"Sve bi bilo u najboljem redu da niste žderali jabuka sa zabranjenog drveta. Ovako ste osuđeni da se do kraja postojanja pitate, ko ste i zašto ste?" – dolazilo je sa mjesta koje nisam razumio. Život je prepun čudesa. Ponekad je samo jedno malo čudo dovoljno da nas ohrabri i učvrsti nam nadu u ono bolje koje svaki čovjek očekuje još od Adama pa na ovamo. Ipak, izgleda da je i u toj prepunosti moguće da mnogi od nas budu zaobiđeni.
Oni koji se rode u mirnim vremenima žude za onim nemirnim punim dešavanja. Vremena u koja sam ja upao nisu nimalo bezbojna. Svijet se ljulja neuravnotežen. Na žalost, vapaj za ravnotežom još uvijek nije dovoljno snažan. Ljudi nezadrživo krupnim koracima užurbano grabe udaljavajući se od onoga što je do jučer bila ljudska priroda. Hoćemo li se uspjeti adaptirati na to novo što stvaramo sami udaljavajući se od onoga u čemu smo stvoreni? Bojim se da nam se ne piše dobro.
Jasno mi je i vidim da smo stvoreni malo iznad životinja, ali ne mogu da dokučim koliko smo ispod anđela. Ako neko od vas zna zbog čega smo mi ljudi ovdje, bilo bi lijepo da mi to otkrije.
O našem duhovnom postojanju znamo mnogo manje od našeg fizičkog postojanja, a ipak bez smisla duhovnog, smisao fizičkog postojanja postaje neobjašnjiv, pa time i besmislen. Ova teza mi je postala bliska tek danas kad sam, čini mi se, odigrao život.
Ili je ispred mene još neko vrijeme, pa ću još igrati?
Jesam li odigrano mogao bolje igrati?
U svakom slučaju, kako god igrao, važno je imati osjećaj svrhe. Čak kad ne znaš šta je, važno je osjećati da postoji.
Svrha?
Ali kako je pronaći kad mi se čini da je magla ispunila onu noć u kojoj sam se rodio, i kao da se više nikada nije razišla. Tvorevine izvitoperene mašte me nikada nisu napuštale, pa je čitav moj život ispao kao jedna zbunjujuća predstava.
Nerijetko sam zalazio u nedoumicu da li da izaberem neku mrvicu razumijevanja o tome što sam i čemu služim, ili da se jednostavno provučem kroz život u potpunom mraku.
Čini mi se da cijeli život sanjam jedan te isti san. U njemu sam u vječitoj potrazi za nečim što znam da moram naći, ili mi nema spasa. Nemam pojma šta je to što sam tražio, pa je pitanje svih pitanja; kako naći nešto što ne znam šta je?
Da to što sam tražio nije možda kakvo davno izgubljeno sjećanje na nešto što se nekad dogodilo, ili nešto što sam znao pa se pod uticajem nečega izbrisalo?
Jesam li tražio i borio se da saznam ono što ne smijem znati?
Šta je bilo to što sam tražio?
Možda odgovore o budućnosti ili izgled vječnosti?
Pošto nisam znao odgovore, preostalo mi je samo da smišljam pitanja. A ona što vječno ostaju bez odgovora mogu da uvedu u zbunjenost, apatičnost i beznađe.
Pa onda, pitati se ili ne?
Priznajem, kad bi me savladali bol i beznađe, pomišljao sam da bi bilo dobro kad bi odnekud nastupio mrkli mrak, pa da ga iskoristim, i nečujno se iskradem, da odmaglim daleko od svog života bježeći ispred tog mučnog osjećaja koji me prati od kad znam za sebe, a u njemu nešto grozno trči za mnom i traži me.
Danas, kad sam sebi postavio bezbroj pitanja bez odgovora, znam, čak i kad bih mogao vidjeti vječnost i u njoj odgovore, pokrio bih oči da je ne vidim. Danas su moja htijenja mnogo drugačija i manja.
Dok sam bio dijete, trebalo je, i želio sam napuniti prazno srce, a kad sam odrastao i zašao u godine, iako srce još uvijek nisam napunio, žudio sam da napunim džepove. Povremeno, između punjenja srca, i punjenja džepova, iz vlastite unutrašnjosti me napadalo nešto što je od mene zahtijevalo da postanem dobar. Osjećam i mislim da bi bilo lijepo da postanem dobar čovjek, ali isto tako znam da je za to potrebno mnogo truda i upornosti. Dakle vrijeme, a kako je kod mene i čekanje bilo užurbano, uvijek me od tog nauma nešto odvlačilo, nešto što mi se ispriječi kao preče.
Ponekad sam mislio da bi ovaj svijet bio previše glup i dosadan kad bi svi na njemu bili dobri. Zato je, mislio sam bilo dobro da postoje ovakvi kao što sam ja. Nisam dobar, a želim to biti.
