ROŠLOST
Pozicija: Sunčev sistem – planeta Zemlja
Status: zeleni,biljni Raj
Perspektiva: izuzetno dinamična promena
SADAŠNJOST
-" Ja vam, kao predsednik SAD, odgovorno tvrdimda se u našoj zemlji ne radi –
niti se ikada radilo na kloniranju humanog embriona. To bi bilo neetički i
neizvodljivo na današnjem nivou znanja iz te oblasti."
U sali se čuo iskren smeh. Zaista, kako je mogao znati?
#
Doktorka Sidni je prišla specijalnom, neprobojnom staklu. Kao veliki izlog
staklo je odvajalo mali životni prostor od ostatka laboratorije.
-Kako se danas osećaš?
Adam je znao da je to bilo rutinsko pitanje. Od kada zna za sebe, svakog
jutra se ponavljala ista procedura.
-Sve je normalno kao i uvek.
Nekome bi sva ta rutina dosadila, ali ne i Adamu.On je dvadesetogodišnjak
savršene fizičke konstitucije i zdravlja, izuzetne inteligencije i po svemu
neobičnog psihološkog profila. Sidni, kao najmlađi doktor psihologije u svojoj
klasi, je bila merodavna za takvu ocenu. Za sve vreme njenog boravka u "ćeliji"
– kako su svi od milja zvali ovu laboratoriju, kod Adama nije primetila
značajniji razvoj emocija. Čak su i njeni brojni pokušaji provokacije ostajali
bez uspeha. Ranije je takva situacija za nju bila frustrirajuća – kakav je ona
vrhunski psiholog kada nije u stanju da izazove emotivnu reakciju kod zdravog
petogodišnjaka. Ubrzo je shvatila da nema svrhe ni da pokušava. Adam je bio
mentalno čvrst kao stena.
-Da li si nešto sanjao? Sećaš li se snova? -Sanjao sam, ali mi treba vremena da protumačim snove.
Znao je da bi bilo opasno ispričati šta je "video".
#
"Ćelija" je na prvi pogled sasvim nalik mnogim istraživačkim ustanovama u
Americi. Prostora dobro osmišljenog za udoban rad i boravak, snabdevena
savremenom opremom... Na drugi pogled sve je bilo neverovatno.
Danas je "ćelija" moderna laboratorija, ali je pre 20 godina bila daleko
ispred svog vremena. Njen tvorac, sada već pokojni pukovnik Vilijem Vajt je bio
čovek koji je zaslužan za to. Čitav projekat je bio vrhunska tajna i to ne u
klasičnom smislu. Za ceo projekat je znalo samo nekoliko ljudi.
#
Pukovnik Vajt nije bio naručito visoko u vojnoj hijerarhiji ali je bio cenjen
svuda gde je radio i zbog svoje izuzetne stručnosti i zbog pravog vojničkog,
čvrstog ali pravičnog karaktera. Što je još važnije, zadužio je ljude koji su
bili na visokim položajima.
Kao svestran naučnik a ne samo mikrobiolog ,što je bio po struci, završio
je za vojsku istraživanja od izuzetne važnosti i zahvaljujući tome mu je
omogućeno samostalno vođenje istraživačkih projekata. Bilo je dovoljno da
obavesti "neke ljude" šta mu je potrebno i to bi dobijao bez ikakvog polaganja
računa. Ovo je bilo krajnje neobično imajući u vidu stroge vojne procedure ali
"ti ljudi" su imali neograničeno poverenje u njega i bili su potpuno sigurni da
neće zloupotrebiti ni sredstva ni samo istraživanje. Normalno, kao i svi ljudi,
bili su radoznali šta to radi i kako napreduje.
Da je zaista poznavao nauku svedoči masa inovacija koje je napravio ne samo
u svojoj struci već i u fizici i hemiji. Ni sam nije znao zašto ali jedan projekat mu je
postao opsesija. Sva ostala istraživanja je napustio i sve vreme je posvetio
konstruisanju inkubatora za razvoj ljudskog embriona. "Ako je pile u stanju da
se razvije u tako prostom i zatvorenom sistemu kao što je jaje, valjda je i
čovek sa svom tehnologijom u stanju da napravi nešto slično." Strpljivo je
usavršavao inkubator rešavajući brojne probleme i kada je postao siguran da je
uređaj gotov, bilo je vreme da se proba. Ovaj put je dobio dodatni zadatak – da
proba sa kloniranjem. "Čelik" je po svemu nalik na svoga oca. Nešto malo krupniji i možda još
čvršćeg karaktera – ako je to uopšte moguće, major Džon Vajt je jedini zadužen
za funkcionisanje "ćelije" i njihova jedina veza sa spoljnim svetom. Nadimak je
dobio u školi ali je ostao i kasnije jer je dovoljno samo da ga vidite i odmah
vam je jasno da pred sobom imate čoveka čelične fizičke i mentalne snage. Prava
je sreća što je izuzetno odgovoran jer bi kao kriminalac bio veliki problem za
društvo. Još kao mali nije trpeo nepravdu pa se dešavalo da se pobije i sa
nekoliko mangupa istovremeno, ali uvek sa dobrim razlogom. Činjenica da je bio u
pravu kao da mu je davala dodatnu snagu i retko bi mu se neko ponovo
suprotstavio.
Majka mu je rano umrla i otac Vilijem preuzima ulogu oba roditelja. Uz
vilijemovu pravičnost i džonovu razumnost stvorili su se uslovi za savršeno
slaganje. Džon je od oca dobio prvoklasno vaspitanje, a pukovnik je koristio
svaki slobodan momenat da utoli džonovu veliku glad za znanjem. Iako je mnogo
toga značajnog uradio za života, Vilijem je bio u pravu kada je u razgovoru sa
prijateljima zaključivao da je Džon njegov najuspešniji projekat.
Diplomirao je kao najbolji u istoriji vojne akademije ( šta bi se drugo i
očekivalo). Na svečanosti povodom završetka akademije ne zna se ko je više bio
ponosan: njegov otac ili njegovi profesori.
Još jedna osobina je "kriva" za njegov nadimak: Džon je čovek čeličnog
zdravlja. Njegov zdravstveni karton je potpuno prazan. Nikada nije išao ni kod
zubara osim na rutinske kontrole. Ovo je njegov otac rano zapazio pa nije
dozvolio čak ni vakcinisanje. Ustvari, nikada ga niko nije čuo ni da kine.
#
Džon je više od 10 minuta posmatrao Adama. Tolike godine su zajedno, pa ipak
još nije mogao da se navikne na njegov izgled. Adam je mršaviji od Džona – skoro
nikakvim fizičkim aktivnostima se nije bavio osim osnovnog vežbanja neophodnog
za pravilan fizički razvoj ali mu je lice isto kao džonovo pre 20 godina. To
nije nikakvo čudo jer im je genetski materijal potpuno isti. Na ovo se Džon
odavno navikao ali adamov izraz lica je ono što ih je sve oduvek fasciniralo.Ovo lice je prosto zračilo nekakvom nezemaljskom blagošću i mirom, uvek, u svakoj
situaciji. Blagost i mir koje čak ni Sidni sa velikom upornošću i svim svojim
znanjem nije uspevala da poremeti.
- Da li ima nešto novo?
Adam je podigao pogled sa ekrana svog računara – Video sam strašne stvari.
Toliko strašne da ni Sidni nisam mogao da pričam.
#
Ne tako daleko od "ćelije" živela je još jedna neobična osoba – profesor Eva
Pjur. Normalno bi bilo da mlada žena izuzetne lepote i inteligencije i veoma
prijatna u društvu ima puno prijatelja oko sebe, ali nije bilo tako. Često bi se
setila prastare izreke "najveće prokletstvo je saznati svoju sudbinu". Ona je
imala lično prokletstvo: kada bi sa nekim pričala, osećala je šta ta osoba
zaista misli. To je bio razlog zašto je izabrala psihijatriju kao životni poziv,
ali i uzrok malog broja prijatelja.
- Mislio sam da ćeš vremenom ući u standardnija istraživanja, ali ti ne
prestaješ da me iznenađuješ. Nemam ništa protiv toga, u stvari ti sama donosiš
više publiciteta nego svi ostali projekti zajedno, ali te molim da mi objasniš o
čemu se ovde radi. Doktor Stiven Morgan, dekan na njenoj katedri, njen mentor i
prijatelj još iz vremena dok je studirala, iako pred penzijom bio je čovek
bezprekorne koncetracije i dedukcije što je presudno u njegovom zanimanju. Blagi
osmeh na njegovom godinama izbrazdanom licu samo je pokazivao koliko je ponosan
na svog omiljenog saradnika.
Od prvog razgovora doktor Morgan je znao da pred sobom ima osobu sa potencijalom
da postigne sve što poželi. Dobro vaspitanje, uvek odmereno ponašanje bilo je
siguran znak da stečeno znanje neće zloupotrebiti. Eva je doktora Morgana uvek
oslovljavala sa "profesore" bez obzira na godine bliske saradnje i bila mu
zahvalna koliko na pomoći i podršci, još više na korektnom odnosu. Nikada je
nije posmatrao kao "parče mesa". - Oduvek me je fascinirala sposobnost bacila besnila da izazove hidrofobiju kod
čoveka. Nešto, što naučnici izbegavaju da nazovu životom, u stanju je da utiče
na postupke kompleksnog i svesnog organizma kao što je čovek. Da je u pitanju
nasumični uticaj, ne bi bilo previše interesantno i moglo bi se gledati kao na
slučajnost. Ali promena u ponašanju je takva čovek ne radi upravo ono što bacilu
ne odgovara. Ovo jeste drastičan primer ali ja mislim da nije jedini, da ima još
mnogo sličnih, mada ne tako očiglednih. Možda čovek, iz oholosti, jednostavno
odbija da prihvati takvu mogućnost. Zaista, kako bi nešto beznačajno, kao što je
virus, moglo uticati na čovekovu svest, na koju je toliko ponosan.
Eva je znala čak i sarkazmom da prenese polet na druge. Zdrav humor joj je,
ipak, bio mnogo bliži – Kad malo bolje razmislim, možda virusi kontrolišu
celokupnu naučnu misao ali na mene, naravno, nemaju uticaj pošto nikada u životu
nisam bila bolesna.
Prekrasan osmeh na evinom licu mogao je da navede čoveka da promeni veru ako bi
ona to tražila. Iako ovo nikada nije koristila kao oružje, volela je da se ljudi oko nje
osećaju prijatno jer bi se tada i sama bolje osećala.
Doktor Morgan pokroviteljski sleže ramenima. Živeo je dovoljno dugo da bi naučio
da ceni prave vrednosti. Biti u društvu ljudi kao što je Eva je božiji
blagoslov, nešto što novac ne može zameniti. Svaki put, kada bi se vratio sa
posla, pomislio bi kako bi rado menjao mesec dana sumornog života u svojoj
ogromnoj, luksuznoj i basnoslovno skupoj kućerini za jedan ovakav razgovor.
– Nadam se da ti je jasno u kakav se posao upuštaš. Imaćeš protiv sebe ne samo
prirodu, već i naučnu javnost. Ostaje mi samo da ti poželim puno sreće i
strpljenja. Jedino mi je žao što imam puno godina pa nisam siguran da ću
doživeti kraj ovog projekta.
#
Svako veče oko 10 sati Džon je silazio u "ćeliju". Retke su bile prilike kada je
iz bilo kog razloga propuštao tu obavezu i zadovoljstvo. Sve je počelo kao vrlo
interesantan projekat da bi vremenom preraslo u mnogo više od toga. Osećao je da
će ovo što se događa u „ćeliji“ imati velikog uticaja na čovečanstvo. Da li zbog
važnosti projekta ili zbog nemogućnosti da u potpunosti objasni šta se to
događa, boravak u "ćeliji" mu je postao osnovni razlog življenja. Nikakvih
drugih planova nije imao. Društveni život je održavao samo toliko da ne izazove
sumnju. Proceduru za ulazak u "ćeliju" je osmislio pukovnik Vilijem. Njegov zahtev u
konačnoj varijanti je bio potpuna sterilizacija svega što ulazi, od hrane do
odeće, instrumenata...Jedino je Džon ulazio u "ćeliju" i pri tom prolazio
rigorozan proces dezinfekcije: promena odela, specijalno kupanje i boravak od 30
minuta u posebnoj, dezinfekcionoj atmosferi radi što potpunijeg uklanjanja
mikroorganizama iz disajnih puteva. Ni to ne bi bilo dovoljno za Vilijema da
Džon nije imao neverovatan imuni sistem. Vilijemu je bilo teško da odluči da ne
ulazi u "ćeliju", jer iako je imao video vezu, to ipak nije isto kao da je bio
lično prisutan.
U početku je Džonu bila teška ova procedura. Zbog mnogo obaveza svaki sekund
je bio dragocen a on bi gubio po pola sata dnevno. Po adamovom rođenju je
shvatio koliko je to zaista neophodno. Ubrzo je zaključio da je ovo vreme jedini
period u toku dana koji može da posveti samo sebi – da razmisli na miru o svemu,
da meditira...
- Do sada si "video" samo slike, događaje od po par sekundi.
- Ni sada to nije bilo naručito dugo. Ali je bilo užasno. Takvo zverstvo,
takvo bezumlje do sada nije zapamćeno.
Bez obzira na očiglednu ozbiljnost situacije adamovo lice je i dalje odisalo
potpunim mirom. Predviđanje događaja je nešto što mu se u zadnje vreme sve češće
dešavalo. U početku su to bile slike koje bi sanjao, da bi ih posle nekog
vremena video i budan. Čak i da mu nije unapred prepričao događaje, Džon bi mu
verovao jer Adam jednostavno nije umeo da izmišlja.
-Da li će to biti teroristički napad ili nešto slično?
- Problem i jeste što nisam uočio nikakvu logiku i što će se dešavati na
velikom prostoru. #
Boravak u prašumama Amazonije na poslednjem istraživanju je učvrstio stav
kod Eve da civilizovanjem ljudi gube iskonske instikte. Prava solidarnost koja
vlada u zajednicama izolovanim od civilizacije potiče od prepoznavanja i
učestvovanja u tuđim osećanjima. Toga kod savremenog čoveka nema. Zato je hladan
i zatvoren jer zna samo za svoja osećanja, a sve što je drugačije ga plaši.
- Brže ću dobiti pomoć u džungli nego na ulicama Njujorka – bilo je prvo što je
rekla doktoru Morganu po povratku.
Osnovni razlog njenog odlaska u džunglu bilo je proučavanje lečenja urođenika.
Iako je komunikacija sa civilizacijom bila sve veća, urođenici nisu obolevali od
zaraznih bolesti koliko bi se moglo očekivati. Doduše, bilo je plemena koja su
prihvatila doktore ali nisu bili zdraviji od onih koji su se lečili na
tradicionalan način. Eva je izabrala pleme koje je bilo poznato po zdravlju,
toliko poznato da su na lečenje dolazili i ljudi iz civilizacije ali na njih
ovakvo lečenje nije imalo uticaja.
Nakon tri meseca boravka u džungli i prisustvovanja mnogobrojnim isceliteljskim
obredima, Eva je dobila jasan odgovor na osnovno pitanje ove ekspedicije.
Predpostavka sa kojom je pošla u džunglu, da šaman leči lekovitim biljem a da je
sam obred samo mistifikacija, pokazala se kao netačna. Ovaj šaman je lečio
isključivo sugestijom. Kako je moguće da svoje saplemenike u potpunosti izleči a
da ima tako loše rezultate kod ljudi iz grada? Šaman je jednostavno odgovorio
- Ja ljude ne lečim, oni to rade sami. Ja im samo pomažem.
#
Pukovnik Vajt je dobio sva potrebna sredstva i svu podršku da započne sa
projektom. Bolnicu vojne baze u kojoj je radio je proširio tako da se nadzemni
deo koristio kao stacionar, dok je laboratorija izgrađena pod zemljom u strogoj
tajnosti. Najteže je bilo ne privući ničiju pažnju pri kopanju prolaza za ulaz u
laboratoriju. Napravljena su dva ulaza. Jedan ulaz je bio u vilijemovoj kući, koja
je u neposrednoj blizini stacionara, a drugi u supermarketu van baze koji je
izgrađen isključivo kao maska za ovu tajnu namenu. Ovaj drugi ulaz je služio za snabdevanje koje je vodio vilijemov drug iz detinjstva, jedan od retkih ljudi
kojima je mogao toliko verovati ( danas njegov sin vodi ovaj posao ). Čak ni
ventilacija, ni ostale instalacije nisu postavljene kroz stacionar već su
dovedene iz vilijemove kuće. Pukovnik se vodio principom da opreza nikada nije
previše.
