- Da vam kažem doktore... – Čovjek uze riječ – Ona nije autistična, ako mislite na to. Ne... Još do prije godinu dana je bila sasvim normalno djete. Vedra, vesela, radoznala... Vjerujte mi, nije autistična, ili još, oprosti mi bože kad to moram da kažem... retardirana.
- Šta to govoriš – prekori ga žena koja je sjedila na stolici odmah do njega, njegova supruga – Šta to pričaš... o tome nema ni govora – Zatim se okrene doktoru koji je sjedio za svojim radnim stolom i pažljivo slušao priču – Doktore... – Obrati mu se brižnim licem majke i očima punim suza što su se caklile kao porculan. – Poslušajte mene doktore, moj muž zna ponekad pretjerivati. Ana je samo jedna mala djevojčica, po ničemu različita od svojih vršnjakinja. To treba da znate. Samo je preplašena, ko zna kakve je sve šokove doživjela... O bože ! – Uhvati se za glavu i stade još jače roniti suze na svoje blijede upale obraze.
- Razumijem vas gospođo, potpuno vas razumijem. Nemojte se sekirati. Sve će biti u redu. Doktor je u ruci držao hemisku olovku i poigravao se sa njom među prstima. Lagano je lupkao jednim njenim krajem po stolu.
- Ako je tako kao što kažete... – nastavio je – Ako stvarno mislite da se radi o šoku, onda zaista nema šta da brinete. Mi smo izliječili već desetine takvih slučajeva.
- Stvarno doktore? – Čovjek se pridiže sa stolice licem koje nije skrivalo splet nade i oduševljenja.
- To mogu da vam potvrde moji pacijenti. Ovdje svakodnevno dolaze ljudi poput vas, Hm, hm... nemojte me pogrešno razumjeti, mislim uopšte... roditelji. Dovode svoju djecu sa raznim traumama. Jedna ne govore, druga imaju noćno mokrenje, treća opet imaju pravih smetnji u razvoju, mislim u psihičkom razvoju i sazrijevanju, ali tad roditelji nisu krivi.
- Vi mislite da smo mi krivi za Anino stanje? – Upita majka još uvjek uplakanim glasom, ali nimalo cinički.
- Ne nisam to rekao, samo većina djece koja imaju simptome kao vaša kćer dolaze iz porodica sa unutrašnjim problemima. Često je to nesloga, maltretiranja, svađe, a nerjetko i samo zlostavljanje...
- Doktore zar stvarno mislite da mi...
- Ništa ja ne mislim – doktor je bez ustezanja prekinu i nastavi. – Samo želim da budete iskreni samnom, kao i ja sa vama. Tako se jedino možemo nadati povoljnom rezultatu. Zato.. recite mi, ali iskreno... – Naloni se laktovima na sto i pogleda prvo jednog pa drugog roditelja – Ima li tako nečega kod vas?
- Oba supružnika izmjenjaše poglede širom otvorenih očiju, a zatim slegoše ramenima.
- Nema doktore! – Čovjek stade odmahivati glavom – Ja na svoju ženu nikad nisam ni podigao glas, a kamo li udario... Je li tako? Eto neka sama kaže.
- Tako je doktore, stvarno je tako. Nemam šta da krijem. – Potvrdi žena. – A prema Ani ja mislim da nismo mogli biti bolji roditelji. Čuvali smo je kao oči u glavi, pazili... – Poče da jeca i poslednje riječi izgovori kroz plač. – Ona je naše jedino djete. Nemamo nikoga osim nje...
Doktor klimnu glavom, a zatim prepusti ženu njenoj tugi i okrenu se suprugu. Nekoliko trenutaka je smišljao koje pitanje da mu postavi, a onda se sjeti i upita ga:
- Vi mi rekoste, ako se nevaram, da je do prije godinu dana bila sasvim normalna. Znači to traje već godinu?
- Ne, ne... pogrešno ste me shvatili. Takva je od onog dana kad sam je pronašao u šumi.
- Pronašli ste je u šumi!? Čekajte, negdje sam vas izgubio, ništa ne razumijem.
- Znam da ne razumijete, vjerujte ne razumijem ni ja kome se sve to odigravalo pred očima, e moj doktore... - Uhvatio se rukom za glavu i spustio pogled na pod – Da vi samo znate... – A zatim je duboko uzdahnuo i na koncu prozborio – Duga je to priča.
