Bespomoćno sam gledao kako zrak izlazi iz probušene kapsule i osjećao neko morbidno zadovoljstvo iz toga. Nakon svega što sam učinio smatrao sam da je ovo pristojan kraj za nekoga poput mene. Prisjetio sam se svih svojih žrtava. Nisam ih se čak ni svih sjećao koliko ih je bilo. Je bi ovo bila božja kazna ili puka slučajnost nisam znao. Znao sam samo da u roku od nekoliko minuta mene više neće biti. Gledao sam kroz prozor u zvijezdu u daljini i razmišljao trebam li se pokajati prije nego napustim ovaj svijet. Sama pomisao na to natjerala me je u smijeh. ''Istina je znači. Pred smrt počinješ pričat gluposti.'' pomislio sam u sebi. Moja smrtnost nikada me nije pogađala. Kako je polako zraka nestajalo sjetio sam se svoje prve žrtve koju sam ubio. Jesam li zato što sam njega ubio postao ovakva zvijer ili sam to imao u sebi oduvijek. Uzeo sam nož kojim sam ubio stražara i pobjegao iz onoga pakla. Gledao sam ga i krenuo s njim pisati na svojim prsima. Crvena krv je kapala na pod s mojih prsa dok su riječi počele dobivati smisao. ''Ne kajem se ništa.'' urezao sam si na prsa. Dovoljna poruka za sve koji me pronađu. Nisam osjećao nikakvu bol već samo euforiju što će sve uskoro biti gotovo. Osjećao sam kako zraka nestaje i svaki udisaj je postao dug kao vječnost. Tama me polako počela obuzimati dok me hladnoća bola kao tisuću igala. Slike prijašnjih vremena odigravale su se pred mnom. Kuda sam se kretao ostavljao sam smrt. Uskoro su demoni došli. Proganjali su me po kapsuli, boli me, ali me nisu mogli slomiti. Nosili su lica mojih žrtava, staroga učitelja, njegove žene, moga oca i stražara kojega sam nedavno ubio. ''Ubio sam vas jednom! Sad ću i drugi put!'' Pokušavao sam ih ubosti, ali nož je prolazio kroz njih. Nisam mogao podnijeti njihov smijeh koji mi je parao srce i mozak. ''Želite da se pokajem!? To želite? Nikada! Haha!'' Dok sam udarao glavom od pod smijao sam se. Zraka je nestalo i svi moji udisaji su postali prazni i bolni. Smrt je došla po mene i povela me u pakao.
Autor: Ilija Zorić
Autor: Ilija Zorić
