7. lis 2009.

Kula ili bunar vremena


Nisam mogao da se odlučim koji od ova dva naslova da dam ovoj noveli. Kada pročitate dole napisane redove, shvatićete zašto sam ostavio oba.
   Nisam siguran da li ova novela sadrži dve, ili možda i tri priče, čije su radnje međusobno povezane, iako je između njih veliki vremenski razmak. Njihovi opisi nemaju nikakve veze sa dvojnim naslovom. Radnja jedne odigrava se u vreme kada ljudski rod postepeno postaje svestan svoje postojanosti. Radnja druge priče opisuje vreme kada je ljudska vrsta došla u potpunu krizu postojanja čoveka kao vrste. Opisi u trećoj priči idu još dalje u budućnost, verovatno bez čoveka, zaključite to sami.

                 +

 Prva priča počinje u dalekoj budućnostim... opisujući poslednje dane života poslednjeg čoveka na ovoj planeti.
    Do tada su prošle hiljade vekova, godine i godine od kada je ljudski rod proučio sve dimenzije svemira i pronašao stotine načina da produži svoj vek življenja za nekoliko puta, možda i desetina puta.
   Mnogi vekovi su prošli od prvih raseljavanja po galaksiji. Veoma, veoma davno, skoro se više nije ni sećao, prošlo je možda i par vekova, kako su, usled sve lošijih uslova za život, i poslednje skupine ljudi napustile planetu Zemlju.
    Nekada zvana Plava planeta, zbog velike količine vode, u dalekoj, već skoro zaboravljenoj prošlosti, bila je raj za sve oblike života.
    Čestim ratovanjem unutar ljudske vrste, postepeno je nestajalo vode, a nestankom vode isčezao je sav biljni i životinjski svet. Nekada raj za sve vrste životinjskog i biljnog porekla, sada ostarela i oronula; upropašćena čestim ratovima, bez ijedne kapi vode, koja je sva isparila kroz atmosferu u svemir, pretvorila se u užarenu pustinju, po kojoj su stalno besnile peščane oluje. Uz samu površinu planete, temperatura je često dostizala i dve stotine stepeni. Izvori užarene lave više nisu bili retkost.  
    Zemlja napuštena, on, poslednji čovek na planeti, sam ... napušten. Vekovima ostavljen kao stražar, možda posmatrač, ili glasnik.  Ni sam više nije bio siguran koje su njegove dužnosti i razlozi što se, uopšte, nalazi tu gde je sada.
    Već stotinjak godina je prošlo kako poslednji čovek nije primio nikakvu poruku ljudskoga roda negde iz svemira, od poslednjih, nekada davno primljenih preko automatskih samostalnih mašina u kuli, kao da su svi već odavno nestali, izumrli, ili potpuno zaboravili na svoju planetu postojbinu.   
   Vraćao se sa jednog od čestih patroliranja po planeti na jedino mesto gde je još mogao da preživi. Ponegde je još mogao videti tragove civilizacije, još, ne baš potpuno vrelim, peskom neprekrivene ruševine, nekada divnih, golemih gradova.
    Samo je još kula ponosito stajala. Kula vremena, visoka nekoliko kilometara. Glatke površine, valjkastog oblika, ponosno je odolevala čudima planete.
    Gledao ju je iz letelice dok joj se približavao. U njoj je živeo, na samom vrhu, jer su se samo tu i nalazile prostorije i mnogobrojne mašine u njima, koje su služile da stvaraju i održavaju uslove opstanka življenja ovoga poslednjeg čoveka. Jedva su se nazirale njene konture u jednoj od čestih peščanih oluja, koje su u svom stalnom besu kružile planetom.
    Pomisli kako je kula porasla nekoliko desetina metara za ovih nekoliko vekova njegovoga života. Seti se da do kraja večnosti uvek tako mora da bude, jer kula poraste u svakom veku za jedan sprat, za visinu jednog njenog sprata.
    Svaki vek ne vidi spratove iz prošlosti i buduće spratove, već samo svoj, koji je uvek na samom vrhu. Sve prošle vekove ispod sebe, vidi kao zid koji gradi kulu sve do njenog temelja.
   Bez pomoći mašina, koje ga uvek okružuju tiho i umiljato predeći, ne bi mogao da opstane na ovoj, sada negostoljubivoj, vreloj, peskovitoj planeti. Mašine su ga, po ko zna koji put, rutinski spustile u sami vrh kule.
