11. ruj 2009.

Kazna


Sedeo je i čekao. Hladan znoj mu se u mlazevima slivao niz  nabrekle slepoočnice dok je uzaludno pokušavao da kontroliše drhtanje donje usne. Agonija iščekivanja u tišini bila je gora od onog što je znao da sledi. Grozničavo je u glavi razvijao film i pokušavao da shvati zašto je sebi dozvolio kobnu grešku. Zašto se uvalio u ova govna kada je poznavao pravila? Nije postojao čovek na planeti koji nije znao za kaznu. Nadležni su se propisno potrudili da svi budu obavešteni o njoj, kako bi se na sudu izbeglo gubljenje vremena na besmislena kukanja optuženih zbog nepoznavanja Zakona. A živeo je i više nego pristojnim životom. Uvek je bio srećniji od većine. Rođen u bogatoj porodici, nasledio je pristojan imetak. Život je provodio u lagodnom trošenju nasleđenog novca. Žurke, putovanja, žene, kockanje. I voleo je on svoj novac, ali je više voleo svoje telo. Na njega je bio posebno ponosan jer je znao da nikakav novac ne može da mu kupi takvo telo. Nadaleko poznat po njemu, gde god da se pojavljivao izazivao je pažnju. Žene su se bacale na njega, a on je birao one sa najmanje oštećenja. Sve drugo mu se gadilo i da pogleda, a kamoli da pipne. A onda je osvanuo taj prokleti dan i sve je nepovratno nestalo.
Sada je čekao vezan za stolicu, a u glavi su mu se vrtele slike njegovog advokata po službenoj dužnosti, koji je u toku celog suđenja izgovorio svega tri nesuvisle i klišerozne rečenice, dok je iz svakog njegovog pokreta i pogleda  izbijalo snažno neprijateljstvo prema sopstvenom štićeniku.
Nije fer! Nije pravedno!-vrištao bi, da nije bio poluparalisan strahom od presude. Nisam hteo! Nije bilo namerno!
Paničnim delom svesti razmatrao je alternative za beg, iako je znao da je to skoro nemoguće. Okružen čuvarima naoružanim mašinkama i tretiran kao ono što je po Zakonu i bio-okoreli kriminalac, mogao je samo da sedi i da čeka. Onesvestio se.
Probudio ga je snažan šamar. Porota se vratila. Presuda je bila jednoglasna.
Optuženi se proglašava krivim. Snimci kamera postavljenih u parku bili su neoboriv dokaz. Kao i izjave svedoka. Nekoliko desetina ljudi videlo je kada je bacio praznu kutiju na travnjak nakon što je pripalio poslednju cigaru. I to se nije desilo slučajno, tvrdili su svi pozvani svedoci.  Ne, on je kutiju bacio onako, nadmeno, namerno, sa podlim kezom na licu. Uradio je to s predumišljajem. Ovo je uzeto kao otežavajuća okolnost.
Počeo je da se cima. Konačno je povratio kontrolu nad pokretima i glasom, ali mogao je samo da se otima i da viče. Svedoci lažu! Svi su oni, u stvari, njegove zavidne komšije koje su se urotile protiv niega! Jeste, bacio je kutiju na travnjak, ali ne namerno, bio je zamišljen, odsutan! Nikada ne bi namerno zagađivao prirodu! Nije monstrum!  Ali “monstrum” je bila pogrešna reč. U sudnici je zavladala tišina neverice. Prisutni, uključujući i sudiju, nisu mogli da veruju da je iskoristio tu reč koja je bila prognana iz svih rečnika sveta. Sudija je ekspresno doneo odluku. Smrtna kazna izvršava se u roku od 24 časa. Bila je to najstrožija kazna u Zakonu donetom nakon Velike radijacije. Potpuno je izgubio kontrolu nad telom. Praznio je bešiku u pantalone. Soba je počela da se vrti oko niega dok su ga policajci vukli iz sudnice. Imao je još taman toliko vremena da kroz izmaglicu nadolazećeg gubitka svesti u staklima izlaznih vrata uhvati svoj odraz visokog, plavog i savršeno simetričnog čoveka. Sve mu je postalo jasno. Zavist je oduvek bila čovekova najopasnija mana. Deformisani osmesi i razroki pogledi svedoka, advokata, sudije i porote pratili su ga na izlasku iz sudnice, dok su ga stražari stiskali svojim troprstim šakama trulo-smeđe boje. Opustio se uz ironičan osmeh. Ovo ga je kad-tad čekalo u životu. I svi malobrojni ljudi slični njemu završiće na isti način. Bio je proklet jer je njegov genetski materijal ostao neoštećen nakon Velike radijacije.
Bio je proklet jer je zdrav.

Autor: Dragana Matović

Reklama

 

Copyright (c) 2002-2011. Pisanija.com. Sva prava zadržana. Autor teme je O Pregador. Od 2012. pokreće Blogger.