili na suncu, strepnji, sumnji i stravi čekajući da ih neprijatelj napadne. Varvari su se za to vrijeme izležavali pod bagremima i zamišljali kako bi to bilo fino da malo opljačkaju i poruše taj grad, nakupe novih žena i robova, popiju svo vino koje nađu u podrumima, ispeku brdo pečenja i okite se novim nakitom, oružjem i odjećom pa da idu dalje u nadi da će dio plemena koji je otišao na jug ostaviti nešto i za njih. To što su odugovlačili sa napadom nije bilo iz strateških razloga. Niko se u varvarskom logoru nije bavio razmišljanjem. Jednostavno su se odmarali od puta i prikupljali snagu i volju za napad. Oni sa kraćim fitiljem (potomci preživjelih iz ona prva dva čamca, uglavnom) već su pomalo gubili živce, gađali grad zapaljenim strijelama, preplivavali na drugu stranu i tražili rupu u zidinama.
Ovo nomadsko pleme već je obigralo tri kruga po svijetu ne nalazeći svoj pravi dom otkad su napustili Skancu i prešli u Skitiju. Priča se da su jedno vrijeme živjeli sa Amazonkama. Kako su ustvari živjeli odvojeno i pljačkali po velikoj i bogatoj Skitiji svako za svoj račun, na prvi dan proljeća sastajali su se kod jezera Mojtis radi izmirenja obaveza iz jednog od najčudnijih ugovora među plemenima. Amazonke su zadržavale žensku djecu, ali su im mušku uredno vraćale.
Kad je u jednom pohodu čitava njihova ogromna vojska nahrupila na jedan slabašan most on je pod težinom popustio, ostavljaljući među njima ogromnu provaliju. Tako se pleme opet podijelilo – na istočne, zapadne i pokojne.
Najstariji varvari pamte priču da su nekada živjeli na ostrvu po imenu Skanca. Kada im je jednog dana dosadilo da ratuju između sebe i vijaju se po relativno malom ostrvu, napravili su tri čamca i potrpali se u iste. Plovili su dva dana a onda se iskrcali na kopno. Treći čamac je stigao sa danom zakašnjenja kad su oni iz prva dva već bili zauzeli najbolje položaje na novoosvojenom kopnu. Sporaći su po starom dobrom običaju izvrnuti ruglu i zbog toga su se sasvim opravdano naljutili. Toliko su bili ljuti da su pobili više od pola onih iz dva brža čamca. Tako su varvari uspjeli da za jedan dan postignu ono zbog čega se veliki državnici pate čitav život – proširili su teritorije, smanjili broj stanovnika tako da je za preživjele ostalo hrane, vode i hladovine koliko im ne treba…
Tako je to bilo u srećna i davna vremena, kada su varvari bili mnogo žešći i opasniji. Međutim, kako su oni najsporiji među njima ostali da produžavaju vrstu, a onolike količine hlada pomalo im ušle u krvno nasleđe, ovi sadašnji varvari, upravo oni čiji je čamac sa ostrva Skanca stigao sa danom zakašnjenja, nisu uopšte žurili da pred sobom nešto satru iz mjesta, naročito ako ih niko ne zadijeva i ne zove ih sporaći (“gepanta”).
Dokleati nijesu znali za ovu priču, pa su se tamo unutar zidina pržili na suncu, strepnji, sumnji i stravi čekajući da ih neprijatelj napadne. Varvari su se za to vrijeme izležavali pod bagremima i zamišljali kako bi to bilo fino da malo opljačkaju i poruše taj grad, nakupe novih žena i robova, popiju svo vino koje nađu u podrumima, ispeku brdo pečenja i okite se novim nakitom, oružjem i odjećom pa da idu dalje u nadi da će dio plemena koji je otišao na jug ostaviti nešto i za njih. To što su odugovlačili sa napadom nije bilo iz strateških razloga. Niko se u varvarskom logoru nije bavio razmišljanjem. Jednostavno su se odmarali od puta i prikupljali snagu i volju za napad. Oni sa kraćim fitiljem (potomci preživjelih iz ona prva dva čamca, uglavnom) već su pomalo gubili živce, gađali grad zapaljenim strijelama, preplivavali na drugu stranu i tražili rupu u zidinama.
