28. ruj 2006.

Na studencu

Milioni tačaka jurili su prema njemu. Svetlo sivo nebo činilo ih je praktično nevidljivim, ali znao je da su gore, da jure ka njegovom vrelom licu. Nasmejao se. Vreli letnji pljusak ga je uvek navodio na smeh. Ispružio je ruke ispred sebe i osetio vlagu na dlanovima. Preko šaka, pogled se širio na mokru travu koja se sjajila na svetlosti dana. Onda se penjao niz tamna mokra stabla do uskih krošnji jablanova koje su se blago ljuljale na vetru. Mogao je da vidi kap koja udara u list i razbija se u najsitnije deliće dok se on samo ponosito trgne i osvežen nastavi da se povija u ritmu koji je izvirao od nekud iz dubine tla. Odlučio je da prošeta gore do izvora, iako je negde u krajnjem kutku uma pamtio da nije zatvorio prozore na krovu, da će sav njegov rad biti uništen tim letnjim pljuskom. Jednostavno nije našao snage da mari. Snaga kiše u šumi bila je daleko jača od bezvrednih škrabotina, tih listova papira razbacanih po stolu. Nisu bile vredne ni utrošenog mastila, ne u ovom trenu. Neka ih odnese voda... 
Penjao se po klizavoj travi misleći o površini zdenca pod pljuskom, o bistroj hladnoj vodi neuznemirenoj tako dugo. A onda je stao. Smeh. Melodičan i divlji. Neoprostivo slobodan, privlačan. Provirio je preko kose i imao šta da vidi. 
Posmatrala ga je sa iznenađenjem. Pomalo sa negodovanjem. Svakako sa strahom. "Hoćeš li biti dovoljno dobar da se okreneš?", pitala je, a on se samo osmehnuo sedeći na mokrom kamenu pored sive površine vode i odmahnuo glavom. U rukama je držao njenu belu providnu haljinu. Klimnula je, grizući zamišljeno donju usnu. "A nećeš mi ni vratiti odeću...", konstatovala je više za sebe. Samo je izvio obrve i slegnuo ramenima. Klimnula je opet. Znala je da jednog dana može doći do ovoga. Nije joj padalo na pamet da stvarno hoće, mislila je da su takva vremena prošla još sa njenom majkom, ili čak bakom, ali eto, i ona je uhvaćena... bez izlaza... "Sigurno se nećeš predomisliti i otići... tek tako..?", rekla je skoro molećivo, a onda shvatila da je preterala. Morala je zadržati bar malo dostojanstva. Uzdahnula je duboko, i iskoračila pred njega na obalu. Primetila je da mu se zenice šire i osmehnula se za sebe. Neka. Uživaj. Još uvek nije mogla da poveruje da je uspeo da joj se približi. Ne toliko da može da joj uzme odeću pre nego ga primeti. Nije se pomerio, samo ju je posmatrao, mokar na kiši, sa osmehom. "Nadam se da znaš šta radiš", rekla je, a onda mu sela u krilo i poljubila ga. Miris letnjeg cveća se spustio preko njih i više nisu osetili kišu...
Sedeo je nemo ispred svoje kolibe koju je koristio povremeno za beg iz grada i pisanje i gledao u daljinu. Kiša je počinjala. Nije mogao da se ne seti... pre godinu dana... miris... Najviše je pamtio taj njen miris koji ga je i danas izluđivao, koji ga je budio u rane jutarnje sate i ostavljao ga bez vazduha. Dodirnuo je uzdrhtalim vrhovima prstiju donju usnu i progutao pljuvačku. Da je miris bio sve, možda bi se smatrao srećnim. Sa svakim udisajem osetio je njen vreli dah u plućima. Divlji ukus njenog mesa. Ustao je. Nije mogao da sedi. Krenuo je na kišu, onda stao, vratio se pod strehu. Kuda će. Nema kud. Udahnuo je, i stresao se. Miris. Ukus. Slike pred očima. Mesto je bilo previše bolno. Godinu dana nije bio tu, mislio je da će mu biti lakše ako se vrati, ako pobegne iz grada koji ga je gušio, ali bilo je samo gore... U gradu je sve bilo nekako... slabijeg intenziteta. Ali ovde, u neposrednom zagrljaju prirode, mislio je da će da izludi. Pa opet, znao je, sam je kriv...
Jutro ga je zateklo budnog za stolom. Prazna flaša absinta i bolesne škrabotine u svesci malog formata. Glava mu je sumorno odumirala oslonjena na dlanove. Pokušavao je da se izbori sa još jednim od napada. Miris. Opet ga je stigao, opet nije mogao da udahne a da je ne oseti u svojoj blizini. Danas je bilo još gore. Osećao je da može da je dodirne, da... Ustao je. Trgao se. Nemoguće!
Istrčao je ispred kolibe i zamalo nagazio na smotuljak na pragu, jedva ga preskočivši u poslednji trenutak. Osvrtao se. Nije lud. Miris je stvarno širio svoje paučinaste niti kroz letnji vazduh. Sunce je izlazilo negde iznad visokih jablanova na brdu. Čak i odavde je mogao da vidi odsjaje glatke vodene površine. Nije je bilo nigde. Ali miris... onda se okrenuo. Prišao je pragu i pogledao dole. Povijeno u smilje, ležalo je detence. Nije morao da proveri da zna da je muško. Da je bila devojčica, zadržale bi je za sebe, da postane jedna od njih. Gorska vila...



Autor: Nikola Bulj

Reklama

 

Copyright (c) 2002-2011. Pisanija.com. Sva prava zadržana. Autor teme je O Pregador. Od 2012. pokreće Blogger.