5. ožu 2006.

Noćna krila

Krila su zaklonila mesec. Velika, mračna, progutala su moj strah.
Došao je lagano, pokucao, ušao, stavio ruže na sto. Neverica je bila jača. Pogledao me je. Pa ipak, želela sam da ode.
- Zvala si me.
- Nisam.
Uzmicala sam lagano. Pogledom je razbio mrak. Ostala sam prikovana uza zid. Srce mi je kucalo sve jače i jače. Šum krvi u mojim ušima bio je sve glasniji. Njegova široka ramena, impozantna figura, taj pogled... Znam ga. Bljesnuo je osmehom.
- Jesi. Snovima.
Koža na vratu mi se nakostrešila, tiha jeza, užas, a opet spokoj.
Ustao je. Kratka plava kosa uokvirivala mu je lice. Prišao mi je.
Vreme više nije postojalo. Mesec je sijao na satenskom nebu. Kao hipnotisana, gledala sam ga. Neverica. Da li je to stvarno ... on?
Zamah velikih krila i grad je bio ispod nas. Raznobojna svetla. Hvatao me je lepljivi polusan. Gledala sam ga, smešeći se. Podrhtvalao mi je celo telo, on me nije mogao ugrejati. Mesec je blistao. Pogledao me je, nasmešila sam mu se. Čvrsto me je držao u naručju. Ljubio me je nežno, nestvarno. Niz očnjake mu je kapala moja krv.

Autor: Ana Stojanović

Reklama

 

Copyright (c) 2002-2011. Pisanija.com. Sva prava zadržana. Autor teme je O Pregador. Od 2012. pokreće Blogger.