Ovo nomadsko pleme već je obigralo tri kruga po svijetu ne nalazeći svoj pravi dom otkad su napustili Skancu i prešli u Skitiju. Priča se da su jedno vrijeme živjeli sa Amazonkama. Kako su ustvari živjeli odvojeno i pljačkali po velikoj i bogatoj Skitiji svako za svoj račun, na prvi dan proljeća sastajali su se kod jezera Mojtis radi izmirenja obaveza iz jednog od najčudnijih ugovora među plemenima. Amazonke su zadržavale žensku djecu, ali su im mušku uredno vraćale.
Kad je u jednom pohodu čitava njihova ogromna vojska nahrupila na jedan slabašan most on je pod težinom popustio, ostavljaljući među njima ogromnu provaliju. Tako se pleme opet podijelilo – na istočne, zapadne i pokojne.
Potom su pošli u Meziju, pa u Aziju a na Kavkazu su sa porobljenim plemenima osnovali zemlju koju su nazvali Marpezija. Kad im je i to dosadilo malo su ratovali sa Grcima pa sa Persijancima. Kod Persijanaca su prvi put vidjeli svilene šatore u jarkim bojama i to im se strašno dopalo. Persijski kralj ponudio im je svoju kćer za kraljicu. Odbili su ga, pa ih je sa sedam stotina hiljada naoružanih ljudi jurio sve do Makedonije. Tamo im je makedonski kralj ponudio svoju kćer pa su pristali. To im nije smetalo da zarate sa Makedoncima još dva puta. Rimljani su pokušavali da im utuve malo filozofije i astronomije ali sa malo ili nimalo uspjeha. Onda su pošli u Daciju i tamo se tukli sa Sarmatima.Jednog bistrog dana, nalik na ovaj današnji, prešli su Dunav i okomili se na Rimljane, paleći i pljačkajući Meziju i Trakiju. Rimljani su na njih poslali Tajfale, Astringe i Karpe. Kao i svaki drugi proklet narod na kugli zemaljskoj, varvari su se sa svim pomenutim plemenima malo miješali a onda ratovali, uzgajali kćeri i sinove, prihvatali nove riječi, bogove i običaje, pa opet malo ratovali.
Usput su se trudili da zapamte ko su i što su i to je otprilike ovako izgledalo:
“Legenda kao prvog vođu pamti Gapta, koji rodi Hulmula. Hulmul rodi Augisa a Augis onoga koji se zvao Amal po kojemu dolazi ime Amalima. Taj Amal rodi Hisarnisa, Hisarnis Ostrogotu a Ostrogota Hunuila, Hunuil rodi Atala a Atal Ačiulfa i Oduulfa. Ačiulf rodi Ansila i Ediulfa, Vutuulfa i Hermanarika. Vutuulf rodi Valaravansa a Valaravans Vinitariusa a Vinitarius Vandalariusa. Vandalarius rodi Tudimera, Valamira i Vidimera a Tudimer rodi Teodorika, Teodorik rodi Amalasuentu; Amalasuenta rodi Atalarika i Matesuentu svome mužu Eutariku čiji je rod krvno vezan za njezin, jer pomenuti Hermanarik, sin Ačiulfa, rodi Hunimunda a Hunimund Torizmuda, Torizmud Veterika a Veterik Eutarika koji se oženi Amalasuentom i s njom zače Atalarika i Matesuentu. Atalarik umrije u djetinjstvu, a Matesuenta se udade za Vitiga s kojim ne imaše poroda. Kada je Vitigo preminuo, Germanus uze Matesuentu za ženu i ona mu rodi sina koji se takođe zvao Germanus…”
Priča je još duplo duža i sva je ovako dosadna u smislu ko je koga rodio, a Varvari su iz cijele priče neke djelove zapamtili a neke zaboravili tako da su uglavnom smatrali da su porijeklom Gepanti (sporaći), Gapti, Amali, Hisari, Ostrogoti, Atali, Hermanarici, Valamiri, Vandali ili Germani.
Autor: Olivera Kujundžić
