14. srp 2008.

Dolazak

 Veličanstveni brod, Teradion je trebao za koji sat da se iskrca. Dionska luka je bila jedna od najprometnijih ovde, u Starom Svetu. Tu bi dolazili razni trgovci, ljudi željni provoda, a i zarade. Kula osmatračnica velikog dvorca je gledala pravo na obalu. Loni je otrčala dole, u kuhinju, ne bi li još jednom proverila da li je sve spremno za doček dostojan jednog kralja. Utrčala je u kuhinju, sva zadihana, i tamo videla ono što nije trebala da vidi. 
    - Gardijane! Šta radiš tu? Treba da si na osmatračnici! - vikne Loni na Gardijana, visokog, krupnog stražara, koji je sa svojih dvesta kila i dva merta visine bio prava gromada u odnosu na nju. Ipak, on se nje plašio.
    - Bio sam gladan! Evo, samo malo da prezalogajim i vraćam se, časna reč! - reče Gardijan punih usta. Uprkos njegovoj veličini i grubom izgledu, bio je veoma dobrodušan. Iako je bio div.
    - Ljuta sam na tebe! Znaš šta to znači! - reče Loni i zamahne rukom.
    - Nemoj, nemoj me tući! - viknu gromada i sagne se do njene visine. Loni ga tada povuče za uvo i natera ga da ode na svoje mesto. Gardijan je tada tužno pogleda i ode. Večito je bio gladan. Možda zbog svoje težine, ali i zbog toga što se odrekao da će jesti određene vrste životinja, kao što su veprovi, po priči da mu je, jedne noći u šumi, kada je bio dete Gospodar Veprova spasio život i ostavio na vratima dvorca. Tada je dao zavet da će braniti i štititi tu vrstu na svaki mogući način. Pa i od samoga sebe.
    Teškim korakom, koji je odzvanjao po kamenom podu kuhinje, izašao je i vratio se na svoje mesto u kuli osmatračnici. Zbog njega su morali a sagrade novu kulu, jaču i izdržljiviju, koja je mogla da nosi njegovu težinu. Ljudi su mislili da je to 
težak posao, a tek pravi problem je bio naći odgovarajuću odeću za ovo stvorenje. Krzno dva mrka medveda, koža šest srndaća, i nekoliko šumskih životinja su se jedva skrpile da pokriju ovo ogromno telo. Krojač je tada imao pravu misiju, da 
napravi odgovarajuću i izdržljivu odeću dostojnu jednog diva. Odradio je to uspešno, samo što je to odelo moglo biti samo jedno.
    Loni je stajala nasred kuhinje sa prstom na čelu i razmišljala da li joj nešto fali. Stotine šerpi su stajale na šesnaest spojenih, drvenih stolova sa najraznovrsnijim mogućim jelima. Trebali su dani da se sve to skuva. Pečeni veprovi, žablji bataci, pečeni pilići, prasići, sve vrste jaja, salata i povrća, torti, kolača koji su mirno čekali gladne goste. Računala je da će minimum biti trista zvanica. Još treba nahraniti i mornare. Njih nije računala. Trebaće joj još mesa.
    - Petrin! Petrin! Dolazi ovamo! - viknu par puta.
    - Reci Loni. - odazva se mršavi, tamnoputi mladić. - Šta ti treba? -
    - Nemoj ti meni šta ti treba, nego dolazi ovamo! Treba nam još mesa. Nismo računali mornare. Možda će dovesti još gostiju. 
    - Možda si u pravu. Ko zna koliko hrane može da stane u te snobove. Još jedno prase kažeš? - upita Petrin dok je navlačio gumenu, krvavu kecelju i uzimao sataru sa slojevima skorele, životinjske krvi. Provukao je sataru kroz nazubljenu oštricu noža, pljunuo u nju, i povukao palcem da proveri koliko je oštra.
    - Da, dodaj i nekoliko mladih kokošaka, za svaki slučaj. Neće da se baci.
    - Važi. - reče Petrin smušeno. 
    Štale sa stokom su bile nedakeko od kuhinje, do njih se dolazilo kroz dvorište, i tako bi se meso direktno dopremalo u kuhinju. Dok je prilazio oboru, zabodnuo je sekiru u krvavi panj. U gomili prasića, on je tražio najkrupnije. Više na njih nije gledao kao na živa bića, već kao na voće koje treba ubrati sa drveta, ili iščupati sa zemlje. Izabrao je najveće prase, povukao ga za uvo, i izvukao iz tora. 
Prase je tada užasno skičalo, i opiralo se, ali Petrin je bio iskusan koljač. Jedino mu je smetao lavez gladnih pasa. Bio je nepopustljiv. Prase se ritalo, odupiralo nogama o zemlju, ali ništa mu nije vredelo. Dovukao ga je do panja, dok ga je jednom rukom držao za uvo, a nogom pritiskao po leđima da se ne bi otelo. Prase je tada već naslućivalo šta ga očekuje, i silno se opiralo, ali to mu ništa nije vredelo jer je Petrin bio uvežban, i znao je da uguši svaki prasetov pokret. Urlici su postajali sve jači, i jači dok se prase bespomučno borilo za svoj život. Bez obzira na to koliki je bio taj bol koji prase sada oseća, za koji tren će sve nestati i ono će postati hrana na trpezi. Petrin
više nije ni razmišljao, sve je radio mehanički. Čekao je pravi trenutak, i kada bi se prase malo umirilo, zamahnuo je satarom po vratu iz sve snage, dok je mlaz krvi šiknuo u nepoznatom pravcu. Još jedan zamah i prasetova glava pade na zemlju, a beživotno telo slkiznu dole. Koljač tada privuče drveno korito i stavi meso u njega. Podigao je glavu sa zemlje i bacio kerovima. Sa lakoćom je podigao meso i odneo da se očisti od iznutrica. - Loni će biti zadovoljna - pomisli.
     - Ovaj prasac je bio krupan. Još samo da sredim par kokošaka. Mislim da će šest biti sasvim dovoljno.- reče koljač i ode zviždeći.

Autor: Snežana Kanački

Reklama

 

Copyright (c) 2002-2011. Pisanija.com. Sva prava zadržana. Autor teme je O Pregador. Od 2012. pokreće Blogger.