Jurio je kroz šumu brzo koliko su ga noge nosile. Gonjen adrenalinom, nije imao vremena da razmišlja o svrsi te radnje. Trčao je za život.
Pun mesec je dostigao najvišu tačku svoje putanje po crnom nebeskom svodu. Njegovi zraci su se tada probijali kroz krošnje, stvarajući tapiserije od srebra i senki iglica razapete između stabala, ali ne i u ovom prastarom delu šume gde se drveće zelenilo još u vreme Vatroslavljevog dede. Ti mračni divovi su se gurali na uskom prostoru, ispreplitanih grana, svojim vrhovima koji su se gubili u visini zaklanjajući nebo. Atmosfera je gušila.
Vatroslav zastade i nakrivi glavu osluškujući. Disao je neprirodno duboko, hvatajući vazduh pre nego što ponovo potrči. Bio je to mlad, visok momak lepuškastog lica i duge smeđe kose koja mu je padala na ramena. Na sebi je imao zelenu tuniku, iscepane platnene pantalone i čizme od samurovine. Jedini predmet pri ruci bio mu je nožić, predviđen za sečenje bilja.
Ponovo je jurnuo. Svež i hladan noćni vazduh je goreo u njegovim plućima svaki put kad bi udahnuo, a često je bio i na meti niskih grana, ali nije pokušavao ni da stane ni da se zaštiti. Jedino je istrajavao u trčanju nekom skrivenom unutrašnjom energijom, a ni za šta drugo više nije bio sposoban.
Lomljenje grančice. Vatroslav stade kao ukopan, a zatim se u jednom skoku sakri iza obližnje jelke. To je bilo blizu. Leđima priljubljen uz hrapavu koru i ugnežden između nekoliko niskih grana, dok mu je hladan znoj klizio niz kičmu, pokušavao je da umiri disanje.
Vučje zavijanje odjeknu šumom. Od njega se činilo kao da vazduh treperi. Vatroslavljevo srce, koje je do tada lupalo kao doboš, pretrnu probodeno šiljkom ledenice straha. Prestao je da oseća i smolu i mrave koji su mu mileli po nozi i suve iglice u svojoj kosi.
Mozak mu je grčevito radio, tražeći izlaz. Prvo mu je palo na pamet da se popne na drvo, ali tu je ideju odbacio. Đavolja šuma je bila četinarska i, nakon prvih nekoliko nivoa grana, ne bi mogao dalje. Vučje čeljusti bi ga i tu pronašle.
Zvuci mekih dodira šapa po opalim iglicama su se približavali. Svestan da mu nema druge, Vatroslav duboko uzdahnu i ponovo je bio u trku.
Stezao je nožić u svojoj gruboj šaci, ali želeo je da na njegovom mestu ima neko pravo oružje. Mač, luk, ili makar bodež, a ne skoro tupo oruđe za sečenje korenja i lekovitog bilja. Grizla ga je savest zbog nepromišljene ideje da baš noćaš krene u ’’žetvu’’, nakon tolikih priča o vukovima koji silaze na obod šume. Sada je bilo prekasno.
Izleteo je na čistinu i tu se zaustavio. U glavi mu je vladala pometnja od neprekidnog stresa. Hteo je da nastavi, ali nešto ga je zadržalo, i protiv njegove volje.
Visoka trava na poljani se povijala pred vetrom koji kao da je došao ni od kuda. U vazduhu je zavladalo neko čudno osećanje, koje je Vatroslavu najviše ličilo na jezu, a uz fijuk mu se učinilo da čuje kas nekog divovskog konja. Međutim, o tome nije imao vremena da razmišlja.
Vukovi su ga stigli i okružili. Odalo ih je dahtanje jednog umornog člana čopora. Taj zvuk ga je trznuo iz privremenog transa i počeo je da se osvrće oko sebe poput zveri saterane u ćošak. Više nije imao gde da beži.
Predvodnik čopora istupi iz senke četinara i zagleda se u Vatroslava, preteće režući. Bio je krupan, ali mršav, tako da su mu se rebra nazirala ispod srebrnaste dlake. Spremao se za juriš, repa povijenog između nogu poput iskrzanog barjaka.
Vatroslav je imao samo nožić i svoje ruke protiv ko zna koliko čeljusti i kandži koja je priroda stvorila za ubijanje. Nije imao šanse da se odatle izvuče živ i toga je postao svestan. Zahvaljujući toj misli, odlučio je da umre u borbi, ponosno, kao pravi pripadnik svog plemena.
