21. lip 2007.

Nastavak - Kama Sutra duše


Stojim na terasi sa koje je mama skočila i pokušavam da odbijem sećanje na tu septembarsku noć.
Napada, ujeda me sa svih strana ta crna klica sumnje pokušavajući da u moju dušu progrize put i oslobodi ono što oduvek čami na kraju mog tunela zvanog duša.
Od nekud, na preskok navraća povetarac i u misli mi unosi nedoumicu.
Imala je svega nekoliko trošnih decenija i po neko pismo.
Imala je nas dvojicu večito suprostavljenih kao proste i jednostavne neminovnosti.
Kao dva rešenja nekog zadatka.
Samo jedan je oduvek bio ispravan, a jedan ...
Odnela je deo mene svojim skokom.
Plave vitice i nasmejan pogled.
Kažu da sam to nasledio od nje.
U sebi i dalje čuvam uspomenu na njen kreštav glas te večeri.
Imala je, barem izpočetka kožu sjajnu kao lan, belu poput pene poslednjeg talasa, umirućeg.
Volela je Mocarta.
Volela je Sartra, volela je tamu.
I sada vidim njenu sliku.
Šćućurena, skupljenih dlanova sedi u mojoj omiljenoj fotelji. U blizini, milovito, taman da čula ne popizde razlažu se niti Mocartove Pastorelle.
Diše ravnomerno uživajući u svakom tonu, lagano ga upija u sebe i tek po malo, da bol ne prestane, zadrži ga među svojim bledim šakama.
Pokrećem dlan i na obrazu mi mokra linija.
Da li sam još uvek živ?
Nije li koža postala poput odbačene pomorandžine kore, gde svaka krivudava nit za sebe postoji.
Dosta, dovoljno je ...
U susedtsvu posustaje mrak.
Jesen je uvek puna života.
Prikrivenog.
Ustajalog.
Kroz stan, odnosno, od kupatila koji se nalazi levo od ulaznih vrata, preko praga posutog gomilom pepela, kroz moju sobu izmedju fotelje i stolice, do mog vetrom zamajavanog uha dopire krkljanje Gregorovo.
Čujem to napeto klobotanje tečnosti koja mu nadolazi uz grlo, gušeći ga na trenutke. Osećam kako mu izbija znoj na čelo i tera žile na vratu da izmile i nadvise okovratnik njegove bele košulje, i osećam u stomaku vrtlog gađenja prema samom sebi, koji svaki čovek oseti pri povraćanju.
Kiselina koja se sliva niz unutrašnjost obraza.
Naslanjam se na metalnu ogradu terase i njena hladnoća nanovo mi baca Gregorov lik pred oči.
Žile.
Osećam njihovo kucanje na dlanovima.
Osećam taj nezasluženi potok krvi koji struji njegovim venama, dajući mu snagu, dajući mu život. Predamnom treperi njegov napregnuti vrat i prsti mi mahinalno stežu metalnu ogradu terase. Grčim se od nadolazećeg zadovoljstva, čak i uvijam prstima, migoljim palčevima i zauzimam bolji stav. Lice postaje bledo. Gubi se krv, nestaje iz obraza u bunilu.
Povlači se.
Stežem ga i očima, prikivam uspregnutim krikom. Prikucao bih ...
 Razum se poigrava samnom i ja mesto njegove naklonjene glave vidim svoju, i u inat ne popuštam stisak.
Možda čak i jače stežem rukama.
Tada čujem ...
- Milane, šta radiš tamo sam?
Vizija se produbljuje.
Zatvaram oči, lice i dalje treperi u mojoj uzavreloj svesti.
Dodajem i glas.

- Ništa, zbog vazduha  - odgovaram i sa čuđenjem gledam u svoje ruke.

Zglobovi se nemo zatežu i povrh kože nagoveštavaju svoje belilo. Osećam da će poteći krv. Gledam ih znatiželjno. Ne popuštaju stisak ni za tren, uporne su u svojoj odluci.
Sada delaju  nezavisno od mene. Postale su same svoj gospodar i prihvativši se zamisli ne uzmiču ni pred kim. Čudno je kad te sopstvene ruke prestanu slušati.
Naprežem se.
Pokušavam da razbijem napregnutost.
I dalje trvdoglavo stiskaju.
Na svaki moj pokušaj odgovaraju sve jačim pritiskom na ogradu.
Sada su i prsti pobeleli.
       Ispod, na malom parkingu pored zgrade, javlja se golub.
Da li da se smejem?
Golub sa polomljenim krilom.
Nelagodno mi je posmatrati tu surovu sliku života i njenu neminovnost na kraju, kada znam šta me čeka u sobi.
 Kada znam ko mi je krvnik.
Ipak, odvlači mi pažnju šuštanje njegovog perja.
ili sam samo znatiželjan ... ?