Laboratorija je brzo izgrađena, napravio je 20 inkubatora za slučaj da se
pojave nepredviđeni problemi koji bi mogli odneti mnogo vremena i sada je još
samo tim bio potreban. Kako je ceo projekat bio tajna, tako je i tim morao biti
što manji. Bilo je poželjno da ljudi iz tima nemaju blisku rodbinu sa kojom
imaju redovne kontakte. Osim Džona, čije se prisustvo podrazumevalo, i
vilijemovog druga preko koga je snabdevanje uveliko funkcionisalo, bio je
potreban i lekar. Ko bi bio bolji za taj posao od vilijemovog dugogodišnjeg
kućnog prijatelja, penzionisanog pukovnika Majkla Gudmena lekara opšte prakse.
Osim što je bio dobar stručnjak sa velikim iskustvom i što je pratio sva
dešavanja vezana za medicinu, kao čovek od poverenja bio je upoznat sa projektom
od početka. I ne samo što je bio upoznat, već je pomogao pri rešavanju nekih
značajnih problema u funkcionisanju inkubatora. Nije imao veliku rodbinu. Žena
mu je umrla i nije se ponovo ženio, nije imao dece, imao je samo brata Džordža
sa kojim je imao skoro svakodnevne kontakte. Njih dvojica su bar jednom mesečno
odlazili u ribolov a bilo je situacija da po 3-4 vikenda za redom budu u
ribolovu, posebno kada bi Majklu to posao dozvolio i naravno kada bi riba dobro
radila. Od kada je otišao u penziju, Majklu su Džordž i Vilijem bili praktično
ceo svet. Kada je i Džordž prihvatio da učestvuje u projektu kao kuvar i za
ostale poslove održavanja kao da je velika slagalica sklopljena i posao je mogao
da počne.
#
Prema marfijevom zakonu kada posao počne dobro za očekivati je da nešto krene
naopako. Pukovnik Majkl je pročitao svu literaturu o kloniranju, obišao više
instituta koji su se bavili sličnim istraživanjima, video uživo kako to oni rade
i sa kakvim se problemima sreću i bio je spreman da i sam započne takav posao. Svi su bili zadovoljni rezultatima. Oplodnja je urađena odlično, razvoj
embriona je bio normalan a inkubatori su radili savršeno. Svih 20 embriona su
bili potpun uspeh. A onda, šezdeset šestog dana od začeća, jedan fetus je dobio
visoku temperaturu. Sve je ukazivalo na infekciju ali to nije bilo moguće jer je
rađeno u sterilnim uslovima. Posle šest dana je podlegao visokoj temperaturi.
Jedan po jedad fetus je doživljavao istu sudbinu i zadnji je podlegao u šestom
mesecu. Svi su bili strašno razočarani. Nije im toliko teško pao neuspeh koliko
ih je zabrinjavalo to što nisu mogli ni da predpostave zbog čega se to dogodilo.
Ponovili su ceo postupak i dobili iste rezultate.
Projekat je zvanično bio gotov. Ljudi koji su bili pokrovitelji projekta i
jedini van vilijemovog tima koji su bili upoznati sa istraživanjem su zajednički
zaključili da nema svrhe nastaviti sa pokušajima. Da li je to prst sudbine ali
sva trojica su doživeli nesreće u roku od nedelju dana. Dvojica su poginuli u
saobraćajnim nesrećama a treći je umro od moždanog udara. Sada je Vilijem
ostao sa laboratorijom za koju niko, osim njegovog tima, nije znao, sa
sredstvima za višedecenijski rad i sa idejom koja je možda mogla da reši
problem.
#
Jednoglasno su odlučili da nastave projekat, ovaj put sa ograničenjem koje
je sam Vilijem postavio. Da ne bi zapali u beskonačan niz pokušaja moraće da
dobro razmisle o svim problemima i da pokušaju još samo jednom – sa jednim
embrionom. Ideja je bila da se problem reši ekstremnom dezinfekcijom. Ta
dezinfekcija nije obuhvatala samo inkubator već i kompletnu laboratoriju i ljude
u njoj. Ovo je bila teška odluka jer je zahtevala velika odricanja od svih.
Odlučeno je da samo jedan od njih bude veza sa svetom a da ostali ne izlaze iz
laboratorije do kraja projekta ( doduše niko nije ni pomislio da će projekat tako dugo
trajati ). Zbog izuzetnog imunog sistema i da ne bi izazvao sumnju u bazi izbor
je bez ikakve sumnje pao na Džona, ali je svaki ulazak podrazumevao polusatnu
dezinfekciju. Vilijem je teška srca odlučio da napusti laboratoriju jer je morao da se pojavljuje u bazi a nije želeo da rizikuje da svojim ulaskom unese bilo
šta što bi bilo opasno po embrion. On je morao da se zadovolji audio – video
vezom kao jedinom direktnom vezom. Majklu i Džordžu je ipak bilo najteže. Oni su
morali da se obavežu na ostanak u laboratoriji ma koliko dugo projekat
trajao. Još teža je bila dezinfekcija u komori koja je trajala sedam dana, sedam
dugih dana u malom prostoru i sa mineralno – vitaminskim tabletama i malo
prokuvane vode koje su poneli sa sobom.
Ipak, kritični deo vilijemovog plana je bila ćelija koja se klonira. Dobro je
znao da nju ne može da "očisti". Ako bi sve osim DNK sterilisao, opet bi
postojala šansa da ostanu virusi koji su ugrađeni u samu DNK i tu pomoći nije
bilo. Još jednom se uzdajući u džonov izuzetni imuni sistem pretpostavio je da
je njegov genetski materijal dovoljno čist za ovaj poduhvat. Bio je u pravu.
#
– Trebalo je da pođete sa nama. O ovome bi se mogla napisati gomila knjiga.
Doktor Morgan je sa osmehom gledao Evu – Svima nam je dato vreme za određene
poduhvate. Moje vreme "Indijana Džonsa" je već davno prošlo.
- Nemojte tako doktore. Vi niste stari za ovakve ekspedicije: možda za Mont
Everest. Ne treba da vam pričam kakav danas konfor imamo na terenu. Uostalom, vi
lično ste odobrili ta sredstva.
Osmeh na licu doktora Morgana je sve više rastao. „Ništa ne može da zameni
mladost. Džaba farmacija, džaba vežbanje“. – Nisam mislio na fizička
ograničenja. Entuzijazam, polet, to mi nedostaje. Ali ti to znaš. Neizmerno sam
ti zahvalan što si me, bar za trenutak, vratila u to doba.
Doktor je kratko vreme lebdeo među oživelim likovima i događajima svoje
mladosti. Eva nije htela da ga prekida. - Sada mi pričaj šta je to toliko
neobično – reče doktor dok su boje prošlosti već bledele. Naš veliki problem je neprihvatanje teorija bez čvrstih dokaza. Naravno, ovo
nam pomaže da izbegnemo gomilu pogrešnih predpostavki, ali kada se nađemo pred
nečim što osećamo a ne možemo da objasnimo, ruke su nam vezane. Civilizovani
čovek veruje samo u ono što vidi. Više ne veruje čak ni u religiju svojih
predaka. Zato šaman ne može da mu pomogne. Na sreću, ovi urođenici nemaju takvih
problema. Svojim očima sam videla da šaman izleči čoveka od žutice jednim
tretmanom. Kako to objasniti?
Doktor je znao za njenu specijalnu intuiciju – Kako "osećaš" tog šamana?
- Šamani su većinom obični šarlatani i donose više štete nego koristi. Ovaj
čovek je nešto posebno. Kod njega osećam beskonačni mir i dobrotu. I još nešto:
kada me dodirne izgubim osećaj sopstvene težine, prolaska vremena... Vidim gde
se nalazim ali se osećam kao da lebdim u nekom potpuno drugačijem svetu.
Doktor blago klimnu glavom – Na početku sam mislio da je projekat interesantan
a sada sam siguran da si na tragu nečega što može izbaciti iz upotrebe mnoge
udžbenike psihijatrije. Imaš moju bezrezervnu podršku.
#
- Dokle unatrag dopire tvoje sećanje? Šta je prvo čega se sećaš?
Adam se u komunikaciji sa drugima postavljao ravnopravno iako su svi bili
dosta stariji. Tako je oduvek radio. To nikome nije smetalo jer su ga tako i
naučili. U stvari, imali su osećaj da bi se isto tako ponašao i da ga nisu tome
učili.
- Prvo čega se sećam je Sidni. Ne znam šta je radila, ali se sećam njenog
lica iza vizira skafandera.
"Sažeto i jasno" pomisli Džon. Adam nije govorio ni više ni manje nego što je
potrebno.
- Do sada smo veoma racionalno koristili vreme jer je imalo mnogo toga da
naučiš. Džon je razmišljao o tome kako je za ovih dvadeset godina spavao u proseku po tri do četiri sata dnevno i to mu je bilo dovoljno. Adam je ostajao
budan i po nekoliko dana, a kada bi spavao bilo bi to po sat, dva najviše.
- Nismo ti do sada pričali o tvom poreklu. Mislim da je to potrebno.
Sidni snažno steže Džona za ruku. Ovo im je bio prvi fizički kontakt.
Ona se u njega zaljubila još od prvog susreta. Lep, pametan, pažljiv, dobar
sportista, u svemu najbolji u školi. Ni sama nije znala šta je to čime ju je
najviše privlačio. Trudila se da mu bude što više u blizini. Od njega nije
dobila željenu reakciju. Mislila je da nije dovoljno lepa, pa se sama udaljila
da ga nekim pogrešnim postupkom ne bi zauvek oterala. Kasnije, na studijama, je
shvatila da je odabrala psihologiju zbog potrebe da razume zašto je nije
primetio.
Kada ju je pozvao da rade zajedno, nije razmišljala ni trenutak. Da budu
zajedno – to je ostvarenje njenog sna. Uopšte nije bilo bitno šta mora da žrtvuje.
Projekat je bio interesantniji nego što je mogla da zamisli. Naime, bili su
joj poznati samo uslovi rada kada se obavezivala. Adam je već imao tri meseca
kada je došla u "ćeliju". Niko nije razmišljao o potrebi za ovakvom vrstom
saradnika dok nisu shvatili da će Adam zaista da preživi. Njen dolazak je bio
logičan jer je vrhunski stručnjak i što je još važnije Džon je znao da može da
joj veruje.
Sidni je unela vedrinu u "ćeliju". Dala je ime Adamu (do tada su ga zvali
"klon" ). Dala je ime i "ćeliji" što je sa oduševljenjem prihvaćeno. Unela je
dodatni polet u projekat. Sve se odvijalo bolje nego što su mogli da zamisle.
Adam ne samo da je opstao do rođenja, nego se i dalje razvijao potpuno normalno.
Postojala je velika zebnja da nešto ne krene naopako sada kada su konačno uspeli.
Iz iskustva su znali da je to uvek moguće. Do sidninog dolaska su znali da su
uradili nešto što će promeniti svet ( koliko – to nisu mogli ni da zamisle).
Sidni je odmah po dolasku preuzela brigu o Adamu. Ona ga je hranila,
presvlačila, kupala... Adam je lepo jeo, puno spavao i sve je radio u određeno
vreme. I nikada nije plakao. Rekli su joj da ni pre njenog dolaska nije
zaplakao. Ona je bila zahvalna zbog svega toga jer je za svaki ulazak u adamovu
prostoriju morala da navlači skafander i da prolazi kroz proces dezinfekcije.
Majke imaju težak zadatak dok odgajaju dete u normalnim uslovima. Zahvaljujući
adamovom specijalnom ponašanju Sidni je i pored procedure za ulazak kod Adama
imala dovoljno vremena da se odmori.
To specijalno ponašanje je za Sidni postalo preveliki teret. Kod nekih ljudi
se ponekad može primetiti mir zen sveštenika, kod drugih izraz lica božanske
blagosti, kod trećih neverovatna sposobnost učenja i povezivanja naizgled
nespojivih činjenica. Kod Adama je sve ovo STALNO bilo prisutno.
Ovo je njen zadnji test za Adama koji će joj pokazati da li njen dalji
boravak ovde ima ikakve svrhe. Kao i obično, Adam nije ništa pitao. Znao je da
će oni sami reći to što su hteli.
- Ti znaš koliko su važna naučna istraživanja. Sidni se trudila da ga
pripremi za ovako važan razgovor baš kao što je naučila na fakultetu ali je
odmah shvatila da greši. Za Adama je prazna priča bila gubitak vremena i zato je
najviše voleo da priča sa Džonom. Ona je to sad jasno osetila.
- Ti si, za sada, jedini humani klon. Možda je negde i pokušano kloniranje,
ali sam sasvim sigurna da nisu postignuti ovakvi rezultati.
- Da li je od Džona uzeta matična ćelija?
Sidni je zanemela. Svašta je doživela od Adama, ali je ovo bilo neobjašnjivo.
Osnovno na čemu je insistirala od samog dolaska je da se Adamu ne otkrije
njegovo poreklo. Plašila se da bi to moglo negativno uticati na razvoj njegovih
emocija. Bila je sigurna da su se svi pridržavali ovog zahteva. Iz istog razloga
u adamovoj prostoriji nema ogledala. Jedine reflektujuće površine su ekrani
televizora i monitora računara, ali zbog specijalnog osvetljenja na njima nije
mogao jasno da vidi svoj lik.
I Džon se zbunio – kako znaš?
- Sa tobom imam specijalnu komunikaciju. Jednostavno osećam kako razmišljaš i
često znam šta ćeš reći pre nego što to izgovoriš. Mislim da i ti osećaš nešto
slično.
Opet bez emocija, bez ikakve reakcije tipične za normalne ljude. „Da li je
Adam zaista ljudsko biće?" Polako se u sidnino srce uvlačila panika. "Da Adam
nije hibrid čoveka i vanzemaljskog živata? U krajnjoj liniji ja nisam ovde od
početka tako da nisam svedok adamovog nastanka." Znala je da više ne može da ostane u "ćeliji". – Ne osećam se dobro, moram
odmah da legnem.
Džon je prvi progovorio kada je Sidni ušla u svoju sobu – Zadnjih dana je
postala depresivna.
- Sidni je depresivna više od godine dana.
- Nemoguće da ja to nisam primetio.
Adam je oduvek voleo da priča sa Džonom jer je bio siguran da ga on razume
bez obzira o čemu bi pričali. Ostali su imali puno oblasti u kojima nisu mogli
da ga prate. – Ona je imala puno posla dok sam bio mali, kasnije je dosta
vremena posvetila mom obrazovanju. Kada me je naučila svemu što je znala nije
više mogla korisno da utroši vreme i počela je da vene. Donekle joj je pomoglo
preuzimanje džordžovih poslova posle njegove smrti ali joj ni to više nije
dovoljno.
Davno je prošlo vreme kada je Adam bio samo učenik. Sada je Džon sve češće
bio u toj ulozi i to mu nije smetalo. Siguran je da je Adam u pravu iako to sam
nije osetio. – Kako si uspeo da razviješ takav senzibilitet u kontaktu sa samo
četiri osobe?
- Jednostavno znam. Dugo vremena smo zajedno i dobro sam vas upoznao, a
koristim i neke trikove.
- Kakve trikove?
- Znaš da životinje mogu da osete raspoloženje. To mogu i mala deca. Ni
životinje ni mala deca ne razumeju razgovor i zato obraćaju pažnju na govor tela
koji je jasniji nego bilo koji jezik. Zato kada hoću da znam kakav je neko i
kako se oseća samo ga posmatram i ne slušam šta priča. Tada ti se otvara potpuno
nov svet. Ovo sam proveravao sa televizijom – isključim ton da bih nekoga video
u pravom svetlu. Zaista je fascinantno šta se sve govorom može postići – i
načinom i sadržajem.
Slušajući ga Džon se setio oduševljenja koje je osetio učeći nove stvari i
posebno, samostalno dolazeći do odgovora na pitanja o kojima je duže vreme
razmišljao. Život će sada da bude sve interesantniji. – Kako ćemo da pomognemo
Sidni?
Adam malo zastade. Lako je dati odgovor kada su u pitanju činjenice. Obično
naizgled laka pitanja mogu imati više odgovora i mora se dobro razmisliti pre
nego što se donese konačni stav. – Trenutno jedini sidnin posao je da održava
"ćeliju" i da spremi hranu za sebe i Majkla, a ni on sam nema šta da radi. Do sada nisam bio bolestan i verovatno neću ni biti bar do četrdesete godine.
Mislim da je došlo vreme da ih oslobodiš dužnosti.
#
Što je projekat duže trajao, to se više novih pitanja javljalo. Kao da je za
svaki odgovor cena bila pet novih pitanja. To nije zabrinjavalo Evu jer je svaki
odgovor bio neprocenjive vrednosti.
