Ispred mene je bila košnica prepuna crnih automobila i njihovih velikih, ogromnih očiju koje su bjesno svjetlile od naglog pritiska na kočnicu. U glavi mi je brujalo, ispred mene je brujalo, iza mene je brujalo, grad je poludilo. A kiša se cijedila onako polako kako bi prizor učinila još dramatičnijim i težim. Nije to više za mene. Moram uzeti odmor od prometa. Ne mogu se više boriti s tim. S košnicom ispred mene, s košnicom u mojoj glavi. Uhvatila sam samu sebe kako psujem, kako izgovaram besmislene psovke, kako se svađam s tuđim retrovizorima i kako ne držim više konce u rukama. Kako dopuštam da me izludi frajer u spuštenom golfu koji se blesavo cereka dok mu iz ljubimca tutnje neki čudni zvukovi nalik na slonovu riku. A da, i sunčane naočale ima, ne jebe njega kiša. Kud god pogledam vidim samo iskrivljene odraze, ljudska lica nalik na nešto što nikad prije nisam vidjela, iz očiju im isijava bijes. Bijes zbog nemoći. A semafori gore crvenom bojom, crvene se oči automobila i njihovih bijesnih vlasnika. Crveni se grad, od bijesa, od jada, od nas. Svi smo mi dio te slike. I ne mogu se načuditi kako sam se i ja tu bez problema uklopila, a govorim kako sam posebna i izvan formata. Ali format ludovanja u prometu i držanja noge na gasu i grčevitog stiskanja volana, o da, taj mi je format jako dobro sjeo. Tu više nisam svoja, ne pomaže ni nježan zvuk trube koja se pokušava probiti do mog uha. Nekad me je uspijevala opustiti, odnijeti daleko, daleko do tebe. Uspijevala mi je donijeti miris soli i plodova kaktusa, i ono sunce iznad Palerma i boje tvoje rodne Sicilije. Približiti mi smrdljivu tržnicu ribom i miris canolla. I tvoj glas mi je donosila i smijeh i uzvike čuđenja. Sjećaš li se kako si se čudio kad sam u knjižari Feltrinelli pronašla cd Paola Fresu i Kočani orkestra? Uzviknuo si „Grande Paolo Fresu!!“, a ja sam gledala u cd i velikog Paola Fresu sa makedonskim ciganima i taj tren sam znala da je nešto čudno među nama. Isto kao što je čudna veza između velikog Paola Fresu i cigana-trubača, njih veže truba, glazba, umjetnost, ljepota života. A nas veže samo želja da živimo taj život, privid života, to sam shvatila u tom trenu, držeći u ruci komad prave strasti. Znaš li da ga rijetko slušam? Nije to zbog tebe, to je zbog cigana, oni mi donose nemir. Tjeraju me na bijeg, tjeraju me na lutanje, tjeraju me da se ubacim u košnicu automobila i pokušavam preživjeti. Ti mi rijetko dođeš u misli. Eto, i sad si mi se prišuljao sasvim slučajno, donijela te truba, melodija koja je svirala na radiju. I uvijek se pitam kako mi priđeš u najvećim trenucima ludila. Sjećaš li se kako si me izluđivao? Svojim glupim besmislicama na hrvatskom jeziku, rečenicama bez reda i pameti, slogovima, totalno krivim naglascima i glupim cerekanjem. Jednu jedinu frazu si naučio savršeno, točno se sjećam, ma da te sad nazovem, kao iz topa bi ispalio „popuši mi“. Zabavljala te ta igra riječi i smisla, rečenice bez smisla, moje ludovanje. Zabavljala te ideja da se nalazimo po zračnim lukama, ševimo u wc-ima, da se mimoilazimo na putovanjima, da te čekam u zagrebačkoj zračnoj luci u haljini bez donjeg rublja. Vragolasto bi se nasmiješio, bacio hrpu potpisanih vrećica koje bi se nemarno rasule po podu, dok su ih djevojčice požudno promatrale i maštale o njihovom sadržaju, uhvatio me oko struka, podignuo haljinu da provjeriš je li uvijek onako kako voliš, poljubio me unoseći mi se u lice i izderao se luđački „Volim te, budalo!“ I ja sam znala da je to istina. Ma znam i sad da je to istina. No, to nije važno, to nikada nije bilo važno. Pogotovo sada kada mi rijetko dođeš u misli. I znam da bih lako učinila da nestaneš, samo prebacim radio stanicu, utihne truba i ti se vratiš tamo gdje pripadaš. Daleko.
