Ko je danas znao pravu istinu? Vjerovatno nitko, no od davnina kruži legenda o sili što se spusti sa neba i svim Majenima podari pamet i vječni život u zamjenu ih uzimajući za robove. Tog dana, kažu na nebu su sijala dva sunca. Jedno je grijalo i zračilo životom, a drugo smrću. Sjeme zla sijano je dolinama, šumama, morima i jezerima, a slutnja crnja i od noći nadvila se nad čitav svjet.
Svi Majeni biše saveznici, sve dok ih nepreobratiše, pa im oči umjesto srećom zasjaše mržnjom i zavišću. Od zla im se i usta iskriviše žedna krvi i osvete. Neke spojiše sa lancima i žicom, udahnuše im novu snagu i probudiše životinje u njima. Tad se vazduhom širio miris sumpora i izgorjelog mesa, a nebo se oblačilo kao da se ljutilo na zemlju kažnjavajući je gromovima kakvi se dotad nisu vidjeli.
Ubrzo nakon toga stvoriše se dva sloja Majenske armije. Oni jaki postaše vođe, a ostali roblje što vjerno moradoše služiti sili.
Prođoše tako godine, prođe jedan čitav vjek, a mašine što se okretaše, ostavljajući na zemlji duboke tragove prerovaše čitav svjet stvorivši od njega pustinju. Uskoro više i nebi mjesta na koje svojom nogom ne zakorači ta sila nezemaljska.
Majeni ostaše sami u svom prokletstvu vječnog života, znajući samo za patnju i bol, uplašeni neznanog neprijatelja i tih njegovih konstrukcija koje zakloniše nebo.
Kad je sve već bilo gotovo, kad su se svi već pomirili da od zemlje osta samo svjet prikaza i sjenki, jedne večeri na nebu pojavi se zvjezda i zasja jače od pet sunaca zajedno. Zvjezda donese proročanstvo o sinu što će ustati na čelo svih i povesti Majene u borbu do konačne pobjede. Na licima ogorčenih sjevnu tračak nade, poput iskre... I tako i bi. Iskra planu i ugasi se...
Sunce… vidim ga. Svjetli kao žar na nebu. Nema ni malo milosti, pravi je gospodar. Zemlja... vidim i nju i pustinju, bože kako je velika. Čini se... beskrajnom. Da... to je prava riječ. « Čistina « Nju volim. Ona je izvor svega onog dobrog na ovom svijetu. Potajno joj zavidim na toj čistoći. Priznajem da volim i vjetar, pogotovo kad duva kao i sad, sa istoka, sa zapada, mozda i sa sjevera, zašto ne reći. Tako mi je milo kad nosi ovu prašinu sa sobom, da i sam poželim da sam zrno pa da me baca. Tako bi obišao čitavu pustinju polako, sa jednog kraja na drugi. Hop i eto me tamo... Još jednom i vraćam se natrag... Zar vjetar nije divan? Vjetar je bog!
Šta da radim ovako dok me stijena drži a ja ležim naslonjen na nju. Govorim sebi da je čvrsta da će oživjeti i tako bude. Stijena oživi, ali samo za mene i iza mene. Bezobrazna je, neda mi da je gledam kad igra. Čim se okrenem ona stane kao uplašena. Znam da mi se smije, smije mi se čim joj okrenem leđa. Onda pleše, a ja sa osjećam glupo. Više bih volio da me proguta div iz bajke što jede planine. Osjećao bi se sigurnije u njegovom stomaku nego zavisio od bezobraznih stijena, ali šta ću. Jadan sam ja što ovako ležim, što me ostaviše oni probisvjeti crna ih zemlja odnijela sa sobom.
Znam jednu priču o mladiću koga na ovom svijetu niko nije poznavao. Hoćete li da vam je ispričam? « Lažem !«, Možda... Nepostoji tako nešto na ovom ostrvu pijeska, mora i neba, ali mladić je stvaran, stvaran je i te kako, kao vi i ja, on je junak ove naše priče.