- Pa ispričajte mi, baš me interesuje šta se desilo. Ja nikuda ne žurim, a vjerujem ni vi. – Reče vidno zagrijan za priču i zavali se u svoj naslonjač prekrstivši noge.
Čovjek ga isprva pogleda pomalo nevjernički, a onda opet stade zuriti u pod kao da se premišlja. Minut kasnije naglo diže glavu i bez ikakve najave poče da govori:
- Mi nismo iz grada, možda ste to već i sami zaključili, ne živimo ovdje. Trenutno smo odsjeli kod rodbine, a inače imamo kuću na selu, tačnije izvan sela, na jednom malom proplanku usred šume.
- Malo je zastao da proguta pljuvačku pa nastavi.
- Tako mi tu boravimo. Živimo od šume, od zemlje, stoke i znate već kako je to. Ja često odlazim u sječu drva. Prodajem ih dole ljudima, a neki čak dolaze iz grada da ih kupe. Kažu nisu skupa, a dobra su. Pročulo se to tako pa u zadnje vrijeme ima posla i preko glave. Jednog dana, bi nedelja čini mi se... – Pogleda u ženu koja je u međuvremenu prestala plakati i malo se smirila – Jel bi nedelja? – Upita je i ona samo klimnu ne prozborivši ni riječi. – Da, eto kažem sebi slobodan dan, ništa nema planirano, odmoriću se. Ona ode u selo kod neke žene što joj je obećala dati nekakve čajeve od trava i šta ti ja znam, a ja i mala ostasmo kod kuće gledajući televiziju. Nije prošlo malo kad je žena otišla, kad dođe moj brat dole iz sela sa još dvojicom ljudi i kolima i zamoli me da im idem pomoći da natovare jednu turu. Kažu nešto hitno. Ajde dobro kažem sebi. Nezgodno mi ih je odbiti i oni meni uvjek pomognu i tako ja odlučim poći sa njima, a Anu povesti sa sobom. Šta će djete imala je tek pet godina i nisam je mogao ostaviti samu kod kuće. Tako mi krenemo. Kad dođosmo u šumu do jednog mjesta dosta pogodnog za sječu zaustavismo kola i prije nego krenusmo na posao ja rekoh Ani da ne bude blizu nas, da je koje drvo slučajno ne udari. Ona me posluša i udalji se malo.
Dok smo mi sjekli i utovarali, negdje od prilike u pola posla, primjetim da je nema na vidiku. Zovnem je, a ona se javi meni iz daljine i onda je ugledam kako trči između drveća. « Tata, tata « Vikala je. « Šta je kćeri? « Upitao sam je, a ona mi reče da je malo dalje našla livadu punu cvijeća i da iznad nje leti neko sjajno sunce i vrti se u krug. « Dječija posla « Pomislio sam. Onda me je upitala može li biti tamo još malo i igrati se sa njim. Rekoh joj da može, samo da ne ostaje dugo, jer ćemo mi skoro završiti. Bila je presretna što sam joj dozvolio i poljubila me je u obraz, a onda je otrčala u pravcu iz kog je došla. Mi smo radili još jedno pola sata, ne više čini mi se i kad smo utovarili poslednju kladu, popismo po piće, a ja je opet zovnuh, ovaj put jače nego prije, ali se ne odazva. Nisamo bio ljut na nju. Nisam se čak ni plašio. Znao sam da djeca često igrajući se izgube pojam o vremenu i nesvjesno odlutaju daleko, pa sam nakon još dva, tri uzaludna pokušaja da je dozovem krenuo da je tražim. Išao sam istim onim pravcem kojim je otrčala, usput je dozivajući.
Nakon nekih tristotinjak metara izašao sam iz šume i nabasao na livadu, vjerovatno istu onu koju je i on a vidjela. Livada je bila prostrana i široka, tek nešto dalje izdizalo se malo brdašce i nekoliko kuća na njemu. A nje nigdje na vidiku. Opet sam je zvao, jednom, dvaput, triput... Ništa. Ni traga, ni glasa. Sad sam se već bio uplašio, jer nisam više znao gdje da je tražim. Šuma je ostala iza mene.
Odlučim se vratiti po brata i prijatelje da je zajedno potražimo. Svako je krenuo na jednu stranu. Ja sam nastavio onim istim putem preko livade. Popeo sam se na brdo i upitao ljude iz onih kuća jesu li je vidjeli, niko ništa. Otišao sam dalje. Iza brda i dalje se pružala livada. Na jednom mjestu je presjecala rijeka. Bila je poduboka i prijeći je nije mogla sama, ali ja je ni tamo ne nađoh. Međutim, još uvjek sam gajio nadu da ju je pronašao jedan od onih trojice i možete zamisliti doktore kakva me panika uhvatila kad sam otkrio da ni oni nisu bili ništa bolje sreće nego ja.
