21. velj 2010.

Bajka o svetlosti i tami

ROŠLOST 
 
        Pozicija:  Sunčev sistem – planeta Zemlja
        Status:  zeleni,biljni Raj
        Perspektiva:  izuzetno dinamična promena
 
 
 
 
 
        SADAŠNJOST
 
 
   -" Ja vam, kao predsednik SAD,  odgovorno tvrdimda se u našoj zemlji ne radi – 
niti se ikada radilo na kloniranju humanog embriona. To bi bilo neetički i 
neizvodljivo na današnjem nivou znanja iz te oblasti."
   U sali se čuo iskren smeh. Zaista, kako je  mogao znati?
                                        
                                       
                                                           #


   Doktorka Sidni je prišla specijalnom, neprobojnom staklu. Kao veliki izlog 
staklo je odvajalo mali životni prostor od ostatka laboratorije.
   -Kako se danas osećaš?
   Adam je znao da je to bilo rutinsko pitanje. Od kada zna za sebe, svakog 
jutra se ponavljala ista procedura.
   -Sve je normalno kao i uvek.
   Nekome bi sva ta rutina dosadila, ali ne i Adamu.On je dvadesetogodišnjak 
savršene fizičke konstitucije i zdravlja, izuzetne inteligencije i po svemu 
neobičnog psihološkog profila. Sidni, kao najmlađi doktor psihologije u svojoj 
klasi, je bila merodavna za takvu ocenu. Za sve vreme njenog boravka u "ćeliji" 
– kako su svi od milja zvali ovu laboratoriju, kod Adama nije primetila 
značajniji razvoj emocija. Čak su i njeni brojni pokušaji provokacije ostajali 
bez uspeha. Ranije je takva situacija za nju bila frustrirajuća – kakav je ona 
vrhunski psiholog kada nije u stanju da izazove emotivnu reakciju kod zdravog 
petogodišnjaka. Ubrzo je shvatila da nema svrhe ni da pokušava. Adam je bio 
mentalno čvrst kao stena.
   -Da li si nešto sanjao? Sećaš li se snova?  -Sanjao sam, ali mi treba vremena da protumačim snove.

   Znao je da bi bilo opasno ispričati šta je "video".
                                        

                                                           # 


   "Ćelija" je na prvi pogled sasvim nalik mnogim istraživačkim ustanovama u 
Americi. Prostora dobro osmišljenog za udoban rad i boravak,  snabdevena 
savremenom opremom... Na drugi pogled sve je bilo neverovatno.
   Danas je "ćelija" moderna laboratorija, ali je  pre 20 godina bila daleko 
ispred svog vremena. Njen tvorac, sada već pokojni pukovnik Vilijem Vajt je bio 
čovek koji je zaslužan za to. Čitav projekat je bio vrhunska tajna i to ne u 
klasičnom smislu. Za ceo projekat je znalo samo nekoliko ljudi.   
                                         

                                                           #


   Pukovnik Vajt nije bio naručito visoko u vojnoj hijerarhiji ali je bio cenjen 
svuda gde je radio i zbog svoje izuzetne stručnosti i zbog pravog vojničkog, 
čvrstog ali pravičnog karaktera. Što je još važnije, zadužio je ljude koji su 
bili na visokim položajima.
   Kao svestran naučnik a ne samo mikrobiolog ,što je bio po struci, završio
 je za vojsku istraživanja od izuzetne važnosti i zahvaljujući tome mu je 
omogućeno samostalno vođenje istraživačkih projekata. Bilo je dovoljno da 
obavesti "neke ljude" šta mu je potrebno i to bi dobijao bez ikakvog polaganja 
računa. Ovo je bilo krajnje neobično imajući u vidu stroge vojne procedure ali 
"ti ljudi" su imali neograničeno poverenje u njega i bili su potpuno sigurni da 
neće zloupotrebiti ni sredstva ni samo istraživanje. Normalno, kao i svi ljudi, 
bili su radoznali šta to radi i kako napreduje.
   Da je zaista poznavao nauku svedoči masa inovacija koje je napravio ne samo 
u svojoj struci već i u fizici i hemiji. Ni sam nije znao zašto ali jedan projekat mu je 
postao opsesija. Sva ostala istraživanja je napustio i sve vreme je posvetio 
konstruisanju inkubatora za razvoj ljudskog embriona. "Ako je pile u stanju da 
se razvije u tako prostom i zatvorenom sistemu kao što je jaje, valjda je i 
čovek sa svom tehnologijom u stanju da napravi nešto slično." Strpljivo je 
usavršavao inkubator rešavajući brojne probleme i kada je postao siguran da je 
uređaj gotov, bilo je vreme da se proba. Ovaj put je dobio dodatni zadatak – da 
proba sa kloniranjem.  "Čelik" je po svemu nalik na svoga oca. Nešto malo krupniji i možda još 
čvršćeg karaktera – ako je to uopšte moguće, major Džon Vajt je jedini zadužen 
za funkcionisanje "ćelije" i njihova jedina veza sa spoljnim svetom. Nadimak je 
dobio u školi ali je ostao i kasnije jer je dovoljno samo da ga vidite i odmah 
vam je jasno da pred sobom imate čoveka čelične fizičke i mentalne snage. Prava 
je sreća što je izuzetno odgovoran jer bi kao kriminalac bio veliki problem za 
društvo. Još kao mali nije trpeo nepravdu pa se dešavalo da se pobije i sa 
nekoliko mangupa istovremeno, ali uvek sa dobrim razlogom. Činjenica da je bio u 
pravu kao da mu je davala dodatnu snagu i retko bi mu se neko ponovo 
suprotstavio. 
   Majka mu je rano umrla i otac Vilijem preuzima ulogu oba roditelja. Uz 
vilijemovu pravičnost i džonovu razumnost stvorili su se uslovi za savršeno 
slaganje. Džon je od oca dobio prvoklasno vaspitanje, a pukovnik je koristio 
svaki slobodan momenat da utoli džonovu veliku glad za znanjem. Iako je mnogo 
toga značajnog uradio za života, Vilijem je bio u pravu kada je u razgovoru sa 
prijateljima zaključivao da je Džon njegov najuspešniji projekat.
   Diplomirao je kao najbolji u istoriji vojne akademije ( šta bi se drugo i 
očekivalo). Na svečanosti povodom završetka akademije ne zna se ko je više bio 
ponosan: njegov otac ili njegovi profesori.
   Još jedna osobina je "kriva" za njegov nadimak: Džon je čovek čeličnog 
zdravlja. Njegov zdravstveni karton je potpuno prazan. Nikada nije išao ni kod 
zubara osim na rutinske kontrole. Ovo je njegov otac rano zapazio pa nije 
dozvolio čak ni vakcinisanje. Ustvari, nikada ga niko nije čuo ni da kine.
                                          

                                                            #


    Džon je više od 10 minuta posmatrao Adama. Tolike godine su zajedno, pa ipak 
još nije mogao da se navikne na njegov izgled. Adam je mršaviji od Džona – skoro 
nikakvim fizičkim aktivnostima se nije bavio osim osnovnog vežbanja neophodnog 
za pravilan fizički razvoj ali mu je lice isto kao džonovo pre 20 godina. To 
nije nikakvo čudo jer im je genetski materijal potpuno isti. Na ovo se Džon 
odavno navikao ali adamov izraz lica je ono što ih je sve oduvek fasciniralo.Ovo  lice je prosto zračilo nekakvom nezemaljskom blagošću i mirom, uvek, u svakoj 
situaciji. Blagost i mir koje čak ni Sidni sa velikom upornošću i svim svojim 
znanjem nije uspevala da poremeti.
   - Da li ima nešto novo?                                                      
    Adam je podigao pogled sa ekrana svog računara – Video sam strašne stvari. 
Toliko strašne da ni Sidni nisam mogao da pričam.
                                        