Kad bi barem tako lako mogla nestati i ova košnica oko mene. Kad bi barem moglo prestati brujanje. Čini mi se da se uopće ne mičemo s mjesta. Frajer s golfom je još uvijek ispred mene, trese mu se ljubimac od zavijanja neke druge, čudne trube i harmonike. Čak mi je uspio izmamiti i osmijeh u tom cijelom jadu. Šta sve truba ne podnese? Ne znam je li to bio osmijeh iz sažaljenja ili osmijeh ironije. No, bilo kako bilo, osmijeh se pojavio na mom licu. Možda sam bila jedina koja se smiješi u toj košnici automobila. Pogledah u automobil do mene; mrki pogled djevojke koja bulji u točku ispred sebe, muškarac za volanom nezainteresirano puši. Dim, kroz blago otvoreni prozor, izlazi van i stapa se s česticama kiše. Djelovali su otužno, napeto. Uhvatih se kako doslovce buljim u taj par, ničime se nisu izdvajali od većine drugih parova. Doći će kući nakon radnog dana provedenog u jednom od brojnih zagrebačkih ureda, ona će odmah reći kako je boli glava i kako ide pod tuš, a on će dobaciti kako mu, ionako, nije do seksa i upaliti TV. U sebi će opsovati, pogledati u hladnjak, izvući komad hladne piletine, i gledajući reprizu neke političke emisije, lijeno žvakati i uvjeravati se kako bi i sa bilo kojom drugom bilo isto. Ona će se zavući u kupaonicu, para će ispuniti i otežati zrak, naslonit će se na zid, otipkati poruku sadržaja „Da si barem sada ovdje... ne bih morala isprati tvoj miris.“, pogledat će se u ogledalu, preći prstima preko punih usana, graciozno ući pod tuš i samo zatvoriti oči. Tako će biti, a ako ne tako, onda nekako slično. To piše u njihovim odsutnim pogledima. To se samo ispisuje po zraku i pleše s česticama kiše. Krenuli smo, i ja, i frajer u golfu i par bez budućnosti. Krenuli smo svi prema svojim pričama. Ubrzo sam ih izgubila iz vida. Ostala je samo truba. Truba? Pa koja to radio stanica u 17 sati pušta trubu? Na brzinu saberem misli, bacim pogled na mali blješteći display i shvatim da slušam Paola Fresu. Ja cijelo vrijeme slušam cd koji tako rijetko slušam. Pa nije ni čudo da si mi došao u misli. Iznenadio si me na onaj tvoj poznati način. Kao kad si dolazio nekim čudnim letovima, nazvao me u 3:00 sata ujutro i rekao“Budalo, gladan sam! Croatia Airlines ima odvratan catering!“. Ja bih ti otvorila, ti bi stajao u odijelu samo s torbom nemarno prebačenom preko ramena iz koje je virio laptop i flaša vina. Pitala bih te za ostale stvari, a ti bi se nasmiješio i rekao „Pile, sutra ujutro u 10:00 moram biti u uredu, došao sam te poljubiti, donio sam ti ovo vino koje sam slučajno otkrio večeras. Hajde, ulazi... napravi nam paštu dok ja otvorim vino i postavim stol, samo požuri!! Imam let za Milano u 6:45!“. Jebote, nama je to bilo normalno!! Meni je to bilo normalno. Odvezla bih te bila na avion, vratila se kući, imala taman toliko vremena da se istuširam prije posla, posegnula po čistu košulju u ormar i tamo pronašla mali paketić, s predivnom mašnom i karticom ispisanom tvojom rukom „Ti amo“. Koliko li si mi samo puta rekao da me voliš, ni ne sjećam se. A najslađe bi mi bilo kad bi nazvao i čekao moje reakcije na poklon ostavljen u ormaru, a ja bih se pravila blesava i ne bih govorila ništa. Ti bi onda sa svom svojom južnjačkom strašću zaurlao u slušalicu „Pa ja stvarno volim budalu! Govori, sviđa li ti se!!!! To sam danima tražio, nije fer da šutiš, prase jedno!