U pustoši Frostmora leži drevna tvrđava. Mnogo prije vremena današnjih dwarfskih lordova koji obitavaju ovdje bila je dom orskih kraljeva juga. Mlađi dwarfi čak pričaju priče kako ju je kralj Gowron podigao vlastitim rukama. Neobrazovana djeca. Nisu bili tu kad su je moji drugovu zauzeli u najvećoj bitci u kojoj sam se borio. Iako danas imam preko 300 godina još se sjećam svega. Sjećam se ponositog Kamenoresca, velikog Teodora i Lorda Ravena. Orci s sjevera izazvali su Uruka Veličanstvenog-kralja tvrđave. Mi sjevernjaci smo s zanimanje pratili razvoj događaja. Stalno su stizale priče o golemoj orskoj vojsci koja s kreće prema nama. Nitko nije ni mogao zamisliti da vojska ne ide prema nama već na Tvrđavu. Na Velikome vijeću odlučeno je da ćemo pozvati kralja Tomeina od Smigola da nam pomogne. Ja sam tada sam učio ratnički zanat u ljudskome zamku Herengalu. Kao najmlađem bratu meni nisu ostajali veliki posjedi i imanja. Ili da odem u Kamenoresce ili u ratnike Čuvare. Pošto je srednji brat već učio za kamenoresca na meni je ostalo da postanem Čuvar. Čuvari su mogli biti samo iz plemenitih kuća. Moj otac je odlučio da bi najbolje bilo da odem trenirati u njegovoga ljudskoga prijatelja Tulija Sarka viteški način da bi kasnije krenuo putem Čuvara.
Otišao sam kod Sarkovih i ostao pet godina. Tada mi je bilo sedamnaest godina kada sam prvi put došao u Sarkovih. Tu sam upoznao Ravena, Tulijevog sina i nasljednika Sarkovih. Ubrzo smo postali nerazdvojni prijatelji iako je njemu bilo tek četrnaest. Vrijeme nam je prolazilo u napornim tjelesnim vježbama, učenju čitanja i kartografije, jahanju i borbi. Iako su me konji iz početka plašili navikao sam se na njih. Prvi iz obitelji koji nije jeo konje već ih jahao. Na žalost s kopljem sam bio najgori. Jednostavno su me uvijek zabacivali s konja. Ali u mačevanju mi nisu mogli ništa. Teški oklop koji je moj otac posebno naručio za mene omogućavao mi je da pobijedim svakoga u mačevanju. Na oklopu se posebno isticao naš grb. Kraljevska kruna s upisanim motom na njoj:-Čast je sve. Bez časti smo ništa. U tih pet godina gledao sam Ravena kako postaje najbolji ratnik kojega sam ikada upoznao svih ovih godina. Za razliku od većine svoje vrste nije bio arogantan, nije se ponašao kao da je bolji od svih iako je i on bio iznimno plemenitog podrijetla. I njegov djed bio je kralj kao i moj.Bio je sličan meni, ali opet različit. Moj najbolji prijatelj. Ta večer je bila kao sve ostale. Ja i Raven smo se opijali kad su glasnici došli i zatraži audiciju s Lordom. Dok sam završavao četvrti vrč Lord je pozvao nas dvojicu. Objasnio nam je su rendžeri zamijetili kretanje goleme vojske orka kako se kreće prema Tvrđavi. Preko 80000 ratnika. S snagama tvrđave njihovi brojevi će prijeći 100000. Ako ih ne zaustavimo pregaziti će cijeli Sjever. Tuli nam je objasnio da kralj Tomein neće riskirati savez s dwarfima i da će poslati vojsku da brani sjeverni prolaz. Na žalost maksimalno može skupiti oko 25000 pješaka, 12 tisuća strijelaca i 6000 konjanika. S dwarfskom pješadijom naše snage neće prelaziti brojku od 60000. Rekao nam je da se spremimo i da sutra počinjemo skupljat vojsku.
Idućih nekoliko dana sam proveo s Ravenom skupljajući seljake za rat. Prvi put da sam izbliza vidio način na koji žive. Dok su se moji prijatelji hvalili djelima koja će učiniti i kako će proslaviti obiteljska imena, seljaci su se opraštali od obitelji na drukčiji način. Njih su ih majke grlile dok su uzimali očeve mačeve i kose.
Pitao sam Tulija što će nam oni. Bilo koji od nas ovdje sasjekao bih njih dvadesetoricu da ga ne ogrebu. Njegov odgovor nikada neću zaboraviti:-Dok orke budu sjekli njih, mi ćemo sjeći orke. Ništa se ti ne brini.