Možda ću ipak jednog dana to postati?
Znam, da bi postao dobar čovjek, potrebno je kod sebe postići uravnoteženost, dobronamjernost, smirenost i pristupačnost, zatim biti suosjećajan i etičan, iskren, otvoren i pošten, pažljiv slušatelj, brižan, ljubazan, objektivan i realan, poštovati druge ljude, i razumjeti njihova htijenja i perspektive, te biti mudar, hrabar, samopouzdan i strpljiv, biti... Uh, baš je mnogo toga što treba biti.
Zaista je neuporedivo lakše prepustiti se, pa bez brige o drugima činiti ono što ti se čini da je najlakše. Nasuprot tome, dobar čovjek oko sebe svojim umom obilježi krug i brine se za sve one koji su u krugu. Što je krug veći, čovjek je bolji. E kad bi se neko sjetio pa da otvori škole za dobrotu. Za sreću i za dobrotu. A ne ovako!?
Gotovo svi ljudi iz svog vremena života žele po svaku cijenu istisnuti što je moguće više tuge i dosade, a na njihovo mjesto utisnuti što je moguće više zabave i radosti. Igre!
A ima li išta teže od mjere života koju svaki čovjek za sebe treba pronaći?
Mislim na onu mjeru koja će regulisati svako vrijeme što ga za života čovjek živi. Pa da čovjek u pravo vrijeme spava, sjedi, šeta, radi, vodi ljubav, misli... Sve u pravo vrijeme, i ni previše, a ni premalo, ali sa smislom. Jer ako sve činim samo da mi prođe vrijeme, onda mi vrijeme i ne treba!
Svi ljudi, htjeli to ili ne, kroz svoj život grade scenografiju kojom dokazuju svoje postojanje. Njome pokazujemo drugim ljudima ko smo i šta smo. Samo, nerijetko značajni scenografski elementi budu stečeni na prevaru, krađom ili nekim drugim nečasnim radnjama. A ima i onih koji se zaogrnu tuđom scenografijom. Njih nije malo!
Malo je onih koji znaju koliko je teško proživjeti život kao čovjek. Dobar čovjek! Pa nisi lud! Dobar čovjek ima velikih problema sa slobodom. On je ograničen u svom djelovanju jer mora paziti na druge ljude oko sebe, a suprotno tome, onaj drugi, nema nikakvih ograničenja, i može da radi što mu padne na pamet ne obazirući se ni na šta osim na svoje želje i potrebe.
Nisam siguran da se ljudi rađaju dobri. Ko još može vjerovati u suštinsku dobrotu ljudskog roda?
Prije će biti da dolazimo bezlični sa ponekom predispozicijom, većom ili manjom, za ovu ili onu stranu. Ipak, ponekad mi se čini da je drugačije, pa vjerujem da se u nama rodi neko zlo koje tokom života naraste kao što čovjek raste. Evo, po svemu sudeći, nastupio je sumrak ljudskosti odakle je teško povjerovati da ono što je ostalo od čovjeka može ponovo postati čovjekom. Kad se tako osjećam, onda samo poželim gledati otvoreno more blizu kojeg sam rođen i njegovu ivicu gdje se spaja s nebom. Bez ljudskih građevina, bez ljudi i njihovih dostignuća, i prosperiteta, samo vodu i nebo.
Naravno, ovakva želja je samo dio bijega iz naše stvarnosti, ali pitam svakoga, ko ne bi pobjegao odavde gdje dojučerašnji slikari klasičnim metodama, samo da bi se prodali i postali poznati, eno slikaju golom guzicom. Ma zamisli!
"Daj samo da se što bolje prodam. Neka budem poznat od poznatosti." – česta su unutrašnja htijenja današnjih stanovnika Zemlje.
Više puta mi je došlo da se zavučem u kakvu rupu pa da tugujem za prošlim vremenima. Dobra vremena su prošla. Samo se ne zna na koju stranu su prošla. Jer da se zna, mogli bi smo nagnati za njima. Ovako nam preostaje da se snebivamo po ovim nevaljalim i zlim ne bi li ponovo nabasali na ona stara dobra.
U državama nikada nije bio veći broj stanovnika, ali da nađeš čovjeka, ne možeš ni za lijek. Ulice, iako napučene, od njega su opustile. Je li se sakrio, ili ga je nestalo?
To je jedna od velikih tajni našeg svijeta pa bi za sve nas bilo dobro da pronađemo način da je raskrijemo. Kad ne bude krova zla, možda čovjek ponovo izađe. Jer čovjeku treba ono čega je izgleda nestalo, nada i optimizam, pa da mu bude zalog koji će ga voditi u svako radosno sutra.
Autor: Željko Kalinić