Prošlo je dosta godina od kad je poslednji put vidio zvjezdu. Pravu zvjezdu. Sjajnu i glatku kao kamen, ali ne običnu. Bilo je to oko što ga je gledalo sa neba mada on to nije znao. Ubrao ju je, strpao u njedra, a potom pošao kući umoran i sretan.
Veče prije toga usanjao ju je. Pojavila se na nebu, poljubila ga u obraz i šapnula mu na uho:
- Pođi sad sine, budi putnik što spaja krajeve svijeta, budi mesija i prorok. Zaštiti nas, zaštiti sebe. Probudi sve one što spavaju, podari im nadu i snagu, daj im mudrosti. Tebe ne znaju, tebe će slušati.
Zadjenula ga je ruhom srebrnim i zlatnim, na glavu mu stavila krunu kao slavnom junaku.
Srce mu je tad bilo šire od neba...
Tog jutra kad se probudio učini tako. Posluša zvjezdu i ode, ode negdje daleko, na vrh svjeta, nađe je i skide sa neba, a sutradan nastavi svoj put dalje. Uvjek bolji i jači, isti onakav kakvog ga stvori zemlja i sunce svakog jutra obasjava.
Uzjaha svog Džaga, svoju vjernu životinju dugog vrata i još dužeg repa i pomilova ga po glavi, a on shvati znak pa pojuri kao strijela i ponese ga preko pustinje, preko svih tih tragova ispucale zemlje.
Džag je prelazio dine, ta pješčana brdašca kao od šale i putnik je za njim čas tonuo u dubinu, čas izranjao iz nje. Sunce je doseglo svoj vrhunac, pa je stalo tonuti poput kakve svijetle lopte koja prije smrti još jednom pokušava da demonstrira snagu na dva nevina stvorenja.Uzalud joj dah. Nemogaše sunce njima sada ništa, ni ovo jedno, a ni deset takvih, kad su oni jurili kao sve sveto na ovoj zemlji. Za njih više nebi zakona.Sin zemlje posta kao vjetar, a on i bi uz njega šibajući ga svojim hladnim jezikom po rukama, po prsima, po kosi.
Godine tako prođoše. Koraci ostaše daleko iza njega, a nada što ju je nosio sa sobom ispuni Majenska srca dovoljno jako da mu pustinja postade dom. Uvjek je noću gledao mjesec, uvjek je jutrom čekao zoru. Jedino su ga plašili krici zvjeri što su ga strijeljali očima negdje iz sjene. Ali hrabrio se. Govorio je sebi: « Zašto se bojiš?. Majen si, jak si. Nek te sila ponese, nek te snaga sad ne izda. « I ustao bi tad čvrst i ponosan kao planina, kao stijena što sad pleše iza mojih leđa i ruga mi se. To je bilo samo kad se strah prišulja blizu i kad se jeza uvuče u kosti.
I ništa mu nisu mogli vjekovi, vrijeme što je ostavljao za sobom. Ne, niko njemu ništa nije mogao. Sve... sve dok ne osvanu taj dan. Dan gori i od same smrti. Kad ni sunce nije sijalo, kad ni vjetar nije duvao. Dan kad se sve preokrenu...
Sivi oblaci prekriše nebo i zakloniše mu suzu iz oka da je on koji hoda pustinjom nebi vidio i posumnjao nešto. Nebo je znalo šta će se zbiti i plakalo je zbog toga. Žalilo je za sinom zemlje koga je svjet stvorio od pjeska, a vjetar mu udahnuo život. O bože kako je nebo plakalo tog dana. Gdje god bi mu suza kanula u pustinju tu bi nicao otrovni cvijet crvenih latica i širio svoj opojni miris mameći njime insekte na svoje smrtonosne žaoke.