                                                              #

 
    Ne tako daleko od "ćelije" živela je još jedna neobična osoba – profesor Eva 
Pjur. Normalno bi bilo da mlada žena izuzetne lepote i inteligencije i veoma 
prijatna u društvu ima puno prijatelja oko sebe, ali nije bilo tako. Često bi se 
setila  prastare izreke "najveće prokletstvo je saznati svoju sudbinu". Ona je 
imala lično prokletstvo: kada bi sa nekim pričala, osećala je šta ta osoba  
zaista misli. To je bio razlog zašto je izabrala psihijatriju kao životni poziv, 
ali i uzrok malog broja prijatelja.
- Mislio sam da ćeš vremenom ući u standardnija istraživanja, ali ti ne 
prestaješ da me iznenađuješ. Nemam ništa protiv toga, u stvari ti sama donosiš 
više publiciteta nego svi ostali projekti zajedno, ali te molim da mi objasniš o 
čemu se ovde radi. Doktor Stiven Morgan, dekan na njenoj katedri, njen mentor i 
prijatelj još iz vremena dok je studirala, iako pred penzijom bio je čovek 
bezprekorne koncetracije i dedukcije što je presudno u njegovom zanimanju. Blagi 
osmeh na njegovom godinama izbrazdanom licu samo je pokazivao koliko je ponosan 
na svog omiljenog saradnika.
Od prvog razgovora doktor Morgan je znao da pred sobom ima osobu sa potencijalom 
da postigne sve što poželi. Dobro vaspitanje, uvek odmereno ponašanje bilo je 
siguran znak da stečeno znanje neće zloupotrebiti. Eva je doktora Morgana uvek 
oslovljavala sa "profesore" bez obzira na godine bliske saradnje i bila mu 
zahvalna koliko na pomoći i podršci, još više na korektnom odnosu. Nikada je 
nije posmatrao kao "parče mesa".  - Oduvek me je fascinirala sposobnost bacila besnila da izazove hidrofobiju kod 
čoveka. Nešto, što naučnici izbegavaju da nazovu životom, u stanju je da utiče
na postupke kompleksnog i svesnog organizma kao što je čovek. Da je u pitanju 
nasumični uticaj, ne bi bilo previše interesantno i moglo bi se gledati kao na 
slučajnost. Ali promena u ponašanju je takva čovek ne radi upravo ono što bacilu 
ne odgovara. Ovo jeste drastičan primer ali ja mislim da nije jedini, da ima još 
mnogo sličnih, mada ne tako očiglednih. Možda čovek, iz oholosti, jednostavno 
odbija da prihvati takvu mogućnost. Zaista, kako bi nešto beznačajno, kao što je 
virus, moglo uticati na čovekovu svest, na koju je toliko ponosan. 
Eva je znala čak i sarkazmom da prenese polet na druge. Zdrav humor joj je, 
ipak, bio mnogo bliži – Kad malo bolje razmislim, možda virusi kontrolišu 
celokupnu naučnu misao ali na mene, naravno, nemaju uticaj pošto nikada u životu 
nisam bila bolesna.
   Prekrasan osmeh na evinom licu mogao je da navede čoveka da promeni veru ako bi 
ona to tražila. Iako ovo nikada nije koristila kao oružje, volela je da se ljudi oko nje 
osećaju prijatno jer bi se tada i sama bolje osećala.
   Doktor Morgan pokroviteljski sleže ramenima. Živeo je dovoljno dugo da bi naučio 
da ceni prave vrednosti. Biti u društvu ljudi kao što je Eva je božiji 
blagoslov, nešto što novac ne može zameniti. Svaki put, kada bi se vratio sa 
posla,  pomislio bi kako bi rado menjao mesec dana sumornog života u svojoj 
ogromnoj, luksuznoj i basnoslovno skupoj kućerini za jedan ovakav razgovor.
 – Nadam se da ti je jasno u kakav se posao upuštaš. Imaćeš protiv sebe ne samo 
prirodu, već i naučnu javnost. Ostaje mi samo da ti poželim puno sreće i 
strpljenja. Jedino mi je žao što imam puno godina pa nisam siguran da ću 
doživeti kraj ovog projekta.
                                     

                                                              #

 
   Svako veče oko 10 sati Džon je silazio u "ćeliju". Retke su bile prilike kada je 
iz bilo kog razloga propuštao tu obavezu i zadovoljstvo. Sve je počelo kao vrlo 
interesantan projekat da bi vremenom preraslo u mnogo više od toga. Osećao je da 
će ovo što se događa u „ćeliji“ imati velikog uticaja na čovečanstvo. Da li zbog 
važnosti projekta ili zbog nemogućnosti da u potpunosti objasni šta se to 
događa, boravak u "ćeliji" mu je postao osnovni razlog življenja. Nikakvih 
drugih planova nije imao. Društveni život je održavao samo toliko da ne izazove 
sumnju.  Proceduru za ulazak u "ćeliju" je osmislio pukovnik Vilijem. Njegov zahtev u 
konačnoj varijanti je bio potpuna sterilizacija svega što ulazi, od hrane do 
odeće, instrumenata...Jedino je Džon ulazio u "ćeliju" i pri tom prolazio 
rigorozan proces dezinfekcije: promena odela, specijalno kupanje i boravak od 30 
minuta u posebnoj, dezinfekcionoj atmosferi radi što potpunijeg uklanjanja 
mikroorganizama iz disajnih puteva. Ni to ne bi bilo dovoljno za Vilijema da 
Džon nije imao neverovatan imuni sistem. Vilijemu je bilo teško da odluči da  ne 
ulazi u "ćeliju", jer iako je imao video vezu, to ipak nije isto kao da je bio 
lično prisutan.
   U početku je Džonu bila teška ova procedura. Zbog mnogo obaveza svaki sekund 
je bio dragocen a on bi gubio po pola sata dnevno.  Po adamovom rođenju je 
shvatio koliko je to zaista neophodno. Ubrzo je zaključio da je ovo vreme jedini 
period u toku dana koji može da posveti samo sebi – da razmisli na miru o svemu, 
da meditira... 
   - Do sada si "video" samo slike, događaje od po par sekundi.                  
   - Ni sada to nije bilo naručito dugo. Ali je bilo užasno. Takvo zverstvo, 
takvo bezumlje do sada nije zapamćeno.
   Bez obzira na očiglednu ozbiljnost situacije adamovo lice je i dalje odisalo 
potpunim mirom. Predviđanje događaja je nešto što mu se u zadnje vreme sve češće 
dešavalo. U početku su to bile slike koje bi sanjao, da bi ih posle nekog 
vremena video i budan. Čak i da mu nije unapred prepričao događaje, Džon bi mu 
verovao jer Adam jednostavno nije umeo da izmišlja.
   -Da li će to biti teroristički napad ili nešto slično?                     
   - Problem i jeste što nisam uočio nikakvu logiku i što će se dešavati na 
velikom prostoru.                                 #
 
 
     Boravak u prašumama Amazonije na poslednjem istraživanju je učvrstio stav 
kod Eve da civilizovanjem ljudi gube iskonske instikte. Prava solidarnost koja 
vlada u zajednicama izolovanim od civilizacije potiče od prepoznavanja i 
učestvovanja u tuđim osećanjima. Toga kod savremenog čoveka nema. Zato je hladan 
i zatvoren jer zna samo za svoja osećanja, a sve što je drugačije ga plaši. 
- Brže ću dobiti pomoć u džungli nego na ulicama Njujorka – bilo je prvo što je 
rekla doktoru Morganu po povratku.
   Osnovni razlog njenog odlaska u džunglu bilo je proučavanje lečenja urođenika. 
Iako je komunikacija sa civilizacijom bila sve veća, urođenici nisu obolevali od 
zaraznih bolesti koliko bi se moglo očekivati. Doduše, bilo je plemena koja su 
prihvatila doktore ali nisu bili zdraviji od onih koji su se lečili na 
tradicionalan način. Eva je izabrala pleme koje je bilo poznato po zdravlju, 
toliko poznato da su na lečenje dolazili i ljudi iz civilizacije ali na njih 
ovakvo lečenje nije imalo uticaja.
   Nakon tri meseca boravka u džungli i prisustvovanja mnogobrojnim isceliteljskim 
obredima, Eva je dobila jasan odgovor na osnovno pitanje ove ekspedicije. 
Predpostavka sa kojom je pošla u džunglu, da šaman leči lekovitim biljem a da je 
sam obred samo mistifikacija, pokazala se kao netačna. Ovaj šaman je lečio 
isključivo sugestijom. Kako je moguće da svoje saplemenike u potpunosti izleči a 
da ima tako loše rezultate kod ljudi iz grada? Šaman je jednostavno odgovorio   
- Ja ljude ne lečim, oni to rade sami. Ja im samo pomažem.
 