- Mm... – Doktor je klimnuo glavom – Da, nastavite, nastavite...
- I tako... – Čovjek je uzdahnuo – To veče smo je tražili do kasno u noć, dok smo mogli sami, a onda smo se vratili u selo da skupimo još ljudi, pa da zajedno još jednom pređemo čitav kraj. Žena je doživjela emotivni šok kad je čula šta se dogodilo, a ja...O bože, Ni ja nisam bio daleko od toga.
U selu se odazvalo dosta ljudi, skoro svi muškarci i dva dana smo mi bez prestanka češljali šumu uzduž i poprijeko. Nakon toga provjerili smo i rijeku, da se nedaj bože nije utopila. Ali ništa, ni taga. Ni jednog znaka da je djete tu uopšte i bilo, ništa! Tad stvarno više nismo znali šta ćemo i nestanak smo prijavili policiji. Oni su poslije nešto njuškali, razgledavali, zapisivali i osta na tom. Nakon dva mjeseca slučaj zatvoriše i mi ostasmo bez ikakve nade.
- Pa gdje je bila djevojčica? – Upita doktor nestrpljivo, nemogavši isčekati kraj priče.
- Ko to zna doktore, ne zna niko živ.
- Čekajte... Vi ste je pronašli, zar ne?
- Ja! Poslije dugih deset mjeseci kad smo svi već klonuli duhom, vjerujući da je zauvjek izgubljena.
Bio sam u šumi, sjekao drva. Baš blizu onog mjesta gdje sam je zadnji put vidio. Ovog puta nikog nije bilo samnom. Dan prije kad sam prolazio tuda primjetio sam nekoliko oboljelih stabala zrelih za sječu, pa odlučih doći i usjeći ih, a poslije naterati kola i odvesti ih kući. Dok sam tako sjekao, Ana mi se privukla iza leđa, ko zna odakle dođe, iz čega izroni, uopšte je nisam čuo. Samo je stajala i gledala me, a ja sam udarao sjekirom u deblo i valjda od buke je nisam ni čuo. Tek kad sam zastao da se odmorim, primjetim je. Stajala je tamo, naga kao od majke rođena i netremično me gledala svojim crnim očima. Isprva me nešto presječe preko stomaka i ja se ukočih kao kip, ali brzo dođoh sebi i zgrabih je u naručije. Ponavljao sam joj ime. Zvao je, Ana, Ana, a ona me je gledala bezizražajno kao da me neprepoznaje. Šaputala je neku riječ... Jana, Jena, biće da je to, Jena... Da, baš to.
- Znači ipak je govorila kad ste je pronašli. – Ubaci se doktor.
- Samo je to ponovila tri – četiri puta i ni riječi više. Poslije više ni glasa nije ispustila.
- Hm... čudno – Primjeti doktor i malo se zamisli, zatim vidjevši da čovjek šuti, čekajući da mu vjerovatno postavi još koje pitanje reče:
- Nastavite vi slobodno dalje... Ne obraćajte pažnju na mene, ja slušam.
- Nema više šta ni da se kaže. – Čovjek slegnu ramenima – Odnio sam je kući. Žena je bila presrećna. Zatim smo pozvali doktora da je pregleda. Rekao je da je fizički potpuno zdrava, samo da je vjerovatno pretrpjela šok, pa zato ne govori. Preporučio nam je neke specijaliste da posjetimo i eto tako zadnjih dva – tri mjeseca idemo od jednih do drugih i tražimo pomoć. Tako smo došli i u vašu kliniku. Rekoše nam da ste veoma uspješni, pa smo, eto htjeli da pokušamo. Možda ovog puta budemo imali više sreće, nikad se ne zna...
- Svakako! – Potvrdi doktor i pogleda ih još jednom oboje – To je dakle ta priča. Moram priznati dosta neuobičajen slučaj.
- Tako svi oni kažu... – Ubaci se supruga svojim piskavim ženskim glasom - ... Težak slučaj i od rezultata nema ništa. Pitam ja vas doktore hoćete li vi nama pomoći ili ne? – Zazvučalo je kao opaska, ali doktor to nije uzeo za zlo shvativši ženinu ogorčenost kao majčinsku ljubav prema jedinom djetetu.