Četiri jahača tame dojahala su na svojim dugovratim Džagovima i opkolili ga na sred čistine. Lica im biše suha i namrgođena. Oči usplamtjele, zmijskih zjenica, a ruke duge, dugoprste sa noktima što biše kao ogledalo za njihovu dušu. Nedadoše mu proći, ni izaći iz kruga.
- Braćo, to sam ja... Sin zemlje, otac novog svijeta - govorio im je.
- Šta mogu da učinim za vas braćo moja? Samo recite, vaša želja za mene biće zapovjest. Tako je on govorio jer mržnje u svom životu nije osjetio ni tren.
Nebo je provirivalo kroz gustu zavjesu isprepletanih oblaka htjedeći da ga upozori. Zavirilo je u glave četvorice zlosutnika i pročitalo njihove misli.
- Bježi, bježi sine... to su dušmani, ti dobro ne misle nikome, bježi...- Dovikivalo mu je, ali riječi nestigoše do uha onoga kome su bile namjenjene.
Četvorica sjahaše sa svojih Džagova i zaokupiše mladića što mu je laka tkanina prekrivala tjelo, a kruna na glavi bila kao dragulj usred mora duge crne kose. Oči mu zasuziše kad sa njihovih lica pročita želje o kojima nije mogao ni sanjati.
- O nebo što mi nešapnu? O vjetru, ti... što me neupozori? Braćo, slušajte me... ja vam pomoći ne mogu. Da iz mraka tražim spas nemam snage. Oprostite mi... oprostite...
Čvrste ruke stegoše ga oko vrata, a hladno sječivo sjevnu ka njemu i raspori mu utrobu vrelu od krvi što se oslobodi.
Stadoše mu nanositi povrede kao da im nebi dosta zla što ga već načiniše. Udarci zapljuštaše kao kapi kiše i počeše mu kosti lomiti.
- Braćo, oprostite mi, oprostite mi... - ponavljao je po ko zna koji put bolnog lica od teške muke što ga je snašla, a dušmani ga još jednom dobro izgaziše prije nego što uzjahaše svoje Džagove, svoje mile životinje dugih sivih vratova i hitrih nogu i odjahaše sa njima negdje... ko zna gdje, negdje u daljinu.
Tjelo je ostalo da leži na pijesku, na toj mekoj žutoj podlozi što se iznenada stala crveniti pod njim. Sivi oblaci su nestali sa neba i ono je ponovo progledalo,ali se odmah ražalostilo kad je ugledalo tužnu sliku što su je načinile zle ruke. Ono odmah gurnu vjetar da ga digne iz mrtvila, da mu šibajući nozdrve podari malo snage, a sunce opet ko za inat užari pijesak na kome je ležao i podbode ga u bol, ko da mu stavi so na živu ranu.
Mrtav bi sin zemlje. Umrije u teškoj muci. Ne od sječiva što mu je rasporilo utrobu već od zla što ga je vidio svojim očima i što nije mogao učiniti ništa. Nesta nade u njegovom srcu, nesta sjaja u njegovim očima, umrije, ali mladić snažnog tjela i živahnog srca ostade da živi.
Pridiže malo jednu ruku i zaroni u pijesak, pa drugu za njom te stade se vući kao pas što luta pustinjom bez vode i bez cilja. Oči mu jedva progledaše, a usne se stvrdnuše kao kamen što ne vidi vode vjek i više.
Kako mu je ranjeno tjelo stalo kao zmija šarati pijeskom, tako je i trag za njim na trenutak ostajao crven. Pustinja je žedno upijala krv, a ono malo crvenila što je ostalo na površini sunce je brzo izbjelilo svojim vrelim dahom.
- O šarko moja, šarko... - zapomagao je mladić. - Što nigdje hlada nemaš za svoje ranjene sinove , što su prolili krv za tebe i tvoju slobodu. O šarko, šarko...