Statistički je uspela da dokaže uticaj patogenih mikrooganizama na ponašanje
čoveka, pri čemu je uticaj bio jači što je mikroorganizam bio prostiji. Broj
ubistava, samoubistava, pljački, silovanja i svih drugih destruktivnih i
samodestruktivnih oblika ponašanja uz prisustvo virusnog oboljenja kod počinioca
je bio mnogo veći nego što je statistika predviđala. Obzirom da je do ovih
rezultata došla proučavajući samo najnovije zločine gde je ispitivanje prisustva
virusa kod zločinaca obavljano na njenu molbu, svi stariji zločini su za njeno
istraživanje bili neupotrebljivi. Ali, zahvaljujući vedrom duhu i prijatnoj
komunikativnosti, uspela je da dobije pomoć sa raznih strana, čak i iz drugih
država. Osnovala je i forum na internetu da bi imala što više informacija i
mišljenja na ovu temu. Sada je bilo samo pitanje vremena kada će upoznati Džona.
#
Do treće godine Adam je po inteligenciji bio sasvim prosečno dete. Ovo su
pokazivali testovi koje je radio jednom mesečno. Posle treće godine koeficient
inteligencije mu raste. Krajem desete godine koeficient dostiže maksimalne
vrednosti i više nije meren – zašto proveravati nešto tako očigledno? U početku su svi bili zaduženi za adamovo obrazovanje, ali već sa šesnaest
godina je znao sve čemu su mogli da ga nauče. Tada je nastavio da uči samostalno
– uglavnom da prati najnovija dešavanja u nauci preko interneta. Ipak, ponekad
bi bilo potrebno iskustvo i tada bi se obraćao Džonu za pomoć. Poslednjih godinu
dana se bavio isključivo religijom, okultizmom i nadprirodnim pojavama. Na
džonovo pitanje zašto ga baš ovo toliko interesuje, odgovorio je: "Nauku sam
dovoljno upoznao. Čak i nadprirodne pojave su većinom logički objašnjive samo
što do sada nije otkriven njihov princip delovanja. Prenos misli na daljinu,
pomeranje stvari snagom misli – sve je to manifestacija energije koju do danas
nismo dovoljno upoznali. Kada bi se masa jednag čoveka pretvorila u energiju, ta
energija bi bila dovoljna ne samo da se pomeri planina već da se uništi cela
planeta. Zato sam siguran da čovek može mnogo više od pomeranja čaše po stolu
pomoću mentalne snage. Ono što ne mogu da objasnim su pitanja koja prate čoveka
od davnina a uglavnom su vezana za oblasti koje si pomenuo. U jedno od pitanja
bi trebalo da se i ti uključiš. Postoji istraživanje koje je usko vezano sa ovim
našim. Već neko vreme sam u kontaktu sa tom profesorkom i ona sada insistira da
se vidimo. Pošto je to iz objektivnih razloga nemoguće, bilo bi dobro da je ti
posetiš. Sačuvao sam svu našu prepisku za svaki slučaj. Na dobrom je tragu ali
mislim da ni sama nije svesna dubine pitanja na koje traži odgovor" .
#
"Nisam ga ovako zamišljala" pomisli Eva gledajući Džona kako prilazi staklenim
vratima njene kancelarije. Pošto ga je sekretarica najavila, jedva je čekala da
ga upozna. Od njega nije dobila nikakve odgovore ali je iz pitanja zaključila da
je ovaj čovek proveo puno vremena razmišljajući o istim problemima koji su i nju
zanimali. Neka pitanja su je uputila na potpuno novu oblast za proučavanje. Zato
je očekivala čoveka u godinama, verovatno nekog profesora ili doktora, verovatno
u penziji... Da je razmišljala ko bi to mogao biti, vojno lice srednjih godina
bi sasvim sigurno bilo pri kraju liste. - Veoma mi je drago da vas upoznam... Džonu je bilo neprijatno jer nije bio
onaj koga je Eva očekivala. Učesnici na forumu su koristili pseudonime tako da
je iznošenje mišljenja teklo sasvim slobodno, bez straha od neprijatnih kritika
u profesionalnom životu učesnika i zato Eva nije znala ko je "Adam".
"Ovaj čovek nešto krije" bila je prva evina misao.
Džon se sve neprijatnije osećao. – Moram da se izvinim u adamovo ime jer je
objektivno sprečen da lično dođe. Međutim, pošto vrlo blisko sarađujemo, potpuno
sam upućen u vašu dosadašnju komunikaciju i adamova razmišljanja o ovoj temi.
- To mnoge stvari objašnjava. Ova iskrena misao joj je "pobegla" jer je
shvatila da Džon ništa ne krije iz zle namere. Još uvek je osećala da nešto
krije ali joj to nije smetalo. U stvari, bilo joj je veoma prijatno u njegovom
prisustvu.
Džon je odmah shvatio zašto je Eva tako reagovala. Gotovo se nasmejao
kada je zamislio njenu reakciju da se stvarno Adam pojavio. – Moram da se
izvinim i u svoje ime jer ne mogu potpuno slobodno da pričam kako sam došao do
ovih saznanja o kojima ću pričati.
- Ja osećam da nije u pitanju vojna tajna, već se plašite za adamovu bezbednost.
Džona je bilo sve teže iznenaditi. Uz Adama su mnoge "paranormalne" stvari
postajale sve normalnije. "Adam je bio potpuno u pravu kada je ocenio ovu
profesorku kao izuzetnu". - Sada moramo biti oprezni i zbog naše bezbednosti.
Eva je osećala sve veće simpatije prema ovom čoveku.
#
Ubrzo su se Džon i Eva gotovo svakodnevno sastajali. To nikome nije izgledalo
neobično jer su ih svi gledali kao logičan par. Ipak, niko nije znao da su ti
sastanci bili poslovne prirode. Čak ni doktor Morgan nije bio upućen u suštinu
njihove veze. Džon je osećao ( što je i Adam potvrdio ) da je Eva osoba od apsolutnog
poverenja tako da ona postaje jedina van "ćelije" koja je upoznata sa njihovim
radom. Tolika količina novih činjenica ju je primorala da uključi u razmatranje
i one oblasti nauke za koje, na početku projekta, nije ni sanjala da su u vezi.
Iako se često viđala sa Džonom i još češće komunićirala sa Adamom i uspela da
sklopi skoro sve kockice, jedan deo priče joj je uporno izmicao: izgleda da je
virusima destrukcija jedina svrha postojanja. U prirodi se sve događa po nekoj
logici. Ali nije logično da se nešto, što poseduje neku vrstu sposobnosti da
utiče na okolinu, ponaša isključivo destruktivno ( nažalost, ljudi su primer
koji gotovo da opovrgava ovu tezu ). Kao da je odgovor bio svuda oko nje a da
ona nije umela da ga prepozna. Kao da je svakim udahom bila bliže rešenju ali je
i dalje nešto nedostajalo. Nešto, što ovozemaljskom logikom nije uspevala da
objasni.
#
Džon je na svoja pleća preuzeo veliko breme. Posle smrti svoga oca postao je
nosilac projekta. Sada će ostati potpuno sam pošto je odlučio da Majkla i Sidni
oslobodi dužnosti. Iako se oni nikada nisu žalili, nije sa njima čak ni pričao o
ovome, ipak je znao da čeznu za izlaskom iz "ćelije". Posebno u zadnje vreme
kada su počeli da se osećaju nepotrebnim. Džon im je već spremio dokumenta i
mogli su odmah da počnu sa novim životom. Još ranije se diskretno interesovao
kako bi voleli da žive da nisu na ovom projektu. Za Majkla je bilo lako. On želi
da živi bilo gde na obali toplog mora. U stvari, najviše se uželeo sunca,
prirode i posebno ribolova. U šali je pričao da bi bilo dobro da ima po kuću na
obe hemisfere pa da uvek živi tamo gde je leto. Sidni želi da radi na
univerzitetu. Pored Adama je počela da se oseća u tolikoj meri inferiorno da se
pitala da li je stvarno zaslužila doktorat. Džon zna da će najteže da joj bude
da ne priča o izvanrednim otkrićima sa ovog projekta. U komori za dezinfekciju više nije meditirao. Nije mogao da se oslobodi
bezbrojnih misli koje su mu pritiskale dušu. To što će ostati sam sa Adamom ga
nije previše zabrinjavalo. Adam ima zalihe za više meseci samostalnog života a
za vanredne situacije može da traži pomoć telefonom ili preko interneta. I u
slučaju da se Džonu nešto dogodi projekat je mogao da se nastavi. Ipak, Džona je
sada mučilo mnogo potencijalnih problema koje nije mogao precizno da definiše.
Adama je u početku doživljavao kao projekat, kasnije ga je prihvatio kao brata a
sada ga oseća kao deo sopstvenog bića. I oseća da se menja. Počeo je da sanja
događaje koji bi se obistinili. Sanjao je događaje koji se još uvek nisu
odigrali, ali su veoma zabrinjavajući. Samo Džonu je pričao o ovome. Sada je u
stanju da pomera stvari snagom misli ali i dalje ne zna kako to uspeva. Ranije
se bavio naukom i sve je lako pamtio i prihvatao. Sada ima milion pitanja na
koja nema odgovor.
#
U momentu kada je Džon saopštio Majklu i Sidni da je došlo vreme da napuste
"ćeliju" oglasio se alarm. Adam je na sebi nosio senzore koji su pratili njegove
životne funkcije. U početku su rezultate kontrolisali vrlo često, pa sve ređe i
kako su rezultati bili uvek u istom ciklusu, od kontrole se odustalo. Ostao je
samo alarm. Kroz staklo su mogli da vide adamovo nepomično telo. Senzori su
pokazivali potpuni prekid životnih funkcija posle savršenog rada – nikakve
prelazne faze nije bilo. Majkla je uhvatila panika – Brzo, moramo ući da počnemo
sa reanimacijom. Nemamo vremena ni za zaštitna odela. Isto je i Sidni mislila. I
Džon je slično pomislio, ali samo na trenutak. Shvatio je da je ovo što se
dogodilo krajnje neobično, kao i sve što se sa Adamom događalo u zadnje vreme.
Majkl i Sidni nisu znali ništa o adamovim novim nadprirodnim mogućnostima.
- Nećemo ulaziti unutra.
Majkl je bio zaprepašten – Ne misliš valjda da ga samo tako ostavimo da umre.
To bi bilo okrutno čak i prema životinji ako bi već mogli da joj pomognemo. - Ne shvataš, ja mislim da ne možemo da mu pomognemo. Ovo što se događa nema
neki očevidan razlog i mislim da je uzrok mnogo dublji. Džonu je bilo stalo da
Majkl i Sidni što pre napuste "ćeliju". – Znaš da Adama volim više od svega, ali
mi tu više ništa ne možemo. Ako je potrebno upotrebiću i silu. Projekat još
traje i neću dovoliti kontaminaciju adamove prostorije ni po koju cenu. Mislim
da bi trebalo da nastavimo po planu: ti i Sidni ćete otići na dogovorena mesta i
za sada ćete ćutati o projektu. Ja ću vam se javiti za par meseci dok uradim
neke analize i dok pripremim dokumentaciju pa ćemo zajedno da obavestimo javnost
o postignutim rezultatima.
Džon je bio vrlo ubedljiv. Iako su bili u šoku zbog adamove smrti pomisao na
vraćanje normalnom životu delovala je na Majkla i Sidni kao droga. Već su se
pomirili sa dobroviljnom izolacijom, ali naglo probuđena želja bila je jača od
svega. Razočarani džonovim agresivnim stavom koji im je samo pomogao da lakše
donesu odluku, bez reči su napustili "ćeliju".
#
Konačno sam. Džon je morao što pre da proveri svoje sumnje. Ružno se osećao
zbog ovoga što je uradio Sidni i Majklu, ali bilo je neophodno. Brzo je
isključio sva svetla u "ćeliji" i u potpunom mraku došao do stakla koje je
odvajalo adamov prostor od ostatka laboratorije. Video je blagu plavičastu
svetlost kako okružuje adamovo telo. Sada je Eva bila jedina koja bi mu mogla
pomoći. BUDUĆNOST
- "Džoni."
Ledeni žmarci, osećaj koji do tada nije iskusio. Svaka dlaka na vratu mu se
nakostrešila kao kod divlje životinje pred nekom opasnosti koje nije potpuno
svesna, koju ne vidi već je samo oseća. Tako ga je samo majka zvala. Ali nije to
ono što ga je tako preseklo. Nije ni to što je glas adamov. Još jednom pomisli
kako je neobično sve što je povezano sa Adamom. Mnoge stvari je i sam predvideo,
čak je bio siguran i u njegovo vaskrsenje, ali na ovo nije bio spreman. Jasan
glas koga je čuo nije dolazio spolja. Čuo ga je u svojoj glavi i to je bilo
zaista zastrašujuće.
-"Nemoj da se plašiš Džoni. Ti si ovo očekivao."
- Jesam, ali ne baš na ovaj način.
-"Nema potrebe da pričaš."
- To mi je jasno, ali takva zbrka mi vlada u glavi da ni sam trenutno na znam
o čemu mislim. Lakše ću definisati misao ako je izgovorim.
Toliko toga se dešavalo zadnjih dana. Nije nikakvo čudo što je čak i neko kao
Džon tako uzdrman. On je znao da dolazi neko novo doba. Sve što je Adam radio
pred svoju "smrt" samo mu je pokazalo koliko je u pravu, ali ono što se dešavalo
napolju nije mogao da objasni. Pretpostavljao je da ima nekakve veze sa Adamom
jer je malo verovatno da se dva takva događaja slučajno dešavaju istovremeno.
- Da li bi mogao da se vratiš u svoje telo? Ovako mi je vrlo neprijatno.
-" Zamisli da urođenika, koji je živeo go, obuku u tesno odelo i još mu za
svaku ruku i nogu pričvrste po kameni blok. Takav je osećaj vratiti se u telo.
Osim toga, sve će biti drugačije. Ti si sa razlogom ostao u "ćeliji"."
- To mi zvuči kao da sam ostao po nekom, meni nepoznatom zadatku. I šta se
ovo, do đavola, dešava napolju?
Džon nikada nije psovao. Psovke su u njegovom rečniku egzotične reči, ali
sada sasvim primerene situaciji. Prvi put u životu se osetio nemoćnim da utiče
na događaje oko sebe i što je još gore uopšte nije shvatao šta se događa. Eva se polako budila. Pravo je čudo kako je uspela živa da dođe do "ćelije".
Posle gotovo dva dana bezuspešnih pokušaja da se objasne dešavanja u "ćeliji" i
van nje, oboje su bili iscrpljeni do krajnjih granica. Pre bi se moglo reći da
su se onesvestili nego da su zaspali. Sada je čula Džona kako je tiho doziva.
- Vreme je za buđenje. Neću sam da budem svedok najvećeg događaja u istoriji
čovečanstva ( a u sebi je pomislio "čini mi se da smo mi jedini preostali od tog
čovečanstva").
#
U petak je Adam "umro". Gotovo istovremeno su zaratile sve zemlje koje su
imale bilo kakve nesuglasice. Na celoj planeti. Sve se to moglo gledati uživo na
svim TV kanalima. Par sati kasnije to nisu bili ratovi, to je bila borba do
istrebljenja. Vojnici se nisu krili pred neprijateljskom vatrom, bez ikakvog
straha su išli napred i pucali, ne retko i na saborce. U gradovima je sav
saobraćaj zamro, na ulicama su bili samo pljačkaši, policija i oni koji su
pucali i na jedne i na druge. Novinari su sasvim slobodno silazili među ljude
koji su pucali i uzimali " intervjue " – po par besmislenih reči, a onda i sami
uzimali oružje ako do tada ne bi bili ubijeni. Snimatelji su snimali duge
kadrove krvavih, raskomadanih tela i kao sa posebnim uživanjem ljude koji su
umirali u najgorim mukama. Prvo što je Džon pomislio je da su vojska ili
teroristi bacili neki otrov, ali to nije bilo moguće pošto je cela planeta bila
zahvaćena ovim ludilom.
U subotu su svi bili napolju i svako je na svakoga pucao, udarao, gađao bilo
čim, bez obzira da li je to dete, trudnica ili ranjenik. I životinje su se
krajnje agresivno ponašale. Sve što mrda napadalo je bez ikakvog smisla, bez
obzira na veličinu sa ciljem da povredi, ošteti, uništi... Džon je sada mogao da
vidi samo ono što su prenosile još uvek uključene kamere. Bilo je očigledno da
ih niko ne opslužuje, bile su u raznim položajima, obaljene, ali i to je bilo sasvim
dovoljno da stekne sliku o događajima napolju. Jutros, trećeg dana smaka sveta, više nisu znali šta se dešava.. Struju su
dobijali iz lokalnog agregata ali nikakvog TV signala nije bilo. Po svemu sudeći
nestanak struje je bio velikih razmera a prema onome što je do sada video nije
mogao očekivati najnovije vesti. Jedina veza sa spoljašnjim svetom su kamere
video nadzora. Uvek se strogo nadziralo sve što je prilazilo "ćeliji", a sada
celo jutro nisu videli nikoga. Sada, kada je Adam ponovo bio tu, Džon je imao
bezbroj pitanja. Ali dobro je znao šta je prioritet.
