24. lis 2009.

Sin Jutarnjeg Sjaja


Koliko bola jedno mjesto može da podnese .....

                                                       Šaman
·                   
 Sin jutarnje svjetlosti
               Prošlo je nekoliko mjeseci , od kako sam otpušten iz bolnice "Sveti Sava " u Kninu . Nalazio sam se u toplini porodičnog  doma , skoro zaboravivši događaje u Dinarskim vrletima , dok se nisu javili snovi .Došli su tiho , uporno me podsjećajući da "to " što pokušavam zaboraviti ne želi biti zaboravljeno . Sanjao bih noćima , kako krstarim iznad teško sagledivih vrleti , gustih šuma , osjećajući pritom kako me vjetar nosi , i kako se moje perje širi kada me sjeverac dohvati s boka . U snovima sam se sve više pretvarao u orla . I negdje u dubini mojeg bića , tako bih se i osjećao .          Nedugo zatim, obreo sam se opet podno Dinarskog masiva ,gdje sam pronašao čovjeka koji mi je ponudio gostoprimstvo u svojoj kolibi . Vujadin, tako se zvao moj domaćin , ostao je sam u nepreglednoj Dinarskoj vrleti . Ostao je ne želeći napustiti rodnu grudu zarad nekakvog Banata . Ostali su kolonizirali 48 godine u Vojvodinu i Banat .Vujadin nije mogao bez planine , a u Banat i kada bi otišao u kratkotrajne posjete , uvijek bi se plašio i zazirao od puste ravnice , u kojoj se pogled gubi i razbija negdje na kraj neba .Jedne večeri našeg druženja , spomenuh mu da umalo nisam poginuo u Orlovcu , on me pogleda brzim i pomalo čudnim pogledom , i prikri svoju zainteresovanost koja mu bljesnu u očima , loženjem vatre .           A ti si taj ?  odhuknuvši , kratko i odlučno reče - Ispričaću ti jednu priču iz ovih krajeva .          "Davno prije negoli sam i bio rođen , desile su se nekakve čudne stvrri u ovoj vrleti ! Jedan moj predak po imenu Dušan zagleda se u Mariju , djevojku iz potrebite kuće . Ali srce nema očiju . Njegov ćaća , je vrijedio za imućnijeg domaćina , vidjevši da je Dušan stasao za ženidbu , begenisa mu curu iz susjednog sela , iz imućnije kuće . Štono narod kaže para na paru leti . Saznavši za ćaćin naum Dušan  nema šta nije pokušao , ali promjeniti nije ništa uspio . Znalo se tada ko je najstariji u kući a ko sluga u njivi . Oženiše Dušana  sa Ružom Marić , a Marija koja je još uvijek nadala se Dušanu , preko noći se promjeni i posta drugačija . Niđe je više nisi mogao vidjeti veselu , zatvori se u sebe i ćuti .A Dušan poče  piti , i sve češće odlaziti u nepregledne vrleti u potragu za divljači . Stariji su na njegovo ponašanje govorili : Ma priviće se on Ruži kada mu rodi sina . Al rodi se i sin , a Dušan po starom, jedino presta piti  naglo kako je počeo . I puče glas za Dušanom , da nema visine koji nije savladao , a da sva orlovska gnijezda poznaje kao svoj lovački torbak . Svojim pričama, kada bi se pojavio među ljudima još više bi izazivao nevjericu i radoznalost . "Orlovima zavidim ko nikom živom na svjetu . Kad se popnem na među one njihove litice, i pogledam dolje u dubinu , samo što ne skočim , da barem jednom osjetim, kako je letjeti među onim klisurama , koje je i Đavo napustio ."Ljudi bi ga slušali , čudeći se i odmahujući glavama . Ali Đavo ne miruje . Jedan od glavnih Ružinih prosaca , Lako Stakić ( ko zna jeli uopšte naslućivao šta se sve može izroditi iz toga ) poče proturati i širiti priče kako nije slučajno da Dušan , tako često odlazi u šumu , navodno u lov , a on se tamo sastaje sa svojom nekadašnjom djevojkom .Priču bi obavezno završavao " lako je njemu mazati Ruži oči , ali Bog sve vidi , pored onake žene ja bi ...."Niko nikada nije vidio ništa od onoga što je nesretni Lako pričo . Nikoga nije ni bila briga da to opovrgne , osjećalo se vrijeme koje dolazi , ljudi su zaboravljali jedni na druge , gvozdena vremena su bila pred pragom .Ali stigoše glasovi i do Ruže , i počeše svađe među njom i Dušanom . Ispočetka tihe i  prigušene , a onda sve silnije .Ukućani bi ih smirivali ali slaba vajda . Sjeme nesreće već bijaše proklijalo .  