“ I ja bih ti samo rekla „Volim te!“ i ti bi zašutio, nakašljao se i rekao“Samo sam to htio čuti!“. Sjećaš li se tih scena? Sjećaš li se tog života na brzinu? Da, divili su nam se, govorili da smo ludi, da ćemo ostaviti kosti na autocesti, u zračnoj luci ili tko zna gdje. Zavidjeli su nam, a u isti tren su znali da oni to ne bi mogli. Rijetki bi to tako mogli. Mi smo željeli. Mi smo se usudili. Da, usudili smo se voljeti. Nekako smo jedno uz drugo naučili voljeti, nekako smo jedno uz drugo naučili biti. Bili smo jedno, a uvijek smo ostali dvoje. Tome sam se uvijek divila. Naučio si me da budem ja, a ti si uz mene naučio biti ti. Bili smo jedno, oduvijek smo bili jedno u dva tijela, a uvijek ostajali dvoje. To je bila primjenjena umjetnost na naš način.
Ne mogu vjerovati da razmišljam o tebi, a isto tako ne mogu vjerovati da će doći dan kada neću više razmišljati o tebi. I ova truba, toliko jaka, prodorna. Truba pored moga uha i uzvik „Glupačo napirlitana, zeleno ti je! A da kreneš? Jednostavno je, samo staviš u prvu i dodaš gas! Kreni, kozo glupa!!“. Lijeno okrenem glavu na desnu stranu i vidim tipa gustih obrva, u nekoj uskoj košuljici, šavovi mu pucaju na prsima, kosa ukočena od jeftinog gela koji je nanio još jutros prstima, kako me žutih zuba naziva kozom. Nasmiješim se, stavim u prvu i kažem „Imaš pravo, jednostavno je!“. Nije bio dan za svađu, za pičkaranje, za fraze, za tebe. Nije bio dan. Već je bila noć, istina. Semafori su svijetli kao bijesni, nekako su se poduplali. Jebote, pa kamo ja idem??? Nemam pojma. Čitavu se vječnost vozim, kao onih noći dok još nisam znala da postojiš. Nisam mogla spavati, djeca u stanu iznad mene su plakala po cijele noći, njihovi roditelji za to nisu marili, samo su psovali jedno drugo i histerično lupali čime god su stigli. Ja bih se u piđami uputila u kupaonicu, stavila svoju omiljenu maskaru i malo rumenila, stavila srebrne bisere, nemarno prebacila šal, navukla stare tenisice, uzela torbu i čokoladu, ključeve od auta. I moje bi putovanje započelo uz lijeno brujanje motora, uz melodije koje su budile sjećanja. Vozila bih tako nanovo otkrivajući grad, gledajući sjene kako se igraju po zidovima starih austro-ugarskih zdanja, brojala ulične svjetiljke, a kiša bi curila i ispirala prašinu. Onu na ulici, onu u meni. Voljela sam te noći na ulici, u piđami u autu, na kiši, a na suhom. Jela bih crnu, tvrdu čokoladu, mrvice bi padale posvuda oko mene, ne mareći ni za šta, bacala bih omot iza sebe, pronalazila prvu benzinsku stanicu koja je radila od 0-24 kako bih kupila vodu. Izlazila bih tako u piđami i biserima i šalom nemarno prebačenim preko ramena, s osmijehom koji mi je ispunjavao oči. Tip bi me u čudu gledao, trljao oči i plašljivo pitao „Netko te izbacio iz stana?