8. ožu 2006.

Pauza


 Kroz maleni prozor gledala je na trg:
,,Pauza za ručak.Ha… znala sam, uvek u tri i petnaest."
  Maleni trg okružen visokim staklenim zgradama počeo je iznenada da se puni poslovnim ljudima, u tamnim odelima, zategnutim kravatama i poslovnim tašnama u rukama. Jurili su okolo, zauzimali ćoskove, klupe, stolove u kaficima, svoja mala mesta gde bi mogli da nadju malo mira i tišine i da u bezličnim razgovorima izgube sebe i odvedu misli dalje od svoga posla na pola sata.
  Ona nije verovala u pauze, njen posao bio je njen život. Svaki deo njene ličnosti bio je posvećen karijeri, sanjala je o bogatstvu, o lagodnosti življenja.
  Biti siguran u svome novcu, biti skriven, bez bojazni da će te problemi  juriti i dolaziti iza svakog ćoska, iza svakog računa.
  Ali u ovakvim lepim sunčanim danima čak i ona bi se malo zanela i skinula svoju masku teškog profesinalca: ,,Hm…Kako su samo smešni, pogledaj samo, kako gladno gutaju svaki osmeh svaku reč. Željni. Ko miševi cimaju se za mrvice. Smeju se anegdotama koje nisu smešne i lošim vicevima, samo da bi se smejali, izmišljaju priče iz svoga života samo da bi imali šta da kazu. Čitavi životi besmisleni, samo jedna stvar na umu…novac."

  Iznenada, bez ikakvog upozorenja On je ušao u njen vidokrug. Iako su bili udaljeni nepreglednim spratovima ona je videla svaki detalj na njemu.
Kako mu tamo dole sjaje zubi dok se smeši, kako mu se ruke nežno kreću kroz vazduh dok priča, videla je  njegove tamne oči , baš takve je sanjala godinama, u stvari on kao da je izašao iz njenih fantazija.
Tamna kosa, široko lice, oštar nos, jaka brada, prelep osmeh široka ramena visok i uspravljen kao da se u životu pred nikim nije saginjao.
Ovo nije prvi put da ga vidi, posmatrala je ona njega dugo, da stvar bude ironična mozda ga nikada ne bi ni videla da on nije postao jedan od njenih zadataka, deo njenog jebenog posla, koji je toliko volela.
,,Znači da i u trci za novcem ima lepih stvari." Znala je takoreći sve o njemu, i datum rodjenja
i porodičnu istoriju i njegovu prošlost… a kakva je to tek priča bila.
 Iz siromasnog komšiluka pobegao je ostavljajći porodicu koja se raspadala, sam platio svoje studije, sa nepunih 25 bio je kompletno svoj čovek, plus par miliona na računu, a onda se vratio u kraj iz koga je otišao i izbavio svoju porodicu iz bede…heroj.
I kako onda da se jedna obična devojka ne zaljubi u njega:

,,Kako bi bilo lepo… sretnemo se kao slučajno na nekom bogatom dogadjaju, dodirnemo samo ovlaš i pogledamo se onako...u okretu i u trenu se zaljubimo jedno u drugo.
Reči ne bi bile potrebne, ne bi bilo glupih priča i muvanja, sve bi rekli pogledom, u treptaju oka bi se sve dogovorili.
Posle bi bilo vremena za sve, bili bi bogati i mladi, ostavili bi prokleti posao i otišli na neko pusto ostrvo.Šetali bi danima  po belim peščanim plažama i pričali satima.
Ljubili bi se i vodili ljubav danima…Tako savršeni i tako blizu…
Ali Kinta…''Koliko li vredi jedan ljubavna priča za sva vremena?"

  Brzo je presekla svoje razletele misli, navukla masku profesionalca, stavila oko na nišan i povukla oroz, srebrni metak se sjurio niz spratove visoke zgrade i kao ljubavna poruka uleteo u onaj blistavi osmeh.Dok je pakovala pušku pogled joj je pao na njenu metu ,,C…nikad to ne bi uspelo, svi su oni isti, egocentrični i totalno neromantični.”
 Izmedju visokih poslovnih zgrada prolomio se pucanj, neke žene su vrisnule, ljudi su se razleteli na sve strane.Jedan kelner je pozvao hitnu pomoć.Pauza je bila gotova.

Autor: Ivan Stančić

Reklama

 

Copyright (c) 2002-2011. Pisanija.com. Sva prava zadržana. Autor teme je O Pregador. Od 2012. pokreće Blogger.