Nemarno tumara po polu-praznom parkingu pokušavajući da uzleti.
Vrti se u krug.
U daljini pojavljuju se dve prozračne crne mrlje.
 Izviru niz oblak i zapućuju se ka golubu.
On ni ne sluti.
I dalje nervozno treperi zdravim krilom.
Zasigurno ga je strah.
Ruke počinju da me bole.

U izmaglici nagoveštavaju se obrisi. Jedan blesak para nebo svetlosnim prstima.
Niz vetara spuštaju se dva gavrana krečeći svojim odvratnim glasovima.
Ruke se nanovo stežu.
Jače.
Bolnije.


Osećam njihov dolazak. Kao da je vazduh odjednom sam sebi zasmrdeo.
Vetar nosi miris paljevine.
Crna pera klepeću na krilu.
Tamna, jaka crna pera i njihove garave oči, večito pokretne.
Iskljucane, kažnjene oči. Kao da ih je sam Bog unizio tom tamom.
Jedan dodir i sleteli su. Otvaraju kljun i sišu pomamno vazduh sladeći se mirisom.
Golub odiše strahom.
Ipak ga je strah.
U meni iskidana erupcija.
- Prokletnik, progovaram.
- Proklet da si i ti i tvoje slomnjeno krilo. Proklete tvoje oči što ih čuvaš u dubini, što ne paziš !!!

Ruke popuštaju pritisak i čujem lom.
Iznad mene otvara se nebo i tanke vretenaste niti prodiru kroz oblake.
Kiša.
U sobi muk i svetlom i dahom.
Čeka.
Ulazim, pa nek brišu se stihovi ...


 *  *  *
Sedimo već satima i posmatramo stvari oko sebe.
Poslednji put kada smo ovako, jedan nasuprot drugogo sedeli, nije nam najmiliji.
Kao ni ništa u našem gorštačkom životu.
Orman je pun uspomena.
Oseća se kroz dimom zavijeni vazduh. Leprša nam u oku taj zajednički osmeh.
U njega smo se uzdali.
U njega smo se sakrivali kao deca.

Pitanje je da li odlažemo trenutak neminovnosti? Trenutak kada će se priča o krvavoj oktobarskoj večeri nastaviti.
Moglo bi se reći ...
Svaka priča ima svoj kraj.

U inat moram da se prisetim još detalja.
Moram obrazložiti večeras moje puko postojanje, jer sigurno me u senkama onog starog sata čeka neminovna smrt. Kucaju skazaljke optočene srebrom, skazaljke moje mladosti.
Kucaju i misli u dnu sećanja otvarajući malo po malo plesnivu škrinju mojih lepih dana.
Čuvao sam ih ljubomorno milujući ih.
Ali kucaju ...

- Nego, progovara Gregor i pokušava šapatom da ovekoveči trenutak.
I on je svestan. Rešen je već odavno.
-  Nego, mislim da smo već dovoljno čekali.

- Nastavi, molim te  -  odgovaram i pomirljivo stavljam ruku u džep.
- Hoću još jednom da čujem tvoju priču, naprasno objavljuje.
Ovo već nisam očekivao.
- Ali zašto? Pa još ni svoju nisi završio.
- Kažem hoću da je čujem još jednom.
Razmišljam ne menjajući izraz lica.
Zasigurno se ne bih lepo proveo kad bi Gregor uvideo moje kolebanje.
Odakle početi kad je svaki početak proizvoljan.
Hmmm ...
Gavran.
Voleo bih ipak da sam gavran.


  Pa dobro, sam si tražio, rekoh sam sebi i iz džepa vadim mali, sićušan, moglo bi se reći minijaturan pištolj i okrećem cev ka Gregoru.
- Oooo, progovara, ali mu lice ipak odaje sitno iznenađenje.
U tome ću likovati kasnije.

- Pa braco, izgleda da ipak imaš malo pameti.
Imam, naravno da imam.
Ali sada se u mojim rukama nalazi njegova sudbina i to svemu večeras daje tako sladak ukus. Čak bih se mogao udaviti u njemu.
Toliko sladak.
Igram se sa mišlju da ga nateram da učini nešto, nešto što sam oduvek priželjkivao.
Da igra na moj zahtev.
Ali nema veze, dovoljno je ...
- Skini jaknu, skoro radosno progovaram.
- Molim?
- Kažem, skini jaknu i ne seri više.
Od sada tvoje je samo da ćutiš.

