Prokleta kocka. Ako uskoro ne popuste svi ovi novonastali problemi, moraću joj ponovo pribjeći. Samo, sram me je. Sram me je i kad pomislim da sam protraćio život na tu glupost koja mi je donosila samo nesreću. Vidi, kolebam se! Osjećam se glupo, čak i zbog toga što pomišljam na povratak. Prvi je put u mom životu da sam shvatio, zaista shvatio, koliko sam slab. Koliko sam podložan zavisnosti koja mi čini neku čudnu i zdravorazumski neobjašnjivu ugodu. Shvatio sam da mi je ugodno kad kockam, i neugodno kad ne kockam. Svašta, kakav nepotreban kretenizam!
U stvari sam, čini se, u kocku bježao od svih ovih misli koje su me sada izgleda sve odjednom sustigle. Ranije, čim bih ušao u igru, kao da sam padao u nekakav trans obamrlosti. Tada bi mi sve brige nestajale, a problemi su bivali nepostojeći. Zaboravljeni. Da, problema nije bilo dok sam imao novca za igru, ali su se poslije vraćali, čini mi se poduplani. Uvijek mi se činilo da me bole dva puta više nego što bi da im nisam bježao. Valjda ću izdržati, inače će ovo što me boli sada, upravo sam se podsjetio, boliti me dva puta više.
Nemam kuću, obaveze, nemam ušteđevine, nemam ženu, nemam djecu, nemam odgovornosti. Šta da radim s očajem? Ne običnim, malim, bezazlenim, već onim što može da ubije. Kako da se izliječim, da se oslobodim?
Kad se sjetim da sutra sve počinje ponovo iz početka, odmah mi nije dobro. Umjesto da se veselim sutrašnjem danu kao što bi to, pretpostavljam trebalo biti, ja bih radije da je on već u prošlosti. Tako je i sa mjesecima koji su, valjda ispred mene. Jedina nada mi je u tome što znam da je sve prolazno. Sreća naša da je tako. Ipak bih volio da je to sve brže, pa da me patnja brže prođe.
Ima li neko neku magiju da mi ponudi, poslije koje bih samo poskočio tvrdeći da mi nije ništa, ili moram strpljivo patiti i čekati da me ubije, ili da me prođe. Izgleda da bi mi dobro došli oni koji mogu ubijediti svinju da može izgledati kao labud, samo ako hoće, pa da i mene ubijede u prolaznost očaja, i veselje koje bi moglo doći poslije njega. Znam, i samim vjerovanjem da će proći, bio bih izliječen. Volio bih vjerovati u to nešto što ne možeš osjetiti, namirisati, ni dodirnuti. Volio bih vjerovati u nadu, u ljubav, dobrotu i veselje, u nešto što je daleko od igre za novac.
Izgubio sam ono nešto zašto čovjek živi. Nemam pojma što radim ovdje. Vidim, oni koji žive u obilju i bezbjednosti života žude za nepredviđenim događajima ispunjenim strastima, dok ja iz svoje nadasve rizične situacije po svakom pitanju, žudim za bezbjednosnim mirom života. Ko je ovdje lud? Izgleda da svi žele ono drugo.
U posljednje vrijeme često patim od nesanice. Kad mi san i dođe na oči, donosi sa sobom prave košmare. U njima, bez ikakvog reda i pravila, smjenjuju se strašne mećave, i zasljepljujuće oluje koje pred sobom gone slike začuđujuće blistavih boja koje nikako ne mogu razumjeti.
Počne tako san s mirnim jutrom, a već nakon pet snenih minuta, moje sneno nebo potamni poprimajući boju olova. Ogromni tamni oblaci ga prekriju. Između njih počnu sijevati munje koje obasjavaju zemlju uz pratnju gromoglasnih praskova. Uz njih se pojavi jak vijetar koji svojim snažnim naletima savija krošnje drveća, a one slabije, čupa iz korijena. Kao kakva ogromna metla, čisti pred sobom prljavštinu dižući je kovitlacima prema uskomešanom nebu. A ja pomislim da bi to mogla biti božija metla, pa se počnem moliti:
„Bože dragi, počisti ili očisti, i mene, molim te!“
Kroz misli mi za vrijeme molitve naviru pitanja o odnosu ljudi i Boga. Mole li se ljudi Bogu za spas svih ljudi, pa time i za njihov spas kao jedinke među svim ljudima, ili se ljudi mole isključivo za vlastiti spas ne mareći što će biti sa drugima? Kao da je moguće opstati i živjeti sam bez drugih ljudi. Čak i da je moguće, čemu? Biti sam na ovom ili onom svijetu, mora biti najgora moguća patnja.
