27. pro 2007.

Ivica i linija


-Zima je. Baš je zima.
-Sigurno nije leto u januaru...
-Ti i tvoja ironija. Vidi onu gospođu u braon kaputu. Prava dama. Tako jedna žena treba da izgleda u zrelim godinama.
-Dama? Pa šta radi ovde čekajući voz? Da je bar ekspresni, ili međunarodni pa da još kažem da je dama. Jaka mi je ona dama. Bolje da je išla autobusom.
-Neki ljudi vole vozove.
-A neki nemaju para ni za autobus.
-Jao! Nove „Riplej“ čizme! Ona devojka u crvenom kaputu. Vidi kopče kako su lepe. Čak su i detalji na đonu fenomenalni.
-Ti bi to trebala najbolje da znaš. Jedino to zapravo i vidiš.
-Molim? Kako možeš da mi kažeš tako nešto?
-Samo govorim istinu. Jedna žuta linija na peronu ni ne može da vidi ništa više od đonova putnika. Zar ne?
-Užasna si! Stvarno nisam očekivala da čujem ovako nešto od tebe. Ni tebe ne štede. Posle pedeset pet godina potpuno su te okrnjili. Ništa od tvoje početne oštrine nije ostalo, pa sada pokušavaš to da nadoknadiš oštrim jezikom.
-Ćuti tu i ne daj im da mi prilaze dok voz ne stane. Budi od neke koristi.
-Šta si rekla? Jedino od mene i ima koristi. Zahvaljujući meni ne krnje te više nego što moraju. Nisam ja kriva što su vagoni sto godina stari i što svako mora da stane na ivicu da bi se popeo u voz.
-Hoćeš da kažeš da ja tebi treba da sam zahvalna? Ha, ha, ha, ha! Pa ti nisi normalna. Ja sam ta koja podseća sve ove ljude da ne treba da te gaze i to ću ti danas i dokazati.
-Kako?
-Videćeš. Evo stiže voz. Eto ti prilike da im ne daš da me krnje pa čak i po cenu da te tebe gaze.
-A šta ja mogu kada ovakvi poput g. Damjanović uvek pokušavaju da prvi uđu u voz. Uvek me očepi, pa čak i preskoči ne bi li uspeo da sedne čim uđe. Koliko sam čula i ne putuje tako daleko. Svega nešto više od pola sata.
-Takvi kao on bi našli mesto čak i da uđu poslednji. Ovako samo zauzimaju dva mesta, jer niko ne želi da sedi pored njih. A on bi seo čak i na ono mesto do vrata toaleta. Čula sam kad su stepenice i vrata pričale kako je Damjanović sedeo čak i na onom mestu na kom su ugasili više cigara nego u pepeljari pored.
-Stvarno?
-Da i to više od pet puta. Tamo bi verovatno samo on i sedeo. Neka lepo sedi tako sam, umesto da zauzima celu klupu.
-Ali nije on kriv što svako želi da sedi pored nekog mladog i lepog. Ako im je to bitno, neka idu autobusom.
-Čisto sumnjam da se manekenke vozaju autobusima ovih dana.
-Jako duhovito. Evo opet me je preskočio.
-Samo ga ti pusti. Mora i ovaj led, što me razbija, nečemu da posluži...
-Ne razumem. Taj led te samo još više krnji svake zime.
-Čekaj dok krenu i ostali njegovim primerom preko tebe.
-Morala si da ubaksuziraš. Evo sada se svi guraju. Neće te samo g. Damjanović gaziti sada. Gospodine Damjanoviću! AAAAAAAAAAAA! NE! Šta si to uradila?! Ti, ti, ti... Ti si monstrum!
-Draga moja, ja sam samo nužnost. Sada će svaki „g. Damjanović“ dobro da razmisli pre nego što te očepi. Vidiš, ja sam ta koja čuva tebe.
-Ubila si ga!
-Nisam. Sam je kriv. Ja sam mu samo pomogla da stigne na naslovnu stranu novina. U stilu Ane Karenjine. Šteta što takve ribe više ne putuju vozovima.

Autor: Nikola Branković

Reklama

 

Copyright (c) 2002-2011. Pisanija.com. Sva prava zadržana. Autor teme je O Pregador. Od 2012. pokreće Blogger.