Da ti i to kažem niko nikad nije vidio da je Dušan digo ruku na Ružu . E onda kada se činilo da se to među njima smiriva , Lako ugrabi priliku te ubaci Marijinu maramu u Dušanov torbak . Marama bijaše odlučujući udarac , koji ruši sve pred sobom . Svađali su se cjele noći .Ruža je prjetila da će Mariju sasjeći sikirom , da će joj živu sodu baciti u oči , da će stotinu čuda napraviti . Dušan je pokušavao razuvjeriti ljubomornu ženu , ali ona je još više padala u vatru i jarost .          Neđe pred zoru , Dušan je napustio kuću , a nedugo za njim , sa malim sinčićem u naramku je izjurila i Ruža . Ukućani bijadoše zbunjeni , dešavanjima , i pomisliše da je njihova snaja otišla u očevu kuću , te ne reagovaše odmah , misleći proći će kao i do sad , ali ........Neko iz Ružine kuće  u toku dana navrati do prijatelja, odnosno do Dušanovih , i strašna spoznaja , poče dobijati svoje okvire .Šta se desilo taj dan , to jutro , to zna jedino Gospod . Ružu su našli predveče na dnu jedne rasjekline u šumi . Bila je na izdisaju . Zadnjim dahom uspjela je reći " Odnijeli su mi djete " .Izdahnula je upirući prstom prema Orlovcu , ne krijući užas i neizmjernu bol u očima koje su se gasile .A tamo u daljini gdje je uprla prstom  samo su vidjele crne tačke kako krstare nebom . Nesretni Dušan se pojavio u noći , tužnog dana . Kažu kada je ušao u dvorište , da je zastao kao gromom pogođen , i iako mu niko ništa nije rekao , ispustio je krik koji je protresao selo . Od njegovog bola u glasu , ljudi su zastali , osjetivši nekakvu krivicu i nelagodu , krsteći se pred nepoznatim impulsom. Čitavo selo je uzvarilo od tužnog zavijanja pasa i uznemirenog glasanja stoke po štalama , a mala djeca u kolijevkama briznula su u plač , ne mogavši se smiriti za dugo . Upao je u kuću poput nevremena , ulećući u sobe . Vidjevši kolijevku praznu , zaurlao je nezamaljskim i neljudskim krikom , spajajući Nebesa sa Zemljom . Ljudi su se iskupljali pred Dušanovom kućom , ali niko se nije usuđivao progovoriti . Osjećali su da se strašni događaji, još nisu završili . Dušan je pristupio bez rječi odru na kojem je ležala pokojnica , ne progovorivši ni rječi . Poljubio je njeno hladno čelo na kojom se napokon vidjeo mir i izišao iz kuće . Dočekali su ga zbunjeni i preplašeni ljudi .Ali ćutanje prekinu Lako : Ljudi zovite žandare , pa vidite li da ovo nisu čista posla .........Ali niko od zaplašenih ljudi ne zadrža Dušana koji nestade u tami , avgustovske noći . Tek na drugi Lakin poziv da se zadrži Dušan , gomila se uskomeša , i krenuše povici : Možda je on ubica , držite ga , ne dajte mu da pobjegne , zovi žandare ........Iz tame se razleže glas koji zaustavi seljane : " Stanite nesretnici " . U dvorište stupi stari travar Miloš . Uticajan i poštovan čovjek nadaleko ." Ma šta to radite , nesretnici i otpadnici od Boga . Zar su vam srca toliko otvrdla , da više ne osjećate više ama baš ništa .Jao Dušane , djete moje , što ne viđe, šta se ođe sprema . Teško vama bezumnici , koji odhraniste guju među sobom , ne znajući i nevideći kako palaca jezikom i svojim otrovom truje vaša srca . Ne stupajte u mrak , ako oćete da dočekate jutro .Ne krećite u potjeru za Dušanom , nije on Ružu usmrtio . Usmrtila ju je guja među vama. Odavno mi se već Dušan žališe na svojeg dušmanina , ali sam se uzdao u Boga da će se to rješiti na drugačiji način . Nikada on Ruži ne bi ništa na žao učinio , ali je moro odbolovati bol koji mu njegovi roditelji nanesoše . Da ste ga pustili , sve bi leglo na svoje mjesto i dobili bi ste boljeg vidara nego što sam ja . Teško meni pred tobom i pred Bogom moj Dušane, sine moj nerođeni , što me ne nađe jutros u kolibi .   