Zapravo nije bilo tako. Nije bilo ni najmanje tako. Priča je bila istinita do trenutka dok nije izašao iz Dadinog stana. Cijela ekipa: on, Dado, Lega, Bebi i Rus su bili već prilično pijani kad su odlučili izaći do centra grada i još malo prošetati i vidjeti gdje večeras ima parti na kojem se može pribaviti „jeftina mjuza i teška cuga“ (po jednom krasnom citatu iz Azrine pjesme). Došli su do jednog lokala sumnjivog izgleda koji je nudio Uvozno Pivo (UP™) po popularnoj cijeni i odlučili još dio večeri provesti tamo.Prvu rundu je zavrtio on, pa jednu Rus, a kad je Dado zavrtio svoju, već su povratili razinu alkohola u krvi koju su izgubili hodanjem. Odjednom je u establishment uletjelo oko petnaestak uniformiranih balavaca: svi su imali boje Našeg Kluba (NK™) i žestoko se derali na konobara koji nije stizao poslužiti sve stolove i još gomilu bukača koji su urlali sa šanka. Jedan od balavaca, prištavi mladac sa šalom crno-žute boje im priđe s nekakvom prozirnom rečenicom kojom je želio u masi istaknuti svoju pripadnost Klubu te se nadao i u njima probuditi lokalpatriotizam. Alkoholiziranima bi se rečenica mogla protumačiti i kao nakana provokacije.
-Je' s ti lud? Ti si luđi nego oni koji su te namlatili! – otpuhivala je bijesno pramen smeđe kose koji joj je neprestano dolazio pred oči klateći se, ometajući joj pogled na njegovu krvavu razbijenu arkadu čiju je površinu upravo pokušavala obrisati i zaustaviti krvarenje.
-Ali kužiš, nisam ništa... – pokušao se obraniti od njene kontinuirane paljbe, ali jedan njezin pogled bio mu je sasvim dovoljan da začepi (ovaj se put neće tako jednostavno izvući: skoro je umrla od straha kad mu je ugledala lice obliveno krvlju, i neće mu dopustiti da to zaboravi).
-Prvo i prvo: šta si radio na ulici u dva ujutro? – dala mu je neverbalno dopuštenje da konačno počne davati neke njoj korisne informacije.
-Pa... šetao sam. – laže ko pas. Što mu je i rekla.
-Lažeš ko pas.
-Ne lažem, majke mi. Išao sam u šetnju. Ustvari, to je više bilo kao... provjetravanje – pokušavao je zatajiti istinu, ali od trenutka kad je izrekao ovu rečenicu je znao da se pokopao: bila bi luda da ga sad ne skuži.
Njegovi strahovi su se pokazali opravdanima.
-Provjetravanje? Čekaj malo, nije li to drugi izraz za „Pili smo kod Dade u stanu dok nisam izgubio vid, sluh i opip pa sam onda pokušao napipati put kući upotrebljavajući samo njuh i okus“? Plazio si doma na trepavicama, jelda? – znala je da će ga njegovo povremeno pijančenje jednom doći glave.
-Daj, ne pretjeruj, nikad se nisam baš toliko napio da nisam znao šta radim - pogledala ga je, pa je odlučio promijeniti iskaz – Dobro, već se dugo nisam toliko napio. Pa i sad sam bio skroz pristojan, taman sam fino zujao kad sam odlučio ići kući. I tako sam došao.
-I naravno, putem je na tebe naletio uragan pa si mu odlučio pokazati što ti misliš o njegovom ponašanju? – sarkazmom je odguravala popuštajuće valove panike od sebe.
-Hm? Ma ne. – on šuti. I šuti. On i dalje šuti. Čini se da čeka da ju prođu huje. Ona, jasno, ne popušta (ponekad mrzi taj njen pitbullski način).
-OK, hoću li ja danas čuti objašnjenje za ovu zaista svečanu večernju toaletu i pripadajući makeup? – počela je urlati, a da to nije ni primijetila.
