12. sij 2003.

Nada umire poslednja

Bilo je već kasno, a on nije znao šta da radi. Za nekoliko sati će svanuti. U trenutku kada prvi svetlosni zraci pomiluju solarne ploče, deca će se probuditi, osetiće nadu, poželeti da sreća potraje, ali ona će ubrzo biti iščupana iz njihovih srca, jer tamo neće biti ničega. Ispod hologramskih Novogodišnjih jelki širom grada upadljivo će zjapiti prazan prostor koji će isušiti i ono malo suza na dečjim licima. I šire, celom površinom četvrtog meseca Unguee, najveće planete sistema, prolomiće se nemi krik lomljenja duha, skrhavanja poslednjeg tračka nade u sreću kod onih kojima je najpotrebnija. Dece. Prethodnih godina, još i nekako, roditelji su uspevali da obezbede kakve-takve poklone za svoje najmilije. Ali ove godine, došlo se do kraja. Ti jadni ljudi koji su živeli od poljoprivrede bili su potpuno uništeni beskrupuloznim poslovanjem korporacije. Mučili su ih, cedili svaki teško zarađeni poen, uvek tražili još. Svake godine otkupne cene su bivale sve niže i niže, a nameti sve veći i teži za radnička leđa. Plaćali su poreze caru, davali priloge crkvi, otplaćivali hipoteke na sve manja imanja... A onda su jedne godine došle suše. Hrane je bilo sve manje i manje. Njive su propadale, nestajale na vrelom suncu. A oni su radili svaki dan. I dalje nadajući se da će biti bolje. Ali nije. Svakim danom, situacija je postajala sve bezizlaznija. Mnogi su gubili zemlju i odlazili da rade u rudnicima na trećem mesecu. Odatle se niko nikada nije vratio. Neki su zapamćeni, mnogi zaboravljeni...
Blagi dodir povetarca po ostarelom licu potsetio ga je na vreme. Bilo je zaista kasno. Lula mu se odavno ugasila, a plavi krug Unguee je lagano bledeo na nebu iznad horizonta. Sporo je ustao, pridržavajući se jednom rukom za rukohvat stolice. Na toj istoj stolici za ljuljanje je sedeo i njegov otac. I njegov otac. I otac njegovog oca. Postojala je priča u njihovoj porodici, da je tu stolicu doneo sa sobom rodonačelnik familije, čukundeda Miladin, kada je došao transporterom iz pradomovine tražeći bolji život za sebe i porodicu. On ga je i našao. Iz početka je bilo puno zemlje, a malo ljudi. LJudi su bili slobodni, a zemlja plodna. Vremenom se sve promenilo. Došle su korporacije, nikli gradovi, povećao se broj stanovnika a sa njim i potražnja. Bilo je sve više i više farmera, dok ih jednog dana jednostavno nije bilo previše. I od tada sve propada...
Ušao je u kuću pazeći da ne napravi neki zvuk koji bi probudio unuke. Prišao je njihovoj sobi i nekoliko trenutaka ih posmatrao kako spavaju. Bili su mirni kao anđeli, na usnama im je počivao neki blag osmejak. Osmejak koji će sutra progutati gorčina, pomislio je on. Na tu misao se nekako zgrozio. Odmakao se dalje od njih, da nekako ne bi preneo svoje negativne misli u njihov san i tako ga ne daj Bože poremetio. Nije hteo da poveruje da se to dešava. Nije želeo da dopusti. Pogledao je na sat. Imao je još četiri sata vremena. Mogao je stići. Stići će sigurno...
Čim je svetlosni zrak ušao kroz prozor i preleteo preko njihovih očiju, dečaci su se probudili. Ustali su brzo, obukli se i izjurili u dnevnu sobu. NJihovoj sreći nije bilo kraja kad su ispod providne hologramske jelke našli dva poklona upakovana u sjajni papir. Pokloni nisu bili hologramski. Bili su veoma opipljivi. Otpakovali su ih u deliću sekunde, ne želeći da dopuste iznenađenju koje ih je unutra čekalo da stoji. A kad je njihovo uzbuđenje malo splasnulo, shvatili su da se napolju čuju udarci sekire. Isprva ispitivački i zbunjeno, posmatrali su dedu kako obrađuje neko drvo. Napokon su mu prišli. Sedeo je na podu verande. Iza njega, na uobičajenom mestu, nije bilo prastare stolice za ljuljanje. Prostor se nekako bio raširio, kao da njen duh i dalje stoji tamo ne puštajući vazduh da ispuni nastalu prazninu. Dečaci su zbunjeno slušali dedino objašnjenje o tome kako je već bila sva propala i kako je bilo krajnje vreme da je zamene novom. Nije im bilo jasno zašto, jer im se oduvek činila u redu, savršeno ispravnom. Možda jer su bili jako mali i nisu znali tržišnu cenu autentičnog nameštaja iz pradomovine među antikvarima i kolekcionarima. A možda su opet i znali. Sigurno je samo da su odložili svoje nove poklone u sobi, i izašli napolje da pomognu dedi. I radili su sve troje, do kasno u noć. Nova stolica nikad nije izgledala lepo i arhaično kao stara, ali bila je njihova. Oni su je napravili svojim rukama i sedeli na njoj. Deda, njih dvojica, njihovi sinovi i sinovi njihovih sinova. A te godine je pala kiša, prva od mnogih...



Autor: Nikola Bulj

Reklama

 

Copyright (c) 2002-2011. Pisanija.com. Sva prava zadržana. Autor teme je O Pregador. Od 2012. pokreće Blogger.