Glas pun bola, kao jecaj svih živih prolomi se vazduhom i niko ga neču. Samo stijena što je u daljini odmarala svoje kosti. Odazvala se ona i potrčala mu u susret onako velika i jaka, te ga zgrabila u svoje naručje. Naslonio je glavu na njezina njedra a ona ga kao svoje djete stala milovati po kosi i tjelu. Ležao je dugo tako naslonjen na nju očiju uprtih u horizont i maštao o svijetu za kojim je tragao ali ga nikad na svom putu nepronađe.
I eto, tu se završi ta tužna priča što vam je ispričah. O sinu zemlje što mu se duh oslobodio iz tjela i zaplovio u pravcu neba.Dječak u njemu se borio neshvatajući da u ovom svijetu mora umrijeti da bi on preživio.Takav je svijet,takvi smo mi...Sad leži tu...Koliko dugo već? Biće sat, dva, možda i tri... Ko zna, vrijeme uvjek odlazi u nepovrat. Sanja glasnika kako dolazi da ga spasi, da ga probudi iz ovog sna i da mu kaže kako još ništa nije gotovo, kako ga još uvjek negdje čeka novi svijet.
« Uzalud «
Zalud su snovi kad ni priče više ne prolaze. Zlo je konačno nadvladalo dobro u potpunosti i ta iskra nade što je sjevnula i nebi ništa više do iskra. Sin zemlje je mrtav i ja žalim što nisam odmah umro sa njim, nego ostao ovdje ležati kao kakva prikaza na ovoj stijeni. A ona... ona je sad tako mirna, da pomisliš kako nije ni loša. I nije... dobra je stijena, dobra. Ona me spasi od muke i jeziva bola, a ja joj ostah zahvalan i oprostih joj svo ono ruglo što mi je činila iza leđa.
I na kraju opet zurim u nebo kao da očekujem nešto.Tamni mi se pred očima,kao da sluti da jutra neće ni biti.Više se ni vjetar ne čuje...Gdje je sad kad ga trebam? Gdje je moj vjerni džag?
Ništa...
Ništa se ne čuje...
Nema nikog osim mene
Još samo ja ležim tu...
Drugačiji..
Odrastao...
Vrištim na sav glas I budan sanjam...
A sunce i dalje...
prži,prži,prži...
Autor: Branislav Gašić
Svi Majeni biše saveznici, sve dok ih nepreobratiše, pa im oči umjesto srećom zasjaše mržnjom i zavišću. Od zla im se i usta iskriviše žedna krvi i osvete. Neke spojiše sa lancima i žicom, udahnuše im novu snagu i probudiše životinje u njima. Tad se vazduhom širio miris sumpora i izgorjelog mesa, a nebo se oblačilo kao da se ljutilo na zemlju kažnjavajući je gromovima kakvi se dotad nisu vidjeli.
Ubrzo nakon toga stvoriše se dva sloja Majenske armije. Oni jaki postaše vođe, a ostali roblje što vjerno moradoše služiti sili.
Prođoše tako godine, prođe jedan čitav vjek, a mašine što se okretaše, ostavljajući na zemlji duboke tragove prerovaše čitav svjet stvorivši od njega pustinju. Uskoro više i nebi mjesta na koje svojom nogom ne zakorači ta sila nezemaljska.
Majeni ostaše sami u svom prokletstvu vječnog života, znajući samo za patnju i bol, uplašeni neznanog neprijatelja i tih njegovih konstrukcija koje zakloniše nebo.
Kad je sve već bilo gotovo, kad su se svi već pomirili da od zemlje osta samo svjet prikaza i sjenki, jedne večeri na nebu pojavi se zvjezda i zasja jače od pet sunaca zajedno. Zvjezda donese proročanstvo o sinu što će ustati na čelo svih i povesti Majene u borbu do konačne pobjede. Na licima ogorčenih sjevnu tračak nade, poput iskre... I tako i bi. Iskra planu i ugasi se...
