2O. maj 2009.
Već nekoliko dana ne mogu da izbrišem i iščupam scenu koja mi pravi udubljenje na duši i razlistava svoja korovišta u umu. Izašao sam, ravno u središte proljetnog dana, da ukradem nešto svježeg zraka za sebe, tu, pred zgradom, postoji park, iza čijih ozelenjelih leđa štrči red naših olovno-sivih zgrada. Pred ulazom u zgradu jasno se mogla vidjeti- lokva nečije krvi. Niko nije htio kazati odakle je ona tu iskrsla. Lokva je, kao žedna, zjapila pred ulazom, ćuteći o svom porijeklu. Zadesila se tu kao čudo koje čeka svoju odgonetku. Svi su, tog jutra, u zgradi, šutjeli. Pred ljudima su, kako kakve sestre, lezala dva krvava znaka, jedna mrlja na podzidi i lokva na mermeru, i niko se nije usudio ni da napravi pogrešan korak, da ne bi, nepsmotreno, zagazili u nju. Jedino su djeca, naivno, zapitkivala šta je ono sto se 'crveni' pred zgradom? Oni su uporno poricali da su išta vidjeli ili čuli. Samo sam čuo da je neko rekao: 'Neko je, sine, prosuo sok. Nije to ništa...Hajdemo, požuri..'
I to je, zaista, bio sok nečijeg života. Sok koji je kolao u nečijim neznanim venama i što se iz istih, jednom, rasprskao na po hrapavoj površini zida, izlivši se po glatkoj površini hladnog mermera. I sve se to dogadjalo nedaleko od našeg parka. Bilo je proljeće, i ništa nije ni slutilo na zlo. Isti taj park živjece i dalje, u njega ce zalaziti narkomani i darkeri pod okriljem noći, ostavljajuci za sobom špriceve i ispražnjene flaše piva; dolaziće mudroljupci, želeci da, zavaljeni na sjedištima ogulejnih klupa, dodju do suštine-svih-stvari-po-sebi; izlaziće majke sa tek rodjenim plodovima od nove krvi i mesa u kolicima, voziće ih vijugavim putevima, mimo izlivenih spomenika, koje kruni sloj patine vremena; prolaziće ljudi žene svenulih tijela i ugasle snage, da samo krajevima umornih pogleda isprate one iste staze kojima su toliko puta, već, išli, i ostavili svoj bezimeni trag; djeca će se i dalje vrtjeti na gvozdenim vrsteškama, a podoodrasli će tražiti opiljke odbjeglog djetinjstva tako sto će opet zasjesti na još uvijek im dragu ljuljašku, kao nekada; zatrubice automobili zakrčeni u gužvi čim Sunce bude granulo, a od svojih vlasnika ostrvljeni psi, lunjaće i lajati na Mjesec, čim bude granuo na onoćenom svodu nebesnom. Sve će svojim tokom teći dalje. Ta lokva će ostati. Zjapiće. Ta mrlja će rasprsnuta ostati da visi. Tako napuštene biće nešto nalik zapustjelom radu na krvavoj fresci. Fresci bez imena i lika. Skoreli pečati na grubim površima žrtvenika gradskih. Bezimen ostade kriknuti glas. Čeka, da o njemu neko progovori. Da prozbori.
Pitam sebe da li se smijem laćati bilo cega Prolaze mi misli, ko je to mogao biti, pitanja me melju i dižu iz izgužvane postelje. Trebam li oskrnaviti tajnu nečijeg života? Da li mu/joj sad duša nepozvana luta hodnicima nepoznatog svijeta, prostora za koga nije bio/la ni svjestan/a da postoji. Kažu da nema gore stvari nego poslati je takvu na počinak. Šta da kažu ako je pred Dverima, budu pitali: 'Jesi li našla svoj mir?'. Da im kaže da je živjela u tijelu nemirnog muškarca ili žene? Da kaže da je živjela godinama utamničena i izranjavana riječima pogrdnim? Da je tražila hleba medju zvijerima i vode u pustinji bez kraja? Znam, otići će uplašena, nesigurna i nesvijesna sebe. Ja se odavno više ne molim. Ne idem na sprovode i opela, jer me od teškog mirisa tamjana hvata muka. I ne volim buku. Zato vjerovatno sada pišem ovo za nju ili njega. Za nezanane. Ovo je najmanje i najviše, istodobno, što za njih mogu učiniti. Zaranjam pogledom u knjige pjesama, vještom rukom ljudi, po diktatu 44 Psalma Davidovog, pisanih, i iz tog zvonkog cvjetnika, biram tri, sasvim valjane mjere, namjeri i želji svojoj, da se njemu ili njoj, za s-pokoj duše, na način, ozemaljski, pomolim...
Autor: Dušan Krivokapić