-Ha? E pa da, znaš da je danas bila utakmica?
-Neeee... Tko je uopće igrao?
-Ma ovi naši protiv svojih najvećih rivala: znaš da se njihovi navijači i naši navijači ne podnose.
-Dobro, i? Kakve to veze ima s tobom? Ti, koliko ja znam, nisi ni bio na utakmici (ali vidim da ćemo još puno stvari otkriti večeras). – gubila je strpljenje i puštala mu je da to kristalno jasno i sam uoči (iako u mušku sposobnost uočavanja, osobitu onu onemogućenu alkoholom, nikad nije imala previše povjerenja).
- Ma nisam, ne. Neki od tih naših papaka (a oni su izgubili večeras, naravno, dodaje važno) su me presreli večeras kad sam se vraćao. Nisam ni skužio da imam crvenu majcu, a to je izgleda boja tih koji su pobijedili naše večeras.
-I onda su te presreli i iz čistog mira te namlatili, bez ijedne riječi? Nekako ne vjerujem u to. – rekla je, skeptično ga gledajući.
-E pa kad je bilo tako, šta ja tu sad mogu? – ustvari, nije niti očekivao odgovor.
Zapravo nije bilo tako. Nije bilo ni najmanje tako. Priča je bila istinita do trenutka dok nije izašao iz Dadinog stana. Cijela ekipa: on, Dado, Lega, Bebi i Rus su bili već prilično pijani kad su odlučili izaći do centra grada i još malo prošetati i vidjeti gdje večeras ima parti na kojem se može pribaviti „jeftina mjuza i teška cuga“ (po jednom krasnom citatu iz Azrine pjesme). Došli su do jednog lokala sumnjivog izgleda koji je nudio Uvozno Pivo (UP™) po popularnoj cijeni i odlučili još dio večeri provesti tamo.Prvu rundu je zavrtio on, pa jednu Rus, a kad je Dado zavrtio svoju, već su povratili razinu alkohola u krvi koju su izgubili hodanjem. Odjednom je u establishment uletjelo oko petnaestak uniformiranih balavaca: svi su imali boje Našeg Kluba (NK™) i žestoko se derali na konobara koji nije stizao poslužiti sve stolove i još gomilu bukača koji su urlali sa šanka. Jedan od balavaca, prištavi mladac sa šalom crno-žute boje im priđe s nekakvom prozirnom rečenicom kojom je želio u masi istaknuti svoju pripadnost Klubu te se nadao i u njima probuditi lokalpatriotizam. Alkoholiziranima bi se rečenica mogla protumačiti i kao nakana provokacije.
-'Ste vidli te pizde? Razbili su naše sam zato što su kupili suca.
-Ne, nismo „vidli te pizde“, ne pratimo nogomet. Da bar ta stupidna igra ne postoji pa da nam balavci ne dolaze slinit po stolu. – Bebi je prvi počeo (ako ćemo baš biti cjepidlake).
-Šta vi ne navijate za naše? – malac će uvrijeđeno
– Ej, lega, oni ne navijaju za naše! – drekne potom preko uglednog lokala sa sumnjivom klijentelom svojim suučesnicima (u zločinu).
-Slušaj, mali, ako nešto mrzim – to su navijači. Ti primitivci bez mozga koji se klatare iza jedanaest morona koji ne mogu završit ni osnovnu školu (a misle da su bogovi ili barem polubogovi) i imaju plaću koju tvoji starci neće zaradit ni da rade od rođenja pa u iduće četiri reinkarnacije, i koji su još usput toliko debilni da misle da svi moraju mislit kao oni, mi se stvarno gade. – i on je morao izreći svoju misao dana.
-Da, a i kad vas vidim kako mlatite nekog jadnog lika, i to samo zato što ne navija za taj vaš mizerni klub u kojem su svi kupljeni i prodani, dođe mi zlo – i Lega se osjetio pozvanim nadovezati na temu.