Sunce… vidim ga. Svjetli kao žar na nebu. Nema ni malo milosti, pravi je gospodar. Zemlja... vidim i nju i pustinju, bože kako je velika. Čini se... beskrajnom. Da... to je prava riječ. « Čistina « Nju volim. Ona je izvor svega onog dobrog na ovom svijetu. Potajno joj zavidim na toj čistoći. Priznajem da volim i vjetar, pogotovo kad duva kao i sad, sa istoka, sa zapada, mozda i sa sjevera, zašto ne reći. Tako mi je milo kad nosi ovu prašinu sa sobom, da i sam poželim da sam zrno pa da me baca. Tako bi obišao čitavu pustinju polako, sa jednog kraja na drugi. Hop i eto me tamo... Još jednom i vraćam se natrag... Zar vjetar nije divan? Vjetar je bog!
Šta da radim ovako dok me stijena drži a ja ležim naslonjen na nju. Govorim sebi da je čvrsta da će oživjeti i tako bude. Stijena oživi, ali samo za mene i iza mene. Bezobrazna je, neda mi da je gledam kad igra. Čim se okrenem ona stane kao uplašena. Znam da mi se smije, smije mi se čim joj okrenem leđa. Onda pleše, a ja sa osjećam glupo. Više bih volio da me proguta div iz bajke što jede planine. Osjećao bi se sigurnije u njegovom stomaku nego zavisio od bezobraznih stijena, ali šta ću. Jadan sam ja što ovako ležim, što me ostaviše oni probisvjeti crna ih zemlja odnijela sa sobom.
Znam jednu priču o mladiću koga na ovom svijetu niko nije poznavao. Hoćete li da vam je ispričam? « Lažem !«, Možda... Nepostoji tako nešto na ovom ostrvu pijeska, mora i neba, ali mladić je stvaran, stvaran je i te kako, kao vi i ja, on je junak ove naše priče.
Prošlo je dosta godina od kad je poslednji put vidio zvjezdu. Pravu zvjezdu. Sjajnu i glatku kao kamen, ali ne običnu. Bilo je to oko što ga je gledalo sa neba mada on to nije znao. Ubrao ju je, strpao u njedra, a potom pošao kući umoran i sretan.
Veče prije toga usanjao ju je. Pojavila se na nebu, poljubila ga u obraz i šapnula mu na uho:
- Pođi sad sine, budi putnik što spaja krajeve svijeta, budi mesija i prorok. Zaštiti nas, zaštiti sebe. Probudi sve one što spavaju, podari im nadu i snagu, daj im mudrosti. Tebe ne znaju, tebe će slušati.
Zadjenula ga je ruhom srebrnim i zlatnim, na glavu mu stavila krunu kao slavnom junaku.
Srce mu je tad bilo šire od neba...
Tog jutra kad se probudio učini tako. Posluša zvjezdu i ode, ode negdje daleko, na vrh svjeta, nađe je i skide sa neba, a sutradan nastavi svoj put dalje. Uvjek bolji i jači, isti onakav kakvog ga stvori zemlja i sunce svakog jutra obasjava.
Uzjaha svog Džaga, svoju vjernu životinju dugog vrata i još dužeg repa i pomilova ga po glavi, a on shvati znak pa pojuri kao strijela i ponese ga preko pustinje, preko svih tih tragova ispucale zemlje.
Džag je prelazio dine, ta pješčana brdašca kao od šale i putnik je za njim čas tonuo u dubinu, čas izranjao iz nje. Sunce je doseglo svoj vrhunac, pa je stalo tonuti poput kakve svijetle lopte koja prije smrti još jednom pokušava da demonstrira snagu na dva nevina stvorenja.Uzalud joj dah. Nemogaše sunce njima sada ništa, ni ovo jedno, a ni deset takvih, kad su oni jurili kao sve sveto na ovoj zemlji. Za njih više nebi zakona.Sin zemlje posta kao vjetar, a on i bi uz njega šibajući ga svojim hladnim jezikom po rukama, po prsima, po kosi.
