Nikada nisam volio svoj posao. Koliko je samo ološa prošlo kroz moje ruke još se čudim kako uopće mogu spavati. Ubojice, silovatelji, pedofili, zločinci, luđaci svih tipova su kroz ovaj centar izašli rehabilitirani, ali ne i njega. Mala siva sobica nije mogla biti veća od deset kvadrata i služila je kao komora za ispitivanje. U lijevome kutu nalazio se zatvorenik kojemu je jarko svjetlo tuklo u lice i tjeralo ga da škilji prkosno crnim očima. Kratka crna kosa mu se presijavala u mnogo tamnih nijansa dok je gledao u prazno ne obazirući se na moju pojavu. Ruke su mu bile imobilizirane lisičinama kao i noge koje su bile privezane za metalnu stolicu učvršćenu za pod. Kada sam mu zamračio svjetlost samo me je pogledao i prezirno se nasmiješio. Skupio sam svu snagu i udario mu pljusku. Lice mu je trznulo natrag i udarilo od zid dok je krv prsnula po mojoj uniformu. ''Vidiš li što si uradio crve?'' Opet sam ga udario. I opet. I opet. Tako u nedogled. Prestao sam brojati nakon dvadesetog udarca. Ma koliko sam ga udarao prokleti osmjeh mu nisam nikako uspijevao skinuti. Kao da mi je govorio da ga nikada neću slomiti. Oči su mu još bile pune sjaja, natučeno lice je i nakon svega još odisalo istim onim ponosom kao i na dan kada su ga doveli.
''I onda? Jesi li napokon došao sebi?''
''Haha.'' Pljunuo je na pod. ''Znaš i sam da sam uvijek svoj. Nešto si mrzovoljan danas. Kako žena?'' podrugljivo se nasmijao.
Kao da je znao da joj nije dobro. ''Kurvin sine!'' Udario sam ga šakom svom snagom. Jedan zub mu je poletio preko prostorije. Kao da sam ga udario perom vratio je glavu u prijašnji položaj još zadržavši onaj blentavi izraz lica. Izravnao je vrat i nasmijao se.
''Haha! Slabiš, slabiš. Nisi ni baš previše pametan druže. Bol je prolazna. Sjećaš li se kada si me pokušao slomiti šokovima? Ako me puna snaga onoga tvoga stroja nije mogla prelomiti zar stvarno misliš da će mi ovi bijedni udarci išta učiniti? Osim toga zub gore dolje. Osiguran sam znaš?'' Namjestio je bradu kao da mi se nudi da ga još jednom udarim.
''I onda? Jesi li napokon došao sebi?''
''Haha.'' Pljunuo je na pod. ''Znaš i sam da sam uvijek svoj. Nešto si mrzovoljan danas. Kako žena?'' podrugljivo se nasmijao.
Kao da je znao da joj nije dobro. ''Kurvin sine!'' Udario sam ga šakom svom snagom. Jedan zub mu je poletio preko prostorije. Kao da sam ga udario perom vratio je glavu u prijašnji položaj još zadržavši onaj blentavi izraz lica. Izravnao je vrat i nasmijao se.
''Haha! Slabiš, slabiš. Nisi ni baš previše pametan druže. Bol je prolazna. Sjećaš li se kada si me pokušao slomiti šokovima? Ako me puna snaga onoga tvoga stroja nije mogla prelomiti zar stvarno misliš da će mi ovi bijedni udarci išta učiniti? Osim toga zub gore dolje. Osiguran sam znaš?'' Namjestio je bradu kao da mi se nudi da ga još jednom udarim.
Ovo više jednostavno nije vodilo nigdje. ''Prokletniče. Zašto jednostavno ne potpišeš?''
''Zato jer mi se ne sviđaš. I radi ničega drugog.''
