I na kraju kad spoznamo sebe ..... šza dalje...
Šaman
Poravnavanje
Treće noći , koju sam dočekao kod Vujadina , starca gorštaka .Dinarskog gorštaka. Usnio sam čudan san . Jedan od onih snova , koji naliježu na čovjeka , potpuno ga odvlačeći u dubine tame i nestvara , da kada te nakon vaših krikova drumusaju ne uspijevate se probuditi i rasaniti.( Vujadinu još uvijek nebijadoh ispričao o svojim doživljajima u Orlovcu) Legošmo negdje oko 10 ili 11 , uopšte se nisam ni trudio gledati na sat , i nakon izvjesnog vremena , nikako da usnim. Vujadin bijaše već zaspao . Sa njegovog ležaja je dopiralo duboko ravnomjerno disanje. Prevrtah se po ležaju, trudeći se da mu ne poremetim odmor.Boreći se sa nesanicom , okrenuh se ognjištu , gdje su dogorjevale bukove cjepanice. I neznam šta prikova pogled za te male plamičke , koji su lijeno lizali preko naslaganih drva , smanjujući se i pojačavajuć., osjetih kako san mi pritiska svijest i učini mi se da čujem kako nekakav lepet krila , prelazi preko krova kolibe . Ali san već bijaše nalegao na mene sklapajući mi kapke. I stigoše varljivi velovi sna. Iz dubine sna ,čuh glas koji doziva moje ime , ili nečije tuđe.Ustadoh i krenuh vani......Čudno iskričava svjetlost ,osvjetljavala unutrašnjost kolibe. Vrata se sama otvoriše.Izađoh . Nedaleko od kolibe u sjenci obližnjih jelika , nazirala se prilika . Ljudska. Ko je to tamo ....? Niko ne odgovori. Nepoznata prilika istupi na osvjetljeni prostor . Raspoznah čovjeka , srednjih godina , stasitog . Nepoznatog. Zebnja mi krenu kolati mislima . Strah , nepoznatog uzroka kapnu u moje uskovitlane misli. Ko si ti.....? – ponovih . Ne boj se – doprije šušketavi glas od nepoznatog.Zakorači prema , raširivši ruke .Krik iznenadjenja se prolomi iz mene.Ne znam otkud , ali ugledah i Vujadina , koji se obrati nepznatom –Miloše......I posljednjim trenutcima opažaja zapazih ili je to možda jedna od varki sna , al kao da vidjeh srebrenkasto svjetlucanje u očima nepoznatog . Suze ili ...... Trgoh se i nerasanjen uspravih na postelji. - Kojeg li sna ? promucah.Osjetih se tako usamljeno i ,tek tada zapazih da Vujadin nije na svojem ležaju.- Vujadine ...pozvah starca , neznajući šta da učinim , uznemiren pređašnjim snom.Otvoriše se vrata kolibe i starac stupi unutra. -Probudio si se junače . – izgovori , podstičući vatru na ognjištu. -Ružno sam sanjao i nešto me je trglo iz sna , evo sav sam se preznojio . -Oće san , prevariti i prepasti najhrabrijeg , čak je Petar podlego varljivosti sna , iako je bdjeo nad Isusom , i to tri puta , eh....Krenuh napolje, u prohladnu planinsku noć obasjanu mjesečinom. Hladni povjetarac rastjera koprene sna . Mjesečina je stvarala čaroliju nad krajolikom.Okrećući se nazad u kolibu , u sjeni visokih jelika ugledah obličje . Ljudsko.Napregoh oči , prodirući kroz tamu. Duboko u sjeni jelika ,stajao je čovjek .Pojmivši prizor i shvativši koliko je istovjetan malopređašnjom snu , užasnut ,krenuh unazad prema kolibi , pogleda prikovanog za obličje . Vujadine .....- tiho pozvah starca. Vujadine ......Svjetlost vatre procijepi tamu kad starac otvori vrata. Šta je ? Tamo neko stoji – uprerih rukom u sjenu jelika. Ma đe bolan –uzvrati starac nemrdajući sa praga kolibe. Eno tamo ispod onih jela , maloprije sam ugledao čovjeka . Eh , ma oklen čojek u ovoj pustari , i po ovoj pomrčini , ajde to ti se utupilo u ovom mraku . Nego ajmo mi leći , sutra nas čeka dug put.