Godine tako prođoše. Koraci ostaše daleko iza njega, a nada što ju je nosio sa sobom ispuni Majenska srca dovoljno jako da mu pustinja postade dom. Uvjek je noću gledao mjesec, uvjek je jutrom čekao zoru. Jedino su ga plašili krici zvjeri što su ga strijeljali očima negdje iz sjene. Ali hrabrio se. Govorio je sebi: « Zašto se bojiš?. Majen si, jak si. Nek te sila ponese, nek te snaga sad ne izda. « I ustao bi tad čvrst i ponosan kao planina, kao stijena što sad pleše iza mojih leđa i ruga mi se. To je bilo samo kad se strah prišulja blizu i kad se jeza uvuče u kosti.
I ništa mu nisu mogli vjekovi, vrijeme što je ostavljao za sobom. Ne, niko njemu ništa nije mogao. Sve... sve dok ne osvanu taj dan. Dan gori i od same smrti. Kad ni sunce nije sijalo, kad ni vjetar nije duvao. Dan kad se sve preokrenu...
Sivi oblaci prekriše nebo i zakloniše mu suzu iz oka da je on koji hoda pustinjom nebi vidio i posumnjao nešto. Nebo je znalo šta će se zbiti i plakalo je zbog toga. Žalilo je za sinom zemlje koga je svjet stvorio od pjeska, a vjetar mu udahnuo život. O bože kako je nebo plakalo tog dana. Gdje god bi mu suza kanula u pustinju tu bi nicao otrovni cvijet crvenih latica i širio svoj opojni miris mameći njime insekte na svoje smrtonosne žaoke.
Četiri jahača tame dojahala su na svojim dugovratim Džagovima i opkolili ga na sred čistine. Lica im biše suha i namrgođena. Oči usplamtjele, zmijskih zjenica, a ruke duge, dugoprste sa noktima što biše kao ogledalo za njihovu dušu. Nedadoše mu proći, ni izaći iz kruga.
- Braćo, to sam ja... Sin zemlje, otac novog svijeta - govorio im je.
- Šta mogu da učinim za vas braćo moja? Samo recite, vaša želja za mene biće zapovjest. Tako je on govorio jer mržnje u svom životu nije osjetio ni tren.
Nebo je provirivalo kroz gustu zavjesu isprepletanih oblaka htjedeći da ga upozori. Zavirilo je u glave četvorice zlosutnika i pročitalo njihove misli.
- Bježi, bježi sine... to su dušmani, ti dobro ne misle nikome, bježi...- Dovikivalo mu je, ali riječi nestigoše do uha onoga kome su bile namjenjene.
Četvorica sjahaše sa svojih Džagova i zaokupiše mladića što mu je laka tkanina prekrivala tjelo, a kruna na glavi bila kao dragulj usred mora duge crne kose. Oči mu zasuziše kad sa njihovih lica pročita želje o kojima nije mogao ni sanjati.
- O nebo što mi nešapnu? O vjetru, ti... što me neupozori? Braćo, slušajte me... ja vam pomoći ne mogu. Da iz mraka tražim spas nemam snage. Oprostite mi... oprostite...
Čvrste ruke stegoše ga oko vrata, a hladno sječivo sjevnu ka njemu i raspori mu utrobu vrelu od krvi što se oslobodi.
Stadoše mu nanositi povrede kao da im nebi dosta zla što ga već načiniše. Udarci zapljuštaše kao kapi kiše i počeše mu kosti lomiti.
- Braćo, oprostite mi, oprostite mi... - ponavljao je po ko zna koji put bolnog lica od teške muke što ga je snašla, a dušmani ga još jednom dobro izgaziše prije nego što uzjahaše svoje Džagove, svoje mile životinje dugih sivih vratova i hitrih nogu i odjahaše sa njima negdje... ko zna gdje, negdje u daljinu.