    Građena od svih dimenzija postojećih u svemiru. Kada se pogleda spolja, kada se samo vide njene tri materijalne dimenzije, gledano ljudskim okom, njen prečnik ne prelazi deset metara, ali njena unutrašnjost je bila mnogo veća. Sprat je unutar sebe imao prostornu širinu i visinu vremena od jednog veka, i to od materije koja sadrži i kod koje se vide i druge postojeće dimenzije, smeštene u materijalnom, trodimenzionalnom prostoru, u kome se oseti samo jedna vremenska dimenzija.
    U unutrašnjosti, nad celim spratom dominirala je centralna kružna prostorija, a hodnici, odakle god da su počinjali, svi pravi, završavali su u njoj.
    Izašavši iz prijemne prostorije, spontano je krenuo hodnikom, odavno već znajući kuda on vodi i gde njegov jedan kraj završava.
    Hodnici su odzvanjali od cvrkutanja slavuja. Dokle mu pamćenje doseže, seća se da su bili tu u prostorijama kule. Od kada je istorije ove kule, slavuji se nalaze u njoj. Prenoseći svoje znanje kroz vekove, sami kontrolišu svoju populaciju, skoro uvek ih je isti broj. Sami sebe uče da upravljaju mašinama, tipkajući kljunom i nožicama po njihovim komandama.
   Celi sprat imao je dovoljno prostora, i zasebnih i ličnih prostorija, za nekoliko desetina hiljada ljudi. Još se sećao kako je, u nekim davnim vremenima, pre mnogo vekova, vrvilo kao u mravinjaku od mnoštva ljudskih bića, koji su opsluživali mašine u centralnoj prostoriji.
    A sada je ostao jedini čovek na planeti, sam sa nekoliko desetina pari slavuja, koji uopšte nisu obraćali pažnju na njega.
    Sada mašine sav potreban posao obavljaju same.
     Ušavši u centralnu prostoriju, prvo je njih letimice pregledao, očekujući da na njihovim ekranima nešto poželjno zapazi,  nadajući se nekome glasu od ljudi sa zvezda u galaksiji.
    Zatim je malo sedeo u prvoj fotelji na koju je naišao i jedno vreme posmatrao ljubavni ples par slavuja,  zadubljenih u sebe, i ne primećujući njegovu prisutnost.
    Na sredini centralne prostorije dominirao je kružni otvor, prečnika desetak metara. Nešto kao mračni crni bunar, bez zida i dna, sa samo oivičenim otvorom. Oko tog otvora bila je postavljena sigurnosna ograda na jedan metar od njegove ivice.
    Još dok je bio mali, učili su ga da je taj crni bezdan bio nešto kao mrtvi ugao vremena, mesto gde se dodiruju sve dimenzije koje grade i sačinjavaju nama poznati svemir.
    Znao je satima stajati, naslonjen na ogradu, zamišljeno  gledati širom otvorenih očiju u taj crni otvor, pun nerešenih tajni i neobjašnjenih pojava.
    Mnogi su se pre njega kroz istoriju kule pitali, kao i on sam, zamišljeni nad tim bunarom, kada bi upali, da li bi ostali živi, gde bi pali i kako bi pali, u koje vreme i u koji prostor bi upali, a ako bi dalje bili u životu, u kakvom njegovom obliku bi bili.
    Kao i mnogi njegovi prethodnici, i on je raznorazne predmete ubacivao u taj crni otvor. Koliko se god trudio, ta crna rupa nikada ništa nije izbacila na površinu, već je sve usisavala, gladno-brzo gutala u svoju utrobu.
    Svi zidovi kružne prostorije bili su potpuno popunjeni najsavršenijim istrumentima toga doba, koji su pratili rad bunara, ispitivali i pokušavali kontrolisati njenu unutrašnju silu.
      Dođe i taj trenutak nepažnje...
    Jednog dana, duboko zamišljen, gledajući naslonjen na ogradu, pričinilo mu se da se nešto nazire u mračnom otvoru. Malo se nagao preko ograde da bolje vidi. Nešto se naziralo u mraku ...Izaziva me, pomisli...
    Slavuji počeše žestoko cvrkutati, panično i napadački nadletati njega nagnutog nad ogradom, glasno ga opominjući na opasnost.
    Ne obazirući se puno na upozorenja ptica, udubljen u svoj pogled, siguran u sebe, nagao se još malo, u nadi da će bolje videti ono što je mislio da se nazire negde dole, u dubini te crne rupe bez dna.
    Kada oseti, mašući rukama u prazno, da gubi oslonac, te da ga naglo i silovito povuče usisna sila, pokaja se što ne posluša slavuje iznad sebe.
    Osetio je kao da propada, i prvo je nastupio mrak...
    Pred njegovim očima poče se odmotavati sav njegov život, vraćajući se unazad sa pokretima i kretnjama natraške... sve do samog njegovog rođenja. Svaki događaj video je unazad, a naopako izgovorene reči odzvanjale su mu u ušima.