-"Ni sam nisi svestan koliko si bio u pravu kada si rekao "do đavola", ali
da počnem od početka. Ljudi su oduvek bili svesni postojanja Svetlosti i Tame
– Dobra i Zla. Oduvek su se molili Svetlosti da ih zaštiti, Tami da ih poštedi
kroz razna čudna, izmišljena bića dok je ono čemu su se molili sve vreme bilo u
njima samima. Svetlost, manje ili više, postoji u svakom živom biću. Život je
suština Svetlosti. Život koji ne remeti i ne uništava ništa i nikoga njen je
krajnji cilj. Takav Život je postojao na Zemlji nekada davno. Krajnji cilj Tame
je da se oslobodi okova materijalnog i da uništi SAV Život. Tako bi uništila i
samu Svetlost i odnela konačnu pobedu".
Džon nikako nije mogao da se otme utisku da gleda beskonačnu seriju horor
filmova. Adamova priča mu je samo učvrstila takav osećaj, ali je počeo da shvata
svoju ulogu. Kao vojnik odmah je počeo da razmišlja o strategiji: kolikim
snagama raspolažemo, kakvo oružije možemo upotrebiti... Sada je u jedno bio
siguran – na kojoj strani će ratovati.
- Da li smo sami u ovoj borbi? Da li ima još ljudi koji nisu podlegli Tami?
Da li ima života na ne-materijalnom nivou koji nam može pomoći?
-" Život postoji samo u materijalnom obliku i materijalnom okruženju i odvija
se pod strogo određenim zakonima. Najvažniji su prostorno i vremensko
ograničenje. Toga na ne-materijalnom nivou nema. Za tebe ja sam bio odsutan tri
dana, a meni je to mogao biti samo tren ili čitava večnost. U ovom obliku
postojanja nema osećanja pa tako nema ni osećaja za vreme. Da ti to drugačije
objasnim. Zamisli Život kao računar: hardver i softver. Softver bez hardvera ne
funkcioniše. Zato nema Života van materijalnog sveta." Eva se na silu vraćala u svesno stanje. Nije joj bilo dovoljno onih par sati
sna i nije uspela da prati adamovu priču od početka ali je sada već shvatala
šta se događa.- Koliko vidim ti i dalje funkcionišeš.
-"Ovo jeste specijalan slučaj ali sam ja i dalje vezan za telo. Prvo ću objasniti
normalan razvoj Života. U trenutku začeća "telo" sastavljeno od samo dve
ćelije već poseduje unutrašnju memoriju genetski kodiranu pod čijim uticajem se
razvija u odgovarajući organizam. Sa ne-materijalnog nivoa dobija osnovni operativni
sistem. Nešto kasnije se počinje sa "učitavanjem" programa za osećanje, učenje...
Ovaj proces se odvija tokom celog života. Umiranjem "dorađeni" operativni sistem
napušta telo."
- Znači duša.
-" Da, duša."
- A šta znači "dorađena" duša?
-" Budi dobar u ovom životu da bi ti bilo bolje u sledećem. Ali da je i dalje
zovemo operativni sistem. Teško je uklopiti mnoga objašnjenja u uobičajenu sliku
o duši."
- Ne mogu da zamislim kakav može biti osećaj sećanje na smrt iz prošlog
života.
-" Zato operativni sistem i ne sadrži takve stvari. Mali delovi sećanja na
prošli život javljaju se izuzetno retko a posledica su greške na operativnom
sistemu pri "učitavanju". Zaista ima mnogo pitanja koja treba razjasniti. Da
se vratimo pitanju "dorađenog" operativnog sistema."
Sada je Džonu postalo naporno da održi korak sa adamovim izlaganjem. Nikome
ne bi bilo lako da shvati suštinu Života za tako kratko vreme.- Ja još uvek ne
vidim mesto Svetlosti i Tame u celoj priči. Možda bi bilo najlakše poći odatle.
-" Zadnja dva pitanja su povezana. Najvažniji deo operativnog sistema je
Savest. To je mesto gde obitava Svetlost. Svako živo biće poseduje Savest i sva
bića Savest nadgrađuju ili unižavaju. Najveća greška kod ljudskih očekivanja je
vezana upravo za ovo. Ljudi se nadaju životu posle smrti, veruju u neki oblik
reinkarnacije. Zato se nadaju da ako u ovom životu budu dobri, u sledećem će
biti nagrađeni bogatstvom, lepotom... Međutim bogatstvo, lepota i mnoge druge
ljudske želje nisu bliske Svetlosti. Ako je neko zaista poštovao svoju Savest, može biti nagrađen životom sveštenika bezgranične dobrote i strpljenja. Retko ko
bi ovo smatrao nagradom. Savest možemo degradirati i vratiti se u oblik
životinje ili je usavršiti do najvišeg nivoa, a tada se rađamo i živimo u obliku
biljke."
- To praktično znači da je Raj svuda oko nas.
-" Biljke su na najvišem nivou u hijerarhiji Svetlosti, ali i na njih deluje
Tama. Nekada davno na Zemlji je postojao pravi Raj. Taj Raj su nastanjivale
biljke koje nisu znale za bolest, prenaseljenost, borbu za opstanak. Imale su
dovoljno svega što im je trebalo."
- Znači da Svetlost i Tama nisu oduvek zajedno na Zemlji?
PRIČA O TAMI
-" Daleko u prostoru i vremenu, pre postanka Zemlje, vodila se borba između
Svetlosti i Tame slično kao ova sad. Tama je uspela da sebi napravi besmrtno
telo i da uništi gotovo sav život na toj planeti, ali je Svetlost ipak uspela da
pobedi. Međutim, u zadnjem momentu, Tama strašnom eksplozijom uništava celu
planetu, uništavajući tako i samu sebe. Eksplozija je bila tako jaka da se telo
Tame raspada na milijarde delova. Čak ni DNK ne ostaje čitava već se razbija na
mnogo delova čineći tako ogromnu količinu semena Zla. Seme koje je sposobno da
opstane u surovim uslovima svemira i da se umnožava u beskonačnom broju čim se
nađe u pogodnim uslovima. Mi ih zovemo virusi.
Milionima godina se Život na Zemlji razvijao u skladu i harmoniji. Nije bilo
predatora, nije bilo parazita – nije bilo životinja. Hrana se pravila od
minerala, vode i sunčeve svetlosti, a svega toga je bilo u izobilju. Nove biljke
su se razvijale samo na upražnjenim mestima usled neke prirodne katastrofe. Cela
planeta je bila mesto mira i spokoja. Tada je takav Raj zadesila strašna nesreća
– nevidljiva oluja sastavljena od samo nekoliko virusa donela je nezamislive
promene.
Tadašnje biljke, bića Svetlosti, bile su potpuno nespremne za
suprotstavljanje Tami. Nisu imale mehanizme odbrane jer ih niko nije napadao.
Bile su uglavnom bespomoćne i virusi su brzo uništili većinu Života na Zemlji. Virusi pojedinačno imaju samo instikt umnožavanja, ali u velikoj masi im se
javlja instikt Tame. Taj instikt podrazumeva uništavanje Života i stvaranje
jedinstvenog tela koje bi bilo poslednja faza pred prelazak u nematerijalni
oblik postojanja. Da bi to postigli, virusi su morali da omoguće pojavu
inteligencije kod Života na ovoj planeti.
Baš u tom delu ovog poduhvata ležao je najveći problem. Inteligencija
odbacuje Tamu. Inteligencija je put vraćanju Svetlosti. Ali Tama je imala
rešenje.
Biljke nisu bile pogodne za ovaj posao. Kod njih je mogla da se izgradi
inteligencija, ali su to prvenstveno bila bića Svetlosti sa ograničenom
mogućnošću kretanja, odnosno rada. Tami je trebalo veoma pokretljivo biće
sposobno da se prilagođava i da napravi ono što zamisli.
Biljke koje su preživele prvi napad Tame su razvile mehanizme borbe protiv
virusa. Međutim, Tama je upotrebila svoje najjače oružje – osećanja. Biljke su
se dugo odupirale, ali kao najbolji saveznik Tame pokazala se Želja. Želja za
razmnožavanjem, opstankom, samim tim i za međusobnom borbom za hranu, prostor...
Savest više nije u potpunosti upravljala Životom. Sada je to radila Želja.
Virusi su mogli da započnu kreiranje inteligentnog Života. Ogroman broj novih
biljaka je značio veliku mogućnost odabira i uz pomoć virusa javljaju se prve
životinje i to je početak evolucije kakvu manje – više poznajete. Biljke su
postale manje važne. Na njih se delovalo da budu bliže Tami i da obezbede hranu
za životinje.
Razvoj životinja je išao u jednom pravcu. Virusi su manje pogodne uništavali
u korist prilagodljivijih i sposobnijih. Najpoznatiji primer za ovo su
dinosaurusi. Životinje su vođene osećanjima napredovale u razvoju, postajale
inteligentnije sve do pojave prave inteligencije.
Tada je plan Tame bio na najvećoj probi. Sve manji broj jedinki je bio pod
njenom kontrolom. Ponovo izgrađena Savest postala je veoma jaka. Ali, bili su
dovoljni pojedinci za pokretanje osećanja kod ostalih i Savest bi bila gurnuta u
drugi plan. Od pojave inteligencije i čoveka kao njenog nosioca pa sve do danas,
ova priča se stalno ponavlja. Ma koliko da je društvo napredovalo, ma koliko da je izgradilo pojedinačnu i kolektivnu savest, pojedinci su uspevali da ga vrate
bliže Tami. Normalno, bilo je i onih ljudi koji su bili imuni na delovanje Tame.
Ali smanjenih mogućnosti usled nedostatka želje za borbom koja drugoj strani
nije nedostajala, bili su lako potisnuti u stranu, izolovani da kao usamljeni
svetionici šire Svetlost oko sebe. Njihovo delovanje je bilo ograničeno, ali
ipak dovoljno da Savest kod ostalih ne bude potpuno ugušena. Ponekad bi uspevali
da okupe veći broj ljudi, čak i na duže vreme. Međutim, Želja kao osnovni
pokretač takvih okupljanja je činila okupljene ljude lakim plenom Tame.
Poznato je da su ponekad i najčistija osećanja izazivala najstrašnija dela.
Osečanja su kao tempirana bomba koja se aktivira po potrebi. Lak je posao Tame
da pomoću čitave palete osećanja navede čoveka da zaobiđe Savest, a onda uvek
završava sa najdestruktivnijim delima. Tama nije postigla potpun uspeh kad
čovek čini loša dela, već kad misli da ih čini u ime Svetlosti. Tek tada je
čovek spreman da potpuno prihvati Tamu.
Tama je uspela da se ugradi i u Savest. Ljudi su oduvek posmatrali ovaj
iskonski sukob i mnoge stvari su pravilno shvatili. Brojne su izreke koje ovaj
sukob karakterišu, a jedna od njih je: đavo obitava u detaljima. Tu je prava
opasnost od Tame. Dok čovek naprestano preispituje Savest, vremenom ulazi u
detalje gde više nije siguran šta je dobro a šta loše, tada se umešaju osećanja
i on kreće pogrešnim putem."
Čovek je biće svesno sebe, svog postojanja i u stalnom je traganju za mnogim
odgovorima. Kada konačno reši neko od važnijih pitanja doživi "prosvetljenje",
oseća se kao obasjan božanskom svetlošću. Da je to sada bio slučaj sa Džonom
zbog tolikih odgovora do kojih je došao u tako kratkom roku, morao bi sijati
kao novogodišnja jelka. Ipak, sve ovo što je saznao od Adama se tako
nadovezivalo, postajalo tako logično da je i sam mogao naslutiti nastavak
priče. -Rešena je većina nedoumica koje sam do sada imao, posebno u vezi
ponašanja ljudi. Uvek sam se čudio kako slični ljudi po fizičkim i
intelektualnim mogućnostima i sličnih materijalnih stanja mogu biti tako
različiti. Verujem da je Tama i za to zaslužna. -" Svetlost je u periodu pre Tame dostigla savršenstvo Života, odnosno
savršenstvo Savesti. Fizičke karakteristike su bile nebitne – u stvari bitne u
tolikoj meri da Život normalno funkcioniše. Tako je Svetlost postigla
jednoobraznost u velikoj meri - zašto nešto menjati ako je savršeno? Život je
bio savršen za Svetlost, ali je Tami trebalo nešto drugo. Tami je bila neophodna
različitost, individualnost, da bi mogla da upotrebi osećanja na pravi način. Ma
koliko da se ljudi razlikuju, njihova osećanja mogu biti još više različita i
zato se ljudi tako različito ponašaju. Zadnjih dana vidimo šta se sve može
postići pomoću osećanja."
Tek sada je Eva shvatila veličinu pitanja u čije rešavanje se upustila.
Činjenice zbog kojih je započela istraživanje su tako beznačajne u poređenju sa
onim što je saznala za nepunih sat vremena koliko je bila budna. Iako je
koristila hladnu, naučnu logiku, ipak je u adamovoj priči bilo nečega što je
odudaralo od, hiljadama godina starog, ljudskog nasleđa. - Osećanja smo
uglavnom podelili na uzvišena i mračna. Da su bes i mržnja mračna osećanja – to
je sasvim prihvatljivo. Ljubav ipak ne mogu da prihvatim kao proizvod Tame.
-" Ljudi su bića i Svetlosti i Tame. Ne treba zaboraviti da je Tama pokrenula
stvaranje životinja, ali Svetlost u njima je bila dovoljno jaka da ne prihvate
Tamu bezuslovno. Tama je znala da će sa inteligencijom imati velikih problema pa
je morala da se prikriva, da bude zavodljiva, da bude „svetlija“ i od same
Svetlosti. Zato ljudi vođeni osećanjima misle da rade u korist Svetlosti, a u
stvari im je gospodar nešto sasvim drugo."
Slike adamove priče su se uklapale u čudan mozaik, jedinstvenu sliku života
kakvu ljudi do sada nisu mogli videti. Iako zastrašujući i drugačiji od svega
već viđenog, ovaj mozaik je Džonu pružao odgovor na sva pitanja koja prate
čovečanstvo od postanka. Još samo nekoliko slika je nedostajalo da se mozaik
kompletira. - Nisam do sada razmišljao o tome, ali mi inteligencija izgleda
suviše nemoćno u odnosu na osećanja. Nije li to unapred izgubljena bitka?
-" Inteligencija je bila neophodna Tami da postigne krajnji cilj i ceo rad
Tame je usmeren na stvaranje inteligencije koja će joj biti u apsolutnoj
pokornosti. Ali inteligencija je mnogo bliža Savesti nego osećanjima, zato je
ona za Tamu kao nuklearna energija - može doneti puno koristi, ali i mnogo više
štete. To ste najbolje pokazali ti i tvoj otac jer ste stvorili najjače oružije
protiv Tame." - Možemo li potpuno ukloniti osećanja - da li je to jedini način da pobedimo
Tamu?
-" Ne. Iako su direktni proizvod Tame, osećanja su najlepši deo Života. Ni
čovek ni životinje ne bi mogle opstati bez osećanja, samo je potrebno naučiti da
se kontrolišu da nas ne odvuku u pogrešnom pravcu. Da namera Tame nije tako
strašna, bila bi smešna činjenica da je napravila lepši oblik života nego što bi
Svetlost ikada napravila. Tama je već pobeđena ali ne može biti potpuno
uništena. Seme Zla je prisutno u celom svemiru i samo je pitanje kada će ponovo
početi da buja. U svakom sličaju, do tada će proći mnogo miliona godina."
Konačno neke dobre vesti. Što su duže slušali adamovu priču to su dublje
tonuli u očaj. Uništenje čovečanstva i najveći deo prirode ne pruža puno razloga
za optimizam. Srećom, čovek je neverovatno biće, ne treba mu mnogo da podigne
jedra nade koja mu jedina mogu pomoći da savlada najžešće uragane života. Džonu
je bilo jasno da, pored svih strahota, priča sada kreće u pozitivnom pravcu.
– Očigledno je da Eva i ja nismo slučajno ostali živi.
Adam se nasmeši po prvi put u svom životu – " Već i sam znaš ali da i to
kažemo: Adam bi trebalo da bude tvoje ime."