“. I ja bih mu, uzimajući hladnu vodu iz frižidera, zamišljeno odgovarala „Da, kiša.“. I više ništa ne bi pitao, možda je i htio još nešto priupitati, no onda je pogledao u moje oči, pa spustio pogled na stare tenisice, piđamu, pa ponovno podigao pogled prema bisernim naušnicama i za kraj se zaustavio na mojim očima i samo izustio „Lijepa si.“. Ja bih mu platila vodu i tiho prošaputala „Hvala“, a on ne bi znao zahvaljujem li mu na prodanoj vodi ili na komplimentu. Vratila bih se u auto osvježen proljetnom kišom, hlapljivo ispila vodu ispirući komadiće guste čokolade koja mi se ljepila po osmicama i samo jednostavno stavila u prvu i krenula. „Pa znam da je jednostavno, majmune jedan!“, još jednom u mislima ponovim tipu u pripijenoj košulji koji je već odavno odletio u nekoj srebrnoj ptici čudnih slova na registarskoj pločici. Obožavam gastarbajtere. I njihovu filozofiju. Uvijek su se vrlo slikovito izražavali. Da ne zaborave materinji jezik. A i ja se isto zamaram glupostima. Primjećujem i što ne bih trebala, razmišljam o nečemu što mi ništa ne znači ili samo na taj način tjeram tebe iz misli? Znajući da je tebe nemoguće istjerati. Znajući da te ne želim istjerati. Znajući da si ti imao svoje mjesto u mojim mislima i dok te još nisam poznavala. Oduvijek si bio dio mene, onaj dio koji nedostaje. Ne, bio si onaj dio koji obavija moju cjelinu, nije to kao mašna ili papir za zamotavanje, no nešto tome slično. Moja ljepota, eto. To si bio. Da, bio si moja ljepota, to sam otkrila kada sam te upoznala. Izvukao si moju ljepotu i ponudio je svijetu. Možda zato nisam znala što bih s riječima onoga prodavača na benzinskoj stanici. I stvarno sam mu zahvalila samo na prodanoj vodi. Njegove riječi su ostale u mome uhu, ali se nisu probile dalje. Tek si ti dao značenje tim riječima otkrivajući moju ljepotu.
Sjećam se onog poslijepodneva kada si me nazvao i rekao mi kako u mojim očima vidiš poljsko cvijeće, bio je to jedan od onih dana u kojima se priroda tek počela buditi, pitao si me gdje sam i nakon mog umornog odgovora „U jebenom uredu“, samo si rekao cerekajući se na tebi svojstven način „Dovoljno je da uzmeš stvari, zalupiš vratima i uđeš u taxi broj 2271 i više nećeš biti u jebenom uredu.“ Znala sam da više ništa ne moram pitati, ugasila sam sve prozorčiće otvorene na ekranu, sjurila se niz stepenice jednog od onih ogavnih socijalističkih zdanja, izletila na svjež zrak. Taxi je stajao nasred ulice „pod sva četiri“, drugi su vozači nervozno trubili, psovali i zaobilazili i s lijeva i desna. Odjednom sam se našla usred tog prometnog ludila, vjetar mi je mrsio kosu, kiša močila lice, približila sam se crnoj limuzini na čijem je krovu svjetlila žuta pločica s brojevima 2271, mehanički sam otvorila vrata i umorno se strovalila na zadnje sjedište promrljajući „Dobar dan“. No, taxi nije krenuo. Stariji gospodin se okrenuo prema meni pružajući buket poljskog cvijeća i rekao „Gospodin je rekao da ste posebni, mislim da bih Vas bilo gdje prepoznao.