Zatim opet nastupi mrak, propadajući i dalje, tišina nastupi neko vreme... i samo je osećao delovanje sile koja ga je vukla negde dole. Ali osetio je i da vreme prolazi zajedno sa tim propadanjem.
    Na kraju sve to prestade i oseti blag udar, kao da je na nešto pao. Pomisli kako je ta podloga ni previše mekana, a ni previše tvrda da bi imao žestok osećaj bola usled brzog pada. Nije imao hrabrosti da odmah otvori oči, bojao se toga nečeg novog, nepoznatog, što će možda da vidi. Shvatajući da je ipak ostao živ, jer ne bi inače mogao da misli i razmišlja o ovome što mu se događa, sačekao je da se malo pribere. Nije se usudio ni da pokuša da miče utrnulim telom od udarca o podlogu, ali je na kraju prvo odlučio da otvori oči.
   Odškrinuvši ih samo malo, svetlo bolno bljesnu u njegov mozak. Prođe neko vreme dok mu se slika razbistri i oči privikoše na osvetljenje u novom prostoru.
   Video je svod pećine i jarko svetli, kao suce, otvor na njemu. Baš u tom trenutku sunce se nalazilo u zenitu, tačno nad otvorom što se nalazio na vrhu pećine, kroz koji je osvetljavalo mesto na kome se on nalazio.
    Pokušao je da pokrene ruke, ali nije išlo. Pogledao je u delove tela gde je trebalo da se nalaze ruke i noge. Razočarano se iznenadio kada je video da su to sada krila.
    Sinu mu poražavajuča misao da je sada ptica. Negde u dubini svesti nazirao je kako je i zašto postao ptica, ali sada, važno je bilo da je ostao živ, smirujuća misao prostruji mu kroz glavu.
    Njegova duša i njegova svest ostale su žive putujući kroz vreme unazad, a telo se skoro skroz raspršilo, ostavljajući, vraćajući materiju vremenu, krećući se kroz njega u prošlost.
    Pošto je otišao kroz vreme mnogo daleko u prošlost, mnogo dalje od postojanja i samog rođenja svog tela, ko zna koliko generacija unazad, duša, nastavljajući da propada kroz vreme, putujući kroz prostor, kupila je neiskorišćenu prašinu.
   Od te materije i ponečeg što je preostalo od tela, što je bilo nasledno, kao osnovica u nastanku, što se nije nigde moglo vratiti, formirala je majušno telo, u kome je morala da opstane duša iz poslednjeg ljudskog tela na planeti Zemlji.
   Duša je iz svog poslednjeg ljudskog tela sa formiranom svešću, došla u vreme ulaska u prvo telo u kome je formirala svest. U stvari, beše samo prenesena svest iz poslednjeg ljudskog bića koje je prebitavalo na planeti Zemlji. Tako se, na taj način, zatvorio krug nastanka nečega i opstanka toga nečega...
    Nad njega se nagnulo biće, što je ličilo na figuru čoveka, čoveka zaraslog u veliku bradu i dugačku kosu, koja je padala skoro do pola leđa. Svo umotano u životinjska krzna. Osetio je oštar miris dovoljno neuštavljene kože, koji je žestoko bockao nepce.
    Bilo mu je jasno da je propao do samog temelja vremenske kule, shvatao je da je pao na dno vremenskog bunara, da se nalazi na samom dnu vremena postojanja njegove duše.
   Shvatao je da se nalazi u ranom kamenom dobu i da sada upravo gleda u svog prvog pretka iz vrlo daleke prošlosti. Pokušao je da nešto kaže tom bradatom dvonošcu. Čuo je samo lepo melodično cvrkutanje...
   Podsećalo ga je na onu istu pesmu slavuja koju je slušao boraveći svakodnevno u kuli... 
+
 Beše to ogromna pećina sa visokim svodom, sigurno je imala nekoliko kvadratnih kilometara površine, smeštena unutar visokog brda, velikog kao planina. Ta unutrašnja šupljina beše toliko velika da je u nju stao poveći potok, što je, vijugajući između nekoliko malih, niskih brežuljaka, izlazio kroz mali, niski otvor na samom podnožju pečine. Poneko osrednje drvo i nekoliko bistrih barica, kao malih jezercadi, ukrašavali su i dopunjavali rajski izgled unutrašnjosti pećine, i sve je bilo puno života.
    Svod je imao oblik levka sa otvorom na sredini, kroz koji su sunčeve zrake povremeno obasjavale pojedine delove pećine.
    Pravi mali raj za čovekoliko biće.