Pozicija: Sunčev sistem – planeta Zemlja
Status: zeleni,biljni Raj
Perspektiva: izuzetno dinamična promena
SADAŠNJOST
-" Ja vam, kao predsednik SAD, odgovorno tvrdimda se u našoj zemlji ne radi –
niti se ikada radilo na kloniranju humanog embriona. To bi bilo neetički i
neizvodljivo na današnjem nivou znanja iz te oblasti."
U sali se čuo iskren smeh. Zaista, kako je mogao znati?
#
Doktorka Sidni je prišla specijalnom, neprobojnom staklu. Kao veliki izlog
staklo je odvajalo mali životni prostor od ostatka laboratorije.
-Kako se danas osećaš?
Adam je znao da je to bilo rutinsko pitanje. Od kada zna za sebe, svakog
jutra se ponavljala ista procedura.
-Sve je normalno kao i uvek.
Nekome bi sva ta rutina dosadila, ali ne i Adamu.On je dvadesetogodišnjak
savršene fizičke konstitucije i zdravlja, izuzetne inteligencije i po svemu
neobičnog psihološkog profila. Sidni, kao najmlađi doktor psihologije u svojoj
klasi, je bila merodavna za takvu ocenu. Za sve vreme njenog boravka u "ćeliji"
– kako su svi od milja zvali ovu laboratoriju, kod Adama nije primetila
značajniji razvoj emocija. Čak su i njeni brojni pokušaji provokacije ostajali
bez uspeha. Ranije je takva situacija za nju bila frustrirajuća – kakav je ona
vrhunski psiholog kada nije u stanju da izazove emotivnu reakciju kod zdravog
petogodišnjaka. Ubrzo je shvatila da nema svrhe ni da pokušava. Adam je bio
mentalno čvrst kao stena.
-Da li si nešto sanjao? Sećaš li se snova? -Sanjao sam, ali mi treba vremena da protumačim snove.
Znao je da bi bilo opasno ispričati šta je "video".
#
"Ćelija" je na prvi pogled sasvim nalik mnogim istraživačkim ustanovama u
Americi. Prostora dobro osmišljenog za udoban rad i boravak, snabdevena
savremenom opremom... Na drugi pogled sve je bilo neverovatno.
Danas je "ćelija" moderna laboratorija, ali je pre 20 godina bila daleko
ispred svog vremena. Njen tvorac, sada već pokojni pukovnik Vilijem Vajt je bio
čovek koji je zaslužan za to. Čitav projekat je bio vrhunska tajna i to ne u
klasičnom smislu. Za ceo projekat je znalo samo nekoliko ljudi.
#
Pukovnik Vajt nije bio naručito visoko u vojnoj hijerarhiji ali je bio cenjen
svuda gde je radio i zbog svoje izuzetne stručnosti i zbog pravog vojničkog,
čvrstog ali pravičnog karaktera. Što je još važnije, zadužio je ljude koji su
bili na visokim položajima.
Kao svestran naučnik a ne samo mikrobiolog ,što je bio po struci, završio
je za vojsku istraživanja od izuzetne važnosti i zahvaljujući tome mu je
omogućeno samostalno vođenje istraživačkih projekata. Bilo je dovoljno da
obavesti "neke ljude" šta mu je potrebno i to bi dobijao bez ikakvog polaganja
računa. Ovo je bilo krajnje neobično imajući u vidu stroge vojne procedure ali
"ti ljudi" su imali neograničeno poverenje u njega i bili su potpuno sigurni da
neće zloupotrebiti ni sredstva ni samo istraživanje. Normalno, kao i svi ljudi,
bili su radoznali šta to radi i kako napreduje.
Da je zaista poznavao nauku svedoči masa inovacija koje je napravio ne samo
u svojoj struci već i u fizici i hemiji. Ni sam nije znao zašto ali jedan projekat mu je
postao opsesija. Sva ostala istraživanja je napustio i sve vreme je posvetio
konstruisanju inkubatora za razvoj ljudskog embriona. "Ako je pile u stanju da
se razvije u tako prostom i zatvorenom sistemu kao što je jaje, valjda je i
čovek sa svom tehnologijom u stanju da napravi nešto slično." Strpljivo je
usavršavao inkubator rešavajući brojne probleme i kada je postao siguran da je
uređaj gotov, bilo je vreme da se proba. Ovaj put je dobio dodatni zadatak – da
proba sa kloniranjem. "Čelik" je po svemu nalik na svoga oca. Nešto malo krupniji i možda još
čvršćeg karaktera – ako je to uopšte moguće, major Džon Vajt je jedini zadužen
za funkcionisanje "ćelije" i njihova jedina veza sa spoljnim svetom. Nadimak je
dobio u školi ali je ostao i kasnije jer je dovoljno samo da ga vidite i odmah
vam je jasno da pred sobom imate čoveka čelične fizičke i mentalne snage. Prava
je sreća što je izuzetno odgovoran jer bi kao kriminalac bio veliki problem za
društvo. Još kao mali nije trpeo nepravdu pa se dešavalo da se pobije i sa
nekoliko mangupa istovremeno, ali uvek sa dobrim razlogom. Činjenica da je bio u
pravu kao da mu je davala dodatnu snagu i retko bi mu se neko ponovo
suprotstavio.
Majka mu je rano umrla i otac Vilijem preuzima ulogu oba roditelja. Uz
vilijemovu pravičnost i džonovu razumnost stvorili su se uslovi za savršeno
slaganje. Džon je od oca dobio prvoklasno vaspitanje, a pukovnik je koristio
svaki slobodan momenat da utoli džonovu veliku glad za znanjem. Iako je mnogo
toga značajnog uradio za života, Vilijem je bio u pravu kada je u razgovoru sa
prijateljima zaključivao da je Džon njegov najuspešniji projekat.
Diplomirao je kao najbolji u istoriji vojne akademije ( šta bi se drugo i
očekivalo). Na svečanosti povodom završetka akademije ne zna se ko je više bio
ponosan: njegov otac ili njegovi profesori.
Još jedna osobina je "kriva" za njegov nadimak: Džon je čovek čeličnog
zdravlja. Njegov zdravstveni karton je potpuno prazan. Nikada nije išao ni kod
zubara osim na rutinske kontrole. Ovo je njegov otac rano zapazio pa nije
dozvolio čak ni vakcinisanje. Ustvari, nikada ga niko nije čuo ni da kine.
#
Džon je više od 10 minuta posmatrao Adama. Tolike godine su zajedno, pa ipak
još nije mogao da se navikne na njegov izgled. Adam je mršaviji od Džona – skoro
nikakvim fizičkim aktivnostima se nije bavio osim osnovnog vežbanja neophodnog
za pravilan fizički razvoj ali mu je lice isto kao džonovo pre 20 godina. To
nije nikakvo čudo jer im je genetski materijal potpuno isti. Na ovo se Džon
odavno navikao ali adamov izraz lica je ono što ih je sve oduvek fasciniralo.Ovo lice je prosto zračilo nekakvom nezemaljskom blagošću i mirom, uvek, u svakoj
situaciji. Blagost i mir koje čak ni Sidni sa velikom upornošću i svim svojim
znanjem nije uspevala da poremeti.
- Da li ima nešto novo?
Adam je podigao pogled sa ekrana svog računara – Video sam strašne stvari.
Toliko strašne da ni Sidni nisam mogao da pričam.
#
Ne tako daleko od "ćelije" živela je još jedna neobična osoba – profesor Eva
Pjur. Normalno bi bilo da mlada žena izuzetne lepote i inteligencije i veoma
prijatna u društvu ima puno prijatelja oko sebe, ali nije bilo tako. Često bi se
setila prastare izreke "najveće prokletstvo je saznati svoju sudbinu". Ona je
imala lično prokletstvo: kada bi sa nekim pričala, osećala je šta ta osoba
zaista misli. To je bio razlog zašto je izabrala psihijatriju kao životni poziv,
ali i uzrok malog broja prijatelja.
- Mislio sam da ćeš vremenom ući u standardnija istraživanja, ali ti ne
prestaješ da me iznenađuješ. Nemam ništa protiv toga, u stvari ti sama donosiš
više publiciteta nego svi ostali projekti zajedno, ali te molim da mi objasniš o
čemu se ovde radi. Doktor Stiven Morgan, dekan na njenoj katedri, njen mentor i
prijatelj još iz vremena dok je studirala, iako pred penzijom bio je čovek
bezprekorne koncetracije i dedukcije što je presudno u njegovom zanimanju. Blagi
osmeh na njegovom godinama izbrazdanom licu samo je pokazivao koliko je ponosan
na svog omiljenog saradnika.
Od prvog razgovora doktor Morgan je znao da pred sobom ima osobu sa potencijalom
da postigne sve što poželi. Dobro vaspitanje, uvek odmereno ponašanje bilo je
siguran znak da stečeno znanje neće zloupotrebiti. Eva je doktora Morgana uvek
oslovljavala sa "profesore" bez obzira na godine bliske saradnje i bila mu
zahvalna koliko na pomoći i podršci, još više na korektnom odnosu. Nikada je
nije posmatrao kao "parče mesa". - Oduvek me je fascinirala sposobnost bacila besnila da izazove hidrofobiju kod
čoveka. Nešto, što naučnici izbegavaju da nazovu životom, u stanju je da utiče
na postupke kompleksnog i svesnog organizma kao što je čovek. Da je u pitanju
nasumični uticaj, ne bi bilo previše interesantno i moglo bi se gledati kao na
slučajnost. Ali promena u ponašanju je takva čovek ne radi upravo ono što bacilu
ne odgovara. Ovo jeste drastičan primer ali ja mislim da nije jedini, da ima još
mnogo sličnih, mada ne tako očiglednih. Možda čovek, iz oholosti, jednostavno
odbija da prihvati takvu mogućnost. Zaista, kako bi nešto beznačajno, kao što je
virus, moglo uticati na čovekovu svest, na koju je toliko ponosan.
Eva je znala čak i sarkazmom da prenese polet na druge. Zdrav humor joj je,
ipak, bio mnogo bliži – Kad malo bolje razmislim, možda virusi kontrolišu
celokupnu naučnu misao ali na mene, naravno, nemaju uticaj pošto nikada u životu
nisam bila bolesna.
Prekrasan osmeh na evinom licu mogao je da navede čoveka da promeni veru ako bi
ona to tražila. Iako ovo nikada nije koristila kao oružje, volela je da se ljudi oko nje
osećaju prijatno jer bi se tada i sama bolje osećala.
Doktor Morgan pokroviteljski sleže ramenima. Živeo je dovoljno dugo da bi naučio
da ceni prave vrednosti. Biti u društvu ljudi kao što je Eva je božiji
blagoslov, nešto što novac ne može zameniti. Svaki put, kada bi se vratio sa
posla, pomislio bi kako bi rado menjao mesec dana sumornog života u svojoj
ogromnoj, luksuznoj i basnoslovno skupoj kućerini za jedan ovakav razgovor.
– Nadam se da ti je jasno u kakav se posao upuštaš. Imaćeš protiv sebe ne samo
prirodu, već i naučnu javnost. Ostaje mi samo da ti poželim puno sreće i
strpljenja. Jedino mi je žao što imam puno godina pa nisam siguran da ću
doživeti kraj ovog projekta.
#
Svako veče oko 10 sati Džon je silazio u "ćeliju". Retke su bile prilike kada je
iz bilo kog razloga propuštao tu obavezu i zadovoljstvo. Sve je počelo kao vrlo
interesantan projekat da bi vremenom preraslo u mnogo više od toga. Osećao je da
će ovo što se događa u „ćeliji“ imati velikog uticaja na čovečanstvo. Da li zbog
važnosti projekta ili zbog nemogućnosti da u potpunosti objasni šta se to
događa, boravak u "ćeliji" mu je postao osnovni razlog življenja. Nikakvih
drugih planova nije imao. Društveni život je održavao samo toliko da ne izazove
sumnju. Proceduru za ulazak u "ćeliju" je osmislio pukovnik Vilijem. Njegov zahtev u
konačnoj varijanti je bio potpuna sterilizacija svega što ulazi, od hrane do
odeće, instrumenata...Jedino je Džon ulazio u "ćeliju" i pri tom prolazio
rigorozan proces dezinfekcije: promena odela, specijalno kupanje i boravak od 30
minuta u posebnoj, dezinfekcionoj atmosferi radi što potpunijeg uklanjanja
mikroorganizama iz disajnih puteva. Ni to ne bi bilo dovoljno za Vilijema da
Džon nije imao neverovatan imuni sistem. Vilijemu je bilo teško da odluči da ne
ulazi u "ćeliju", jer iako je imao video vezu, to ipak nije isto kao da je bio
lično prisutan.
U početku je Džonu bila teška ova procedura. Zbog mnogo obaveza svaki sekund
je bio dragocen a on bi gubio po pola sata dnevno. Po adamovom rođenju je
shvatio koliko je to zaista neophodno. Ubrzo je zaključio da je ovo vreme jedini
period u toku dana koji može da posveti samo sebi – da razmisli na miru o svemu,
da meditira...
- Do sada si "video" samo slike, događaje od po par sekundi.
- Ni sada to nije bilo naručito dugo. Ali je bilo užasno. Takvo zverstvo,
takvo bezumlje do sada nije zapamćeno.
Bez obzira na očiglednu ozbiljnost situacije adamovo lice je i dalje odisalo
potpunim mirom. Predviđanje događaja je nešto što mu se u zadnje vreme sve češće
dešavalo. U početku su to bile slike koje bi sanjao, da bi ih posle nekog
vremena video i budan. Čak i da mu nije unapred prepričao događaje, Džon bi mu
verovao jer Adam jednostavno nije umeo da izmišlja.
-Da li će to biti teroristički napad ili nešto slično?
- Problem i jeste što nisam uočio nikakvu logiku i što će se dešavati na
velikom prostoru. #
Boravak u prašumama Amazonije na poslednjem istraživanju je učvrstio stav
kod Eve da civilizovanjem ljudi gube iskonske instikte. Prava solidarnost koja
vlada u zajednicama izolovanim od civilizacije potiče od prepoznavanja i
učestvovanja u tuđim osećanjima. Toga kod savremenog čoveka nema. Zato je hladan
i zatvoren jer zna samo za svoja osećanja, a sve što je drugačije ga plaši.
- Brže ću dobiti pomoć u džungli nego na ulicama Njujorka – bilo je prvo što je
rekla doktoru Morganu po povratku.
Osnovni razlog njenog odlaska u džunglu bilo je proučavanje lečenja urođenika.
Iako je komunikacija sa civilizacijom bila sve veća, urođenici nisu obolevali od
zaraznih bolesti koliko bi se moglo očekivati. Doduše, bilo je plemena koja su
prihvatila doktore ali nisu bili zdraviji od onih koji su se lečili na
tradicionalan način. Eva je izabrala pleme koje je bilo poznato po zdravlju,
toliko poznato da su na lečenje dolazili i ljudi iz civilizacije ali na njih
ovakvo lečenje nije imalo uticaja.
Nakon tri meseca boravka u džungli i prisustvovanja mnogobrojnim isceliteljskim
obredima, Eva je dobila jasan odgovor na osnovno pitanje ove ekspedicije.
Predpostavka sa kojom je pošla u džunglu, da šaman leči lekovitim biljem a da je
sam obred samo mistifikacija, pokazala se kao netačna. Ovaj šaman je lečio
isključivo sugestijom. Kako je moguće da svoje saplemenike u potpunosti izleči a
da ima tako loše rezultate kod ljudi iz grada? Šaman je jednostavno odgovorio
- Ja ljude ne lečim, oni to rade sami. Ja im samo pomažem.
#
Pukovnik Vajt je dobio sva potrebna sredstva i svu podršku da započne sa
projektom. Bolnicu vojne baze u kojoj je radio je proširio tako da se nadzemni
deo koristio kao stacionar, dok je laboratorija izgrađena pod zemljom u strogoj
tajnosti. Najteže je bilo ne privući ničiju pažnju pri kopanju prolaza za ulaz u
laboratoriju. Napravljena su dva ulaza. Jedan ulaz je bio u vilijemovoj kući, koja
je u neposrednoj blizini stacionara, a drugi u supermarketu van baze koji je
izgrađen isključivo kao maska za ovu tajnu namenu. Ovaj drugi ulaz je služio za snabdevanje koje je vodio vilijemov drug iz detinjstva, jedan od retkih ljudi
kojima je mogao toliko verovati ( danas njegov sin vodi ovaj posao ). Čak ni
ventilacija, ni ostale instalacije nisu postavljene kroz stacionar već su
dovedene iz vilijemove kuće. Pukovnik se vodio principom da opreza nikada nije
previše.
