Kao prvi znak da sam komunista počeo sam da nosim crvenu majicu. Kada sam pročitao "Komunistički manifest", osjećao sam se u potpunosti ponesen njegovim idejama. Sutra su izbili nemiri na sveučilištu. Bilo je strašno. Krvava mi glava, ali ne odustajemo. Policajci me pendrekom udaraše po bubrezima, uhvatiše mi ruke i stjeraše me u zahod. Mene i jednoga druga. Nastaviše da nas tuku kundacima. Ovaj se samo smješio na svaki udarac. Kada su nas polomili dovoljno ubacili su nas u maricu i dovukli u zatvor. Putem sam mu saznao ime. Yori. Dobar momak. Unijeli su nas u zajedničku ćeliju. Niti jednog dijela tijela nije mi bilo bez modrica. Prepuna je bila prostorija. Ostali su nam napravili mjesta da legnemo i počeli nas kvasiti vodom. Počeše nas izvoditi. Mi pjevamo revolucionalne pjesme. Uhapsili su nekoga radnika. Naboranog sijedoga lice, s nekih sedamdesetak godina ponosno je koračao između dva oklopnjaka. Kada nas ugleda uz onu silu policije, skide sivu kapu i s očima punih suza viknu: ''Naprijed drugovi! Bez boli nema ni nauke!'' On nam je dao snage da nastavimo. Yorijev otac je čini se povukao veze, a on je izvukao mene. Gazda me izbacio iz stana i našao sam se na ulici. Obratio sam se osobi kojoj sam vjerovao. Jedinoj koja mi je mogla pomoći. Njegov stan i kauč su mi postali drugi dom. Yori je oduvjek bio optimista. Znali smo nekada satima raspravljati o svemu. Od partije, žena do pijanki. Nije imao mnogo, ali rado je sve podijelio sa mnom. Moj stari drug. Tada je osvanuo oglas.
"Moskovski studenti su mnogo puta bili poškopljeni krvlju braneći autonomiju Univerziteta. Ovog puta, ne jedan, već svi koliko nas ima, biti ćemo spremni da prospemo svu našu krv i da ne dozvolimo da ukinete autonomiju Univerziteta. Spremite se drugovi. Partija nas čeka."
Priključili smo se njima i Partiji. Vrijeme je polako prolazio. Prebacio sam se na njegov smijer. Što sam ga bolje poznavao to me je više oduševljavao. Saznao sam šta njegova obitelj pretstavlja i kako on ne želi imati nikakve veze sa time. Kroz sve ovo vrijeme nikada nisam upoznao nikoga poput njega. Nekoga tako neiskvarenog, pravoga druga i prijatelja. U ilegali nam nisu cvjetale ruže. Vidio sam da karijerizam vodi u borbu za vlast, makar i u ilegalnoj partiji. Takve prilike sam u našem pokretu susretao mnogo puta. Jednostavno su uništavani dobri ljudi. Bilo je i sredstava da se uništi onaj za koga se mislilo da može preuzeti položaj, ali mi smo ostajali neutralni. Smatrao sam da su to pojedinačne pojave i slučajevi, da je Partija u cjelini zdrava i da će naći snage da to savlada. Poslije svega onoga što sam pred rat saznao, moj odnos prema njoj ostao je potpuno isti. Ali, počeo sam kritičnije da osmatram ponašanje i istupanje ljudi. Ono ranije ubjeđenje da je apsolutno svaki komunista idealan čovjek, po onoj Kerberovoj da smo ljudi posebnoga kova, iskaljeni od čelika počelo je da me napušta. Shvatio sam koliko sam bio aroganatn. Kako je vrijeme prolazilo, praksa me je sve više uvjeravala da su i komunisti grešni kao i svi ostali ljudi i da u komunistički pokret, uz dobre ljude ulaze i pokvareni. Ljudi vrlo slabog karaktera, karijeristi, bolesno ambiciozni i kukavice. Sva hapšenja, batinjanja i mučenja, ni najmanje nas nisu obeshrabrili. Naprotiv to nas je čeličilo. Bilo je to, u izvjesnom smislu, pitanje časti. Samo u njga nisam nikada posumnjao. Imao je mana, ali bio je ono za što je govorio da je. Samo kotačić u velikome stroju nazvanome život. Mali crveni kotačić koje je otišao kako je živio.
Zbogom prijatelju. Nedostaješ mi.
Autor: Ilija Zorić