- nestade u kolibi.U sjeni jela , nevidjeh ljudsko obličje i zbunjen situacijom pređoh rukom preko lica . Ljepljiva vlažnost me iznenadi . Pogledah dlan . Krv . Moja .Neosjetno mi je procurila iz nosa . Krenuh za starcom , odgurnjujući od sebe sve proteklo. .............................................................................................. Ma ima li još koliko Vujadine ? – provlačeći se kroz gusti čestar za starcem , kojeg sam već evo sata slijedio kroz ovu vrlet , jedva ga stižući . I više puta se iznenadih njegovom okretnošću i izdržljivošću . Još malo .....i nestade u zelenoj četinarskoj zavjesi .Bjesno frknuvši , krenuh za njim . Uzdižući se prema oblacima n nad nas su se nadvijale kamene litice Orlovca.Sa prvim jutarnjim zracima , Vujadin me razbudi i reče da moramo na jedno mjesto . Zašto i gdje ne reče . Ionako zbunjen , proteklim događajima , neimadoh volje ga ispitivati . Ubrzo smo grabili u pravcu Orlovca. Stigli smo – zaustavi se pred usjekom , koja je išla duboko u unutrašnjost masiva .Nešto bolno i brzo poput treptaja oka ,projuri mojim mislima. A zašto smo tu ? – pogledah ga .Sve ima svoj početak i kraj moj mladiću , Bezimeni .Idemo unutra ,samo pažljivo , ovo je onaj procjep gdje si upao ali sa druge strane.Užas me poput biča .Zgrčih se na poplavu sjećanja ......Ne plaši se , jer ono što nosiš u sebi ,ni izdaleka se ne može porediti sa najvećim strahom koji ovdje možeš doživjeti. Ajde vrijeme je i vjeruj mi , sve će biti u redu.Vjerovatno pred poplavom sjećanja ne shvatih da me je Vujadin nazvao Bezimenim ,iako je znao moje ime od prvog dana . Ali..... Vlažni procjep primi nas u svoju zagasitost . Mahovina je prigušivala korake , i stvarala potpuno nestvaran osjećaj pod nogama. Procjep se vijugavo pružao duboko u nepoznato . Čudan osjećaj nekakve blage uznemirenosti pomješane sa nepoznatim osjećajem pritisnu mi misli . Nastavih tupo koračati za Vujadinom . Osjetih peckanje u nosu i zujanje u ušima . Opet mi nos prokrvari. A zujanje u ušima se pojača. Ipak nikakve boli ne osjetih , na sve ovo . Zaustavih se iza starca , pokušavajući zaustaviti krvarenje. Pukotina nas bijaše dovela do ovećeg proširenja . Evo nas – okrenu se govoreći mi .....znam da si zbunjen , ali molim te da mi vjeruješ , ovo što ćeš sada vidjeti i osjetiti , uplašiće te , ali nemoj se opirati ,Bogom svevišnjim te zaklinjem..... Zbunjenost mi nedade da isustim ma ijednu riječ..... Miloše , stigli smo .- obrati se nekom meni nevidljivom .Krvarenje i zujanje se pojača . I blagi nagovještaj mučnine zaleprša u mojoj unutrašnjosti. Vidim , liči na tebe – opet obrati se u prazno . Eh .....moj Miloše uspjeli smo , vidiš i sam . Otrgli smo ga iz vrtloga nepostojanja . Još malo pa će te vidjeti .Zaustih pitanje , ali nagli talas mučnine me presječe , tjerajući da se uhvatim za stomak . I žestoko pokulja iz mene kao gejzir , bacajući me na koljena.Zujanje se utrostruči , suze grunuše rasplinjujući mi vid , a gusta zelena sadržina iz mog želuca naviraše iz mene , presjecajući mi dah.Klečeći i dalje , pomislih kako je ovo kraj . Ali .....Bol me prevali na bok , disanje zastade , a srce poput ptice uhvaćene u šaku drhturiše . I crvenilo mi zastrije vid . Grimizno kao krv na snijegu.- Ne odupiri se biće sve u redu , samo se prepusti – doprije odnekud do mene kroz crvenilo Vujadinov glas.- Ka.....k....oooooooo – prokrkljah. I naglo kao što je i došlo , neugodnost , nerazumjevanje i bol se zaustaviše. Sivilo zamjeni crvenilo , a blijedo svjetlucanje potisnu sivilo . Podigoh se na koljena . Iscrpljen proteklom bujicom neugodnosti , nekako se uspravih na drhtave i nesigurne noge. .Kroz maglovite oči ,ugledah ...