13. srp 2008.

Vargun


Hladnoća i neopisivi smrad su, pored D'Reka, bili jedini koji su ispunjavali prostor. Miris nalik na užegli znoj se uvlačio u D'Rekove široke, crne nozdrve i zauvek utiskivao u njegov primitivni mozak. Njemu to nije smetalo, jer on ustvari, nije ni imao svest o smradu svog tela. Imajući u vidu današnje obaveze, ovaj masivni stvor se protegne, time izgledajući viši nego što zaista jeste. Čekalo ga je danas puno obaveza. Treba se javiti Lovcu. Protresao je svoje čekinjasto krzno, i uspravio se na dve noge. Bio je visok preko dva metra. Gusto, tamnosivo krzno mu je prekrivalo veći deo tela, zauzimajući čak i veći deo njegovog lica. Glava mu je, u odnosu na telo bila nekako mala, moglo bi se reći nerazvijena. Ogromne, duguljaste sive jame na vrhu lica su u mnogome podsećale na oči, ali ovome stvoru oči uopšte nisu ni bile potrebne. Duge, široke, zašiljene uši su obavljale
znatan posao, davajući mu, pored izvanrednog i nepogrešivog njuha, sasvim solidnu percepciju okoline. Snažna čeljust je u sebi krila desetine ostrih zuba, koji su kidali sve pred njima. Cela vilica mu je bila izdužena, kao kod drevnih životinja predatora. Ramena i snažni žilavi vrat su pretrpeli mnoge udarce, rane i zarastanja, ali, nije on samo trpeo, umeo je i da uzvrati svojim oštrim kandžama. Snažne ruke su skoro čitave bile prekrivene krznom, da bi bolje podnosile udarce. Šake su bile velike, čak veće od njegovog lica, i završavale se sa četiri duge, crne kandže. Mišićavi trup i udovi su upotpunjavali izgled ovog stvorenja, davali mu sliku nepobedive prilike.Surova klima mu nije toliko smetala, naravno, bilo je dana kada je hladnoća bila nepodnošljiva, ali svašta će on preživeti.Snažno telo mu je u mnogome pomoglo  što se tiče borbe i preživljavanja, ali njegovi snažni zubi tu imaju veliku ulogu. U mnogim sitiacijama su mu spasli živu glavu. Nije teško pretpostaviti o čemu ovaj stvor najčešće razmišlja. O preživljavanju.
    D'Rek je spadao u takoreći nižu klasu Varguna. On je bio Progonitelj. Njihova uloga u zajednoci je bila da progone i prate, najčešće ljude koje su Varguni nazivali Lendonima. Ali, najviše vremena su provodili u lenčarenju i iščekivanju, jer su Lovci bili ti koji su im izdavali naređenja. Sa velikom lakoćom su osvajali vrhove Vinson Masifa, poneki put pri tom snažno dočekujući se na zemlju, ali nikada ne bi posustali. Ponekad bi neki Progonitelj izašao iz pećine i spustio se do grada, čisto iz zabave, ali to bi činili isključivo noću. Voleli su da se šunjaju među ljudima, neprimetno, naravno.

    - Da li je to čujem kišu? - pomišljao je u sebi. Sa velikom tačnošću je mogao da odredi dolazeće vremenske prilike. - Dugo nisam bio na kiši. Mogao bih da osvežim krzno. - reče D'Rek svojim dubokim, nerazgovetnim hrapavim glasom. Još jednom se protegao i krenuo sigurnim i čvrstim korakom ka izlazu iz svoje pećine. Svaki potez njegovih stopa je bio naglašen grebanjem kandži po kamenom podu pećine. Na izlazu iz svog skovišta je mogao da primeti razliku u svetlosti, jer je ipak napolju vladalo dnevno svetlo, dok je u pećini bio mrkli mrak. Krenuo je da se penje dobro poznatim putem, ne strepeći da je mogao da padne, činio je sve da bi se dočepao vrha planine. Put do vrha je bio veoma dug, strm i naporan. Stene su na nekim mestima bile glatke i klizave, a an nekim izrazito oštre. D'Rek bi lagano šakama opipao stenu iznad sebe, zatim bi se uhvatio za nju. Zadnje noge su mu služile kao oslonac, o kandže bi zario u mekše delove planine. Stope su mu bile dosta velike, mnogo veće od ljudkih. Tri prsta su se zadržavala sa oštrim, crnim kandžama, dok je ostatak stope u hodu uvek ostajao iznad zemlje. Zglob na nozi mu je bio nekako nesrazmeran sa širinom stopala, ali ipak dovoljno snažan da nosi masovno telo jednog Varguna.

    Vlažno i klizavo stenje mu uopšte nije smetalo, bez muke je savladavao i najstrmija uzvišenja. Ponekad bi mu noga skliznula sa stene, i tada bi mu srce jače zakucalo, ali on bi samo duboko uzdahnuo i nastavio dalje. Nakon nekoliko stotina metara, D'Rek bi se popeo na vrh planine. Kiša je neprestano padala,samo sada još jače nego na početku. Sa natopljenim krznom, koje je isparavalo slojevima nakupljene prljavštine i odisalo na neukrotivu zver, na klizavoj steni, stajao je Progonitelj. Podigao je glavu ka nebu, bez ikakve svesti kako ono izgleda. Udahnuo je duboko i punim plućima ispustio najdublji i najsnažniji krik usamljene zveri.


Autor: Snežana Kanački

Reklama

 

Copyright (c) 2002-2011. Pisanija.com. Sva prava zadržana. Autor teme je O Pregador. Od 2012. pokreće Blogger.