Laboratorija je brzo izgrađena, napravio je 20 inkubatora za slučaj da se
pojave nepredviđeni problemi koji bi mogli odneti mnogo vremena i sada je još
samo tim bio potreban. Kako je ceo projekat bio tajna, tako je i tim morao biti
što manji. Bilo je poželjno da ljudi iz tima nemaju blisku rodbinu sa kojom
imaju redovne kontakte. Osim Džona, čije se prisustvo podrazumevalo, i
vilijemovog druga preko koga je snabdevanje uveliko funkcionisalo, bio je
potreban i lekar. Ko bi bio bolji za taj posao od vilijemovog dugogodišnjeg
kućnog prijatelja, penzionisanog pukovnika Majkla Gudmena lekara opšte prakse.
Osim što je bio dobar stručnjak sa velikim iskustvom i što je pratio sva
dešavanja vezana za medicinu, kao čovek od poverenja bio je upoznat sa projektom
od početka. I ne samo što je bio upoznat, već je pomogao pri rešavanju nekih
značajnih problema u funkcionisanju inkubatora. Nije imao veliku rodbinu. Žena
mu je umrla i nije se ponovo ženio, nije imao dece, imao je samo brata Džordža
sa kojim je imao skoro svakodnevne kontakte. Njih dvojica su bar jednom mesečno
odlazili u ribolov a bilo je situacija da po 3-4 vikenda za redom budu u
ribolovu, posebno kada bi Majklu to posao dozvolio i naravno kada bi riba dobro
radila. Od kada je otišao u penziju, Majklu su Džordž i Vilijem bili praktično
ceo svet. Kada je i Džordž prihvatio da učestvuje u projektu kao kuvar i za
ostale poslove održavanja kao da je velika slagalica sklopljena i posao je mogao
da počne.
#
Prema marfijevom zakonu kada posao počne dobro za očekivati je da nešto krene
naopako. Pukovnik Majkl je pročitao svu literaturu o kloniranju, obišao više
instituta koji su se bavili sličnim istraživanjima, video uživo kako to oni rade
i sa kakvim se problemima sreću i bio je spreman da i sam započne takav posao. Svi su bili zadovoljni rezultatima. Oplodnja je urađena odlično, razvoj
embriona je bio normalan a inkubatori su radili savršeno. Svih 20 embriona su
bili potpun uspeh. A onda, šezdeset šestog dana od začeća, jedan fetus je dobio
visoku temperaturu. Sve je ukazivalo na infekciju ali to nije bilo moguće jer je
rađeno u sterilnim uslovima. Posle šest dana je podlegao visokoj temperaturi.
Jedan po jedad fetus je doživljavao istu sudbinu i zadnji je podlegao u šestom
mesecu. Svi su bili strašno razočarani. Nije im toliko teško pao neuspeh koliko
ih je zabrinjavalo to što nisu mogli ni da predpostave zbog čega se to dogodilo.
Ponovili su ceo postupak i dobili iste rezultate.
Projekat je zvanično bio gotov. Ljudi koji su bili pokrovitelji projekta i
jedini van vilijemovog tima koji su bili upoznati sa istraživanjem su zajednički
zaključili da nema svrhe nastaviti sa pokušajima. Da li je to prst sudbine ali
sva trojica su doživeli nesreće u roku od nedelju dana. Dvojica su poginuli u
saobraćajnim nesrećama a treći je umro od moždanog udara. Sada je Vilijem
ostao sa laboratorijom za koju niko, osim njegovog tima, nije znao, sa
sredstvima za višedecenijski rad i sa idejom koja je možda mogla da reši
problem.
#
Jednoglasno su odlučili da nastave projekat, ovaj put sa ograničenjem koje
je sam Vilijem postavio. Da ne bi zapali u beskonačan niz pokušaja moraće da
dobro razmisle o svim problemima i da pokušaju još samo jednom – sa jednim
embrionom. Ideja je bila da se problem reši ekstremnom dezinfekcijom. Ta
dezinfekcija nije obuhvatala samo inkubator već i kompletnu laboratoriju i ljude
u njoj. Ovo je bila teška odluka jer je zahtevala velika odricanja od svih.
Odlučeno je da samo jedan od njih bude veza sa svetom a da ostali ne izlaze iz
laboratorije do kraja projekta ( doduše niko nije ni pomislio da će projekat tako dugo
trajati ). Zbog izuzetnog imunog sistema i da ne bi izazvao sumnju u bazi izbor
je bez ikakve sumnje pao na Džona, ali je svaki ulazak podrazumevao polusatnu
dezinfekciju. Vilijem je teška srca odlučio da napusti laboratoriju jer je morao da se pojavljuje u bazi a nije želeo da rizikuje da svojim ulaskom unese bilo
šta što bi bilo opasno po embrion. On je morao da se zadovolji audio – video
vezom kao jedinom direktnom vezom. Majklu i Džordžu je ipak bilo najteže. Oni su
morali da se obavežu na ostanak u laboratoriji ma koliko dugo projekat
trajao. Još teža je bila dezinfekcija u komori koja je trajala sedam dana, sedam
dugih dana u malom prostoru i sa mineralno – vitaminskim tabletama i malo
prokuvane vode koje su poneli sa sobom.
Ipak, kritični deo vilijemovog plana je bila ćelija koja se klonira. Dobro je
znao da nju ne može da "očisti". Ako bi sve osim DNK sterilisao, opet bi
postojala šansa da ostanu virusi koji su ugrađeni u samu DNK i tu pomoći nije
bilo. Još jednom se uzdajući u džonov izuzetni imuni sistem pretpostavio je da
je njegov genetski materijal dovoljno čist za ovaj poduhvat. Bio je u pravu.
#
– Trebalo je da pođete sa nama. O ovome bi se mogla napisati gomila knjiga.
Doktor Morgan je sa osmehom gledao Evu – Svima nam je dato vreme za određene
poduhvate. Moje vreme "Indijana Džonsa" je već davno prošlo.
- Nemojte tako doktore. Vi niste stari za ovakve ekspedicije: možda za Mont
Everest. Ne treba da vam pričam kakav danas konfor imamo na terenu. Uostalom, vi
lično ste odobrili ta sredstva.
Osmeh na licu doktora Morgana je sve više rastao. „Ništa ne može da zameni
mladost. Džaba farmacija, džaba vežbanje“. – Nisam mislio na fizička
ograničenja. Entuzijazam, polet, to mi nedostaje. Ali ti to znaš. Neizmerno sam
ti zahvalan što si me, bar za trenutak, vratila u to doba.
Doktor je kratko vreme lebdeo među oživelim likovima i događajima svoje
mladosti. Eva nije htela da ga prekida. - Sada mi pričaj šta je to toliko
neobično – reče doktor dok su boje prošlosti već bledele. Naš veliki problem je neprihvatanje teorija bez čvrstih dokaza. Naravno, ovo
nam pomaže da izbegnemo gomilu pogrešnih predpostavki, ali kada se nađemo pred
nečim što osećamo a ne možemo da objasnimo, ruke su nam vezane. Civilizovani
čovek veruje samo u ono što vidi. Više ne veruje čak ni u religiju svojih
predaka. Zato šaman ne može da mu pomogne. Na sreću, ovi urođenici nemaju takvih
problema. Svojim očima sam videla da šaman izleči čoveka od žutice jednim
tretmanom. Kako to objasniti?
Doktor je znao za njenu specijalnu intuiciju – Kako "osećaš" tog šamana?
- Šamani su većinom obični šarlatani i donose više štete nego koristi. Ovaj
čovek je nešto posebno. Kod njega osećam beskonačni mir i dobrotu. I još nešto:
kada me dodirne izgubim osećaj sopstvene težine, prolaska vremena... Vidim gde
se nalazim ali se osećam kao da lebdim u nekom potpuno drugačijem svetu.
Doktor blago klimnu glavom – Na početku sam mislio da je projekat interesantan
a sada sam siguran da si na tragu nečega što može izbaciti iz upotrebe mnoge
udžbenike psihijatrije. Imaš moju bezrezervnu podršku.
#
- Dokle unatrag dopire tvoje sećanje? Šta je prvo čega se sećaš?
Adam se u komunikaciji sa drugima postavljao ravnopravno iako su svi bili
dosta stariji. Tako je oduvek radio. To nikome nije smetalo jer su ga tako i
naučili. U stvari, imali su osećaj da bi se isto tako ponašao i da ga nisu tome
učili.
- Prvo čega se sećam je Sidni. Ne znam šta je radila, ali se sećam njenog
lica iza vizira skafandera.
"Sažeto i jasno" pomisli Džon. Adam nije govorio ni više ni manje nego što je
potrebno.
- Do sada smo veoma racionalno koristili vreme jer je imalo mnogo toga da
naučiš. Džon je razmišljao o tome kako je za ovih dvadeset godina spavao u proseku po tri do četiri sata dnevno i to mu je bilo dovoljno. Adam je ostajao
budan i po nekoliko dana, a kada bi spavao bilo bi to po sat, dva najviše.
- Nismo ti do sada pričali o tvom poreklu. Mislim da je to potrebno.
Sidni snažno steže Džona za ruku. Ovo im je bio prvi fizički kontakt.
Ona se u njega zaljubila još od prvog susreta. Lep, pametan, pažljiv, dobar
sportista, u svemu najbolji u školi. Ni sama nije znala šta je to čime ju je
najviše privlačio. Trudila se da mu bude što više u blizini. Od njega nije
dobila željenu reakciju. Mislila je da nije dovoljno lepa, pa se sama udaljila
da ga nekim pogrešnim postupkom ne bi zauvek oterala. Kasnije, na studijama, je
shvatila da je odabrala psihologiju zbog potrebe da razume zašto je nije
primetio.
Kada ju je pozvao da rade zajedno, nije razmišljala ni trenutak. Da budu
zajedno – to je ostvarenje njenog sna. Uopšte nije bilo bitno šta mora da žrtvuje.
Projekat je bio interesantniji nego što je mogla da zamisli. Naime, bili su
joj poznati samo uslovi rada kada se obavezivala. Adam je već imao tri meseca
kada je došla u "ćeliju". Niko nije razmišljao o potrebi za ovakvom vrstom
saradnika dok nisu shvatili da će Adam zaista da preživi. Njen dolazak je bio
logičan jer je vrhunski stručnjak i što je još važnije Džon je znao da može da
joj veruje.
Sidni je unela vedrinu u "ćeliju". Dala je ime Adamu (do tada su ga zvali
"klon" ). Dala je ime i "ćeliji" što je sa oduševljenjem prihvaćeno. Unela je
dodatni polet u projekat. Sve se odvijalo bolje nego što su mogli da zamisle.
Adam ne samo da je opstao do rođenja, nego se i dalje razvijao potpuno normalno.
Postojala je velika zebnja da nešto ne krene naopako sada kada su konačno uspeli.
Iz iskustva su znali da je to uvek moguće. Do sidninog dolaska su znali da su
uradili nešto što će promeniti svet ( koliko – to nisu mogli ni da zamisle).
Sidni je odmah po dolasku preuzela brigu o Adamu. Ona ga je hranila,
presvlačila, kupala... Adam je lepo jeo, puno spavao i sve je radio u određeno
vreme. I nikada nije plakao. Rekli su joj da ni pre njenog dolaska nije
zaplakao. Ona je bila zahvalna zbog svega toga jer je za svaki ulazak u adamovu
prostoriju morala da navlači skafander i da prolazi kroz proces dezinfekcije.
Majke imaju težak zadatak dok odgajaju dete u normalnim uslovima. Zahvaljujući
adamovom specijalnom ponašanju Sidni je i pored procedure za ulazak kod Adama
imala dovoljno vremena da se odmori.
To specijalno ponašanje je za Sidni postalo preveliki teret. Kod nekih ljudi
se ponekad može primetiti mir zen sveštenika, kod drugih izraz lica božanske
blagosti, kod trećih neverovatna sposobnost učenja i povezivanja naizgled
nespojivih činjenica. Kod Adama je sve ovo STALNO bilo prisutno.
Ovo je njen zadnji test za Adama koji će joj pokazati da li njen dalji
boravak ovde ima ikakve svrhe. Kao i obično, Adam nije ništa pitao. Znao je da
će oni sami reći to što su hteli.
- Ti znaš koliko su važna naučna istraživanja. Sidni se trudila da ga
pripremi za ovako važan razgovor baš kao što je naučila na fakultetu ali je
odmah shvatila da greši. Za Adama je prazna priča bila gubitak vremena i zato je
najviše voleo da priča sa Džonom. Ona je to sad jasno osetila.
- Ti si, za sada, jedini humani klon. Možda je negde i pokušano kloniranje,
ali sam sasvim sigurna da nisu postignuti ovakvi rezultati.
- Da li je od Džona uzeta matična ćelija?
Sidni je zanemela. Svašta je doživela od Adama, ali je ovo bilo neobjašnjivo.
Osnovno na čemu je insistirala od samog dolaska je da se Adamu ne otkrije
njegovo poreklo. Plašila se da bi to moglo negativno uticati na razvoj njegovih
emocija. Bila je sigurna da su se svi pridržavali ovog zahteva. Iz istog razloga
u adamovoj prostoriji nema ogledala. Jedine reflektujuće površine su ekrani
televizora i monitora računara, ali zbog specijalnog osvetljenja na njima nije
mogao jasno da vidi svoj lik.
I Džon se zbunio – kako znaš?
- Sa tobom imam specijalnu komunikaciju. Jednostavno osećam kako razmišljaš i
često znam šta ćeš reći pre nego što to izgovoriš. Mislim da i ti osećaš nešto
slično.
Opet bez emocija, bez ikakve reakcije tipične za normalne ljude. „Da li je
Adam zaista ljudsko biće?" Polako se u sidnino srce uvlačila panika. "Da Adam
nije hibrid čoveka i vanzemaljskog živata? U krajnjoj liniji ja nisam ovde od
početka tako da nisam svedok adamovog nastanka." Znala je da više ne može da ostane u "ćeliji". – Ne osećam se dobro, moram
odmah da legnem.
Džon je prvi progovorio kada je Sidni ušla u svoju sobu – Zadnjih dana je
postala depresivna.
- Sidni je depresivna više od godine dana.
- Nemoguće da ja to nisam primetio.
Adam je oduvek voleo da priča sa Džonom jer je bio siguran da ga on razume
bez obzira o čemu bi pričali. Ostali su imali puno oblasti u kojima nisu mogli
da ga prate. – Ona je imala puno posla dok sam bio mali, kasnije je dosta
vremena posvetila mom obrazovanju. Kada me je naučila svemu što je znala nije
više mogla korisno da utroši vreme i počela je da vene. Donekle joj je pomoglo
preuzimanje džordžovih poslova posle njegove smrti ali joj ni to više nije
dovoljno.
Davno je prošlo vreme kada je Adam bio samo učenik. Sada je Džon sve češće
bio u toj ulozi i to mu nije smetalo. Siguran je da je Adam u pravu iako to sam
nije osetio. – Kako si uspeo da razviješ takav senzibilitet u kontaktu sa samo
četiri osobe?
- Jednostavno znam. Dugo vremena smo zajedno i dobro sam vas upoznao, a
koristim i neke trikove.
- Kakve trikove?
- Znaš da životinje mogu da osete raspoloženje. To mogu i mala deca. Ni
životinje ni mala deca ne razumeju razgovor i zato obraćaju pažnju na govor tela
koji je jasniji nego bilo koji jezik. Zato kada hoću da znam kakav je neko i
kako se oseća samo ga posmatram i ne slušam šta priča. Tada ti se otvara potpuno
nov svet. Ovo sam proveravao sa televizijom – isključim ton da bih nekoga video
u pravom svetlu. Zaista je fascinantno šta se sve govorom može postići – i
načinom i sadržajem.
Slušajući ga Džon se setio oduševljenja koje je osetio učeći nove stvari i
posebno, samostalno dolazeći do odgovora na pitanja o kojima je duže vreme
razmišljao. Život će sada da bude sve interesantniji. – Kako ćemo da pomognemo
Sidni?
Adam malo zastade. Lako je dati odgovor kada su u pitanju činjenice. Obično
naizgled laka pitanja mogu imati više odgovora i mora se dobro razmisliti pre
nego što se donese konačni stav. – Trenutno jedini sidnin posao je da održava
"ćeliju" i da spremi hranu za sebe i Majkla, a ni on sam nema šta da radi. Do sada nisam bio bolestan i verovatno neću ni biti bar do četrdesete godine.
Mislim da je došlo vreme da ih oslobodiš dužnosti.
#
Što je projekat duže trajao, to se više novih pitanja javljalo. Kao da je za
svaki odgovor cena bila pet novih pitanja. To nije zabrinjavalo Evu jer je svaki
odgovor bio neprocenjive vrednosti.