Tjelo je ostalo da leži na pijesku, na toj mekoj žutoj podlozi što se iznenada stala crveniti pod njim. Sivi oblaci su nestali sa neba i ono je ponovo progledalo,ali se odmah ražalostilo kad je ugledalo tužnu sliku što su je načinile zle ruke. Ono odmah gurnu vjetar da ga digne iz mrtvila, da mu šibajući nozdrve podari malo snage, a sunce opet ko za inat užari pijesak na kome je ležao i podbode ga u bol, ko da mu stavi so na živu ranu.
Mrtav bi sin zemlje. Umrije u teškoj muci. Ne od sječiva što mu je rasporilo utrobu već od zla što ga je vidio svojim očima i što nije mogao učiniti ništa. Nesta nade u njegovom srcu, nesta sjaja u njegovim očima, umrije, ali mladić snažnog tjela i živahnog srca ostade da živi.
Pridiže malo jednu ruku i zaroni u pijesak, pa drugu za njom te stade se vući kao pas što luta pustinjom bez vode i bez cilja. Oči mu jedva progledaše, a usne se stvrdnuše kao kamen što ne vidi vode vjek i više.
Kako mu je ranjeno tjelo stalo kao zmija šarati pijeskom, tako je i trag za njim na trenutak ostajao crven. Pustinja je žedno upijala krv, a ono malo crvenila što je ostalo na površini sunce je brzo izbjelilo svojim vrelim dahom.
- O šarko moja, šarko... - zapomagao je mladić. - Što nigdje hlada nemaš za svoje ranjene sinove , što su prolili krv za tebe i tvoju slobodu. O šarko, šarko...
Glas pun bola, kao jecaj svih živih prolomi se vazduhom i niko ga neču. Samo stijena što je u daljini odmarala svoje kosti. Odazvala se ona i potrčala mu u susret onako velika i jaka, te ga zgrabila u svoje naručje. Naslonio je glavu na njezina njedra a ona ga kao svoje djete stala milovati po kosi i tjelu. Ležao je dugo tako naslonjen na nju očiju uprtih u horizont i maštao o svijetu za kojim je tragao ali ga nikad na svom putu nepronađe.
I eto, tu se završi ta tužna priča što vam je ispričah. O sinu zemlje što mu se duh oslobodio iz tjela i zaplovio u pravcu neba.Dječak u njemu se borio neshvatajući da u ovom svijetu mora umrijeti da bi on preživio.Takav je svijet,takvi smo mi...Sad leži tu...Koliko dugo već? Biće sat, dva, možda i tri... Ko zna, vrijeme uvjek odlazi u nepovrat. Sanja glasnika kako dolazi da ga spasi, da ga probudi iz ovog sna i da mu kaže kako još ništa nije gotovo, kako ga još uvjek negdje čeka novi svijet.
« Uzalud «
Zalud su snovi kad ni priče više ne prolaze. Zlo je konačno nadvladalo dobro u potpunosti i ta iskra nade što je sjevnula i nebi ništa više do iskra. Sin zemlje je mrtav i ja žalim što nisam odmah umro sa njim, nego ostao ovdje ležati kao kakva prikaza na ovoj stijeni. A ona... ona je sad tako mirna, da pomisliš kako nije ni loša. I nije... dobra je stijena, dobra. Ona me spasi od muke i jeziva bola, a ja joj ostah zahvalan i oprostih joj svo ono ruglo što mi je činila iza leđa.
I na kraju opet zurim u nebo kao da očekujem nešto.Tamni mi se pred očima,kao da sluti da jutra neće ni biti.Više se ni vjetar ne čuje...Gdje je sad kad ga trebam? Gdje je moj vjerni džag?
Ništa...
Ništa se ne čuje...
Nema nikog osim mene
Još samo ja ležim tu...
Drugačiji..
Odrastao...
Vrištim na sav glas I budan sanjam...
A sunce i dalje...
prži,prži,prži...
Autor: Branislav Gašić