    Ova pečina je bila njegov svet, u kome je nalazio dovoljno hrane za opstanak, skoro bez ikakve opasnosti po svoj život.
    Jedina veza sa spoljnim svetom, koju je povremeno, u velikoj nuždi koristio, bio je mali niski otvor, kroz koji je nastala rečica izlazila u spoljni svet. Njegova širina je bila ne veća od dva metra, a visina nije prelazila metar, tako da je on kroz njega mogao proći samo krećući se četvoronoške, gacajući po dvadesetak centimetara visokoj vodi u koritu. Izvor rečice nalazio se u brdu unutar pećine, tako da je njeno usko korito bilo jedini izlaz iz nje.
    A nerado je izlazio u spoljni svet, u taj svet pun opasnosti. Dosta hrane nalazio je u pećini. Jeo je plodove sa tih nekoliko stabala, koja su tu rasla, u rečici i jezercima lovio je ribu i poneke životinjice, koje su bile jestive, a na brežuljcima i malim livadama nalazio je dovoljno sitnih plodova u obliku bobica i sitnih zrna graška. Van pećine, u široku prostranu dolinu kojoj nije video kraja, slabo je zalazio. Bojao se da ne postane plen ogromnim i hitrim životinjama, mnogo većim i snažnijim od njega, koje su se kretale mnogo brže od njega. Shvatajući da je slab i spor u borbi sa njima, samo po potrebi, baš kada je morao, izlazio je van pećine i zalazio je u tu šumovito gusto zaraslu dolinu, samo u potrazi za hranom.
    Slučajno se i to desi jednom, skoro je i on postao plen, ne napolju, nego u pećini...
    Privučena mirisom čoveka, divlja zver, prateći njegov trag po povratku iz doline, za njim se uvuče kroz taj mali otvor unutar pećine. Krećući se oprezno, prateći miris lovine, privuče se neprimetno do samoga čoveka. Zveri se, spremajući se da skoči na svoj, žestokim mirisom privučeni plen, odjednom smrači pred očima. U trenutku kada se spremala za skok, nešto je propalo kroz otvor na svodu pećine i palo njoj na glavu, onesvešćujući je.
    Ne primećujući životinju, sagnute glave, čovek zadubljen u neki samo sebi znan posao, samo ču nešto kao tup udar. Gonjen instiktom, iz iskustva, refleksno priskoči i oduze životinji život, dok je još bila ispružena u nesvesti. Kada se malo pribrao, nedaleko od sebe primeti sklupčanu pernatu žućkastu lopticu da leži na zemlji, nedaleko od zaklane zveri. Uze je pažljivo u ruke, osetivši da je sva ugruvana i izlomljena, pokušao je da joj pomogne, koliko  je umeo i znao.
    Pogledao je gore u otvor i shvatio je da mu je ona svojim telom, slučajnim padom na glavu životinje, spasila život. Lečio ju je sa nežnošću i velikom pažnjom nekoliko narednih dana, sve do njenog potpunog ozdravljenja.
     Dao je ptici ime slavuj,...
I to ime ostade kroz vekove...
   I kada je sićušna ptičica smogla snage da poleti, nije se daleko udaljavala od čupavog dvonošca. Stvorilo se veliko uzajamno prijateljstvo između čoveka i ptice. Kad god bi joj pretila opasnost, bežala je u naručje čoveka da je zaštiti, a za uzvrat, ptica je čoveka obaveštavala iz vazduha o opasnosti svojim cvrkutanjem, kružeći oko i iznad njega. Iako je ona samo cvrkutala njemu lepe melodije, a on govorio, oni su se umno savršeno sporazumevali.
    Tako su se prvi i poslednji predak našli zajedno, skupa gradeći prijateljstvo kroz vekove. Možda obe vrste nisu ni bile svesne toga.
    Tako je poslednji potomak čoveka imao pretke u obliku ptice u liku slavuja, i u ljudskom obliku sličnog lika, uzajamno se potpomažući kroz istoriju, sve do njega poslednjega u dalekoj budućnosti.
    Svojim cvrkutanjem i veoma lepom pesmom, slavujima nikada nije uspelo da objasne svoje poreklo: ko su, šta su i odakle su? Ljudi su uživali u pesmi slavuja, i ne pokušavajući da shvate njenu poruku. Od prvog slavuja i prvog čoveka prošli su vekovi i vekovi, možda na hiljade vekova.
   Sa čestim ratovima ljudskoga roda, postepeno je isparila u nebo sva voda sa planete Zemlje, a zajedno sa njom nestao je i sav život koji ju je okruživao. Sama, napuštena, ljuta što je napuštena, besnela je svojim čestim, svakodnevnim, vrelim  peščanim olujama po svojoj površini.