Razvukao je osmjeh od uha do uha. Naredio sam da ga obrade niži časnici. Nakon šest sati mučenja još je pokazivao isto stanje duha. Ponižavali smo ga na sve moguće načine, ali ništa nije imalo utjecaja. Većina bi se nakon svega ovoga pokušala ubiti, ali ne i on. Bio je previše tvrdoglav. ''Za danas mi je bilo dosta svega.'' Naredio sam da mu dadnu sedative i krenuo u svoj ured. Dok mu je igra probijala blijedu kožu namignuo mi je. On je dolazio je iz jedne od najbogatijih obitelji, roditelji su mu na najutjecajnijim mjestima savezničke vlade već dugo vremena. Imao je sve, ali to mu nije bilo dovoljno pa je odbacio bogastvo, ugled i prestiž dok sam se ja za onih šugavih 60 kvadrata borio 20 godina. Stančić za nas petero je bilo sve što sam ikada dobio od vlasti. On je bio zločinac i izdajica. Govorilo se da je na Endaru je vodio odrede odgovorne za smrt desetaka tisuća, osobno je ubijao sve koji se nisu poklonili Savezu, palio je crkve i škole, a sada još ima hrabrosti da ovdje pokaziva prezir. Za ništa od svega nismo imali dokaze, ali sama spoznaja da je komunistički pukovnik bila je dovoljna za sve. Morali smo ga natjerati da prizna svoje zločine i njegove žrtve napokon nađu mir. Moj ured je nekada bio spremište, ali u nedostatku mjesta morao je poslužiti. Ipak ja sam bio sretan. Prošli časnik odgovoran za preodgoj i ispitivanje nije imao ni to. Čvrsti stol od bukovine, šesnaest kvadrata, zbijen, krcat papirima, dokumentima, ladicama i obavijestima bio mi je dom izvan doma. Careva slika se nalazila iznad glave i stalno me podsjećala da nas On gleda. Spasio nas je od zla koje i ja sada pokušavam iskorijeniti. Uzeo sam jedan dosje iz velike ladice koja se nalazila u desnom kutu. Velikim crvenim slovima je pisalo Yori Walle. Počeo sam ga listati. Svako malo pronašao bi se kako ga čitam pokušavajući odgonetnuti što to pokreće onu budalu? Zašto se jednostavno ne pokori? To pitanje me je ponekad držalo budnim duboko u noć. I kada bi napokon uspio zaspati sanjao sam njegovo lice kako mi se smije i ruga. Danas je prošlo točno 75 dana od kada su ga doveli. Ako još izdrži 3 morati ćemo ga proglasiti nesposobnim za preodgoj predati poslaniku s Zemlje. Udario sam šakom u stol. Pustimo li ga na Zemlju njegov otac bi ga samo pomilovao i sakrio. Nisam smio to dopustiti. Ovo je trebala biti moja velika prilika, preodgoj sina ministra vanjskih poslova Terransko-Vasudanskoge Republike dobio bi napokon malo poštovanja, a uz malo sreće čak veći stan za svoju obitelj. Da ne govorimo o užitku koji bi mi dala spoznaja da će do kraja života provesti u zatvoru odgovarajući za svoja nedjela. Usto me je mučilo tko je Elenor, Ela ili kako se već zvala osoba čije je ime ponekad spominjao u snu. Nisam iz njega uspijevao dobiti da mi kaže vlastito ime, a kamo tko je ona. Zbog manjka podatke o njemu sve me je to me izluđivao.Većina života mu je bila proglašena vojnom tajnom, a onaj mali dio kome sam imao pristup mi ništa nije govorio. Znao sam da jedina osoba koja ga može slomiti je bio njegov prijatelj Žabac, jedan general Saveza nikada nije bio zarobljen. I sada kako su od mene onda mogli očekivati da išta uradim? Pogledao sam na sat i vidio da je kasno. Nazvao sam dragu. Još je kašljala. ''Kako si? Jeli ti imalo lakše?'' Volio sam čuti njen glas.
''Zato jer mi se ne sviđaš. I radi ničega drugog.''
Razvukao je osmjeh od uha do uha. Naredio sam da ga obrade niži časnici. Nakon šest sati mučenja još je pokazivao isto stanje duha. Ponižavali smo ga na sve moguće načine, ali ništa nije imalo utjecaja. Većina bi se nakon svega ovoga pokušala ubiti, ali ne i on. Bio je previše tvrdoglav. ''Za danas mi je bilo dosta svega.'' Naredio sam da mu dadnu sedative i krenuo u svoj ured. Dok mu je igra probijala blijedu kožu namignuo mi je. On je dolazio je iz jedne od najbogatijih obitelji, roditelji su mu na najutjecajnijim mjestima savezničke vlade već dugo vremena. Imao je sve, ali to mu nije bilo dovoljno pa je odbacio bogastvo, ugled i prestiž dok sam se ja za onih šugavih 60 kvadrata borio 20 godina. Stančić za nas petero je bilo sve što sam ikada dobio od vlasti. On je bio zločinac i izdajica. Govorilo se da je na Endaru je vodio odrede odgovorne za smrt desetaka tisuća, osobno