Zauzeo je stav, podigao glavu i stegnuo pesnice. Čekao je trenutak u kom će se suočiti sa sudbinom i planirao je da nanese protivnicima što više bola. Ali vukovi nisu uspeli ni da dodirnu svoj plen.
Vazduh pred Vatroslavom poče da se mreška kao uzburkana voda. To ga je iznenadilo, ali činilo se kao da je vukovima pojava već poznata. Oni počeše da cvile poput štenadi i ne mareći za buku koju stvaraju, panično se razbežaše. Predvodnik je oprezno uzmicao unazad, a zatim se izgubi u senci.
Iz nemirnog vazduha iskorači stvor sa kojim se dosad susretao samo u legendama, prepričavanim pored tople vatre u selu. Bio je to jahač, ukupne visine 3 metra, ili se makar tako u početku činilo. Nakon što je potpuno iskoračio iz portala, Vatroslav je shvatio da stvor ima samo dva para nogu.
’’Jahač’’ je u stvari rastao iz leđa konja i oni su činili jednu celinu. Oboje su bili obrasli kratkom crnom dlakom, nakazni i sasvim jasno sa nekog drugog sveta. ’’Konj’’ je u svojoj vlažnoj gubici imao oštre, zverinjske zube, a ’’jahačeve’’ crte lica su bile groteskne, doduše zaklonjene gustim pramenovima slepljene grive. Jedino što se sasvim jasno videlo na licima ovog stvora bile su crvene oči bez zenica, strašnije od bilo kakvog vuka, u kojimanije bilo nade ni života.
Pred pogledom očiju krvavog sjaja, Vatroslav se ukočio i odlučnost kao da je otekla iz njegovog tela. Do malopre je bio spreman da se suoči sa čoporom vukova, a sada su mu udovi omlitavili, umrtvljeni od straha.
Ova noć je u njemu izazvala buru emocija koja je ostavila preteške posledice na njegovu psihu. Mađija stvora je uticala na ovu apatiju, ali nije je prouzrokovala. Strah od smrti, zatim odlučnost, pa nada, a na kraju neminovnost koja ga je zahvatila kada je prepoznao biće zlokobnog keza pred njim.
’’Nemoguće’’, ote mu se reč tiho.
Pun mesec je dostigao najvišu tačku svoje putanje po crnom nebeskom svodu. Njegovi zraci su se tada probijali kroz krošnje, stvarajući tapiserije od srebra i senki iglica razapete između stabala, ali ne i u ovom prastarom delu šume gde se drveće zelenilo još u vreme Vatroslavljevog dede. Ti mračni divovi su se gurali na uskom prostoru, ispreplitanih grana, svojim vrhovima koji su se gubili u visini zaklanjajući nebo. Atmosfera je gušila.
Vatroslav zastade i nakrivi glavu osluškujući. Disao je neprirodno duboko, hvatajući vazduh pre nego što ponovo potrči. Bio je to mlad, visok momak lepuškastog lica i duge smeđe kose koja mu je padala na ramena. Na sebi je imao zelenu tuniku, iscepane platnene pantalone i čizme od samurovine. Jedini predmet pri ruci bio mu je nožić, predviđen za sečenje bilja.
Ponovo je jurnuo. Svež i hladan noćni vazduh je goreo u njegovim plućima svaki put kad bi udahnuo, a često je bio i na meti niskih grana, ali nije pokušavao ni da stane ni da se zaštiti. Jedino je istrajavao u trčanju nekom skrivenom unutrašnjom energijom, a ni za šta drugo više nije bio sposoban.
Lomljenje grančice. Vatroslav stade kao ukopan, a zatim se u jednom skoku sakri iza obližnje jelke. To je bilo blizu. Leđima priljubljen uz hrapavu koru i ugnežden između nekoliko niskih grana, dok mu je hladan znoj klizio niz kičmu, pokušavao je da umiri disanje.
Vučje zavijanje odjeknu šumom. Od njega se činilo kao da vazduh treperi. Vatroslavljevo srce, koje je do tada lupalo kao doboš, pretrnu probodeno šiljkom ledenice straha. Prestao je da oseća i smolu i mrave koji su mu mileli po nozi i suve iglice u svojoj kosi.
Mozak mu je grčevito radio, tražeći izlaz. Prvo mu je palo na pamet da se popne na drvo, ali tu je ideju odbacio. Đavolja šuma je bila četinarska i, nakon prvih nekoliko nivoa grana, ne bi mogao dalje. Vučje čeljusti bi ga i tu pronašle.
