14. lip 2007.

Atomski mrav

"I ti uopšte ne razmišljaš o tome"?
Manojlo je imao ono visoko čelo za koje su nekada starci govorili da ga samo mudri ljudi imaju, oni koji će "daleko dogurati". Potpisivale su ga dve žbunaste, i danas crne obrve, ispod njih orlovski nos, potamneo na suncu, okružen sa dva stakleno plava oka, vidljivo živa, koja kao da su govorila, "Udari, udari da vidiš da još ima snage u ovom srcu, hajde, samo ako smeš". Usne su mu bile tek svetila crta na tamnom licu, izbrazdanom borama i čeličnim šiljcima podšišane brade, retke i mestimično prosede.
"Pa ne baš", odgovorio je nekako setno, zagledano u daljinu kroz masivni zid kamenorezačke radnje preko puta njegov unuk, Stojan, plavokosi mladić koji je odavno prevalio dvadesetu, ali ni blizu nije bio dvadeset i petoj. Posmatrao je sivkasti malter, nabacan na zid od crvenih cigli, njegove izbočine, igru senki na hrapavoj površini u to vrelo letnje poslepodne.
"Pa što si onda s njom, što ne nađeš drugu"? Manojlo nije hteo da se ostavi teme bez obzira na unukovu odsutnost. Otpio je još jedan zabrinut gutljaj hladnog piva sedeći na stepenicama podruma, pljunuo ispod metalne ograde dole na travu i zagledao se u unuka. Ovaj je i dalje gledao preko ulice, nekud kroz zid, preko one ogromne bele mašine za sečenje granita i mermera, sa prskalicama koje su je po vazdan hladile.
"Kako što"? Nije mu bilo jasno pitanje. "Zašto ne bih bio s njom? Ona mi je devojka". Ućutao je. Otpio gutljaj pepsija iz staklene flaše koju je stezao jače poslednjih trenutaka. Držao ju je ispred lica i zagledao se u okrugli znak sa belim talasom kroz sredinu. Pitao se zašto još uvek pije ta gazirana sranja.
"I ne razmišljaš uopšte da je ženiš? Jednog dana, ne mislim odmah"! Manojlo odmahnu glavom, prođe znojavom šakom kroz retku srebrnastu kosu, odavno stidljivu na potiljku, i pljunu još jednom. "Nije mi jasno, pa je l' voliš ti tu devojku uopšte"?
Stojan se zapitao. Iskreno zapitao. Onako u sebi, osećajući da već samim pitanjem dobija odgovor. Zašto jednostavno ne kaže DA i ne završi taj razgovor. Zašto ne ustane. Nije dužan da sedi tu samo jer mu je starac platio pepsi. Nikom ništa nije dužan. Ne više.
"Ne znam", rekao je tiho, kroz zube. Ustao je i sišao niz tih nekoliko stepenika na kolski prilaz, izašao do ulice, pogledao na obe strane i onda se vratio, sporijim korakom. "U čemu je fazon?", pitao je. Manojlova crna obrva skoči i oko se podiže sa pivske flaše. "Zašto da se ženim uopšte? To je samo fragment prošlosti koji nema mesta u današnjem svetu. Papir. Papir koji simbolizuje reči, reči u koje niko ne veruje, niti može da ih garantuje. I za šta on služi na kraju, da se opustiš. Ništa drugo. Bez njega se trudiš svaki dan, trudiš se da budeš bolji čovek, svaki dan je rizik, a taj papir se uvuče u podsvest i kaže ti - 'E, sad je gotovo, sad si završio, opusti se i uživaj' - ali nema opuštanja deda, svaki dan je borba..."
Manojlo sporo klimnu glavom. Hteo je da otpije još malo, ali se zaustavi.
"I svi iz tvoje generacije misle kao ti"?
Stojan zavuče ruke u džepove. Spustio je pogled i naduvao obraze, a onda ispustio naglo vazduh iz usta. "Otkud znam, šta me briga". Brzim pokretom je uspravio ruke ka nebu i vatreno progovorio. "U vaše vreme je bilo drugačije. Brak je bio spoj dve porodice, jačanje snage, preživljavanje, održavanje, ... Je l' stvarno misliš da ja želim da provodim vreme sa njenim roditeljima? Pa ne želim ni da ih upoznam, sigurno su neki skotovi, uvrnuti, perverzni bolesnici utripovani u svojim ozračenim glavama... Ma, šta njih, ni nju ne mogu da podnesem duže od 3 dana odjednom"!
Manojlo se nasmejao. "Čuješ li ti njega Lazo? Kao da smo mi voleli svoju tazbinu. E dete, ništa ti ne znaš. Samo, nekada se znao red".
Lazo, vlasnik podruma, sitan starčić sa beretkom koja je ukoso visila preko klempavog uva, samo odmahnu i utopi sećanja u polupraznoj flaši hladnog zidarskog piva.
"Pa red!", nastavi Stojan potaknut tom rečju kao žeravcom, "O tome ti pričam deda! Nema više nikakvog reda, sve se raspalo. Nekada je bilo normalno da se ljudi upoznaju, druže, sprijateljuju i spajaju se porodice, danas je sve otišlo na drugu stranu. Svako živi za sebe, sebično, nikom ne možeš verovati, čovek je čoveku vuk. Zašto da se ženim ikada onda? Šta dobijam time što gubim sve? Treba biti lud danas pa se ženiti"!
Manojlo klimnu glavom. "Lud", rekao je. Popio još jedan gutljaj a onda pogledao u skoro praznu flašu, i obradovao se providnom trouglu tečnosti na dnu smeđe staklenke. "Postoji i drugo ime za to ludilo... A Lazo"?



Autor: Nikola Bulj

Reklama

 

Copyright (c) 2002-2011. Pisanija.com. Sva prava zadržana. Autor teme je O Pregador. Od 2012. pokreće Blogger.