22. lip 2007.

2. Ptice


 Noć je odavno bila pala. I mnoštvo ptica koje su došle da se hrane dugo se već nisu mogle videti. Samo se čula ogromna buka koja mi je davala osećaj sigurnosti. Kada je velika buka ljudi ne gledaju, ne paze... Ptice su se grabile koja će pojesti više mesa... Njima je bitka bila velika trpeza. Sladile su se mesom poginulih i ranjenih. Miris usirene krvi je razjedala nozdrve...Toliko različitih ljudi... A svačija krv podjednako boli, miriše... Jedna ptica je sletela ma mač. Sletela je na dršku od mača koja je bila visoko iznad mene. Gledala me je...I ja sam nju gledao. Nikada me nije videla bez kacige. Koliko puta sam joj hranu podario , i krvi za piti... A sada se nalazim ispod nje, i ona stoji na dršci zarđalog mača koji je zaboden u moje grudi. Osećam njene pokrete i vidim strah u njenim očima... Instinktivne kretnje kojima proverava da li ima opasnosti u blizini... Ne silazi na mene... Zovem je... A usta ne otvaram...
            Siđi, ptico, siđi i probaj  meso sastavljeno od hiljadu duša, od mesa sviju koji pogiboše, svoh onih što odrastaše pod okom tvojijem. Gledala si ih ceo svoj život kako uče da hodaju, pevaju, igraju se...jašu i ginu. Siđi ptico i pojedi svoja sećana, svoje slike iz života... Probaj krv koja kipi još od prvog zamaha tupim mačem, probaj meso natopljeno suzama... Siđi probaj oči koje niko ne pogleda... Probaj čelo koje se skrivaše od tuđijeh pogleda... Probaj ruke koje uzeše zivote nevinih... Probaj me... Da znam da sam došao do kraja puta. Skini meso sa kostiju mojijeh i dozvoli duši da slobodno luta... Daj mi snage da ustanem iz ogrtača teškog, i kacige što spade pri padu... I mač koji držim u desnoj ruci više nije onaj što munjama kuće pali i gromovima najavljuje dolazak... Uzmi me ptico i oslobodi bremena što nosim... Osvetli mi puteve i pusti me da odem...
            A ona, kao da me ču... I zasijaše joj oči, i u njima videh onaj žar što moje oči krasiše nekada. Videh u njenim očima tuce spaljenih sela i vrisak tela što pod mojim mačem pada... I osmeh joj videh i krila osetih kako se pomeraše... I osetih bol u grudima mojim, bol od mača koji se mrda... I videh joj kandže što stegnuše dršku, oštre, krvave kandže što skidahu meso sa kostiju... I pogleda me kao munjom što pogodi drvo...i zagrme hiljade bubnjeva i i urlik se prolomi dolinom i ostale ptice poleteše a ova samo raširi krila...i poče da maše, polako...Osećao sam udare vetra po licu i osetio da nešto iz mene izlazi... Otvorih oči i videh pticu koja izvlačiše mač iz mojijeh grudi... Pokušah da vrisnem, da je oteram, da pomerim ruku u kojoj je mač.. Odlazi, rekoh, tiho jedva čujno... I svakim malim delom kojim mač izlaziše iz mojih grudi snaga mi se vraćala i bio sam jači...Opet mi se ote krik kojim izbacih mač iz tela...i rđavi ožiljak što krvariše i polivaše mi kolena opomenu na prokletnicu koja mi život vrati i izbrisa krajeve moje. Ona što mi vrati krv u vene i pogled što ledi...I uzlete sa mačem i krenu ka nebu a sa ostadoh da je gledam kako beži od mene i ostavlja me ponovo na put kojim moram ići. Zabrani mi kraj i odnese radost...
            Hitrim pokretom stavih kacigu i klekoh. Luk sam uzeo od poginulog ratnika...strelu sam izvadio iz noge... I nategao strunu...Izoštrih pticu, zatim vrh strele i odapeh. Zvuk je bio veličanstven... Strela je stigla pticu posle njenog trećeg zamaha od kad je pustih. Ptica odmah ispusti mač, i onda za njim pade dole. Opet se stvori tišina. Ptice koje su bile tu, odleteše. Ostali smo ptica, mač i ja. Kroz telesa i jauke probih se do mesta gde je mač bio zaboden u zemlju. Video sam pticu koja je ležala na zemlji probodena strelom. Gledala me je. Ja sam stajao iznad nje i u njenim očima video sebe. Znam o čemu je razmišljala. Znam da me je molila da izvučem strelu iz njenih grudi i pustim je da poleti. Da ponovo oseti vetar među perjem, da poleti sa drugim pticama u potrazi za hranom. Da preleće bitke i da gleda ratove... Osetih kako me moli da joj pomognem. Moli kao što sam je i ja molio... Zakoračih ka njoj i stopalom joj pritisoh glavu u blato. Stadoh najjače što bih mogao i gledah kako poslednji put zamahnu krilima...Dal od želje da poleti ili da me skloni sa sebe, ipak... Umiri se. A ja klekoh kraj nje, stavih je u dlanove moje i osetih njenu krv kako mi prolaziše međ prste...
            Zaplakah...

Autor: Duško Milošević

Reklama

 

Copyright (c) 2002-2011. Pisanija.com. Sva prava zadržana. Autor teme je O Pregador. Od 2012. pokreće Blogger.