                                            
                                                              #

 
    Pukovnik Vajt je dobio sva potrebna sredstva i svu podršku da započne sa 
projektom. Bolnicu vojne baze u kojoj je radio je proširio tako da se nadzemni 
deo koristio kao stacionar, dok je laboratorija izgrađena pod zemljom u strogoj
tajnosti. Najteže je bilo ne privući ničiju pažnju pri kopanju prolaza za ulaz u 
laboratoriju. Napravljena su dva ulaza. Jedan ulaz je bio u vilijemovoj kući, koja 
je u neposrednoj blizini stacionara, a drugi u supermarketu van baze koji je 
izgrađen isključivo kao maska za ovu tajnu namenu. Ovaj drugi ulaz je služio za  snabdevanje koje je vodio vilijemov drug iz detinjstva, jedan od retkih ljudi 
kojima je mogao toliko verovati ( danas njegov sin vodi ovaj posao ). Čak ni 
ventilacija, ni ostale instalacije nisu postavljene kroz stacionar već su 
dovedene iz vilijemove kuće. Pukovnik se vodio principom da opreza nikada nije 
previše.
   Laboratorija je brzo izgrađena, napravio je 20 inkubatora za slučaj da se 
pojave nepredviđeni problemi koji bi mogli odneti mnogo vremena i sada je još 
samo tim bio potreban. Kako je ceo projekat bio tajna, tako je i tim morao biti 
što manji. Bilo je poželjno da ljudi iz tima nemaju blisku rodbinu sa kojom 
imaju redovne kontakte. Osim Džona, čije se prisustvo podrazumevalo, i 
vilijemovog druga preko koga je snabdevanje uveliko funkcionisalo, bio je 
potreban i lekar. Ko bi bio bolji za taj posao od vilijemovog dugogodišnjeg 
kućnog prijatelja, penzionisanog pukovnika Majkla Gudmena lekara opšte prakse. 
Osim što je bio dobar stručnjak sa velikim iskustvom i što je pratio sva 
dešavanja vezana za medicinu, kao čovek od poverenja bio je upoznat sa projektom 
od početka. I ne samo što je bio upoznat, već je pomogao pri rešavanju nekih 
značajnih problema u funkcionisanju inkubatora. Nije imao veliku rodbinu. Žena 
mu je umrla i nije se ponovo ženio, nije imao dece, imao je samo brata Džordža 
sa kojim je imao skoro svakodnevne kontakte. Njih dvojica su bar jednom mesečno 
odlazili u ribolov a bilo je situacija da po 3-4 vikenda za redom budu u 
ribolovu, posebno kada bi Majklu to posao dozvolio i naravno kada bi riba dobro 
radila. Od kada je otišao u penziju, Majklu su Džordž i Vilijem bili praktično 
ceo svet. Kada je i Džordž prihvatio da učestvuje u projektu kao kuvar i za 
ostale poslove održavanja kao da je velika slagalica sklopljena i posao je mogao 
da počne.
                                         
                                                              #

 
   Prema marfijevom zakonu kada posao počne dobro za očekivati je da nešto krene 
naopako. Pukovnik Majkl je pročitao svu literaturu o kloniranju, obišao više 
instituta koji su se bavili sličnim istraživanjima, video uživo kako to oni rade 
i sa kakvim se problemima sreću i bio je spreman da i sam započne takav posao.  Svi su bili zadovoljni rezultatima. Oplodnja je urađena odlično, razvoj 
embriona je bio normalan a inkubatori su radili savršeno. Svih 20 embriona su 
bili potpun uspeh. A onda, šezdeset šestog dana od začeća, jedan fetus je dobio 
visoku temperaturu. Sve je ukazivalo na infekciju ali to nije bilo moguće jer je 
rađeno u sterilnim uslovima. Posle šest dana   je podlegao visokoj temperaturi. 
Jedan po jedad fetus je doživljavao istu sudbinu i zadnji je podlegao u šestom 
mesecu.  Svi su bili strašno razočarani. Nije im toliko teško pao neuspeh koliko 
ih je zabrinjavalo to što nisu mogli ni da predpostave zbog čega se to dogodilo. 
Ponovili su ceo postupak i dobili iste rezultate. 
   Projekat je zvanično bio gotov. Ljudi  koji su bili pokrovitelji projekta  i 
jedini van vilijemovog tima koji su bili upoznati sa istraživanjem su zajednički 
zaključili da nema svrhe nastaviti sa pokušajima. Da li je to prst sudbine ali 
sva trojica su doživeli nesreće u roku od nedelju dana. Dvojica su poginuli u 
saobraćajnim nesrećama a treći je umro od moždanog udara. Sada je Vilijem 
ostao sa laboratorijom za koju niko, osim njegovog tima, nije znao, sa 
sredstvima za višedecenijski rad i sa idejom koja je možda mogla da reši 
problem.
                                         
                                                              #
 
 
   Jednoglasno su odlučili da nastave projekat, ovaj put sa  ograničenjem koje 
je sam Vilijem postavio. Da ne bi zapali u beskonačan niz pokušaja moraće da 
dobro razmisle o svim problemima i da pokušaju još samo jednom – sa jednim 
embrionom. Ideja je bila da se problem reši ekstremnom dezinfekcijom. Ta 
dezinfekcija nije obuhvatala samo inkubator već i kompletnu laboratoriju i ljude 
u njoj. Ovo je bila teška odluka jer je zahtevala velika odricanja od svih. 
Odlučeno je da samo jedan od njih bude veza sa svetom a da ostali ne izlaze iz 
laboratorije do kraja projekta ( doduše niko nije ni pomislio da će projekat tako dugo 
trajati ). Zbog izuzetnog  imunog sistema i da ne bi izazvao sumnju u bazi izbor 
je bez ikakve sumnje pao na Džona, ali je svaki ulazak podrazumevao polusatnu 
dezinfekciju. Vilijem je teška srca odlučio da napusti laboratoriju jer je morao  da se pojavljuje u bazi a nije želeo da rizikuje da svojim ulaskom unese bilo 
šta što bi bilo opasno po embrion. On je morao da se zadovolji audio – video 
vezom kao jedinom direktnom vezom. Majklu i Džordžu je ipak bilo najteže. Oni su 
morali da se obavežu na ostanak u laboratoriji   ma koliko dugo projekat  
trajao. Još teža je bila dezinfekcija u komori koja je trajala sedam dana, sedam 
dugih dana u malom prostoru i sa mineralno – vitaminskim tabletama i malo 
prokuvane vode koje su poneli sa sobom.
   Ipak, kritični deo vilijemovog plana je bila ćelija koja se klonira. Dobro je 
znao da nju ne može da "očisti". Ako bi sve osim DNK sterilisao, opet bi 
postojala šansa da ostanu virusi koji su ugrađeni u samu DNK i tu pomoći nije 
bilo. Još jednom se uzdajući u džonov izuzetni imuni sistem pretpostavio je da 
je njegov genetski materijal dovoljno čist za ovaj poduhvat. Bio je u pravu.
 
 
                                                              #
  
 
   – Trebalo je da pođete sa nama. O ovome bi se mogla napisati gomila knjiga.
    Doktor Morgan je sa osmehom gledao Evu – Svima nam je dato vreme za određene 
poduhvate. Moje vreme "Indijana Džonsa" je već davno prošlo.
  - Nemojte tako doktore. Vi niste stari za ovakve ekspedicije: možda za Mont 
Everest. Ne treba da vam pričam kakav danas konfor imamo na terenu. Uostalom, vi 
lično ste odobrili ta sredstva.
   Osmeh na licu doktora Morgana je sve više rastao. „Ništa ne može da zameni 
mladost. Džaba farmacija, džaba vežbanje“. – Nisam mislio na fizička 
ograničenja. Entuzijazam, polet, to mi nedostaje. Ali ti to znaš. Neizmerno sam 
ti zahvalan što si me, bar za trenutak, vratila u to doba.
   Doktor je kratko vreme lebdeo među oživelim likovima i događajima svoje 
mladosti. Eva nije htela da ga prekida. -  Sada mi pričaj šta je to toliko 
neobično – reče doktor dok su boje prošlosti već bledele.  Naš veliki problem je neprihvatanje teorija bez čvrstih dokaza. Naravno, ovo 
nam pomaže da izbegnemo gomilu pogrešnih predpostavki, ali kada se nađemo pred 
nečim što osećamo a ne možemo da objasnimo, ruke su nam vezane. Civilizovani 
čovek veruje samo u ono što vidi. Više ne veruje čak ni u religiju svojih 
predaka. Zato šaman ne može da mu pomogne. Na sreću, ovi urođenici nemaju takvih 
problema. Svojim očima sam videla da šaman izleči čoveka od žutice jednim 
tretmanom. Kako to objasniti? 
   Doktor je znao za njenu specijalnu intuiciju – Kako "osećaš" tog šamana?
 -  Šamani su većinom obični šarlatani i donose više štete nego koristi. Ovaj 
čovek je nešto posebno. Kod njega osećam beskonačni mir i dobrotu. I još nešto: 
kada me dodirne izgubim osećaj sopstvene težine, prolaska vremena... Vidim gde 
se nalazim ali se osećam kao da lebdim u nekom potpuno drugačijem svetu.    
   Doktor blago klimnu glavom – Na početku sam mislio da je projekat interesantan 
a sada sam siguran da si na tragu nečega što može izbaciti iz upotrebe mnoge 
udžbenike psihijatrije. Imaš moju bezrezervnu podršku.
 