- Naravno da ću vam pomoći, nemojte u to posumnjati ni trenutka. Ja nikada ne odbijam pacijente, čak ni kad su najteži slučajevi u pitanju. Bilo bi to kao da priznam poraz bez bitke, a toga ovdje nema... nego, lično kao čovjeka me je zainteresovao ovaj slučaj... Dobio sam utisak da se još uvjek ne zna gdje je djevojčica bila...?
- Policija je poslije opet otvorila dosije i nešto su njuškali ali bez rezultata. Inspektor koji je radio na slučaju, razgovara sam sa njim, imao je izvjesnu teoriju o tome da je djevojčicu najvjerovatnije uzeo neki mladi bračni par bez djece i da se brinuo o njoj svo vrijeme. To je potvrdio činjenicama da je Ana kada je pronađena bila zdrava i dobro uhranjena, što je samo bio rezultat stabilne sredine u kojoj je boravila. Predpostavio je još da su je tamo držali protiv njene volje i da je ona konačno nekako uspjela pobjeći i po sjećanju se vratiti na ono mjesto odakle je nestala.
- Zanimljiva teorija – Primjeti doktor – Zvuči realno.
- Tako su svi isprva mislili – Nastavi čovjek – Ali nisu mogli objasniti zašto je djevojčica usred bijela dana bila naga.
- Znači nije bilo dovoljno čvrstih dokaza ni za kakvu teoriju.
- Baš tako. Sve ostade zamršeno i ko zna hoćeli se ikada išta saznati, pitanje je.
- Hoće, imajte malo nade u život. Na kraju se sve sazna – Doktor pokuša malo da ih oraspoloži, ali mu to ne pođe za rukom. Oboje samo klimnuše glavom i uzdahnuše, a onda čovjek reče:
- Iz vaših usta u božije uši, a mi sad stvarno moramo da idemo – Pogleda na sat, zatim se okrene supruzi – Hoćemo li? – Ona klimnu glavom i pogleda doktora:
- Žurimo... Ako bi ste htjeli da napravimo ugovor...
- Naravno, naravno, samo za to se morate obratiti mojoj sekretarici. Ona će izvaditi dosije vaše kćeri i dati vam kopiju ugovora da ga potpišete. Vidjeli ste je već, ona vas je najavila. Samo se obratite njoj i nema nikakvih problema. – Doktor ustade iza stola i oboma pruži ruku – Nadam se da će naš zajednički trud uroditi plodom.
- I mi se nadamo. – Progunđa čovjek, a zatim oboje ćutke izađoše iz kancelarije. Prije nego se vrata zatvoriše čovjek se još jednom vrati i upita:
- Doktore... Da Anu odmah ostavimo ovdje?
- Zar je ona tu sa vama?
- Da, samo je nismo uvodili unutra. Jedna sestra ju je odvela da se upozna sa drugom djecom.
- A – ha... tako – Klimnu glavom – Svakako, svakako. Ostavite je ovdje neka se već počne privikavati. Ovo je sad njezin novi dom.
- Čovjek se složi sa tim i uz još jedan pozdrav zatvori vrata. Doktor se vrati do svog stola i ponovo se zavali u stolicu. Iz tabakere na stolu izvali jednu veliku cigaretu i pripali je. Plavo sivkasti kolutovi dima za tren mu zaigraše iznad glave. U mislima vrati sjećanje na maloprijašnji razgovor i duboko se zamisli.
« Bože, kakva čudna priča... «
Prošle su dvije sedmice od dolaska u Kliniku ali tretman nad malom djevojčicom nije pokazao nikakve rezultate. Čak se dobijao dojam da se stanje pogoršalo. Mala Ana je samo sjedila za svojim stolom i tužnim očima tražila mir. Ponekad je samo gledala u sto, ili u pod, a ponekad kroz prozor što je bacao pogled na zeleno dvorište i park zimzelenog drveća što se iza njega nadovezivao. Često su je sestre pronalazile i noću kako sjedi sama u prostoriji za igru. Uvjek obasjana mjesečinom ali nepomična kao kip. Nekako bi se pored svih njih iskrala iz kreveta i došla na svoje omiljeno mjesto, sto u ćošku sobe. Kao da je tu nešto čekala ili kao da joj ništa više nije bilo važno. Svi su se sažalili nad njom. Od sestara koje su vodile računa o djeci pa sve do čistačica i ostalog osoblja kog je zapošljavala Klinika. Na sve načine su se trudili da joj pomognu ali na koji god način bi se približili njen pogled je bio sve udaljeniji. U zjenicama više nije bilo radosti ni one iskre bezbrižnosti koja je tako ponosito krasila svako djete. Mala Ana postala je samo oblik bez ikakve dubine i sjaja.