Zamisli molim te da nekako svi ljudi odjednom nestanu sa Zemlje, a da samo ti ostaneš. Automatski bi postao vlasnik svega što postoji na Zemlji, postao bi bogat. Zamisli sve te avione, jahte, automobile, i sva druga čuda koja bi ti bila na dohvat ruke. Misliš da bi ti sve to bilo zanimljivo i da bi se svemu tome veselio? Siguran sam da ne bi, što mi daje za pravo da zaključim kako je sve vrijedno za nas same u nama samima, i u našem mozgu koji nije u stanju da bude zadovoljan sam bez drugih.
Bude i takvih trenutaka, kada se zateknem kao da sam negdje između sna i jave. Kao da sebe obuzmem svojom maštom koja me odvede tiho u trans gdje postajem kao omađijan, pa poput kakvog bestjelesnog anđela s krilima, letim kroz oblake iznad gradova. Ti doživljaji me mnogo raduju, i poslije njih sam uvijek neko vrijeme srećan i zadovoljan.
A najviše me raduje jedan, predivan san, koji se javlja i ponavlja uvijek u istom obliku. Samo kad bi se češće javljao. Ponekad pred spavanje, kad ga se sjetim, poželim da se tu noć, i mnoge druge, on u slavi moje mašte, ponovo iz mene rodi.
U tom snu, ja šetam putem kroz voćnjak. S jedne strane rastu jabuke, a s druge kruške. Na kraju voćnjaka, put se završava ulazeći u rascvalu livadu koja je obrubljena bukovom šumom. Nosnice su mi napadnute vazduhom zasićenim slatkim, voćnim mirisima pomiješanim mirisima trave, divljeg cvijeća, i bukove šume. Pozadina sna je ispunjena pjesmom cvrčaka i veselih ptica. I ja znam, sav taj san, i sve što je u njemu, pripada meni.
U takvom snu, nikad ne možeš biti gladan, bolestan, ponižen, siromašan i nesrećan.
Autor: Željko Kalinić
U stvari sam, čini se, u kocku bježao od svih ovih misli koje su me sada izgleda sve odjednom sustigle. Ranije, čim bih ušao u igru, kao da sam padao u nekakav trans obamrlosti. Tada bi mi sve brige nestajale, a problemi su bivali nepostojeći. Zaboravljeni. Da, problema nije bilo dok sam imao novca za igru, ali su se poslije vraćali, čini mi se poduplani. Uvijek mi se činilo da me bole dva puta više nego što bi da im nisam bježao. Valjda ću izdržati, inače će ovo što me boli sada, upravo sam se podsjetio, boliti me dva puta više.
Nemam kuću, obaveze, nemam ušteđevine, nemam ženu, nemam djecu, nemam odgovornosti. Šta da radim s očajem? Ne običnim, malim, bezazlenim, već onim što može da ubije. Kako da se izliječim, da se oslobodim?
Kad se sjetim da sutra sve počinje ponovo iz početka, odmah mi nije dobro. Umjesto da se veselim sutrašnjem danu kao što bi to, pretpostavljam trebalo biti, ja bih radije da je on već u prošlosti. Tako je i sa mjesecima koji su, valjda ispred mene. Jedina nada mi je u tome što znam da je sve prolazno. Sreća naša da je tako. Ipak bih volio da je to sve brže, pa da me patnja brže prođe.
Ima li neko neku magiju da mi ponudi, poslije koje bih samo poskočio tvrdeći da mi nije ništa, ili moram strpljivo patiti i čekati da me ubije, ili da me prođe. Izgleda da bi mi dobro došli oni koji mogu ubijediti svinju da može izgledati kao labud, samo ako hoće, pa da i mene ubijede u prolaznost očaja, i veselje koje bi moglo doći poslije njega. Znam, i samim vjerovanjem da će proći, bio bih izliječen. Volio bih vjerovati u to nešto što ne možeš osjetiti, namirisati, ni dodirnuti. Volio bih vjerovati u nadu, u ljubav, dobrotu i veselje, u nešto što je daleko od igre za novac.