 
                                                              #

 
 - Dokle unatrag dopire tvoje sećanje? Šta je prvo čega se sećaš?
   Adam se u komunikaciji sa drugima postavljao ravnopravno iako su svi bili 
dosta stariji. Tako je oduvek radio. To nikome nije smetalo jer su ga tako i 
naučili. U stvari, imali su osećaj da bi se isto tako ponašao i da ga nisu tome 
učili.
   - Prvo čega se sećam je Sidni. Ne znam šta je radila, ali se sećam njenog 
lica iza vizira skafandera.
   "Sažeto i jasno" pomisli Džon. Adam nije govorio ni više ni manje nego što je 
potrebno.
   - Do sada smo veoma racionalno koristili vreme jer je imalo mnogo toga da 
naučiš. Džon je razmišljao o tome kako je za ovih dvadeset godina spavao u proseku po tri do četiri sata dnevno i to mu je bilo dovoljno. Adam je ostajao 
budan i po nekoliko dana, a kada bi spavao bilo bi to po sat, dva najviše. 
- Nismo ti do sada pričali o tvom poreklu. Mislim da je to potrebno.
   Sidni snažno steže Džona za ruku. Ovo im je bio prvi fizički kontakt.
   Ona se u njega zaljubila još od prvog susreta. Lep, pametan, pažljiv, dobar 
sportista, u svemu najbolji u školi. Ni sama nije znala šta je to čime ju je 
najviše privlačio. Trudila se da mu bude što više u blizini. Od njega nije 
dobila željenu reakciju. Mislila je da nije dovoljno lepa, pa se sama udaljila 
da ga nekim pogrešnim postupkom ne bi zauvek oterala. Kasnije, na studijama, je 
shvatila da je odabrala psihologiju zbog potrebe da razume zašto je nije 
primetio.
   Kada ju je pozvao da rade zajedno, nije razmišljala ni trenutak. Da budu 
zajedno – to je ostvarenje njenog sna. Uopšte nije bilo bitno šta mora da žrtvuje.
   Projekat je bio interesantniji nego što je mogla da zamisli. Naime, bili su 
joj poznati samo uslovi rada kada se obavezivala. Adam je već imao tri meseca 
kada je došla u "ćeliju". Niko nije razmišljao o potrebi za ovakvom vrstom 
saradnika dok nisu shvatili da će Adam zaista da preživi. Njen dolazak je bio 
logičan jer je vrhunski stručnjak i što je još važnije Džon je znao da može da 
joj veruje.
   Sidni je unela vedrinu u "ćeliju". Dala je ime Adamu (do tada su ga zvali 
"klon" ). Dala je ime i "ćeliji" što je sa oduševljenjem prihvaćeno. Unela je 
dodatni polet u projekat. Sve se odvijalo bolje nego što su mogli da zamisle. 
Adam ne samo da je opstao do rođenja, nego se i dalje razvijao potpuno normalno. 
Postojala je velika zebnja da nešto ne krene naopako sada kada su konačno uspeli. 
Iz iskustva su znali da je to uvek moguće. Do sidninog dolaska su znali da su 
uradili nešto što će promeniti svet ( koliko – to nisu mogli ni da zamisle). 
   Sidni je odmah po dolasku preuzela brigu o Adamu. Ona ga je hranila, 
presvlačila, kupala... Adam je lepo jeo, puno spavao i sve je radio u određeno 
vreme. I nikada nije plakao. Rekli su joj da ni pre njenog dolaska nije 
zaplakao. Ona je bila zahvalna zbog svega toga jer je za svaki ulazak u adamovu 
prostoriju morala da navlači skafander i da prolazi kroz proces dezinfekcije.  
Majke imaju težak zadatak dok odgajaju dete u normalnim uslovima. Zahvaljujući 
adamovom specijalnom ponašanju Sidni je i pored procedure za ulazak kod Adama 
imala dovoljno vremena da se odmori.
   To specijalno ponašanje je za Sidni postalo preveliki teret. Kod nekih ljudi 
se ponekad može primetiti mir zen sveštenika, kod drugih izraz lica božanske 
blagosti, kod trećih neverovatna sposobnost učenja i povezivanja naizgled 
nespojivih činjenica. Kod Adama je sve ovo STALNO bilo prisutno.
   Ovo je njen zadnji test za Adama koji će joj pokazati da li njen dalji 
boravak ovde ima ikakve svrhe. Kao i obično, Adam nije ništa pitao. Znao je da 
će oni sami reći to što su hteli.
   - Ti znaš koliko su važna naučna istraživanja. Sidni se trudila da ga 
pripremi za ovako važan razgovor baš kao što je naučila na fakultetu ali je 
odmah shvatila da greši. Za Adama je prazna priča bila gubitak vremena i zato je 
najviše voleo da priča sa Džonom. Ona je to sad jasno osetila.
   - Ti si, za sada, jedini humani klon. Možda je negde i pokušano kloniranje, 
ali sam sasvim sigurna da nisu postignuti ovakvi rezultati.
   - Da li je od Džona uzeta matična ćelija?
   Sidni je zanemela. Svašta je doživela od Adama, ali je ovo bilo neobjašnjivo. 
Osnovno na čemu je insistirala od samog dolaska je da se Adamu ne otkrije 
njegovo poreklo. Plašila se da bi to moglo negativno uticati na razvoj njegovih 
emocija. Bila je sigurna da su se svi pridržavali ovog zahteva. Iz istog razloga 
u adamovoj prostoriji nema ogledala. Jedine reflektujuće površine su ekrani 
televizora i monitora računara, ali zbog specijalnog osvetljenja na njima nije 
mogao jasno da vidi svoj lik.
   I Džon se zbunio – kako znaš?
   - Sa tobom imam specijalnu komunikaciju. Jednostavno osećam kako razmišljaš i 
često znam šta ćeš reći pre nego što to izgovoriš. Mislim da i ti osećaš nešto 
slično.
   Opet bez emocija, bez ikakve reakcije tipične za  normalne ljude. „Da li je 
Adam zaista ljudsko biće?" Polako se u sidnino srce uvlačila panika. "Da Adam 
nije hibrid čoveka i vanzemaljskog živata? U krajnjoj liniji ja nisam ovde od 
početka tako da nisam svedok adamovog nastanka."  Znala je da više ne može da ostane u "ćeliji". – Ne osećam se dobro, moram 
odmah da legnem.
   Džon je prvi progovorio kada je Sidni ušla u svoju sobu – Zadnjih dana je 
postala depresivna.
   - Sidni je depresivna više od godine dana.
   - Nemoguće da ja to nisam primetio.
   Adam je oduvek voleo da priča sa Džonom jer je bio siguran da ga on razume 
bez obzira o čemu bi pričali. Ostali su imali puno oblasti u kojima nisu mogli 
da ga prate. – Ona je imala puno posla dok sam bio mali, kasnije je dosta 
vremena posvetila mom obrazovanju. Kada me je naučila svemu što je znala nije 
više mogla korisno da utroši vreme i počela je da vene. Donekle joj je pomoglo 
preuzimanje džordžovih poslova posle njegove smrti ali joj ni to više nije 
dovoljno.
   Davno je prošlo vreme kada je Adam bio samo učenik. Sada je Džon sve češće 
bio u toj ulozi i to mu nije smetalo. Siguran je da je Adam u pravu iako to sam 
nije osetio. – Kako si uspeo da razviješ takav senzibilitet u kontaktu sa samo 
četiri osobe?
   - Jednostavno znam. Dugo vremena smo zajedno i dobro sam vas upoznao, a 
koristim i neke trikove.
   - Kakve trikove?
   - Znaš da životinje mogu da osete raspoloženje. To mogu i mala deca. Ni 
životinje ni mala deca ne razumeju razgovor i zato obraćaju pažnju na govor tela 
koji je jasniji nego bilo koji jezik. Zato kada hoću da znam kakav je neko i 
kako se oseća samo ga posmatram i ne slušam šta priča. Tada ti se otvara potpuno 
nov svet. Ovo sam proveravao sa televizijom – isključim ton da bih nekoga video 
u pravom svetlu. Zaista je fascinantno šta se sve govorom može postići – i 
načinom i sadržajem.
   Slušajući ga Džon se setio oduševljenja koje je osetio učeći nove stvari i 
posebno, samostalno dolazeći do odgovora na pitanja o kojima je duže vreme 
razmišljao. Život će sada da bude sve interesantniji. – Kako ćemo da pomognemo 
Sidni?
   Adam malo zastade. Lako je dati odgovor kada su u pitanju činjenice. Obično 
naizgled laka pitanja mogu imati više odgovora i mora se dobro razmisliti pre 
nego što se donese konačni stav. – Trenutno jedini sidnin posao je da održava 
"ćeliju" i da spremi hranu za sebe i Majkla, a ni on sam nema šta da radi.  Do sada nisam bio bolestan i verovatno neću ni biti bar do četrdesete godine. 
Mislim da je došlo vreme da ih oslobodiš dužnosti.
                                      
 
 
                                                              #
 
 
   Što je projekat duže trajao, to se više novih pitanja javljalo. Kao da je za 
svaki odgovor cena bila pet novih pitanja. To nije zabrinjavalo Evu jer je svaki 
odgovor bio neprocenjive vrednosti.
   Statistički je uspela da dokaže uticaj patogenih mikrooganizama na ponašanje 
čoveka, pri čemu je uticaj bio jači što je mikroorganizam bio prostiji. Broj 
ubistava, samoubistava, pljački, silovanja i svih drugih destruktivnih i 
samodestruktivnih oblika ponašanja uz prisustvo virusnog oboljenja kod počinioca 
je bio mnogo veći nego što je statistika predviđala. Obzirom da je do ovih 
rezultata došla proučavajući samo najnovije zločine gde je ispitivanje prisustva 
virusa kod zločinaca obavljano na njenu molbu, svi stariji zločini su za njeno 
istraživanje bili neupotrebljivi. Ali, zahvaljujući vedrom duhu i prijatnoj 
komunikativnosti, uspela je da dobije pomoć sa raznih strana, čak i iz drugih 
država. Osnovala je i forum na internetu da bi imala što više informacija i 
mišljenja na ovu temu. Sada je bilo samo pitanje vremena kada će upoznati Džona. 