“ Nasmiješio se i više za sebe rekao „Jebote, kako neki muškarci znaju, a ja nikad nisam ništa znao ili nisam mario, no sada to i nije bitno“. Ja sam držeći cvijeće u ruci samo prošaputala „Uvijek je bitno, uvijek je bilo bitno“, primijetila sam da smo krenuli i znala sam da ne moram govoriti kamo idemo, ti si sve rekao. Stariji gospodin je sve znao, a kaže da nikad ništa nije znao. Ja sam se naslonila i brojala minute do tvog poziva, volio si mi priređivati ovakva iznenađenja i bio sretan kao malo dijete kada bi sve upalilo onako kako si zamislio. Bio si rijedak. Vrlo rijedak. Neponovljiv. U džepu je zazvonilo, malo se čudo hladne tehnike počelo nervozno tresti i ja sam ti samo rekla „Volim te“ i ti si, kao i uvijek, samo odgovorio „Samo sam to htio čuti“. Onda si se brzo prebacio na priče o poslu i brbljao o kolegi koji bi ševio, a ne zna kako i smijuljio se i onda naglo rekao „On ne zna kako, a ja znam kako, ali ne mogu. Daleko si, pile“, a ja bih primijetila tračak melankolije u tvom glasu i brzo dodala „Već sutra mogu biti blizu“ i ti si zašutio. Znala sam, po prvi put sam znala, da više nisi moj. No, nisam bila tužna. Mi smo si dali ono što je bilo u nama. Nisam ti postavljala pitanja, nisam ih postavljala ni sebi, samo sam stisnula cvijeće i rekla „Bilo te je lijepo voljeti“. Šutio si, a ja sam znala da nisi dobro. Samo si prošaputao „ Kada dođeš kući poslikaj cvijeće koje sam ti poslao, objašnjavao sam 15 minuta kakvo mora biti onom cvjećaru, činilo se da je shvatio. Pošalji mi sliku da ga usporedim s tvojim očima. Ako nije onako kako sam želio, najebat će!“. No, tvoje su riječi zvučale drugačije, tupo kao nikad prije. I znala sam da nikad neće najebati onaj cvjećar jer ti više nisi moj. Rekla sam ti da te obožavam i još puno toga, prepoznala obrise svog kvarta, htjela platiti taxi, stariji gospodin je odmahnuo rukom da ne treba, istrčala sam van i čula starijeg gospodina kako mrmlja „Uh, ma i bolje da nikad ništa nisam znao!“. Nisam bila tužna. Imala sam te u sebi iako više nisi bio moj. Uvijek smo bili dvoje. I znala sam da nema smisla fotografirati cvijeće, nekad prije bi imalo. Više nije imalo smisla.
Isto tako nije imalo smisla razmišljati o gasterbajterima i onom paru bez budućnosti ili, ne daj bože, o onom frajeru sa spuštenim golfom. Niti o semaforima, niti o prometu, niti o kiši. Imalo je smisla razmišljati samo o jebenom parkingu kojeg sigurno neću naći jer je kasno i opet ću pokupiti kaznu koju neću platiti. A susjed će mi ujutro dobaciti „Eeeee, djevojčice... kasno dolazimo kući, ha? Nema parkinga ni za lijek! Ma hajde, ne brini, uvali to dilberu, kad već može slat cvijeće, može i kaznu platit, jel' da?“ Ponovno će mi te vratiti u misli, ja ću se nasmiješiti i samo dobaciti „Jebeno je to s parkingom!“. I ponovo ću se vratiti košnici automobila i njihovim crvenim očima. I nikad se neću odmoriti od prometa. A i ti ćeš uvijek biti tu negdje.
Autor: Sandra Rončević