Idućih nekoliko noći nisam mogao spavati. Čak ni pijančevanje nije bilo zanimljivo. Mučnina u želucu je bila tolika da sam čak morao nekoliko puta povraćati. Nakon nekoliko dana vojska ljudi je bila na okupu. Tomein nije bio sposoban da sam vodi vojsku pa je imenovao Lorda Urlicha, svoga bliskoga rođaka bez ambicija da vodi vojsku. Urlich je bio najobičniji pijanac koji nije razlikovao mene od Ravena poslije nekoliko vrčeva. Ali prije polaska ostalo je nekoliko stvari koje smo moral uraditi. Napokon je došao dan kada će nas proglasiti vitezovima. Tu večer proveli smo klečeći u kapelici na Tulijevom imanju. Raven i ja. Ništa nismo govorili. Iako nisam poštovao njihovu vjeru kad sam došao ovdje brzo sam je prihvatio. Otac nije bio presretan, ali nije mogao ništa. Cijelu večer sam gledao u kip i molio se da ću biti dostojan onoga što slijedi. Sutra je održano veliko slavlje u zamku. Niko od moje obitelji nije došao osim glasnika koji mi je donio dar od oca. Njegov ratni čekić. Čekić od mithrila. Čekić moga djeda Gloina, kralja svih dawrfa sjevera. Nisam mogao vjerovati da sam ga ja dobio. Najmlađi od sve braće. Ali naše veselje nije dugo potrajalo. Nakon što su sve plemićke kuće obavile svoje obveze i kada su novi vitezovi prisegli vojska je krenula prema prolazu. Jahao sam s Tulijeve lijeve strane dok je Raven s desne. Nakon tri dana marša naša vojska se ujedinila s vojskom koju je prevodio moj stric osobno. Za razliku od Tomeina moj stric kralj nije bio kukavica. Pogledom sam tražio zastave moje kuće. Jedina razlika između naše i kraljeve zastave bila je boja krune. Kraljeva je bila boja mithrila dok je naša bila boja zlata. Odvojio sam se od Ravena i krenuo tražiti braću. Prišao sam kraljevu šatoru.
Straža vidjevši moj grb propustila me bez pitanja. U šatoru sam zatekao strica u najljepšem oklopu kojega sam ikada vidio. Sav u mithrilu stric je blistao. Sjedio je na stolcu s peharom u ruci. S lijeva mu je sjedio moj brat Golan. S desna mu je bio moj otac. Otac se uopće nije promijenio. Naborano lice bilo je isto kao dan kada sam otišao. Sijeda kosa padala mu je do ramena dok mu je brada bila do koljena. S druge strane stric je izgledao bar pedeset godina starije. Kraljevanje ga je stvarno iscrpilo. Pozdravio sam kralja naklonom. Nakon pitanja o mome boravku s ljudima stric je otišao u inspekciju trupa. Otac mu se priključio. Ostali smo samo ja i brat od visokog plemstva. Razgovor s bratom bio je iznimno ugodan. Pričao mi je što se događao kod kuće, kako će srednji brat uskoro postati glavni Kamenorezac, kako majka stalno pita za mene. Nakon što smo se ispričali postavio sam bratu pitanje koje me mučilo nekoliko dana. Pravo najstarijega sina bilo je da dobije čekić. Ne moje. Bratov odgovor nije bio neočekivan:-Znaš da ja volim sjekire. Osim toga ti ćeš živjeti još neko vrijeme s ljudima. Osjećao sam da će tebi biti potrebniji. Samo priče koje sam čuo o tebi ledile su mi krv u žilama. Neki su pričali da si se počeo brijati.
Nakon šoka o takvim klevetama i bratove priče kako je umalo ubio glasnika koji je to pričao odveo sam brata do Sarkovih. Nisu ga se previše dojmili, ali kad ga je Raven izazvao na dvoboj u piću i umalo ga dobio brat je bio zadovoljan. Nakon što se otrijeznio rekao mi je kako nije odobravao moj odlazak među ljude ali da je zadovoljan ovim ljudima. Dok je to govorio posebno je naglasio “ovim“ ljudima. Nakon samo dana marširanja stigli smo do prolaza ili kako je bio poznat među nama dwarfima: Orkov prolaz. Utaborili smo se i čekali. Elfski rendžeri su donijeli izvješća on tome kako se orska vojska približava tvrđavi i da je 5 dana hoda dijeli od nje. Mi smo bili udaljeni tri dana hoda od nje. Idući dan prošao je u iščekivanu. Prestao sam piti i proveo dan s bratom i Ravenom u pregledu trupa. Nismo mnogo pričali. Nervoza je bila u zraku. Samo onda se dogodilo čudo. Vojska s sjevera nije išla na nas već na Tvrđavu. Orke su ratovale jedne protiv drugih.