Za to vrijeme doktor se potpuno posvetio slučaju. Čitave sate je provodio proučavajući dosije svog neobičnog pacijenta. Izvlačio je zaključke iz njega i pravio pogodnu rekonstrukciju događaja. Nekoliko noći nije čak ni trenuo okom. Obilazio je biblioteke, proučavao knjige. Od Aninog oca je uzeo podatke o inspektoru koji je radio na slučaju i sastao se sa njim da bi razmjenio mišljenja i izvukao iz njega sve moguće predpostavke i analize. Pročitao je zvanični policijski izvještaj, čak je posjetio i samo mjesto događaja, kobni proplanak usred šume i livadu nedaleko od njega. Međutim, nije mu pomoglo. U čitavoj priči je još uvjek postojala velika praznina, jedan segment, onaj najvažniji bez koga je slučaj izgledao tako neobjašnjiv i misteriozan.
Na poslijetku je izvukao zaključak da pravu istinu vjerovatno niko drugi ne zna osim Ane i odlučio je sve svoje snage usmjeriti na nju. Ako nije znao šta joj se dogodilo nije joj mogao ni pomoći. Zato je tog jutra, čim je stigao u Kliniku krenuo da razgovara sa njom. Šanse da uspije bile su ravne nuli ali vredilo je pokušati. Nije imao šta da izgubi.
Pronašao ju je u sobi za igru, po običaju na njenom omiljenom mjestu. Sjedila je i neodređeno zurila u podnožje. Prostorija je bila prepuna djece i osoblja koje je sa njima radilo. Prošao je pored njih gotovo neprimjećen. Provukao se između stolova, zgrabio jednu slobodnu stolicu iz ćoška i sjeo na nju nasuprot svog malog pacijenta. Gomilu papira i fascikli koje je držao u ruci odložio je na sto. Za trenutak je posmatrao djevojčicu. Crna joj je kosa padala na ramena. Imala je umiljato lice krupnih bademastih očiju, malen nosić i tanjušne ručice prekrštene na krilu. Čudno se osjećao sjedeći licem u lice sa tom malenom glavicom zbog koje je proveo mnoge besane noći, koja je u čitavoj karijeri jednog doktora najviše privukla njegovu pažnju. Ali ni trenutka nije zažalio zbog toga. Sve je to bilo vrijedno ovog momenta i onoga što je očekivao da će se sada desiti. Trenutak tišine prekinu svojim glasom koji je zazvučao umilnije nego ikada do sada.
- Ana... Ja..., ne znam da li me se sjećaš, da li si me viđala prije... Ja sam doktor u ovoj ustanovi... Nadam se da si bar svjesna mog prisustva, vjerujem da me čuješ, zato ti se tako direktno i obraćam. – Zastao je malo, zakašljao se na trenutak obrisao vlažne dlanove od svoj bijeli mantil i nervozno nastavio – Baš me interesuje kako ti se sviđa ovdje? Evo sad si već tu više od pola mjeseca i moram ti priznati u ime svog osoblja, a i u svoje lično ime da si nam stvarno prirasla srcu. Od kako si došla puno toga se izmjenilo... – Dograbi jednu fasciklu sa stola i njenu sadržinu počeo prelistavati u rukama. – Znam da si preživjela neke ružne stvari i da ih želiš što prije zaboraviti, zato smo mi tu da ti pomognemo. Svi mi želimo da zaboravimo ono što je ružno. To ponekad zna biti teško, kao i mnoge druge stvari u životu, ali najbolji način da sve to prebrodiš je da se direktno suočiš sa svojim strahom sa onim što te plaši.Vidiš, ja sam se baš trudio u poslednje vrijeme da dam odgovor na pitanje šta se sa tobom desilo, gdje si bila onih dugih deset mjeseci, najgorih deset mjeseci u životu tvojih roditelja, a vjerujem i u tvom. Odgovor nisam pronašao pa sam se nadao da bi mi ti mogla nešto reći, nešto što nisi još nikom rekla. Biće to naša mala tajna. Niko za nju neće saznati. Šta kažeš...? Hoćeš li...?