Čovjek srednjih godina , stasit . Stajao je pored odra ili nečeg što je ličilo na orlovo gnijezdo . - Pogledaj .- uperi rukom Vujadin na nešto u gnijezdu , pogledaj i sjeti se .Kostur . Sitan . Dječiji .I bujica nepoznatih sjećanja , jurnu u meni kao nabujala rijeka . Mutna i silna . Opasna i mračna . Muljevita . ......................uplakana žena sa maramom i malenim djetetom žuri kroz šumu . Osvrće se oko sebe . Sve više shvata da je zalutala , šuma joj postaje mračan i prijeteća. Ne vidi da se približava urvini . Naglo se okreće unazad , uplašena nekakvim zvukom ,iza sebe. Dijete plače . Želeći pobjeći od nepoznatog zvuka , kreće prema ivici urvine .....Neeeeee ----kriknuh videći da prelazi ivicu i pada , i dalje stežući dijete . Kao žgužvano klupko , leže na dnu . Ječanje se mješa sa sve slabijim djetinjim plačom . Šuma kao da je utihnula pred prizorom ove tragedije......I ogromne sjene ,padaju iz nebeskih visina . AHHHHHHHHH- ote mi se videći orlove kako slijeću pored umiruće žene i djeteta . Jedan od njih grabi maleni zamotuljak , svojim kandžama i podiže se u vazduh .Za njim kreću i ostali . Podignuta ženina ruka pade ka zemlji . Užasnut prizorom , sruših se na koljena. Nevjerica , zbunjenost pomješana sa užasom nedaju mi da se priberem . Slike same od sebe teku dalje ..............................................................Orlovi , sa zamotuljkom lete ka ogromnim stijenama . Lete prema svojim gnijezdima . Spuštaju se u jedan duboki procijep , ostavljaju zamotuljak i kričeći piskavo i uznemireno rasporedjuju se pored gnijezda . U procijepu se odijednom pojavljuje čovjek srednjih godina .Stasit . Unezvjeren prilazi , zamotuljku , nježno ga podiže i shvativši da u njemu nema više života , pada na koljena ....tresući se od grčevitog plača . Jauče , zaziva nepoznata imena . Neljudska i grozna.Orlovi kriče sa njim , ne pomjerajući se .Stub svjetlosti , blještavo iskričava , dotaknu tlo pored čovjeka . Lagano se uspravi i ispruži djete u rukama , dopustivši da ga svjetlost , obasja . Ali onase lagano pomjeri na njega , ostavljajući djete po strani . Krik ,koji čovjek ispusti , natjera orlove da zalepršaju , uplašeni . Gledajući sve to neosjetih kako mi se suze mješaju sa krlju iz nosa . Nekakva bol me razdiraše iznutra. I nepznati iskorači iz stuba svjetlosti . Svjetlost ga opet obasja . Iskorači sa strašnom odlučnošću iz nje ,po drugi put. Svjetlost se povuče . U procjep stupi Vujadin .Trgoh se videći ga . Priđe nepoznatom , zagrli ga , dok mu se lice kvasilo suzama . Miloše , Miloše – ponavljaše mu ime kao kakvu litaniju .Naglo kako su i došli , prizori se povukoše . Oslabljen ,okrenuh se ka procjepu . Pored odra ili gnijezda kraj stajali su Vujadin i ne više nepoznati .Shvatih da je to Miloš.Gledali smo se ,ćuteći . Nekako sam shvatio da je dječiji kostur , kostur Miloševog nastradalog sina . Ali kakve ovo sve veze ima sa mnom – zabubnja mi mislima . Petre – obrati mi se Vujadin , to ti je ime koje si dobio od majke i oca. Ali ja se zovem Dušan –promucah i ....... zašto ...... Stani ............................................ Znam da ti je teško povjerovati , ali tvoje ime je Petar i da li možeš naslutiti čiji je ovo kostur na odru ? Kostur je od...od Miloševog nastradalog sina..........izustih nekako . Jeste Petre . A ti si Petre Milošev sin..............................................Zelenilo šoka , uvijeno u velove nesvjestice , ponese me u spasonosnu tamu .
Autor: Pero Jakšić
