Apsurdno, no svaka veza iz samoće niče i sve postojeće stopi se, usaglasi i poče da pulsira u istom ritmu. Svaka relacija između ljudi iz samoće nastade. I kap nikada usamljena ne biva, već se vodi svojoj pripaja. A kada li je žar rascvili, ona poleti. U iskonskom obliku svome leti oblaku, osnovi svojoj, i kane kasnije. Ali kao nova!
Stvaratelj bi veliki. U bezgraničnom svom prostoru obasjanim večnošću, bi veliki, i bi sam. Večnost beše teška i duga i sav sjaj njen iscrpan beše, jer bi ona zamukla i ćutljiva jedina propratila njegovo otkriće i umeće stvaranja. Posmatrala ga je sa tišinom. Ćuteći, motrila je na njegove poduhvate i raspršavala njegove upehe u svojoj dubini. I ljubav sva njegova ostade neuzvraćena i prosleđena u hladnu tišinu. I kako niko ne može aplaudirati sebi samom, isto kao što ne može biti nevoljen, on postade Stvaratelj naš. Da prokletu tamnu tišinu ispuni životom i najfinijom ljubavlju.
Otud i ljudi postadoše društvena bića. I svakom od njih se dade breme, da ga noseći uči i uzvišenim sebe oblikuje. Ali svakom se i isto dade. Da u kolotečini života bude obasjan drugima. Da na sopstvenoj koži nosi tragove ljudi, sa svim njihovim dobrim, kao i lošim stranama. Tada je nastala ljubav, spoznajna za ljudsku percepciju. Ljubav za druge. Sveža izvorska voda koja najbolje toli žeđ.
I kada zastaneš i osamiš se, posle svakog usamljenog razmišljanja izrodi se zaključak. Često kroz glavu prođe misao kako je čovek samome sebi dovoljan, kako je vičan poneti brige ovoga sveta i najveći teret – sebe, na sopstvenim plećima. Ali čovek iznova demantuje sebe, svakim novim iskušenjem.
I svaka tvoja uzaludna srdžba, u pokušaju da makar sam popiješ šolju kafe, prođe ismevana. Ismevana od samog tvog bića koje na sav glas vrišti da ti nije bila prijatna! Nije bila začinjena razgovorom i drugim, dragim, bićem. Čak i oni svadljivi trebaju nekog s’ kime bi se izvređali, samo da na kratko pobegnu iz sopstvene tišine!
Koliko si nemoćan čoveče, no i dalje prikrivaš svoje meso olovom. Koliko li si samo unutar sebe srećan zbog postojanja drugog, a i dalje ćeš težiti da budeš poseban. Prodaćeš i dušu da pokažeš i dokažeš svoju individuu, a i dalje ćeš mokriti tuđe rame slanoćom suza svojih.
Autor: Andrija Stanulović