Statistički je uspela da dokaže uticaj patogenih mikrooganizama na ponašanje
čoveka, pri čemu je uticaj bio jači što je mikroorganizam bio prostiji. Broj
ubistava, samoubistava, pljački, silovanja i svih drugih destruktivnih i
samodestruktivnih oblika ponašanja uz prisustvo virusnog oboljenja kod počinioca
je bio mnogo veći nego što je statistika predviđala. Obzirom da je do ovih
rezultata došla proučavajući samo najnovije zločine gde je ispitivanje prisustva
virusa kod zločinaca obavljano na njenu molbu, svi stariji zločini su za njeno
istraživanje bili neupotrebljivi. Ali, zahvaljujući vedrom duhu i prijatnoj
komunikativnosti, uspela je da dobije pomoć sa raznih strana, čak i iz drugih
država. Osnovala je i forum na internetu da bi imala što više informacija i
mišljenja na ovu temu. Sada je bilo samo pitanje vremena kada će upoznati Džona.
#
Do treće godine Adam je po inteligenciji bio sasvim prosečno dete. Ovo su
pokazivali testovi koje je radio jednom mesečno. Posle treće godine koeficient
inteligencije mu raste. Krajem desete godine koeficient dostiže maksimalne
vrednosti i više nije meren – zašto proveravati nešto tako očigledno? U početku su svi bili zaduženi za adamovo obrazovanje, ali već sa šesnaest
godina je znao sve čemu su mogli da ga nauče. Tada je nastavio da uči samostalno
– uglavnom da prati najnovija dešavanja u nauci preko interneta. Ipak, ponekad
bi bilo potrebno iskustvo i tada bi se obraćao Džonu za pomoć. Poslednjih godinu
dana se bavio isključivo religijom, okultizmom i nadprirodnim pojavama. Na
džonovo pitanje zašto ga baš ovo toliko interesuje, odgovorio je: "Nauku sam
dovoljno upoznao. Čak i nadprirodne pojave su većinom logički objašnjive samo
što do sada nije otkriven njihov princip delovanja. Prenos misli na daljinu,
pomeranje stvari snagom misli – sve je to manifestacija energije koju do danas
nismo dovoljno upoznali. Kada bi se masa jednag čoveka pretvorila u energiju, ta
energija bi bila dovoljna ne samo da se pomeri planina već da se uništi cela
planeta. Zato sam siguran da čovek može mnogo više od pomeranja čaše po stolu
pomoću mentalne snage. Ono što ne mogu da objasnim su pitanja koja prate čoveka
od davnina a uglavnom su vezana za oblasti koje si pomenuo. U jedno od pitanja
bi trebalo da se i ti uključiš. Postoji istraživanje koje je usko vezano sa ovim
našim. Već neko vreme sam u kontaktu sa tom profesorkom i ona sada insistira da
se vidimo. Pošto je to iz objektivnih razloga nemoguće, bilo bi dobro da je ti
posetiš. Sačuvao sam svu našu prepisku za svaki slučaj. Na dobrom je tragu ali
mislim da ni sama nije svesna dubine pitanja na koje traži odgovor" .
#
"Nisam ga ovako zamišljala" pomisli Eva gledajući Džona kako prilazi staklenim
vratima njene kancelarije. Pošto ga je sekretarica najavila, jedva je čekala da
ga upozna. Od njega nije dobila nikakve odgovore ali je iz pitanja zaključila da
je ovaj čovek proveo puno vremena razmišljajući o istim problemima koji su i nju
zanimali. Neka pitanja su je uputila na potpuno novu oblast za proučavanje. Zato
je očekivala čoveka u godinama, verovatno nekog profesora ili doktora, verovatno
u penziji... Da je razmišljala ko bi to mogao biti, vojno lice srednjih godina
bi sasvim sigurno bilo pri kraju liste. - Veoma mi je drago da vas upoznam... Džonu je bilo neprijatno jer nije bio
onaj koga je Eva očekivala. Učesnici na forumu su koristili pseudonime tako da
je iznošenje mišljenja teklo sasvim slobodno, bez straha od neprijatnih kritika
u profesionalnom životu učesnika i zato Eva nije znala ko je "Adam".
"Ovaj čovek nešto krije" bila je prva evina misao.
Džon se sve neprijatnije osećao. – Moram da se izvinim u adamovo ime jer je
objektivno sprečen da lično dođe. Međutim, pošto vrlo blisko sarađujemo, potpuno
sam upućen u vašu dosadašnju komunikaciju i adamova razmišljanja o ovoj temi.
- To mnoge stvari objašnjava. Ova iskrena misao joj je "pobegla" jer je
shvatila da Džon ništa ne krije iz zle namere. Još uvek je osećala da nešto
krije ali joj to nije smetalo. U stvari, bilo joj je veoma prijatno u njegovom
prisustvu.
Džon je odmah shvatio zašto je Eva tako reagovala. Gotovo se nasmejao
kada je zamislio njenu reakciju da se stvarno Adam pojavio. – Moram da se
izvinim i u svoje ime jer ne mogu potpuno slobodno da pričam kako sam došao do
ovih saznanja o kojima ću pričati.
- Ja osećam da nije u pitanju vojna tajna, već se plašite za adamovu bezbednost.
Džona je bilo sve teže iznenaditi. Uz Adama su mnoge "paranormalne" stvari
postajale sve normalnije. "Adam je bio potpuno u pravu kada je ocenio ovu
profesorku kao izuzetnu". - Sada moramo biti oprezni i zbog naše bezbednosti.
Eva je osećala sve veće simpatije prema ovom čoveku.
#
Ubrzo su se Džon i Eva gotovo svakodnevno sastajali. To nikome nije izgledalo
neobično jer su ih svi gledali kao logičan par. Ipak, niko nije znao da su ti
sastanci bili poslovne prirode. Čak ni doktor Morgan nije bio upućen u suštinu
njihove veze. Džon je osećao ( što je i Adam potvrdio ) da je Eva osoba od apsolutnog
poverenja tako da ona postaje jedina van "ćelije" koja je upoznata sa njihovim
radom. Tolika količina novih činjenica ju je primorala da uključi u razmatranje
i one oblasti nauke za koje, na početku projekta, nije ni sanjala da su u vezi.
Iako se često viđala sa Džonom i još češće komunićirala sa Adamom i uspela da
sklopi skoro sve kockice, jedan deo priče joj je uporno izmicao: izgleda da je
virusima destrukcija jedina svrha postojanja. U prirodi se sve događa po nekoj
logici. Ali nije logično da se nešto, što poseduje neku vrstu sposobnosti da
utiče na okolinu, ponaša isključivo destruktivno ( nažalost, ljudi su primer
koji gotovo da opovrgava ovu tezu ). Kao da je odgovor bio svuda oko nje a da
ona nije umela da ga prepozna. Kao da je svakim udahom bila bliže rešenju ali je
i dalje nešto nedostajalo. Nešto, što ovozemaljskom logikom nije uspevala da
objasni.
#
Džon je na svoja pleća preuzeo veliko breme. Posle smrti svoga oca postao je
nosilac projekta. Sada će ostati potpuno sam pošto je odlučio da Majkla i Sidni
oslobodi dužnosti. Iako se oni nikada nisu žalili, nije sa njima čak ni pričao o
ovome, ipak je znao da čeznu za izlaskom iz "ćelije". Posebno u zadnje vreme
kada su počeli da se osećaju nepotrebnim. Džon im je već spremio dokumenta i
mogli su odmah da počnu sa novim životom. Još ranije se diskretno interesovao
kako bi voleli da žive da nisu na ovom projektu. Za Majkla je bilo lako. On želi
da živi bilo gde na obali toplog mora. U stvari, najviše se uželeo sunca,
prirode i posebno ribolova. U šali je pričao da bi bilo dobro da ima po kuću na
obe hemisfere pa da uvek živi tamo gde je leto. Sidni želi da radi na
univerzitetu. Pored Adama je počela da se oseća u tolikoj meri inferiorno da se
pitala da li je stvarno zaslužila doktorat. Džon zna da će najteže da joj bude
da ne priča o izvanrednim otkrićima sa ovog projekta. U komori za dezinfekciju više nije meditirao. Nije mogao da se oslobodi
bezbrojnih misli koje su mu pritiskale dušu. To što će ostati sam sa Adamom ga
nije previše zabrinjavalo. Adam ima zalihe za više meseci samostalnog života a
za vanredne situacije može da traži pomoć telefonom ili preko interneta. I u
slučaju da se Džonu nešto dogodi projekat je mogao da se nastavi. Ipak, Džona je
sada mučilo mnogo potencijalnih problema koje nije mogao precizno da definiše.
Adama je u početku doživljavao kao projekat, kasnije ga je prihvatio kao brata a
sada ga oseća kao deo sopstvenog bića. I oseća da se menja. Počeo je da sanja
događaje koji bi se obistinili. Sanjao je događaje koji se još uvek nisu
odigrali, ali su veoma zabrinjavajući. Samo Džonu je pričao o ovome. Sada je u
stanju da pomera stvari snagom misli ali i dalje ne zna kako to uspeva. Ranije
se bavio naukom i sve je lako pamtio i prihvatao. Sada ima milion pitanja na
koja nema odgovor.
#
U momentu kada je Džon saopštio Majklu i Sidni da je došlo vreme da napuste
"ćeliju" oglasio se alarm. Adam je na sebi nosio senzore koji su pratili njegove
životne funkcije. U početku su rezultate kontrolisali vrlo često, pa sve ređe i
kako su rezultati bili uvek u istom ciklusu, od kontrole se odustalo. Ostao je
samo alarm. Kroz staklo su mogli da vide adamovo nepomično telo. Senzori su
pokazivali potpuni prekid životnih funkcija posle savršenog rada – nikakve
prelazne faze nije bilo. Majkla je uhvatila panika – Brzo, moramo ući da počnemo
sa reanimacijom. Nemamo vremena ni za zaštitna odela. Isto je i Sidni mislila. I
Džon je slično pomislio, ali samo na trenutak. Shvatio je da je ovo što se
dogodilo krajnje neobično, kao i sve što se sa Adamom događalo u zadnje vreme.
Majkl i Sidni nisu znali ništa o adamovim novim nadprirodnim mogućnostima.
- Nećemo ulaziti unutra.
Majkl je bio zaprepašten – Ne misliš valjda da ga samo tako ostavimo da umre.
To bi bilo okrutno čak i prema životinji ako bi već mogli da joj pomognemo. - Ne shvataš, ja mislim da ne možemo da mu pomognemo. Ovo što se događa nema
neki očevidan razlog i mislim da je uzrok mnogo dublji. Džonu je bilo stalo da
Majkl i Sidni što pre napuste "ćeliju". – Znaš da Adama volim više od svega, ali
mi tu više ništa ne možemo. Ako je potrebno upotrebiću i silu. Projekat još
traje i neću dovoliti kontaminaciju adamove prostorije ni po koju cenu. Mislim
da bi trebalo da nastavimo po planu: ti i Sidni ćete otići na dogovorena mesta i
za sada ćete ćutati o projektu. Ja ću vam se javiti za par meseci dok uradim
neke analize i dok pripremim dokumentaciju pa ćemo zajedno da obavestimo javnost
o postignutim rezultatima.
Džon je bio vrlo ubedljiv. Iako su bili u šoku zbog adamove smrti pomisao na
vraćanje normalnom životu delovala je na Majkla i Sidni kao droga. Već su se
pomirili sa dobroviljnom izolacijom, ali naglo probuđena želja bila je jača od
svega. Razočarani džonovim agresivnim stavom koji im je samo pomogao da lakše
donesu odluku, bez reči su napustili "ćeliju".
#
Konačno sam. Džon je morao što pre da proveri svoje sumnje. Ružno se osećao
zbog ovoga što je uradio Sidni i Majklu, ali bilo je neophodno. Brzo je
isključio sva svetla u "ćeliji" i u potpunom mraku došao do stakla koje je
odvajalo adamov prostor od ostatka laboratorije. Video je blagu plavičastu
svetlost kako okružuje adamovo telo. Sada je Eva bila jedina koja bi mu mogla
pomoći. BUDUĆNOST
- "Džoni."
Ledeni žmarci, osećaj koji do tada nije iskusio. Svaka dlaka na vratu mu se
nakostrešila kao kod divlje životinje pred nekom opasnosti koje nije potpuno
svesna, koju ne vidi već je samo oseća. Tako ga je samo majka zvala. Ali nije to
ono što ga je tako preseklo. Nije ni to što je glas adamov. Još jednom pomisli
kako je neobično sve što je povezano sa Adamom. Mnoge stvari je i sam predvideo,
čak je bio siguran i u njegovo vaskrsenje, ali na ovo nije bio spreman. Jasan
glas koga je čuo nije dolazio spolja. Čuo ga je u svojoj glavi i to je bilo
zaista zastrašujuće.
-"Nemoj da se plašiš Džoni. Ti si ovo očekivao."
- Jesam, ali ne baš na ovaj način.
-"Nema potrebe da pričaš."
- To mi je jasno, ali takva zbrka mi vlada u glavi da ni sam trenutno na znam
o čemu mislim. Lakše ću definisati misao ako je izgovorim.
Toliko toga se dešavalo zadnjih dana. Nije nikakvo čudo što je čak i neko kao
Džon tako uzdrman. On je znao da dolazi neko novo doba. Sve što je Adam radio
pred svoju "smrt" samo mu je pokazalo koliko je u pravu, ali ono što se dešavalo
napolju nije mogao da objasni. Pretpostavljao je da ima nekakve veze sa Adamom
jer je malo verovatno da se dva takva događaja slučajno dešavaju istovremeno.
- Da li bi mogao da se vratiš u svoje telo? Ovako mi je vrlo neprijatno.
-" Zamisli da urođenika, koji je živeo go, obuku u tesno odelo i još mu za
svaku ruku i nogu pričvrste po kameni blok. Takav je osećaj vratiti se u telo.
Osim toga, sve će biti drugačije. Ti si sa razlogom ostao u "ćeliji"."
- To mi zvuči kao da sam ostao po nekom, meni nepoznatom zadatku. I šta se
ovo, do đavola, dešava napolju?
Džon nikada nije psovao. Psovke su u njegovom rečniku egzotične reči, ali
sada sasvim primerene situaciji. Prvi put u životu se osetio nemoćnim da utiče
na događaje oko sebe i što je još gore uopšte nije shvatao šta se događa. Eva se polako budila. Pravo je čudo kako je uspela živa da dođe do "ćelije".
Posle gotovo dva dana bezuspešnih pokušaja da se objasne dešavanja u "ćeliji" i
van nje, oboje su bili iscrpljeni do krajnjih granica. Pre bi se moglo reći da
su se onesvestili nego da su zaspali. Sada je čula Džona kako je tiho doziva.
- Vreme je za buđenje. Neću sam da budem svedok najvećeg događaja u istoriji
čovečanstva ( a u sebi je pomislio "čini mi se da smo mi jedini preostali od tog
čovečanstva").
#
U petak je Adam "umro". Gotovo istovremeno su zaratile sve zemlje koje su
imale bilo kakve nesuglasice. Na celoj planeti. Sve se to moglo gledati uživo na
svim TV kanalima. Par sati kasnije to nisu bili ratovi, to je bila borba do
istrebljenja. Vojnici se nisu krili pred neprijateljskom vatrom, bez ikakvog
straha su išli napred i pucali, ne retko i na saborce. U gradovima je sav
saobraćaj zamro, na ulicama su bili samo pljačkaši, policija i oni koji su
pucali i na jedne i na druge. Novinari su sasvim slobodno silazili među ljude
koji su pucali i uzimali " intervjue " – po par besmislenih reči, a onda i sami
uzimali oružje ako do tada ne bi bili ubijeni. Snimatelji su snimali duge
kadrove krvavih, raskomadanih tela i kao sa posebnim uživanjem ljude koji su
umirali u najgorim mukama. Prvo što je Džon pomislio je da su vojska ili
teroristi bacili neki otrov, ali to nije bilo moguće pošto je cela planeta bila
zahvaćena ovim ludilom.
U subotu su svi bili napolju i svako je na svakoga pucao, udarao, gađao bilo
čim, bez obzira da li je to dete, trudnica ili ranjenik. I životinje su se
krajnje agresivno ponašale. Sve što mrda napadalo je bez ikakvog smisla, bez
obzira na veličinu sa ciljem da povredi, ošteti, uništi... Džon je sada mogao da
vidi samo ono što su prenosile još uvek uključene kamere. Bilo je očigledno da
ih niko ne opslužuje, bile su u raznim položajima, obaljene, ali i to je bilo sasvim
dovoljno da stekne sliku o događajima napolju. Jutros, trećeg dana smaka sveta, više nisu znali šta se dešava.. Struju su
dobijali iz lokalnog agregata ali nikakvog TV signala nije bilo. Po svemu sudeći
nestanak struje je bio velikih razmera a prema onome što je do sada video nije
mogao očekivati najnovije vesti. Jedina veza sa spoljašnjim svetom su kamere
video nadzora. Uvek se strogo nadziralo sve što je prilazilo "ćeliji", a sada
celo jutro nisu videli nikoga. Sada, kada je Adam ponovo bio tu, Džon je imao
bezbroj pitanja. Ali dobro je znao šta je prioritet.
