Hm . a da zavirite direkto u Dinarski teritorij neispitanog ......
Šaman
Gospodar orlova Doktor Petrović je jutros u redovnoj viziti rekao kako ću najvjerovatnije biti otpušten iz bolnice " Sveti Sava " ovdje u Kninu , gdje sam prikovan za bolničku postelju već više od nedjelju dana . Sutra ću napokon skinuti gips , tj. oni će ga skinuti sa moje noge i živote vraćam ti se . Pogledao sam gips na nozi , i osjetivši više bol u sjećanju negoli u nozi , probudi mi se sjećanje , kako sam zaradio povredu a sa njom i bolnički tretman . Sve je počelo sa ponudom Prirodnjačkog društva , da za njihovu studiju o Bjeloglavim orlovima prikupim podatke o njihovim staništima u Dinarskoj oblasti .Posao koji će me barem na neko vrijeme udaljiti od gradske vreve a trebao bi biti i dobro plaćen ( tako sam mislio ) . Nedugo zatim krenuo sam put Dinarskog masiva , pokrenuvši događaje koji će unijeti strahovite promjene u mom životu ..................................................................................... Jednog od sunčanijih jutara stigao sam pod vrleti Dinarskog masiva. Moja čula su bila zapljusnuta ljepotom neviđenih prizora. Svuda oko mene prostirala se nedirnutost kraja , drveće je živjelo i umiralo prirodnom smrću ne strahujući od sjekire u ljudskoj ruci . Osjećaj života koji buja unaokolo , natjerao me je da zaurličem primalnim krikom pračovjeka , a krik uhvaćen jekom otplovi niz strmine , još dugo se čujući . Ulogorih se u maloj hrastovoj šumici nadomak stjena. I prvo što zapazih , gore visoko u stjenama veliki broj Orlovskih gnijezda , iz kojih su se put nebesa upućivali njihovi veličanstveni gospodari . Zadivljen njihovom brojnošću , u sebi ovo mjesto nazvah Orlovac . Nakon par dana provedenih u netaknutom okruženju , primjetih da se šuma i njeni stanovnici lagano navikavaju na moje prisustvo , uvidjevši da za njih ne predstavljam opasnost , slobodno su nastavljali svoj svakodnevni život , a noću su me budili šuškanjem po odbačenim ostatcima od mojih obroka .Obavih najneophodnije pripreme za svoj zadatak i uključih se u posmatranje orlova . Posmatrao sam ih veći dio dana , bilježeći njihove primjerke i navike . Ustajući jednog jutra sa dolaskom prvih kapljica kiše , na jednom od najvećih visova spazih ljudsku priliku . Nisam povjerovao , misleći da je to trik mojih opažaja , ali dolazeće jutro je potvrdilo . Visoko gore na stjenama nalazio se čovjek , koji je sjedo na stjeni čekajući . Prizor me je zatekao , i nisam znao šta da radim . Možda je planinar , možda je povrijeđen , rojila su se pitanja mojim mislima ali bez ikakve smislenosti za odgovor i rješenje viđenog prizora .Taj dan sam proveo , motreći na čovjeka ,koji je i dalje sjedio na stjeni . Čekao sam da saznam šta on čeka . Noć nas je razdvojila .Čak ni tada mi nije postalo čudno , što se ta ličnost nije ni jednom pomjerila sa svojeg mjesta gdje se nalazila . Jutro nam je donijelo opet kišu i čekanje . Kiša je padala žedno se prosipajući po svemu ali toj tajanstvenoj prilici kao da ni najmanje nije smetala . Sve češći i bješnji naleti kiše smanjivali su mi vidljivost i raspoznatljivost , ali u jednom trenutku ( mogao bih se zakleti ) vidjeo sam dvije velike ptice kako se spuštaju do tajanstvene prilike . Nalet hladnog pljuska me je natjerao u zaklon šatora .U toku te besane i kišne noći odlučio sam da se popnem na nepristupačne stjene , da bih vidjeo , da bih znao . Penjanje mi je oduzelo polovinu dana , ali približio sam se vrhu . Pored klizavih stjena koje sam sa krajnjom vještinom savlađivao , pojavile su se i velike ptice . U početku su se držale po strani , motreći na moje uspinjanje , ali sa svakom mojom stopom prema vrhu , postajale su sve slobodnije i sve agresivnije u svojem nadgledanju . Njihovo ometanje me je još dodatno ozlovoljilo , i prelazeći jednu pukotinu koja je ponirala duboko ispod mene , opreznost me je napustila . Nepažljivo pomjerivši nogu , osjetio sam kako gubim oslonac i idućeg trenutka koji mi je izgledao jako usporen , sunovratih se u dubinu ambisa .Svega ostalog sjećam se kao kroz nekakve paučinaste velove , koji su se širili oko mene, zakriljujući svjest i oči , vukući me i izbacujući me iz svojih varljivih vrtloga .Pad sam doživio kao ponovni trenutak rođenja ,ne znajući da li sam živ ili je to varka smrti, koja lukavo odlaže svoje otkrovenje .Samo bol koji je prelazio granice podnošljivosti je ostao , prisutan kao beočug koji me je držao još uvijek u lancu života . Upravo ta sveprožimajuća bol mi je potvrđivala da sam nekim čudom preživio pad niz pukotinu . ali spoznaja da sam preživio nije mi mnogo značila , jer moja lijeva noga je bolno pulsirala , pokazujući moje pravo stanje . Iako živ bio sam prikovan