Stric je odlučio da mi krenemo u napad moment kad Tvrđava padne pred napadačima. Idući tjedan došla je vijest da se Tvrđava drži i ne popušta. Iste vijest su dolazile preko jednoga mjeseca. Tada je došlo ono čemu smo se svi nadali. Elfi su nas obavijestili da je preko 60000 orka na obje strane mrtvo. Napadači su zauzeli tvrđavu, ali su porušili glavna vrata. Vojska od 10000 najboljih ratnika krenula je na Tvrđavu. Iako bi se nevještu oku činilo da smo mi brojčano nadjačani nije bilo tako. Orke su ratovale preko mjesec dana i luđačkim jurišima su pokušavali zauzeti tvrđavu. Mi smo bili svježi. Da dulje čekamo obnovili bi vrata. Deset tisuća najboljih ratnika na obje strane poslano je u odlučujući napad. Glavnina vojske će se polako kretati u slučaju da se mi moramo povući. Nakon tri dana polaganoga marša stigli smo pred Tvrđavu. Nikada nisam vido ništa slično njoj. U mojim očima je bila golema. Vidio sam Smigol, ali ona je bila mnogo veća. Grad u obliku goleme utvrde. Trube su odjeknule i mi smo sjahali. Ja sam cijelo vrijeme jahao pod Sarkovim barjakom. Ispred nas je bio užasan prizor. Desetci tisuća mrtvih orka. Zadah je bio toliko jak da su konji pokušavali bježati od svojih gospodara. To je bio glavni razlog zašto smo sjahali, a ne krenuli u juriš. Moja braća dwarfi su ionako pješačili cijelim putem. Šest tisuća ljudi i četiri tisuće dwarfa protiv četrdeset tisuća orka. Podijelili smo se u tri dijela. Sredinu i tri tisuće ratnika voditi će moj stric. Desni bok Tuli dok lijevi Lord Urlich. Tada su se oglasile trube iz tvrđave. Orska vojska je počela izlaziti iz grada. Desetci tisuća. Pustili smo ih da se primaknu na nekih 30 metara. Tad su trube odjeknule i krenuli smo na juriš . U tih nekoliko minuta prvi put sam ubio nekoga. I umalo poginuo. U metežu sam se izgubio psihički. Prestao sam misliti i počeo udarati čekićem. Čuo sam kako pucaju oklopi, kako se lome štitovi. Jedino što sam bio siguran je to da je Raven bio uz mene zamahljujući svojim velikim mačem. Tada me je udarac s leđa bacio na pod. Glavom sam naletio na mrtvoga orku. Okrenuo sam se na leđa i vidio njihovoga ratnika kako namješta toljagu da mi razbije glavu. Kaciga mi je branila glavu ali sam znao da me neće spasiti. Pomislio sam da sam mrtav. Ali tada mu je mač prošao kroz srce. Raven mi je spasio život. Nasmijao se i pružio mi ruku. Povukao me i ispravio. I nastavili smo se boriti. Nakon pola sata većina orka bila je ili mrtva ili u bijegu. Naši su gubitci bili minimalni. Jedini važniji poginuli bio je Lorda Urlich. Koplje ispod pazuha. Kako, nikome nije bilo jasno.
Sada kad se sjetim mladosti sjetim se svih prijatelja i obitelji. Dočekao sam duboku starost. Kad sam imao trideset godina nešto nezamislivo se dogodilo. Stric je u stotini i sedamdesetoj umro bez nasljednika. Moj otac je naslijedio krunu. Postao sam princ. Ubrzo nakon toga moj stariji brat je poginuo u orskoj zasjedi. Povukao ih je sa sobom petnaestoricu prije nego što je pao. Njegovo tijelo pokopano je uz stričevo u Dolini Kraljeva. Srednji brat je isto poginuo, ali u padu zida, deset godina kasnije. Nitko nije predvidio da je dio tunela bio od vapnenca. Kad su počeli bušiti tunel se urušio i ubio ga. Potpornji jednostavno nisu izdržali. Otac nije dopustio da se njegovo tijelo iskopava. Takav je bio naš običaj. Brat je imao najljepši grob. U srcu planine okružen prijateljima. Nedugo zatim i otac je preminuo. Pokopan je uz strica i najstarijega brata. Raven je umro u sedamdesetoj okružen sinovima i kćerima. Bio je i ostao moj najbolji prijatelj. Na žalost ja se nikada nisam ženio. Naša loza umire ovdje.
:-Jesi li sve zapisao. Želim da se zna o porodici Gloinovoj i kako je završila.
:-Jesam vaše veličanstvo.
:-Odlično. Ostavi me sada. I reci Lordu Stoneu da se spremi da preuzme moje mjesto.
Dok mi je tama padala na oči sjetio sam se svojih prijatelja. Svoje braće, oca i majke. Nje mi je najviše žao. Preminula je odmah nakon Golanaove smrti. Sjetio sam se Ravena i kako mi je spasio život. Sve bi dao da opet mogu proživjeti one trenutke s njim. Prvo pijančenje, prva bitka. I dok sam umirao shvatio sam koliko sam nesretan. Doživio sam i za naše pojmove duboku starost, ali čemu sve to kada je nemam podijeliti s nikim. Sve blago svijeta ne može zamijeniti moju obitelj i prijatelje. Sve ove godine samoće napokon završavaju. S tom misli je umro Galen sin Gelena sin Gloina.
Autor: Ilija Zorić