 
                                                              #
 
 
   Do treće godine Adam je po inteligenciji bio sasvim prosečno dete. Ovo su 
pokazivali testovi koje je radio jednom mesečno. Posle treće godine koeficient 
inteligencije mu raste. Krajem desete godine koeficient dostiže maksimalne 
vrednosti i više nije meren – zašto proveravati nešto tako očigledno?  U početku su svi bili zaduženi za adamovo obrazovanje, ali već sa šesnaest 
godina je znao sve čemu su mogli da ga nauče. Tada je nastavio da uči samostalno 
– uglavnom da prati najnovija dešavanja u nauci preko interneta. Ipak, ponekad 
bi bilo potrebno iskustvo i tada bi se obraćao Džonu za pomoć. Poslednjih godinu 
dana se bavio isključivo religijom, okultizmom i nadprirodnim pojavama. Na 
džonovo pitanje zašto ga baš ovo toliko interesuje, odgovorio je: "Nauku sam 
dovoljno upoznao. Čak i nadprirodne pojave su većinom logički objašnjive samo 
što do sada nije otkriven njihov princip delovanja. Prenos misli na daljinu, 
pomeranje stvari snagom misli – sve je to manifestacija energije koju do danas 
nismo dovoljno upoznali. Kada bi se masa jednag čoveka pretvorila u energiju, ta 
energija bi bila dovoljna ne samo da se pomeri planina već da se uništi cela 
planeta. Zato sam siguran da čovek može mnogo više od pomeranja čaše po stolu 
pomoću mentalne snage. Ono što ne mogu da objasnim su pitanja koja prate čoveka 
od davnina a uglavnom su vezana za oblasti koje si pomenuo. U jedno od pitanja 
bi trebalo da se i ti uključiš. Postoji istraživanje koje je usko vezano sa ovim 
našim. Već neko vreme sam u kontaktu sa tom profesorkom i ona sada insistira da 
se vidimo. Pošto je to iz objektivnih razloga nemoguće, bilo bi dobro da je ti 
posetiš. Sačuvao sam svu našu prepisku za svaki slučaj. Na dobrom je tragu ali 
mislim da ni sama nije svesna dubine pitanja na koje traži odgovor" .
 
 
                                                               #

 
  "Nisam ga ovako zamišljala" pomisli Eva gledajući Džona kako prilazi staklenim 
vratima njene kancelarije. Pošto ga je sekretarica najavila, jedva je čekala da 
ga upozna. Od njega nije dobila nikakve odgovore ali je iz pitanja zaključila da 
je ovaj čovek proveo puno vremena razmišljajući o istim problemima koji su i nju 
zanimali. Neka pitanja su je uputila na potpuno novu oblast za proučavanje. Zato 
je očekivala čoveka u godinama, verovatno nekog profesora ili doktora, verovatno 
u penziji... Da je razmišljala ko bi to mogao biti, vojno lice srednjih godina 
bi sasvim sigurno bilo pri kraju liste. - Veoma mi je drago da vas upoznam... Džonu je bilo neprijatno jer nije bio 
onaj koga je Eva očekivala. Učesnici na forumu su koristili pseudonime tako da 
je iznošenje mišljenja teklo sasvim slobodno, bez straha od neprijatnih kritika 
u profesionalnom životu učesnika i zato Eva nije znala ko je  "Adam".
 "Ovaj čovek nešto krije" bila je prva evina misao.
   Džon se sve neprijatnije osećao. – Moram da se izvinim u adamovo ime jer je 
objektivno sprečen da lično dođe. Međutim, pošto vrlo blisko sarađujemo, potpuno 
sam upućen u vašu dosadašnju komunikaciju i adamova razmišljanja o ovoj temi.
 - To mnoge stvari objašnjava. Ova iskrena misao joj je "pobegla" jer je 
shvatila da Džon ništa ne krije iz zle namere. Još uvek je osećala da nešto 
krije ali joj to nije smetalo. U stvari, bilo joj je veoma prijatno u njegovom 
prisustvu.
    Džon je odmah shvatio zašto je Eva tako reagovala. Gotovo  se nasmejao 
kada je zamislio njenu reakciju da se stvarno Adam pojavio. – Moram da se 
izvinim i u svoje ime jer ne mogu potpuno slobodno da pričam kako sam došao do 
ovih saznanja o kojima ću pričati.
 - Ja osećam da nije u pitanju vojna tajna, već se plašite za adamovu bezbednost.
    Džona je bilo sve teže iznenaditi. Uz Adama su mnoge "paranormalne" stvari 
postajale sve normalnije. "Adam je bio potpuno u pravu kada je ocenio ovu 
profesorku kao izuzetnu".  - Sada moramo biti oprezni i zbog naše bezbednosti.
   Eva je osećala sve veće simpatije prema ovom čoveku.   
 
 
                                                               #
 
   Ubrzo su se Džon i Eva gotovo svakodnevno sastajali. To nikome nije izgledalo 
neobično jer su ih svi gledali kao logičan par. Ipak, niko nije znao da su ti 
sastanci bili poslovne prirode. Čak ni doktor Morgan nije bio upućen u suštinu 
njihove veze.  Džon je osećao ( što je i Adam potvrdio ) da je Eva osoba od apsolutnog 
poverenja tako da ona postaje jedina van "ćelije" koja je upoznata sa njihovim 
radom. Tolika količina novih činjenica ju je primorala da uključi u razmatranje 
i one oblasti nauke za koje, na početku projekta, nije ni sanjala da su u vezi.
Iako se često viđala sa Džonom i još češće komunićirala sa Adamom i uspela da 
sklopi skoro sve kockice, jedan deo priče joj je uporno izmicao: izgleda da je 
virusima destrukcija jedina svrha postojanja. U prirodi se sve događa po nekoj 
logici. Ali nije logično da se nešto, što poseduje neku vrstu sposobnosti da 
utiče na okolinu, ponaša isključivo destruktivno ( nažalost, ljudi su primer 
koji gotovo da opovrgava ovu tezu ). Kao da je odgovor bio svuda oko nje a da 
ona nije umela da ga prepozna. Kao da je svakim udahom bila bliže rešenju ali je 
i dalje nešto nedostajalo. Nešto, što ovozemaljskom logikom nije uspevala da 
objasni.  
 
 
                                                                #
 
 
   Džon je na svoja pleća preuzeo veliko breme. Posle smrti svoga oca postao je 
nosilac projekta. Sada će ostati potpuno sam pošto je odlučio da Majkla i Sidni 
oslobodi dužnosti. Iako se oni nikada nisu žalili, nije sa njima čak ni pričao o 
ovome, ipak je znao da čeznu za izlaskom iz "ćelije". Posebno u zadnje vreme 
kada su počeli da se osećaju nepotrebnim. Džon im je već spremio dokumenta i 
mogli su odmah da počnu sa novim životom. Još ranije se diskretno interesovao 
kako bi voleli da žive da nisu na ovom projektu. Za Majkla je bilo lako. On želi 
da živi bilo gde na obali toplog mora. U stvari, najviše se uželeo sunca, 
prirode i posebno ribolova. U šali je pričao da bi bilo dobro da ima po kuću na 
obe hemisfere pa da uvek živi tamo gde je leto. Sidni želi da radi na 
univerzitetu. Pored Adama je počela da se oseća u tolikoj meri inferiorno da se 
pitala da li je stvarno zaslužila doktorat. Džon zna da će najteže da joj bude 
da ne priča o izvanrednim otkrićima sa ovog projekta.  U komori za dezinfekciju više nije meditirao. Nije mogao da se oslobodi 
bezbrojnih misli koje su mu pritiskale dušu. To što će ostati sam sa Adamom ga 
nije previše zabrinjavalo. Adam ima zalihe za više meseci samostalnog života a 
za vanredne situacije može da traži pomoć telefonom ili preko interneta. I u 
slučaju da se Džonu nešto dogodi projekat je mogao da se nastavi. Ipak, Džona je 
sada mučilo mnogo potencijalnih problema koje nije mogao precizno da definiše. 
Adama je u početku doživljavao kao projekat, kasnije ga je prihvatio kao brata a 
sada ga oseća kao deo sopstvenog bića. I oseća da se menja. Počeo je da sanja 
događaje koji bi se obistinili. Sanjao je događaje koji se još uvek nisu 
odigrali, ali su veoma zabrinjavajući. Samo Džonu je pričao o ovome. Sada je u 
stanju da pomera stvari snagom misli ali i dalje ne zna kako to uspeva. Ranije 
se bavio naukom i sve je lako pamtio i prihvatao. Sada ima milion pitanja na 
koja nema odgovor. 
 