je ubijao sve koji se nisu poklonili Savezu, palio je crkve i škole, a sada još ima hrabrosti da ovdje pokaziva prezir. Za ništa od svega nismo imali dokaze, ali sama spoznaja da je komunistički pukovnik bila je dovoljna za sve. Morali smo ga natjerati da prizna svoje zločine i njegove žrtve napokon nađu mir. Moj ured je nekada bio spremište, ali u nedostatku mjesta morao je poslužiti. Ipak ja sam bio sretan. Prošli časnik odgovoran za preodgoj i ispitivanje nije imao ni to. Čvrsti stol od bukovine, šesnaest kvadrata, zbijen, krcat papirima, dokumentima, ladicama i obavijestima bio mi je dom izvan doma. Careva slika se nalazila iznad glave i stalno me podsjećala da nas On gleda. Spasio nas je od zla koje i ja sada pokušavam iskorijeniti. Uzeo sam jedan dosje iz velike ladice koja se nalazila u desnom kutu. Velikim crvenim slovima je pisalo Yori Walle. Počeo sam ga listati. Svako malo pronašao bi se kako ga čitam pokušavajući odgonetnuti što to pokreće onu budalu? Zašto se jednostavno ne pokori? To pitanje me je ponekad držalo budnim duboko u noć. I kada bi napokon uspio zaspati sanjao sam njegovo lice kako mi se smije i ruga. Danas je prošlo točno 75 dana od kada su ga doveli. Ako još izdrži 3 morati ćemo ga proglasiti nesposobnim za preodgoj predati poslaniku s Zemlje. Udario sam šakom u stol. Pustimo li ga na Zemlju njegov otac bi ga samo pomilovao i sakrio. Nisam smio to dopustiti. Ovo je trebala biti moja velika prilika, preodgoj sina ministra vanjskih poslova Terransko-Vasudanskoge Republike dobio bi napokon malo poštovanja, a uz malo sreće čak veći stan za svoju obitelj. Da ne govorimo o užitku koji bi mi dala spoznaja da će do kraja života provesti u zatvoru odgovarajući za svoja nedjela. Usto me je mučilo tko je Elenor, Ela ili kako se već zvala osoba čije je ime ponekad spominjao u snu. Nisam iz njega uspijevao dobiti da mi kaže vlastito ime, a kamo tko je ona. Zbog manjka podatke o njemu sve me je to me izluđivao.Većina života mu je bila proglašena vojnom tajnom, a onaj mali dio kome sam imao pristup mi ništa nije govorio. Znao sam da jedina osoba koja ga može slomiti je bio njegov prijatelj Žabac, jedan general Saveza nikada nije bio zarobljen. I sada kako su od mene onda mogli očekivati da išta uradim? Pogledao sam na sat i vidio da je kasno. Nazvao sam dragu. Još je kašljala. ''Kako si? Jeli ti imalo lakše?'' Volio sam čuti njen glas.
''Dobro sam. Mnogo mi je bolje. Oni lijekovi su mi pomogli. Već kada se vraćaš kući?'' Počela je kašljati. ''Nećeš danas morati raditi do mraka?'' ''Ne brini se. Neću. Mislim da ću čak danas malo ranije završiti. Trebam li vam išta ponijeti?''
Nasmijala se. ''Nešto slatko djeci. Bili su mirni danas. Volim te. Bok.'' ''I ja tebe.''
Poklopio sam. Skinuo sam zamrljanu uniformu i spremio je u torbu. Obukao sam civilno odijelo i krenuo da još jednom obiđem zatvorenika. Soba u kojoj je bio zatočen bila je velika kao moj dnevni boravak. Uzdahnuo sam. Gledao je u prazno dok je na bijelim keramičkim pločicama crtkao simbole zbog kojih je i završio ovdje. Vidio sam da ih ima tetovirane na prsima i rukama, ali nikako ih nismo mogli ukloniti. Ma koliko ih strugali uvijek bi se nekako pojavili da nas bodu u oči. Obično bi crtao čekić ili zvijezdu petokraku, ali sada ih je nacrtao sve. Ti simboli su mi ubili brata, prokleti samoprozvani drugovi pod njegovom komandom. Kada su stražari utrčali i počeli ga lomili samo se sklupčao da zaštiti bubrege i s jakim dubokim glasom koji je na trenutak zaustavio stražare odgovorio '' Dobro znate da me nikada nećete slomiti. Ne shvaćam zašto se trudite idioti? Mi se ne lomimo tako lako.’’
Dok mu je komesar zabijao list papira u lice gotovo ga moleći da potpiše on je samo pljunuo crvenkastu smjesu sline i krvi u njegovo lice. Pogledao je prema staklu koje nas je dijelio i zlokobno se nasmiješio. Da pogled ubija pao bi mrtav. Koraknuo sam nazad. Opet su ga počeli udarati na što je on samo povikao uz glasan smijeh ''Haha! Nikada vam neću ništa potpi…'' Udarac mu je izbio zrak, ali taj prokleti osmjeh mu je još bio na usnama. Nisam više mogao podnijeti da ga gledam. Napustio sam KPD i krenuo kući javnim prijevozom. Neka se netko drugi večeras brine za njega.
Autor: Ilija Zorić