-Da? Jelda? Ma daj, lega... ku' iš, ak si ti tolko jadan da nemaš para za otić na utakmicu, a tu sjediš i piješ pivo ko da upravo nismo izgubili, trebaš se pokrit ušima i šutit, a nas, prave navijače koji volimo svoj klub i koji bi dušu dali da naš klub pobijedi, pustit na miru – ubacio se i navijač broj dva.
-Lega, alo, ko te dira? Ovaj tu je nama došao nešto srat kako smo izdajice svog naroda i treba nas spalit na lomači. Daj se makni odavde i pusti nas da pijemo pivo. – nadovezao se i Dado, pokušavajući smiriti situaciju.
Da bi stvar bila ljepša, navijači su otišli svojim putem: valjda je magični zov ledenog piva učinio svoje po tom pitanju. Ali priča još nije bila ni izdaleka završena. Nakon što su izašli iz lokala, praćeni mrkim pogledima navijačke skupine koja se došaptavala između sebe, lagano su se počeli razilaziti. Bebi i Rus su skrenuli desno prema Trgu, Dado je otišao ravno natrag u svoj stan, Lega se otišao naći s curom, a i on je krenuo kući. Pokušavao je razbistriti misli prije nego zakuca na vrata (opet je zaboravio ključ, ali je znao da ona ne spava jer je tijekom ispitnih rokova uvijek bila povampirena, gotovo da uopće nije spavala, samo je sjedila pod noćnom svjetiljkom i štrebala). Neće joj biti drago kad ga vidi omamljenog alkoholnim isparavanjima i kad joj se bude derao u uho (jer je u lokalu bila preglasna domaća komercijalna glazba, dakako). A ni njemu nekako nije bilo drago kad je ona bila mrzovoljna – to je značilo puno manje beneficija u pogledima sve od maženja pa do čistih gaća i čarapa. Zadubljen u elaboriranje njihove veze, nije ni shvatio da ga na uglu blizu njihovog stambenog naselja čekaju tri krupne mrcine odjevene u plavo-žutu kombinaciju. Uletio im je ravno u raširene ruke krcate nabreklim bicepsima.
-Alo, momak, kamo? – jedan će od gorila.
-A šta si ti, inspektor kretanja građana? – odgovori mu on, i dalje pomalo odsutno.
-Pito te kuda ćeš. – drugi gorila stane točno ispred njega, dok su njegovi kompanjoni okružili potencijalnu žrtvu.
-A ja ti rekoh – šta te briga. – već u trenutku dok je to govorio, shvatio je da se ne radi o najpametnijem potezu koji je ikad povukao. No, bilo je kasno.
-Ti i oni tvoji frendovi bi mogli malo pripazit šta pričate o našem klubu i navijačima. Čulo vas se ne u toj birtiji, nego svuda okolo po cijelom trgu.
-Mogu pričat što god hoću, ovo je slobodna država. – sad više nije bilo natrag, pa se nadao da će bondovska hladnoća zastrašiti štemere.
No, to nije baš upalilo. POW! Onaj koji je razgovarao s njim ga je opalio u nos, drugi su mu zdušno pomagali i nije prošlo ni pet minuta, a lice mu se već pretvorilo u tanjur lazanja.
- Pa ćeš vidit kad ćeš drugi put blatit navijače – dobacio mu je samo jedan od mrga preko ramena u odlasku. Nastavila mu je brisati lice od krvi, ali više nije ništa pitala. Jednostavno – što manje zna, to će se manje uzrujavati (a potpuno joj je jasno da si sad ne može priuštiti dodatno uzrujavanje: sutra ima ispit i u ponedjeljak ima ispit, pa onda usmeni. Ne, sad se definitivno ne smije uzrujavati). A on se osmjehnuo. Hm, eto, to je baš dobro prošlo, pomislio je.
Autor: Saša Begović