- Djevojčica uopšte nije reagovala na doktorove riječi. Pomalo razoračan nastavio je:
- Ti si lijepa i pamenta djevočica Ana. Ja imam kćer tvojih godina i želio bi da te upoznam sa njom. Možda postanete dobre drugarice jednog dana, nikad se ne zna. Znam da bi željela da to učinim, zato mi reci molim te... Skupi snagu, možeš ti to, hajde ne boj se uz tebe sam.
- Trenutak neodlučnosti u doktorovoj svjesti, a lice njegove pacijentice osta i dalje bezizražajno. Sva ona nada koju je gajio na početku razgovora rasplijenu se poput magle. Doktor odjednom posta svjestan svoje nervoze i žurbe, te par puta duboko udahnu vazduh da bi se smirio i malo pribrao.
Nastavio je da pregleda papire, dosije, fotokopirane izvještaje i ostale podatke koje je uspio da skupi u toku svoje kratke, ali veoma iscrpljujuće istrage. Na kraju mu se pogled zaustavi na jednom dijelu teksta i on bez ustezanja upita djevojčicu istim onim glasom sa početka. Neobičnim glasom prepunim topline i nježnosti:
- Tvoj otac mi je rekao da si vidjela nekakvo sunce na livadi pokraj šume, hoćeš li mi ispričati nešto o njemu? Baš me interesuje kakvo je to sunce bilo, veliko...? Sjajno...? Rekao mi je da si mu pričala kako se vrti u krug. Mora da je bilo neko jako zabavno sunce, je li ?
Ništa.
Ovog puta nisu mu se znojili samo dlanovi, sav se kupao u znoju. Osjetio je potrebu za cigaretom, ali ju je uz izvjestan napor potisnuo i pokušao da pažnju ponovo usmjeri na razgovor. Već je odavno izgubio strpljenje, a osjetio je kako polako gubi i koncentraciju. Obe te osobine bile su donedavno njegov zaštitni znak, a sad, priznao je sebi, mada nerado da ga je ovaj slučaj nadvladao potpuno. Možda po prvi put u svom radnom vijeku da je ostao ovako poražen, bukvalno izgažen i slomljen. Ostao je bez odgovora, a što je najgore najgore i bez pitanja. Naslonio se na stolicu i zatvorio oči. Pokušao je da sam u mraku pronađe bar jednu iskru koja bi ga usmjerila na pravi put i tad... baš u trenutku kad je izgubio svaku nadu jedan djelić iz podsvjesti sjevnu mu u glavu i on otvori oči. Osjetio je kako mu krv struji kroz vene i srce kako mu uzbuđeno tuče u grudima. Nasmješio se. Sjetio se nečega što su svi zaboravili i bez obzira na rezultat osjećao se zadovoljan zbog toga.
- Ana... – Prozborio je kroz osmjeh – Šta je to Jena? A...? Šta je to Jena dušo?
- Djevojčicu kao da nešto trže. Ona podignu glavu i zagleda mu se u oči. Osjetio je kako mu trnci prolaze tjelom, kako iz njega izbija enormna snaga, nezaustavljivi talas zadovoljstva.
- Je li to neka tvoja prijateljica? Kaži mi...
- Jena... – ponovi sićušni glasić.
- Da Ana, Jena, Jena...! – Gorio je od nestrpljenja licem koje je titralo sa milion oblika zadovoljstva znajući da je rješenje na pomolu.
- Jena Ana... Reci mi, reci samo meni...
- Djevojčica okrenu glavu i pogleda kroz prozor. Sunce se tek probijalo ka nebu. Kroz zimzeleno drveće je strujao blag povjetarac, a trava tamno zelena,pokoji leptir u letu, sjaj...
- Jena... – Prošaputa djevojčica još jednom, sjetnog pogleda uperenog kroz prozor.
Doktor nije skidao oči sa njenog umiljatog lica i njene duge crne kose. Isčekivao je... Svaki sekund, svaki tren...
Ona ga opet pogleda još nekako umilnije nego prije i maleni šapat kao cvrkut ptice ote se konačno sa njenih usana:
- Jena... Jena je divan planet prostranih plavih livada na kome rastu veliki, veliki cvjetovi...
Doktor iskrivi lice od šoka, a ona lagano ustade sa stolice i nagnu se preko stola pružajući mu ruke...
Oči joj se ispuniše suzama.
Uberite mi jedan cvjet – Reče – Hoćete li? Samo jedan cvjet za mene, molim vas! Hoćete li...? Hoćete li...?
Autor: Branislav Gašić