Izgubio sam ono nešto zašto čovjek živi. Nemam pojma što radim ovdje. Vidim, oni koji žive u obilju i bezbjednosti života žude za nepredviđenim događajima ispunjenim strastima, dok ja iz svoje nadasve rizične situacije po svakom pitanju, žudim za bezbjednosnim mirom života. Ko je ovdje lud? Izgleda da svi žele ono drugo.
U posljednje vrijeme često patim od nesanice. Kad mi san i dođe na oči, donosi sa sobom prave košmare. U njima, bez ikakvog reda i pravila, smjenjuju se strašne mećave, i zasljepljujuće oluje koje pred sobom gone slike začuđujuće blistavih boja koje nikako ne mogu razumjeti.
Počne tako san s mirnim jutrom, a već nakon pet snenih minuta, moje sneno nebo potamni poprimajući boju olova. Ogromni tamni oblaci ga prekriju. Između njih počnu sijevati munje koje obasjavaju zemlju uz pratnju gromoglasnih praskova. Uz njih se pojavi jak vijetar koji svojim snažnim naletima savija krošnje drveća, a one slabije, čupa iz korijena. Kao kakva ogromna metla, čisti pred sobom prljavštinu dižući je kovitlacima prema uskomešanom nebu. A ja pomislim da bi to mogla biti božija metla, pa se počnem moliti:
„Bože dragi, počisti ili očisti, i mene, molim te!“
Kroz misli mi za vrijeme molitve naviru pitanja o odnosu ljudi i Boga. Mole li se ljudi Bogu za spas svih ljudi, pa time i za njihov spas kao jedinke među svim ljudima, ili se ljudi mole isključivo za vlastiti spas ne mareći što će biti sa drugima? Kao da je moguće opstati i živjeti sam bez drugih ljudi. Čak i da je moguće, čemu? Biti sam na ovom ili onom svijetu, mora biti najgora moguća patnja.
Zamisli molim te da nekako svi ljudi odjednom nestanu sa Zemlje, a da samo ti ostaneš. Automatski bi postao vlasnik svega što postoji na Zemlji, postao bi bogat. Zamisli sve te avione, jahte, automobile, i sva druga čuda koja bi ti bila na dohvat ruke. Misliš da bi ti sve to bilo zanimljivo i da bi se svemu tome veselio? Siguran sam da ne bi, što mi daje za pravo da zaključim kako je sve vrijedno za nas same u nama samima, i u našem mozgu koji nije u stanju da bude zadovoljan sam bez drugih.
Bude i takvih trenutaka, kada se zateknem kao da sam negdje između sna i jave. Kao da sebe obuzmem svojom maštom koja me odvede tiho u trans gdje postajem kao omađijan, pa poput kakvog bestjelesnog anđela s krilima, letim kroz oblake iznad gradova. Ti doživljaji me mnogo raduju, i poslije njih sam uvijek neko vrijeme srećan i zadovoljan.
A najviše me raduje jedan, predivan san, koji se javlja i ponavlja uvijek u istom obliku. Samo kad bi se češće javljao. Ponekad pred spavanje, kad ga se sjetim, poželim da se tu noć, i mnoge druge, on u slavi moje mašte, ponovo iz mene rodi.
U tom snu, ja šetam putem kroz voćnjak. S jedne strane rastu jabuke, a s druge kruške. Na kraju voćnjaka, put se završava ulazeći u rascvalu livadu koja je obrubljena bukovom šumom. Nosnice su mi napadnute vazduhom zasićenim slatkim, voćnim mirisima pomiješanim mirisima trave, divljeg cvijeća, i bukove šume. Pozadina sna je ispunjena pjesmom cvrčaka i veselih ptica. I ja znam, sav taj san, i sve što je u njemu, pripada meni.
U takvom snu, nikad ne možeš biti gladan, bolestan, ponižen, siromašan i nesrećan.
Autor: Željko Kalinić