+

    Sa nestankom poslednjeg čoveka, vreme u kuli je i dalje prolazilo. Kula vremena je kroz vekove i dalje rasla, sa svakim vekom bila je veća za jedan sprat. Samo su se u njoj, uz pomoć mašina, veštački održavali uslovi za život. Oko kule pravi haos, okruživala ju je užarena pustinja, a svakodnevno napadale žestoke, peščane oluje, pokušavajući svojom silovitošču da je sruše ili izbruse u prašinu. Mašine u njoj su i dalje bešumno radile.
    Unutar, na samom vrhu kule, hodnicima je ozvanjao cvrkut slavuja. Mužjak je posmatrao u tamo nekom ćošku ženku kako sedi u gnezdu na jajima, brižno brinući o svom potomstvu.
    Bio je zadovoljan... Ima dovoljno jaja u gnezdu, biće dovoljno ptića, pomosli.
    Slavujima se nigde nije žurilo. Imali su vekove pred sobom. Dok stigne poruka iz svemira, možda i oni do tada nauče da govore, pa da će, možda, i moći na nju da odgovore.
    Zašto da ne, pa i oni su porekla ljudskog...
     Tako je duša produžila svoje življenje kroz vreme i prostor na planeti Zemlji...

Autor: Borivoj Magretić

Reklama

 

Copyright (c) 2002-2011. Pisanija.com. Sva prava zadržana. Autor teme je O Pregador. Od 2012. pokreće Blogger.