 
                                                                #
 
 
   U momentu kada je Džon saopštio Majklu i Sidni da je došlo vreme da napuste 
"ćeliju" oglasio se alarm. Adam je na sebi nosio senzore koji su pratili njegove 
životne funkcije. U početku su rezultate kontrolisali vrlo često, pa sve ređe i 
kako su rezultati bili uvek u istom ciklusu, od kontrole se odustalo. Ostao je 
samo alarm. Kroz staklo su mogli da vide adamovo nepomično telo. Senzori su 
pokazivali potpuni prekid životnih funkcija posle savršenog rada – nikakve 
prelazne faze nije bilo. Majkla je uhvatila panika – Brzo, moramo ući da počnemo 
sa reanimacijom. Nemamo vremena ni za zaštitna odela. Isto je i Sidni mislila. I 
Džon je slično pomislio, ali samo na trenutak. Shvatio je da je ovo što se 
dogodilo krajnje neobično, kao i sve što se sa Adamom događalo u zadnje vreme. 
Majkl i Sidni nisu znali ništa o adamovim novim nadprirodnim mogućnostima.
   - Nećemo ulaziti unutra.
   Majkl je bio zaprepašten – Ne misliš valjda da ga samo tako ostavimo da umre. 
To bi bilo okrutno čak i prema životinji ako bi već mogli da joj pomognemo.  - Ne shvataš, ja mislim da ne možemo da mu pomognemo. Ovo što se događa nema 
neki očevidan razlog i mislim da je uzrok mnogo dublji. Džonu je bilo stalo da 
Majkl i Sidni što pre napuste "ćeliju". – Znaš da Adama volim više od svega, ali 
mi tu više ništa ne možemo. Ako je potrebno upotrebiću i silu. Projekat još 
traje i neću dovoliti kontaminaciju adamove prostorije ni po koju cenu. Mislim 
da bi trebalo da nastavimo po planu: ti i Sidni ćete otići na dogovorena mesta i 
za sada ćete ćutati o projektu. Ja ću vam se javiti za par meseci dok uradim 
neke analize i dok pripremim dokumentaciju pa ćemo zajedno da obavestimo javnost 
o postignutim rezultatima.
   Džon je bio vrlo ubedljiv. Iako su bili u šoku zbog adamove smrti pomisao na 
vraćanje normalnom životu delovala je na Majkla i Sidni kao droga. Već su se   
pomirili sa dobroviljnom izolacijom, ali naglo probuđena želja bila je jača od 
svega. Razočarani džonovim agresivnim stavom koji im je samo  pomogao da lakše 
donesu odluku, bez reči su napustili "ćeliju".
 
                                        
                                                                 #

 
   Konačno sam. Džon je morao što pre da proveri svoje sumnje. Ružno se osećao 
zbog ovoga što je uradio Sidni i Majklu, ali bilo je neophodno. Brzo je 
isključio sva svetla u "ćeliji" i u potpunom mraku došao do stakla koje je 
odvajalo adamov prostor od ostatka laboratorije. Video je blagu plavičastu 
svetlost kako okružuje adamovo telo. Sada je Eva bila jedina koja bi mu mogla 
pomoći.   BUDUĆNOST
 
 
   - "Džoni."
   Ledeni žmarci, osećaj koji do tada nije iskusio. Svaka dlaka na vratu mu se 
nakostrešila kao kod divlje životinje pred nekom opasnosti koje nije potpuno 
svesna, koju ne vidi već je samo oseća. Tako ga je samo majka zvala. Ali nije to 
ono što ga je tako preseklo. Nije ni to što je glas adamov. Još jednom pomisli 
kako je neobično sve što je povezano sa Adamom. Mnoge stvari je i sam predvideo, 
čak je bio siguran i u njegovo vaskrsenje, ali na ovo nije bio spreman. Jasan 
glas koga je čuo nije dolazio spolja. Čuo ga je u svojoj glavi i to je bilo 
zaista zastrašujuće.
   -"Nemoj da se plašiš Džoni. Ti si ovo očekivao."
   - Jesam, ali ne baš na ovaj način.
   -"Nema potrebe da pričaš."
   - To mi je jasno, ali takva zbrka mi vlada u glavi da ni sam trenutno na znam 
o čemu mislim. Lakše ću definisati misao ako je izgovorim.
   Toliko toga se dešavalo zadnjih dana. Nije nikakvo čudo što je čak i neko kao 
Džon tako uzdrman. On je znao da dolazi neko novo doba. Sve što je Adam radio 
pred svoju "smrt" samo mu je pokazalo koliko je u pravu, ali ono što se dešavalo 
napolju nije mogao da objasni. Pretpostavljao je da ima nekakve veze sa Adamom 
jer je malo verovatno da se dva takva događaja slučajno dešavaju istovremeno.
   - Da li bi mogao da se vratiš u svoje telo? Ovako mi je vrlo neprijatno.
   -" Zamisli da urođenika, koji je živeo go, obuku u tesno odelo i još mu za 
svaku ruku i nogu pričvrste po kameni blok. Takav je osećaj vratiti se u telo. 
Osim toga, sve će biti drugačije. Ti si sa razlogom ostao u "ćeliji"."
   - To mi zvuči kao da sam ostao po nekom, meni nepoznatom zadatku. I šta se 
ovo, do đavola, dešava napolju?
   Džon nikada nije psovao. Psovke su u njegovom rečniku egzotične reči, ali 
sada sasvim primerene situaciji. Prvi put u životu se osetio nemoćnim da utiče 
na događaje oko sebe i što je još gore uopšte nije shvatao šta se događa.  Eva se polako budila. Pravo je čudo kako je uspela živa da dođe do "ćelije". 
Posle gotovo dva dana bezuspešnih pokušaja da se objasne dešavanja u "ćeliji" i 
van nje, oboje su bili iscrpljeni do krajnjih granica. Pre bi se moglo reći da 
su se onesvestili nego da su zaspali. Sada je čula Džona kako je tiho doziva.
 - Vreme je za buđenje. Neću sam da budem svedok najvećeg događaja u istoriji 
čovečanstva ( a u sebi je pomislio "čini mi se da smo mi jedini preostali od tog 
čovečanstva").
 
 
 