Ustaje lagano, naglašavajući svaki svoj pokret, jer svestan je svoje velinčanstvenosti.
Svestan je svog ogromnog, moćnog tela i snage koja počiva u njemu.
Za tren mi zadrhti ruka i sulude misli mi proleću kroz glavu.
- Mogao mi jednostavno da se baci na mene i uguši me svojim telom
ili tako već nekako ...


Ali Gregor to ne čini, čak me ni ne gleda preteći. Mada možda je to i predznak.
Okreće mi ledja i sa uživanjem skida tu braon jaknu koju sam oduvek priželjkivao.
Kao da skida nekakav dugogodišnji teret sa sebe.Nešto prljavo. Ne fizički, već bolno, do truljenja prljavo.
 Kao da mu je drago.
Eee, pa to nikako ...
- Brže to malo, nemamo celo veče - kao naredjujem ja...a u sebi se ...
       Maa...

 Smešno je to, kao nemamo celo veče ...

Jednim elegantim pokretom  ruke, koji je karakterističan za njega baca jaknu pored mene i nanovo seda u fotelju.
Zavrće nezainteresovano rukave košulje kao da se sprema na težak posao.
- Hajde, reče i tad mi uhvati pogled.

Glupo je reći - Kao da me je za srce ujeo -
Mogu tačno da opišem kako me je strefilo.
Osetio sam, ali bukvalno u sredini stomaka kako mi je nešto puklo, kako se nešto isprevrtalo, kao da mi je zmija u utrobi.
Hladno, ledeno, i onda odjednom otrov, toplina se razmilela po meni.
Uperio je te svoje crne oči, iskezio se svojim šeretskim, smrtonosnim osmehom boje kreča, i posegnuo mi u dušu.
Uhvatio je u čeljusti i pocepao na deliće.
Namerno se smejao. Znao je kako se osećam.
Ali to je njegova kletva.

- Hajde već jednom. Počni.
- Rekao sam ti da ćutiš, i najverovatnije ne znajući šta radim ispalio sam jedan hitaca u vis.
Ne, ne ... stvarno treba biti kreten kao ja pa učiniti takvu glupost ...
I treća sijalica se ugasila, utonula u zaborav.
Pucanj je odjeknuo, rasplinuo se po sobi, ali kao da nije ima snage za finiš, već je tu zastao. Kod sata u samom uglu. Kao da se vreme zaledilo.

Zapalio je cigaretu prizivajući svoje blede zube kroz kolutove dima.
Dražio me je.
Tako mi se pušilo.
Nego ...


- Najverovatnije te interesuje zašto baš Stefan, počnem ja (proizvoljno), a ne neko drugi?
Klimnuo je nemo.
- Pa, jebiga.
-    Znaš da sam već duže vreme zaljubljen u njega.
 
    Opet je klimnuo, ali sada malo glasnije.
       Srećnije bolje reći.

       Nisam ga gledao. Znam da mi se smeje. Oduvek je.
       Napokon sam to rekao naglas.
       Stefan je moja dugogodišnja ljubav.
       Istinska.

Pogledao sam prozor i njegovu sirovu, istrošenu provaliju kako zjapi prazna i neutešena, kako već cele večeri očekuje svoj trenutak i setio da se taj trenutak bliži.
Iza te panorame smrti koja lupka nestrpljivo u taktu, u vazduhu se migoljio jedan oblak. Oblici nisu bitni.
Izaberite bilo koji ...
Pri krajevima odavao se sivilu dok mu je u srcu treperilo neizbežno pamučno bela boja.
Svetleo je uprkos tamnoj stihiji koja je pretila da ga proguta.
Jasno se videlo da je ulovio jedan zalutali zrak i upleo ga u svoje prekrasno bilo.
Saživeo se sa njim.
Obećavao je ...
Jednog dana, ako već ništa, od njega će izrasti jedan veći oblak, dovoljno velik da prekrije celo nebo i sam za sebe obasja svet svojom belinom.
Tada više ljudi neće govoriti „ Sunce! Sunce!“, i deca neće više stidljivo dizati svoj pogled ka nebu, plašeći se pega koje kasnije ostaju.
Za sve će postojati jedno novo svetlo.
I niko mu neće znati pravog imena.

Sad barem znam šta je malo pre puklo u meni, šta se ispremeštalo.
Da, Lidija je mrtva.
Hladna kao poslednja suza moglo bi se reći.
Tužno, zaista tužno.

Ali sad  stvarno moram da zapalim ...


Autor: Đorđe Petrović






Reklama

 

Copyright (c) 2002-2011. Pisanija.com. Sva prava zadržana. Autor teme je O Pregador. Od 2012. pokreće Blogger.