-"Ni sam nisi svestan koliko si bio u pravu kada si rekao "do đavola", ali
da počnem od početka. Ljudi su oduvek bili svesni postojanja Svetlosti i Tame
– Dobra i Zla. Oduvek su se molili Svetlosti da ih zaštiti, Tami da ih poštedi
kroz razna čudna, izmišljena bića dok je ono čemu su se molili sve vreme bilo u
njima samima. Svetlost, manje ili više, postoji u svakom živom biću. Život je
suština Svetlosti. Život koji ne remeti i ne uništava ništa i nikoga njen je
krajnji cilj. Takav Život je postojao na Zemlji nekada davno. Krajnji cilj Tame
je da se oslobodi okova materijalnog i da uništi SAV Život. Tako bi uništila i
samu Svetlost i odnela konačnu pobedu".
Džon nikako nije mogao da se otme utisku da gleda beskonačnu seriju horor
filmova. Adamova priča mu je samo učvrstila takav osećaj, ali je počeo da shvata
svoju ulogu. Kao vojnik odmah je počeo da razmišlja o strategiji: kolikim
snagama raspolažemo, kakvo oružije možemo upotrebiti... Sada je u jedno bio
siguran – na kojoj strani će ratovati.
- Da li smo sami u ovoj borbi? Da li ima još ljudi koji nisu podlegli Tami?
Da li ima života na ne-materijalnom nivou koji nam može pomoći?
-" Život postoji samo u materijalnom obliku i materijalnom okruženju i odvija
se pod strogo određenim zakonima. Najvažniji su prostorno i vremensko
ograničenje. Toga na ne-materijalnom nivou nema. Za tebe ja sam bio odsutan tri
dana, a meni je to mogao biti samo tren ili čitava večnost. U ovom obliku
postojanja nema osećanja pa tako nema ni osećaja za vreme. Da ti to drugačije
objasnim. Zamisli Život kao računar: hardver i softver. Softver bez hardvera ne
funkcioniše. Zato nema Života van materijalnog sveta." Eva se na silu vraćala u svesno stanje. Nije joj bilo dovoljno onih par sati
sna i nije uspela da prati adamovu priču od početka ali je sada već shvatala
šta se događa.- Koliko vidim ti i dalje funkcionišeš.
-"Ovo jeste specijalan slučaj ali sam ja i dalje vezan za telo. Prvo ću objasniti
normalan razvoj Života. U trenutku začeća "telo" sastavljeno od samo dve
ćelije već poseduje unutrašnju memoriju genetski kodiranu pod čijim uticajem se
razvija u odgovarajući organizam. Sa ne-materijalnog nivoa dobija osnovni operativni
sistem. Nešto kasnije se počinje sa "učitavanjem" programa za osećanje, učenje...
Ovaj proces se odvija tokom celog života. Umiranjem "dorađeni" operativni sistem
napušta telo."
- Znači duša.
-" Da, duša."
- A šta znači "dorađena" duša?
-" Budi dobar u ovom životu da bi ti bilo bolje u sledećem. Ali da je i dalje
zovemo operativni sistem. Teško je uklopiti mnoga objašnjenja u uobičajenu sliku
o duši."
- Ne mogu da zamislim kakav može biti osećaj sećanje na smrt iz prošlog
života.
-" Zato operativni sistem i ne sadrži takve stvari. Mali delovi sećanja na
prošli život javljaju se izuzetno retko a posledica su greške na operativnom
sistemu pri "učitavanju". Zaista ima mnogo pitanja koja treba razjasniti. Da
se vratimo pitanju "dorađenog" operativnog sistema."
Sada je Džonu postalo naporno da održi korak sa adamovim izlaganjem. Nikome
ne bi bilo lako da shvati suštinu Života za tako kratko vreme.- Ja još uvek ne
vidim mesto Svetlosti i Tame u celoj priči. Možda bi bilo najlakše poći odatle.
-" Zadnja dva pitanja su povezana. Najvažniji deo operativnog sistema je
Savest. To je mesto gde obitava Svetlost. Svako živo biće poseduje Savest i sva
bića Savest nadgrađuju ili unižavaju. Najveća greška kod ljudskih očekivanja je
vezana upravo za ovo. Ljudi se nadaju životu posle smrti, veruju u neki oblik
reinkarnacije. Zato se nadaju da ako u ovom životu budu dobri, u sledećem će
biti nagrađeni bogatstvom, lepotom... Međutim bogatstvo, lepota i mnoge druge
ljudske želje nisu bliske Svetlosti. Ako je neko zaista poštovao svoju Savest, može biti nagrađen životom sveštenika bezgranične dobrote i strpljenja. Retko ko
bi ovo smatrao nagradom. Savest možemo degradirati i vratiti se u oblik
životinje ili je usavršiti do najvišeg nivoa, a tada se rađamo i živimo u obliku
biljke."
- To praktično znači da je Raj svuda oko nas.
-" Biljke su na najvišem nivou u hijerarhiji Svetlosti, ali i na njih deluje
Tama. Nekada davno na Zemlji je postojao pravi Raj. Taj Raj su nastanjivale
biljke koje nisu znale za bolest, prenaseljenost, borbu za opstanak. Imale su
dovoljno svega što im je trebalo."
- Znači da Svetlost i Tama nisu oduvek zajedno na Zemlji?
PRIČA O TAMI
-" Daleko u prostoru i vremenu, pre postanka Zemlje, vodila se borba između
Svetlosti i Tame slično kao ova sad. Tama je uspela da sebi napravi besmrtno
telo i da uništi gotovo sav život na toj planeti, ali je Svetlost ipak uspela da
pobedi. Međutim, u zadnjem momentu, Tama strašnom eksplozijom uništava celu
planetu, uništavajući tako i samu sebe. Eksplozija je bila tako jaka da se telo
Tame raspada na milijarde delova. Čak ni DNK ne ostaje čitava već se razbija na
mnogo delova čineći tako ogromnu količinu semena Zla. Seme koje je sposobno da
opstane u surovim uslovima svemira i da se umnožava u beskonačnom broju čim se
nađe u pogodnim uslovima. Mi ih zovemo virusi.
Milionima godina se Život na Zemlji razvijao u skladu i harmoniji. Nije bilo
predatora, nije bilo parazita – nije bilo životinja. Hrana se pravila od
minerala, vode i sunčeve svetlosti, a svega toga je bilo u izobilju. Nove biljke
su se razvijale samo na upražnjenim mestima usled neke prirodne katastrofe. Cela
planeta je bila mesto mira i spokoja. Tada je takav Raj zadesila strašna nesreća
– nevidljiva oluja sastavljena od samo nekoliko virusa donela je nezamislive
promene.
Tadašnje biljke, bića Svetlosti, bile su potpuno nespremne za
suprotstavljanje Tami. Nisu imale mehanizme odbrane jer ih niko nije napadao.
Bile su uglavnom bespomoćne i virusi su brzo uništili većinu Života na Zemlji. Virusi pojedinačno imaju samo instikt umnožavanja, ali u velikoj masi im se
javlja instikt Tame. Taj instikt podrazumeva uništavanje Života i stvaranje
jedinstvenog tela koje bi bilo poslednja faza pred prelazak u nematerijalni
oblik postojanja. Da bi to postigli, virusi su morali da omoguće pojavu
inteligencije kod Života na ovoj planeti.
Baš u tom delu ovog poduhvata ležao je najveći problem. Inteligencija
odbacuje Tamu. Inteligencija je put vraćanju Svetlosti. Ali Tama je imala
rešenje.
Biljke nisu bile pogodne za ovaj posao. Kod njih je mogla da se izgradi
inteligencija, ali su to prvenstveno bila bića Svetlosti sa ograničenom
mogućnošću kretanja, odnosno rada. Tami je trebalo veoma pokretljivo biće
sposobno da se prilagođava i da napravi ono što zamisli.
Biljke koje su preživele prvi napad Tame su razvile mehanizme borbe protiv
virusa. Međutim, Tama je upotrebila svoje najjače oružje – osećanja. Biljke su
se dugo odupirale, ali kao najbolji saveznik Tame pokazala se Želja. Želja za
razmnožavanjem, opstankom, samim tim i za međusobnom borbom za hranu, prostor...
Savest više nije u potpunosti upravljala Životom. Sada je to radila Želja.
Virusi su mogli da započnu kreiranje inteligentnog Života. Ogroman broj novih
biljaka je značio veliku mogućnost odabira i uz pomoć virusa javljaju se prve
životinje i to je početak evolucije kakvu manje – više poznajete. Biljke su
postale manje važne. Na njih se delovalo da budu bliže Tami i da obezbede hranu
za životinje.
Razvoj životinja je išao u jednom pravcu. Virusi su manje pogodne uništavali
u korist prilagodljivijih i sposobnijih. Najpoznatiji primer za ovo su
dinosaurusi. Životinje su vođene osećanjima napredovale u razvoju, postajale
inteligentnije sve do pojave prave inteligencije.
Tada je plan Tame bio na najvećoj probi. Sve manji broj jedinki je bio pod
njenom kontrolom. Ponovo izgrađena Savest postala je veoma jaka. Ali, bili su
dovoljni pojedinci za pokretanje osećanja kod ostalih i Savest bi bila gurnuta u
drugi plan. Od pojave inteligencije i čoveka kao njenog nosioca pa sve do danas,
ova priča se stalno ponavlja. Ma koliko da je društvo napredovalo, ma koliko da je izgradilo pojedinačnu i kolektivnu savest, pojedinci su uspevali da ga vrate
bliže Tami. Normalno, bilo je i onih ljudi koji su bili imuni na delovanje Tame.
Ali smanjenih mogućnosti usled nedostatka želje za borbom koja drugoj strani
nije nedostajala, bili su lako potisnuti u stranu, izolovani da kao usamljeni
svetionici šire Svetlost oko sebe. Njihovo delovanje je bilo ograničeno, ali
ipak dovoljno da Savest kod ostalih ne bude potpuno ugušena. Ponekad bi uspevali
da okupe veći broj ljudi, čak i na duže vreme. Međutim, Želja kao osnovni
pokretač takvih okupljanja je činila okupljene ljude lakim plenom Tame.
Poznato je da su ponekad i najčistija osećanja izazivala najstrašnija dela.
Osečanja su kao tempirana bomba koja se aktivira po potrebi. Lak je posao Tame
da pomoću čitave palete osećanja navede čoveka da zaobiđe Savest, a onda uvek
završava sa najdestruktivnijim delima. Tama nije postigla potpun uspeh kad
čovek čini loša dela, već kad misli da ih čini u ime Svetlosti. Tek tada je
čovek spreman da potpuno prihvati Tamu.
Tama je uspela da se ugradi i u Savest. Ljudi su oduvek posmatrali ovaj
iskonski sukob i mnoge stvari su pravilno shvatili. Brojne su izreke koje ovaj
sukob karakterišu, a jedna od njih je: đavo obitava u detaljima. Tu je prava
opasnost od Tame. Dok čovek naprestano preispituje Savest, vremenom ulazi u
detalje gde više nije siguran šta je dobro a šta loše, tada se umešaju osećanja
i on kreće pogrešnim putem."
Čovek je biće svesno sebe, svog postojanja i u stalnom je traganju za mnogim
odgovorima. Kada konačno reši neko od važnijih pitanja doživi "prosvetljenje",
oseća se kao obasjan božanskom svetlošću. Da je to sada bio slučaj sa Džonom
zbog tolikih odgovora do kojih je došao u tako kratkom roku, morao bi sijati
kao novogodišnja jelka. Ipak, sve ovo što je saznao od Adama se tako
nadovezivalo, postajalo tako logično da je i sam mogao naslutiti nastavak
priče. -Rešena je većina nedoumica koje sam do sada imao, posebno u vezi
ponašanja ljudi. Uvek sam se čudio kako slični ljudi po fizičkim i
intelektualnim mogućnostima i sličnih materijalnih stanja mogu biti tako
različiti. Verujem da je Tama i za to zaslužna. -" Svetlost je u periodu pre Tame dostigla savršenstvo Života, odnosno
savršenstvo Savesti. Fizičke karakteristike su bile nebitne – u stvari bitne u
tolikoj meri da Život normalno funkcioniše. Tako je Svetlost postigla
jednoobraznost u velikoj meri - zašto nešto menjati ako je savršeno? Život je
bio savršen za Svetlost, ali je Tami trebalo nešto drugo. Tami je bila neophodna
različitost, individualnost, da bi mogla da upotrebi osećanja na pravi način. Ma
koliko da se ljudi razlikuju, njihova osećanja mogu biti još više različita i
zato se ljudi tako različito ponašaju. Zadnjih dana vidimo šta se sve može
postići pomoću osećanja."
Tek sada je Eva shvatila veličinu pitanja u čije rešavanje se upustila.
Činjenice zbog kojih je započela istraživanje su tako beznačajne u poređenju sa
onim što je saznala za nepunih sat vremena koliko je bila budna. Iako je
koristila hladnu, naučnu logiku, ipak je u adamovoj priči bilo nečega što je
odudaralo od, hiljadama godina starog, ljudskog nasleđa. - Osećanja smo
uglavnom podelili na uzvišena i mračna. Da su bes i mržnja mračna osećanja – to
je sasvim prihvatljivo. Ljubav ipak ne mogu da prihvatim kao proizvod Tame.
-" Ljudi su bića i Svetlosti i Tame. Ne treba zaboraviti da je Tama pokrenula
stvaranje životinja, ali Svetlost u njima je bila dovoljno jaka da ne prihvate
Tamu bezuslovno. Tama je znala da će sa inteligencijom imati velikih problema pa
je morala da se prikriva, da bude zavodljiva, da bude „svetlija“ i od same
Svetlosti. Zato ljudi vođeni osećanjima misle da rade u korist Svetlosti, a u
stvari im je gospodar nešto sasvim drugo."
Slike adamove priče su se uklapale u čudan mozaik, jedinstvenu sliku života
kakvu ljudi do sada nisu mogli videti. Iako zastrašujući i drugačiji od svega
već viđenog, ovaj mozaik je Džonu pružao odgovor na sva pitanja koja prate
čovečanstvo od postanka. Još samo nekoliko slika je nedostajalo da se mozaik
kompletira. - Nisam do sada razmišljao o tome, ali mi inteligencija izgleda
suviše nemoćno u odnosu na osećanja. Nije li to unapred izgubljena bitka?
-" Inteligencija je bila neophodna Tami da postigne krajnji cilj i ceo rad
Tame je usmeren na stvaranje inteligencije koja će joj biti u apsolutnoj
pokornosti. Ali inteligencija je mnogo bliža Savesti nego osećanjima, zato je
ona za Tamu kao nuklearna energija - može doneti puno koristi, ali i mnogo više
štete. To ste najbolje pokazali ti i tvoj otac jer ste stvorili najjače oružije
protiv Tame." - Možemo li potpuno ukloniti osećanja - da li je to jedini način da pobedimo
Tamu?
-" Ne. Iako su direktni proizvod Tame, osećanja su najlepši deo Života. Ni
čovek ni životinje ne bi mogle opstati bez osećanja, samo je potrebno naučiti da
se kontrolišu da nas ne odvuku u pogrešnom pravcu. Da namera Tame nije tako
strašna, bila bi smešna činjenica da je napravila lepši oblik života nego što bi
Svetlost ikada napravila. Tama je već pobeđena ali ne može biti potpuno
uništena. Seme Zla je prisutno u celom svemiru i samo je pitanje kada će ponovo
početi da buja. U svakom sličaju, do tada će proći mnogo miliona godina."
Konačno neke dobre vesti. Što su duže slušali adamovu priču to su dublje
tonuli u očaj. Uništenje čovečanstva i najveći deo prirode ne pruža puno razloga
za optimizam. Srećom, čovek je neverovatno biće, ne treba mu mnogo da podigne
jedra nade koja mu jedina mogu pomoći da savlada najžešće uragane života. Džonu
je bilo jasno da, pored svih strahota, priča sada kreće u pozitivnom pravcu.
– Očigledno je da Eva i ja nismo slučajno ostali živi.
Adam se nasmeši po prvi put u svom životu – " Već i sam znaš ali da i to
kažemo: Adam bi trebalo da bude tvoje ime."
Autor: Božidar Karličić