                                                                #
 
 
   U petak je Adam "umro". Gotovo istovremeno su zaratile sve zemlje koje su 
imale bilo kakve nesuglasice. Na celoj planeti. Sve se to moglo gledati uživo na 
svim TV kanalima. Par sati kasnije to nisu bili ratovi, to je bila borba do 
istrebljenja. Vojnici se nisu krili pred neprijateljskom vatrom, bez ikakvog 
straha su išli napred i pucali, ne retko i na saborce. U gradovima je sav 
saobraćaj zamro, na ulicama su bili samo pljačkaši, policija i oni koji su 
pucali i na jedne i na druge. Novinari su sasvim slobodno silazili među ljude 
koji su pucali i uzimali " intervjue " – po par besmislenih reči, a onda i sami 
uzimali oružje ako do tada ne bi bili ubijeni. Snimatelji su snimali duge 
kadrove krvavih, raskomadanih tela i kao sa posebnim uživanjem ljude koji su 
umirali u najgorim mukama. Prvo što je Džon pomislio je da  su vojska ili 
teroristi bacili neki otrov, ali to nije bilo moguće pošto je cela planeta bila 
zahvaćena ovim ludilom.
   U subotu su svi bili napolju i svako je na svakoga pucao, udarao, gađao bilo 
čim, bez obzira da li je to dete, trudnica ili  ranjenik. I životinje su se 
krajnje agresivno ponašale. Sve što mrda napadalo je bez ikakvog smisla, bez 
obzira na veličinu sa ciljem da povredi, ošteti, uništi... Džon je sada mogao da 
vidi samo ono što su prenosile još uvek uključene kamere. Bilo je očigledno da
 ih niko ne opslužuje, bile su u raznim položajima, obaljene, ali i to je bilo sasvim 
dovoljno da stekne sliku o događajima napolju. Jutros, trećeg dana smaka sveta, više nisu znali šta se dešava.. Struju su 
dobijali iz lokalnog agregata ali nikakvog TV signala nije bilo. Po svemu sudeći 
nestanak struje je bio velikih razmera a prema onome što je do sada video nije 
mogao očekivati najnovije vesti. Jedina veza sa spoljašnjim svetom su kamere 
video nadzora. Uvek se strogo nadziralo sve što je prilazilo "ćeliji", a sada 
celo jutro nisu videli nikoga. Sada, kada je Adam ponovo bio tu, Džon je imao 
bezbroj pitanja. Ali dobro je znao šta je prioritet.
   -"Ni sam nisi svestan koliko si bio u pravu kada si rekao "do đavola", ali 
da počnem od početka. Ljudi su oduvek bili svesni postojanja Svetlosti i Tame 
– Dobra i Zla. Oduvek su se molili Svetlosti da ih zaštiti, Tami da ih poštedi 
kroz razna čudna, izmišljena bića dok je ono čemu su se molili sve vreme bilo u 
njima samima. Svetlost, manje ili više, postoji u svakom živom biću. Život je 
suština Svetlosti. Život koji ne remeti i ne uništava ništa i nikoga njen je 
krajnji cilj. Takav Život je postojao na Zemlji nekada davno. Krajnji cilj Tame 
je da se oslobodi okova materijalnog i da uništi SAV Život. Tako bi uništila i 
samu Svetlost i odnela konačnu pobedu".
   Džon nikako nije mogao da se otme utisku da gleda beskonačnu seriju horor 
filmova. Adamova priča mu je samo učvrstila takav osećaj, ali je počeo da shvata 
svoju ulogu. Kao vojnik odmah je počeo da razmišlja o strategiji: kolikim 
snagama raspolažemo, kakvo oružije možemo upotrebiti... Sada je u jedno bio 
siguran – na kojoj strani će ratovati.
   - Da li smo sami u ovoj borbi? Da li ima još ljudi koji nisu podlegli Tami? 
Da li ima života na ne-materijalnom nivou koji nam može pomoći?
   -" Život postoji samo u materijalnom obliku i materijalnom okruženju i odvija 
se pod strogo određenim zakonima. Najvažniji su prostorno i vremensko 
ograničenje. Toga na ne-materijalnom nivou nema. Za tebe ja sam bio odsutan tri 
dana, a meni je to mogao biti samo tren ili čitava večnost. U ovom obliku 
postojanja nema osećanja pa tako nema ni osećaja za vreme. Da ti to drugačije 
objasnim. Zamisli Život kao računar: hardver i softver. Softver bez hardvera ne 
funkcioniše. Zato nema Života van materijalnog sveta."  Eva se na silu vraćala u svesno stanje. Nije joj bilo dovoljno onih par sati 
sna i nije uspela da prati  adamovu  priču od početka ali je sada već shvatala 
šta se događa.- Koliko vidim ti i dalje funkcionišeš.
   -"Ovo jeste specijalan slučaj ali sam ja i dalje vezan za telo. Prvo ću objasniti 
normalan razvoj Života. U trenutku začeća "telo" sastavljeno od samo dve 
ćelije već poseduje unutrašnju memoriju genetski kodiranu pod čijim uticajem se
 razvija u odgovarajući organizam. Sa ne-materijalnog nivoa dobija osnovni operativni 
sistem. Nešto kasnije se počinje sa "učitavanjem" programa za osećanje, učenje... 
Ovaj proces se odvija tokom celog života. Umiranjem "dorađeni" operativni sistem 
napušta telo."
   - Znači duša.
   -" Da, duša."
   - A šta znači "dorađena"  duša?
   -" Budi dobar u ovom životu da bi ti bilo bolje u sledećem. Ali da je i dalje 
zovemo operativni sistem. Teško je uklopiti mnoga objašnjenja u uobičajenu sliku 
o duši."
   - Ne mogu da zamislim kakav može biti osećaj sećanje na smrt iz prošlog 
života.
   -" Zato operativni sistem i ne sadrži takve stvari. Mali delovi sećanja na 
prošli život javljaju se izuzetno retko a posledica su greške na operativnom 
sistemu pri "učitavanju".  Zaista ima mnogo pitanja koja treba razjasniti. Da 
se vratimo pitanju "dorađenog" operativnog sistema."
   Sada je Džonu postalo naporno da održi korak sa adamovim izlaganjem. Nikome 
ne bi bilo lako da shvati suštinu Života za tako kratko vreme.- Ja još uvek ne 
vidim mesto Svetlosti i Tame u celoj priči. Možda bi bilo najlakše poći odatle.
   -" Zadnja dva pitanja su povezana. Najvažniji deo operativnog sistema je 
Savest. To je mesto gde obitava Svetlost. Svako živo biće poseduje Savest i sva 
bića Savest nadgrađuju ili unižavaju. Najveća greška kod ljudskih očekivanja je 
vezana upravo za ovo. Ljudi se nadaju životu posle smrti, veruju u neki oblik 
reinkarnacije. Zato se nadaju da ako u ovom životu budu dobri, u sledećem će 
biti nagrađeni bogatstvom, lepotom... Međutim bogatstvo, lepota i mnoge druge 
ljudske želje nisu bliske Svetlosti. Ako je neko zaista poštovao svoju Savest,  može biti nagrađen životom sveštenika bezgranične dobrote i strpljenja. Retko ko 
bi ovo smatrao nagradom. Savest možemo degradirati i vratiti se u oblik 
životinje ili je usavršiti do najvišeg nivoa, a tada se rađamo i živimo u obliku 
biljke."
   - To praktično znači da je Raj svuda oko nas.
   -" Biljke su na najvišem nivou u hijerarhiji Svetlosti, ali i na njih deluje 
Tama. Nekada davno na Zemlji je postojao pravi Raj. Taj Raj su nastanjivale 
biljke koje nisu znale za bolest, prenaseljenost, borbu za opstanak. Imale su 
dovoljno svega što im je trebalo."
   - Znači da Svetlost i Tama nisu oduvek zajedno na Zemlji?
   