Zvuci mekih dodira šapa po opalim iglicama su se približavali. Svestan da mu nema druge, Vatroslav duboko uzdahnu i ponovo je bio u trku.
Stezao je nožić u svojoj gruboj šaci, ali želeo je da na njegovom mestu ima neko pravo oružje. Mač, luk, ili makar bodež, a ne skoro tupo oruđe za sečenje korenja i lekovitog bilja. Grizla ga je savest zbog nepromišljene ideje da baš noćaš krene u ’’žetvu’’, nakon tolikih priča o vukovima koji silaze na obod šume. Sada je bilo prekasno.
Izleteo je na čistinu i tu se zaustavio. U glavi mu je vladala pometnja od neprekidnog stresa. Hteo je da nastavi, ali nešto ga je zadržalo, i protiv njegove volje.
Visoka trava na poljani se povijala pred vetrom koji kao da je došao ni od kuda. U vazduhu je zavladalo neko čudno osećanje, koje je Vatroslavu najviše ličilo na jezu, a uz fijuk mu se učinilo da čuje kas nekog divovskog konja. Međutim, o tome nije imao vremena da razmišlja.
Vukovi su ga stigli i okružili. Odalo ih je dahtanje jednog umornog člana čopora. Taj zvuk ga je trznuo iz privremenog transa i počeo je da se osvrće oko sebe poput zveri saterane u ćošak. Više nije imao gde da beži.
Predvodnik čopora istupi iz senke četinara i zagleda se u Vatroslava, preteće režući. Bio je krupan, ali mršav, tako da su mu se rebra nazirala ispod srebrnaste dlake. Spremao se za juriš, repa povijenog između nogu poput iskrzanog barjaka.
Vatroslav je imao samo nožić i svoje ruke protiv ko zna koliko čeljusti i kandži koja je priroda stvorila za ubijanje. Nije imao šanse da se odatle izvuče živ i toga je postao svestan. Zahvaljujući toj misli, odlučio je da umre u borbi, ponosno, kao pravi pripadnik svog plemena.
Zauzeo je stav, podigao glavu i stegnuo pesnice. Čekao je trenutak u kom će se suočiti sa sudbinom i planirao je da nanese protivnicima što više bola. Ali vukovi nisu uspeli ni da dodirnu svoj plen.
Vazduh pred Vatroslavom poče da se mreška kao uzburkana voda. To ga je iznenadilo, ali činilo se kao da je vukovima pojava već poznata. Oni počeše da cvile poput štenadi i ne mareći za buku koju stvaraju, panično se razbežaše. Predvodnik je oprezno uzmicao unazad, a zatim se izgubi u senci.
Iz nemirnog vazduha iskorači stvor sa kojim se dosad susretao samo u legendama, prepričavanim pored tople vatre u selu. Bio je to jahač, ukupne visine 3 metra, ili se makar tako u početku činilo. Nakon što je potpuno iskoračio iz portala, Vatroslav je shvatio da stvor ima samo dva para nogu.
’’Jahač’’ je u stvari rastao iz leđa konja i oni su činili jednu celinu. Oboje su bili obrasli kratkom crnom dlakom, nakazni i sasvim jasno sa nekog drugog sveta. ’’Konj’’ je u svojoj vlažnoj gubici imao oštre, zverinjske zube, a ’’jahačeve’’ crte lica su bile groteskne, doduše zaklonjene gustim pramenovima slepljene grive. Jedino što se sasvim jasno videlo na licima ovog stvora bile su crvene oči bez zenica, strašnije od bilo kakvog vuka, u kojimanije bilo nade ni života.
Pred pogledom očiju krvavog sjaja, Vatroslav se ukočio i odlučnost kao da je otekla iz njegovog tela. Do malopre je bio spreman da se suoči sa čoporom vukova, a sada su mu udovi omlitavili, umrtvljeni od straha.
Ova noć je u njemu izazvala buru emocija koja je ostavila preteške posledice na njegovu psihu. Mađija stvora je uticala na ovu apatiju, ali nije je prouzrokovala. Strah od smrti, zatim odlučnost, pa nada, a na kraju neminovnost koja ga je zahvatila kada je prepoznao biće zlokobnog keza pred njim.
’’Nemoguće’’, ote mu se reč tiho.
Znate li koliko krugova treba objahati kako bi se creva obmotala oko stabla četinara?
Autor: Dušan Arsenović