za dno ove duboke pukotine u bespuću , poput pacova uhvaćenog u zamku . Boreći se sa još preostalim ostatcima snage u meni koje su se udvostručile pred strahom bezizlaznosti položaja , bauljao sam uz nesnosne bolove, tražeći izlaz kojeg nije bilo . Bauljajući po dnu , dok su mi se pred očima smjenjivali vrtlozi duginih boja prouzrokovanih bolom , ugledao sam u uglu pukotine nekakvo bjelasanje . Pogledavši jasnije , uočio sam uzrok tog bjeličastog iskrenja . " Jebo te , upao sam u nečiju grobnicu " ošinu me poput biča novootkrivena spoznaja . U uglu pukotine , nalazio se kostur , kojem od šoka nisam mogao odrediti veličinu . Kasnije sam shvatio da je vrlo sitan i da se nalazi na nekakvom uzdignuću poput odra ili Orlovskog gnijezda .Spoznaja toga je podigla u meni neviđen talas užasa i straha . Neko je na sličan način skončao , kao što ću i ja ........!Zaječah podstaknut atavističkim strahom pred smrću i nesvjesno se okrenuh na leđa , bludeći prema uskoj traci svjetlosti koja je predstavljala Nebesa ......Kroz uski stjenoviti procjep , ispunjen prigušenim dnevnim svjetlom koje je najednom nestalo , zakriljeno pojavom ogromnih bešumnih stvorenja , što su se obrušavala prema meni ,ne izdržavši više prepustih se spasonosnoj tami nesvjestice , ponavljajući tiho poput litanije : Orlovi će me raskomadati ....... Period proveden u nesvjesti pamtim zbog čudnovate njegove dužine . Ispod velova teškog sna , dopirali su do mene nekakvi čudni zvuci i šumovi . Doživio sam ih kao strujanje vjetra u mojim ušima , odjecima udaljavajuće oluje i nečeg što je ličilo na kliktaj orlova. Ličilo je to stanje poput talasanja morskih valova , lelujavo i bespomoćno. Odbijao sam sve te zvukove oko sebe, palšeći se , da će me oni opet vretiti opet tamo gdje je bilo bolno , tamo gdje orlušine možda već klucaju moju lešinu, tamo gdje će se moja kosti ,pridružiti kostima nepoznatog. Smrt se nije pojavljivala , a ja sam je čekao poput radoznalog djeteta ili je možda to bila Smrt. Grubo drmusanje koje je nastojalo i uporno pokušavalao me vratiti nazad , nije prestajalo. Ispod moje omaglice , zavlačio se taj grubi glas .- Probudi se , ej , ajde otvori oči ...Otvorivši oči , vidjeo sam lice ogrubjelo od života na otvorenim prostorima vrletne Dinare. Misleći da sanjam , sklopio sam oči promrljavši : Idi u svoj san.......Šamar koji je bolno odjeknuo na mojem licu , potvrdio je da to ipak nije san.I vratio me je u svijet čvrstine , u svijet gdje je lugar koji je slučajno prolazio tim dijelom šume nabasao na čovjeka u nesvjesti. A nabasao je prema njemu ,videći dotada neviđene ptičurine i nadajući se trofeju , naišao na čovjeka , nepoznatog i još u nesvjesti. Nisam mu mogao objasniti ništa , osim nekakve na brzinu sklepane pričice , da sam tragajući za ljekovitim biljem sunaovratio se u jednu urvinu i pritom uganuo nogu. Nakon toga sam nekako dopuzao do mjesta gdje me je on pronašao. Jer sve ono što sam vidjeo i doživjeo u Orlovcu ,ličilo mi je na košmarni san. I orlovi , čovjek na stijeni, kostur nepoznatog. Sve je bilo tako nestvarno.Uronio sam u mrak na dnu provalije , a probudio se nadomak naselja. Previše za moje poimanje. Tek prema pričama iz bolnice , tražeći moje isprave po džepovima , iz jakne je ispalo ogromno Orlovo pero. Sestre su ga sačuvale za mene , misleći i onako da sam malo pomjerena ličnost.I dok je padalo ka bolničkom patosu , rušilo je moje realistične pretpostavke. Uzeo sam ojećajući u tom trenutku da je to moj odavno izgubljeni dio sudbine. Još uvijek nepoznate .. Kasnije sam se raspitujući za Orlovac i taj kraj saznao ovu priču: Prije Svjetskih ratova otac i sin iz tog kraja, lovili su i sakupljali mladunčad orlova i prodavali ih čak i preko mora.Rjetko su silazili iz planinskih visova među ljude , osim kada bi nešto trgovali , kao da im ljudska blizina nije godila .Opet ljudi koji bi ih sretali u planinama , pričali bi kako njih dvojica više i ne sporazumjevaju rječima nego kriče i klikću poput Orlova .I onda prestadoše da dolaze među ljude .Umjesto njih stiže priča , da se lovčev sin penjući do gnijezda , nekako okliznu i pade u provaliju . Sam lovac odtada se povuče i više ga ne vidješe tamo gdje se dva ili više ljudi susreću . A rjetki koji bi zalutali u Dinarske vrleti, pričali bi kasnije sa strahom kako su vidjeli čovjeka visoko na stjenama da sjedi , i kada bi pokušali mu prići , on bi na njihovo zaprepašćenje nestajao a na mjestu gdje je bio pojavljivao bi se ogroman Orao .Tako mi je ispričao stari Stevan iz Gornje Polače , za bocu vina , a mene još uvijek proganjaju snovi . Još uvijek sanjam da letim , i onda se probudim okupan znojem očekujući da sam na dnu Orlovačke provalije. Autor: Pero Jakšić