   PRIČA O TAMI
 
   -" Daleko u prostoru i vremenu, pre postanka Zemlje, vodila se borba između 
Svetlosti i Tame slično kao ova sad. Tama je uspela da sebi napravi besmrtno 
telo i da uništi gotovo sav život na toj planeti, ali je Svetlost ipak uspela da 
pobedi. Međutim, u zadnjem momentu, Tama strašnom eksplozijom uništava celu 
planetu, uništavajući tako i samu sebe. Eksplozija je bila tako jaka da se telo 
Tame raspada na milijarde delova. Čak ni DNK ne ostaje čitava već se razbija na 
mnogo delova čineći tako ogromnu količinu semena Zla. Seme koje je sposobno da 
opstane u surovim uslovima svemira i da se umnožava u beskonačnom broju čim se 
nađe u pogodnim uslovima. Mi ih zovemo virusi.
   Milionima godina se Život na Zemlji razvijao u skladu i harmoniji. Nije bilo 
predatora, nije bilo parazita – nije bilo životinja. Hrana se pravila od 
minerala, vode i sunčeve svetlosti, a svega toga je bilo u izobilju. Nove biljke 
su se razvijale samo na upražnjenim mestima usled neke prirodne katastrofe. Cela 
planeta je bila mesto mira i spokoja. Tada je takav Raj zadesila strašna nesreća 
– nevidljiva oluja sastavljena od samo nekoliko virusa donela je nezamislive 
promene.
   Tadašnje biljke, bića Svetlosti, bile su potpuno nespremne za 
suprotstavljanje Tami. Nisu imale mehanizme odbrane jer ih niko nije napadao. 
Bile su uglavnom bespomoćne i virusi su brzo uništili većinu Života na Zemlji.  Virusi pojedinačno imaju samo instikt umnožavanja, ali u velikoj masi im se 
javlja instikt Tame. Taj instikt podrazumeva uništavanje Života i stvaranje 
jedinstvenog tela koje bi bilo poslednja faza pred prelazak u nematerijalni 
oblik postojanja. Da bi to postigli, virusi su morali da omoguće pojavu 
inteligencije kod Života na ovoj planeti.
   Baš u tom delu ovog poduhvata ležao je najveći problem. Inteligencija 
odbacuje Tamu. Inteligencija je put vraćanju Svetlosti. Ali Tama je imala 
rešenje.
   Biljke nisu bile pogodne za ovaj posao. Kod njih je mogla da se izgradi 
inteligencija, ali su to prvenstveno bila bića Svetlosti sa ograničenom 
mogućnošću kretanja, odnosno rada. Tami je trebalo veoma pokretljivo biće 
sposobno da se prilagođava i da napravi ono što zamisli.
   Biljke koje su preživele prvi napad Tame su razvile mehanizme borbe protiv 
virusa. Međutim, Tama je upotrebila svoje najjače oružje – osećanja. Biljke su 
se dugo odupirale, ali kao najbolji saveznik Tame pokazala se Želja. Želja za  
razmnožavanjem, opstankom, samim tim i za međusobnom borbom za hranu, prostor... 
Savest više nije u potpunosti upravljala Životom. Sada je to radila Želja. 
Virusi su mogli da započnu kreiranje inteligentnog Života. Ogroman broj novih 
biljaka je značio veliku mogućnost odabira i uz pomoć virusa javljaju se prve 
životinje i to je početak evolucije kakvu manje – više poznajete. Biljke su 
postale manje važne. Na njih se delovalo da budu bliže Tami i da obezbede hranu 
za životinje.
   Razvoj životinja je išao u jednom pravcu. Virusi su manje pogodne uništavali 
u korist  prilagodljivijih i sposobnijih. Najpoznatiji primer za ovo su 
dinosaurusi. Životinje su vođene osećanjima napredovale u razvoju, postajale 
inteligentnije sve do pojave prave inteligencije.
   Tada je plan Tame bio na najvećoj probi. Sve manji broj jedinki je bio pod 
njenom kontrolom. Ponovo izgrađena Savest  postala je veoma jaka. Ali, bili su 
dovoljni pojedinci za pokretanje osećanja kod ostalih i Savest bi bila gurnuta u 
drugi plan. Od pojave inteligencije i čoveka kao njenog nosioca pa sve do danas, 
ova priča se stalno ponavlja. Ma koliko da je društvo napredovalo, ma koliko da  je izgradilo pojedinačnu i kolektivnu savest, pojedinci su uspevali da ga vrate 
bliže Tami. Normalno, bilo je i onih ljudi koji su bili imuni na delovanje Tame. 
Ali  smanjenih mogućnosti usled nedostatka želje za borbom koja drugoj strani 
nije nedostajala, bili su lako potisnuti u stranu, izolovani da kao usamljeni 
svetionici šire Svetlost oko sebe. Njihovo delovanje je bilo ograničeno, ali 
ipak dovoljno da Savest kod ostalih ne bude potpuno ugušena. Ponekad bi uspevali 
da okupe veći broj ljudi, čak i na duže vreme. Međutim, Želja kao osnovni 
pokretač takvih okupljanja je činila okupljene ljude lakim plenom Tame.
   Poznato je da su ponekad i najčistija osećanja izazivala najstrašnija dela. 
Osečanja su kao tempirana bomba koja se aktivira po potrebi. Lak je posao Tame 
da pomoću čitave palete osećanja navede čoveka da zaobiđe Savest, a onda uvek 
završava sa najdestruktivnijim delima. Tama  nije  postigla potpun uspeh kad 
čovek čini loša dela, već kad misli da ih čini u ime Svetlosti. Tek tada je 
čovek spreman da potpuno prihvati Tamu.
   Tama je uspela da se ugradi i u Savest. Ljudi su oduvek posmatrali ovaj 
iskonski sukob i mnoge stvari su pravilno shvatili. Brojne su izreke koje ovaj 
sukob karakterišu, a jedna od njih je: đavo obitava u detaljima. Tu je prava 
opasnost od Tame. Dok čovek naprestano preispituje Savest, vremenom ulazi u 
detalje gde više nije siguran šta je dobro a šta loše, tada se umešaju osećanja 
i on kreće pogrešnim putem."
   
   Čovek je biće svesno sebe, svog postojanja i u stalnom je traganju za mnogim 
odgovorima. Kada konačno reši neko od važnijih pitanja doživi "prosvetljenje", 
oseća se kao obasjan božanskom svetlošću. Da je to sada bio slučaj sa Džonom 
zbog tolikih odgovora do kojih je došao u tako kratkom roku, morao bi sijati 
kao novogodišnja jelka. Ipak, sve ovo što je saznao od Adama se tako 
nadovezivalo, postajalo tako logično da je i sam mogao naslutiti nastavak 
priče. -Rešena je većina nedoumica koje sam do sada imao, posebno u vezi 
ponašanja ljudi. Uvek sam se čudio kako slični ljudi po fizičkim i 
intelektualnim mogućnostima i sličnih materijalnih stanja mogu biti tako 
različiti. Verujem da je Tama i za to zaslužna.   -" Svetlost je u periodu pre Tame dostigla savršenstvo Života, odnosno 
savršenstvo Savesti. Fizičke karakteristike su bile nebitne – u stvari bitne u 
tolikoj meri da Život normalno funkcioniše. Tako je Svetlost postigla 
jednoobraznost u velikoj meri - zašto nešto menjati ako je savršeno? Život je 
bio savršen za Svetlost, ali je Tami trebalo nešto drugo. Tami je bila neophodna 
različitost, individualnost, da bi mogla da upotrebi osećanja na pravi način. Ma 
koliko da se ljudi razlikuju, njihova osećanja mogu biti još više različita i 
zato se ljudi tako različito ponašaju. Zadnjih dana vidimo šta se sve može 
postići pomoću osećanja."
   Tek sada je Eva shvatila veličinu pitanja u čije rešavanje se upustila. 
Činjenice zbog kojih je započela istraživanje su tako beznačajne u poređenju sa 
onim što je saznala  za nepunih  sat vremena koliko je bila budna. Iako je 
koristila hladnu, naučnu logiku, ipak je u adamovoj priči bilo nečega što je 
odudaralo od, hiljadama godina starog, ljudskog nasleđa.  - Osećanja smo 
uglavnom podelili na uzvišena i mračna. Da su bes i mržnja mračna osećanja – to 
je sasvim prihvatljivo. Ljubav ipak ne mogu da prihvatim kao proizvod Tame.
   -" Ljudi su bića i Svetlosti i Tame. Ne treba zaboraviti da je Tama pokrenula 
stvaranje životinja, ali Svetlost u njima je bila dovoljno jaka da ne prihvate 
Tamu bezuslovno. Tama je znala da će sa inteligencijom imati velikih problema pa 
je morala da se prikriva, da bude zavodljiva, da bude „svetlija“ i od same 
Svetlosti. Zato ljudi vođeni osećanjima misle da rade u korist Svetlosti, a u 
stvari im je gospodar nešto sasvim drugo."
   Slike adamove priče su se uklapale u čudan mozaik, jedinstvenu sliku života 
kakvu ljudi do sada nisu mogli videti. Iako zastrašujući i drugačiji od svega 
već viđenog, ovaj mozaik je Džonu pružao odgovor na sva pitanja koja prate 
čovečanstvo od postanka. Još samo nekoliko slika je nedostajalo da se mozaik 
kompletira. - Nisam do sada razmišljao o tome, ali mi inteligencija izgleda 
suviše nemoćno u odnosu na osećanja. Nije li to unapred izgubljena bitka?
   -" Inteligencija je bila neophodna Tami da postigne krajnji cilj i ceo rad 
Tame je usmeren na stvaranje inteligencije koja će joj biti u apsolutnoj 
pokornosti. Ali inteligencija je mnogo bliža Savesti nego osećanjima, zato je 
ona za Tamu kao nuklearna energija - može doneti puno koristi, ali i mnogo više 
štete. To ste najbolje pokazali ti i tvoj otac jer ste stvorili najjače oružije 
protiv Tame."  - Možemo li potpuno ukloniti osećanja - da li je to jedini način da pobedimo 
Tamu?
   -" Ne. Iako su direktni proizvod Tame, osećanja su najlepši deo Života. Ni 
čovek ni životinje ne bi mogle opstati bez osećanja, samo je potrebno naučiti da 
se kontrolišu da nas ne odvuku u pogrešnom pravcu. Da namera Tame nije tako 
strašna, bila bi smešna činjenica da je napravila lepši oblik života nego što bi 
Svetlost ikada napravila. Tama je već pobeđena ali ne može biti potpuno 
uništena. Seme Zla je prisutno u celom svemiru i samo je pitanje kada će ponovo 
početi da buja. U svakom sličaju, do tada će proći mnogo miliona godina."
   Konačno neke dobre vesti. Što su duže slušali adamovu priču to su dublje 
tonuli u očaj. Uništenje čovečanstva i najveći deo prirode ne pruža puno razloga 
za optimizam. Srećom, čovek je neverovatno biće, ne treba mu mnogo da podigne 
jedra nade koja mu jedina mogu pomoći da savlada najžešće uragane života. Džonu 
je bilo jasno da, pored svih strahota, priča sada kreće u pozitivnom pravcu. 
– Očigledno je da Eva i ja nismo slučajno ostali živi.
   Adam se nasmeši po prvi put u svom životu – " Već i sam znaš ali da i to 
kažemo: Adam bi trebalo da bude tvoje ime." 

Autor: Božidar Karličić

Reklama

 

Copyright (c) 2002-2011. Pisanija.com. Sva prava zadržana. Autor teme je O Pregador. Od 2012. pokreće Blogger.