A vama opet kažem idite u domove svoje , zapalite svijeće i kandila i molite se Gospodu da vam oprosti i smiluje se Dušanu . A njegovo ime spominjite sa strahom i tugom , da se nebi okrenuo prema vama. Bezumnici , maloprije pred vašim slijepim očima i otvrdlim srcima , umrije čovjek vrijedniji od nas sviju . Pređe sam na onu stranu đe sjeni i aveti obitavaju . Spominjite Boga opet vam velim , nadajući da će vam se molbe, uslišiti . A Dušana ne tražite niti mu se nadajte . Njegove kosti vaše oči neće vidjeti . Ne stojte tu , skupljajući na jednom mjestu vaš strah i mržnju , da se ne bi okrenuo onaj čije ime od sada će te sa strahom i kajanjem spominjati . Sklonte se po kućama svojim , da se okrenuo ne bi i povratio među vas , jer u njemu je sada sila i moć kakvu niste vidjeli niti znali za nju .  Razilazite se bezumnici nijedni , završi Miloš bujicu oštrih rječi i uroni nazad u tamu. Iza njega ostaše zaprepašteni Dubovčani , i onda se bez rječi raziđoše .Idući dani nijesu donijeli nikakvo razjašnjenje nemilih događaja . Ružu sutradan sahraniše . Lelek ožalošćene rodbine dugo se čuo u vrletima , odbijajući se od vrha do vrha , pojačavajući se i smanjujući , odlazeći u nizine . Nakon dva tri dana , kada se činilo da će i to proći , kao i sve strahote sa kojima Dubovčani naučiše da žive , počeše se dešavati  čudnovate pojave .Pred kućom Lakinom , preko noći seljani počeše viđati nekakva obličja , koja padahu sa nebesa pa onda isto tako tiho nestajahu u tami . Pa i onako ćudljivo vrijeme se još više izokrenu , te se više ne znade da li je lijepo ili ružno . A nekakvi vjetrovi učestališe praćeni kišom , kada im najmanje bijade potreba .I na to sve , nesretni Lako se sve učestalije poče žaliti , kako ga prate nečije oči i kako sam u mraku ne smije ostati . Zatraži i pomoć od travara Miloša , ali ga ovaj vrati kući s rječima da mu samo Bog može pomoći . Jedno jutro ga nađoše obješenog o granu orasu , nasred sela . Tek kada ga sahraniše brzo i bez puno pratnje ( niko nije volio one što dižu ruku na sebe ) neko primjeti da ih još od kuće , pa do rake prati orao iznenađujuće veličine .Poslije toga ljudi i žene se raziđoše , sa osjećajem pritajene strepnje , od nečega što nisu mogli da opipaju svojim rukama otvrdlim od  grubog rada .Kasnije se pričalo da se oko Lakinog groba može često vidjeti crna zmija , ali niko je ne uspijede ubiti , jer se zavuče u njegov grob . Među narodom se proširi priča , da se Lako gadno ogrješio o Dušanovu porodicu , a neko jednom  u sam cik zore ,viđe oko Ružinog groba nekakvu svjetlost . Iz svjetlosti dopiraše dječiji plač . Isprede se priča da to Dušanov i Ružin sin odnosno njegova duša koja traži majku . Ali osim priča koje kolaju ovim krajevima , ništa se drugo ne razjasni .Stari travar Miloš svrativši jednom u Dubovo , napomenu da se nemila situacija primirila , ali da će proći godine i godine dok se grjehovi počinjeni u Dubovu ne otkaju . Poslije toga se Miloš osami i isčeznu iz vida , ali osta priča o nesretnom djetetu Ružinom kojeg prozvaše "Sin Jutarnjeg sjaja ".I niko nikad ne pronađe ni Dušana , ni Dušanovog sina .

Autor: Pero Jakiš

Reklama

 

Copyright (c) 2002-2011. Pisanija.com. Sva prava zadržana. Autor teme je O Pregador. Od 2012. pokreće Blogger.