Ako je vjerovati starim legendama, Amazonke su bile žene ratnice,koje su svoj život posvećivale ratničkim vještinama i navodno su bile veoma ratoborne. Ali to su kažu priče, u koje ja i nisam baš vjerovao sve , dok nisam upoznao Milijanu. Milijana je kao i sve Grahovske cure bila onako malo korpulentnija,otresita cura i što bi rekli naši stari, mogla je vala tupom sjekirom , nacjepati dva metra drva u jednom dahu. Ma bila je prava cura , odrasla ispod Šatora , na zdravoj hrani i vazduhu od kojeg sve bolesti prolaze,naravno one lakše i plućne. Jednog Petka uveče , kada se u Gravo slijegalo sve živo i mlado , jer petkom je najači izlazak bio. U kafiće nisi mogo zaviriti a kod Raćote si morao doći prije sedam sati , jer poslije toga nisi mogao se progurati do šanka, a naravno ni dobiti piće. Jer Raćotini konobari se nisu micali iza šanka, i vladalo je pravilo ko će piti taj će već sebi i naručiti. Eh, snalažljivost se uvijek cijenila u Grahovu . E onda mi odemo u hotel Sarajevo,tamo uvijek sriktani čika Mića sa besprijekorno štucovanim brčićima, i nadasve ljubazan. I sjednemo za sto blizu Milijane, a ona se sredila,nema šta. Preko puta nje sjedi mladji Popović, onaj sto je mogao progutati bajonet sve do drške, i gleda netrpćući u Milijanu . Biće da mu se svidila. Dobra cura , dobra cura , a ni momak nije za baciti , što bi rekla Maruška Ilcanova . A kaže njemu Milijana ,....šta je šta gledaš ? Gledam te , i pitam se na koju mi glumicu ličiš? - odgovori Popović. Na glumicu ... - ozari se - Milijana, a na koju? Ma nemogu joj se sjetiti imena? - opet će Popović . Pa dobro, ako ne znaš joj imena , znaš li u kojem je filmu glumila ta glumica? - znatiželjno će Milijana. Ma sve mi se čini , da je glumila u onoj poznatoj seriji - oteže Popović prijesjećajući se. E , u poznatoj seriji , pa kojoj - ustrajna je Milijana . Ah da , glumila je u Planeti majmuna - odvali baraba ne trepnuvši. Marš u pizdu materinu . - skoči Milijana i ponosno odmašira ka izlazu. A , nije ta ostajala dužna nikome. Ne dragi moji. I kada rat zakuca i na naša vrata , Milijana odmah obuče uniformu , i stade pod borbeni barjak. Ja je nisam vidjao , jer smo uglavnom bili u šumskim patrolama, ali mi je jednom Bonzo rekao , ma eno one , Milijane u komandi. A Bog te jebo , budale. I onda kada je vec bilo izvjesno, da ćemo mi krenuti preko Barjaka jer u suprotnom će nas >oni< zateći nespremne, dobijamo raspored u selo blizu linije fronta. Odred diverzanata i izvidjača, milina nas pogledati,tu je automatsko oružije,maskirne uniforme, zolje,bombe,i ko zna šta još sve na nama i našim ruksacima . Ali iskustvo, prijeko potrebno , a pogotovo za rat , pucnjavu , bitku , su imali samo pojedini a i ono se sastojalo od nekakvih pobjeda na Titovim stazama revolucije i kondicionim takmičenjima. Ali niko nikad od nas nije gledo preko nišana, niko se nije osmrdio puščanim dimom a kamoli neprijateljskom krvlju. I upada nam u toku noći nekakav širlitija u bazu i dreči kao da su vrazi obuzeli. Uzbuna , spremajte se , diži se Nosonja , Mačak , uzbuna , uzbuna . - sav poplavio drečeći . Ma kuda ljudino , šta je .... - zbunjeni smo mi. Morate prije zore zauzeti padinu Ljevačke kose, izgleda da su oni ubacili diverzante,u toku noći. Trka, neizvjesnost , otvaraju se sanduci sa bombama ,municijom ,grabe se zolje.Iz baze direktno u kamione i uz planinu . Ja ostajem da sačekam ostatak ljudstva koji je otišao kućama na dopust . Ujutru ekipa se okuplja , i mi krecemo.Prolazimo kroz opustjela sela. Kamion staje . Kaže vozač , ne smije dalje , brisani prostor. Krećemo u koloni po jedan. Prolazimo pored kuća , one otvorene, pune sanduka sa municijom, I što kakve vojne opreme, ali ljudi nema nigdje , samo nekakva tišina nalegla po nama kao mokro ćebe , pa pritiska . Ma bar da kakvo pašče vidimo, jer selo onako pusto avetinjski izgleda. A tišina , lagano kida živce. Bar da zapuca , da znamo šta je . Lagano se primičemo najisturenijem punktu kojeg već naziremo. I onda se njedra Pakla otvoriše . Zapraši nam negdje oko glava , zafijuka , i sprijeda i sa strana i od pozadi. A mi bez imalo razmišljanja naglavačke u trnje kraj puta . Ma nismo ni vidjeli , da smo u trnju , jer puca li , puca , a neznamo odakle . Ko puca ? Nakon toga javlja se teška artiljerija , i mi se već počinjemo Bogu ispovjedati ,i moliti ga , da se to što prije završi. I kako je počelo ono urnebesno štektanje se prekida , ostaše samo haubice da dumbaraju iz duboke pozadine. Nekako se izvlacimo iz onog trnja , i okrvavljeni i bez ijednog ispaljenog metka , krećemo dalje. Pa mi smo izvidjači , zar ne . Eto , okrvavismo se mi i to na trnju. Izlazimo na plato bočno od nas , i prvo što vidimo , zemlja svuda unaokolo , uzorata , I iskidana putanjama teškog kalibra ispaljenih projektila . Ajoj što su ovdje metaka sprašile Ustaše . Bog te tvoj . - zagledamo mi okolo, kad eto ti jednog Petrovčanca. Ima te li ranjenih brate - pitamo mi ? Kakvih ranjenih? - zbunjen je rezervista. Pa jesu Vas ovo , ustaše poklopile , vidiš li što su uzorali paljbom, a ti se čudis - uzvraća mu naš komandir. Ma kakve ustaše , to je ona curetina Milijana , moj brate kad nas ne pobi. Ma koja Milijana ? - u glas ćemo mi ? Ma ona iz komande , doveo je nekakav mulac na ove protivavionce , da joj pokaže kako to puca , a ona kada ga pritisnu nije prestala , dok sva tri doboša nije ispraznila. Pa se valjda prepala , te je pucala u krug , eno nam gore kuhinju izrešetala . Srećom nikog nije strefila , goni je k vragu. A dje ste Vi tako braćo nagrajisali ? - zagleda se Petrovčanac u nas , izgrebane i okrvavljene. Pitaj Milijanu druže moj . - odbrusi mu komandir i krenusmo uz planinu.
Autor: Pero Jakšić
