29. ožu 2010.

Slava


„Vrijeme je da se pije s dobrim ljudima. Zdravo da ste braćo moja! Neka nam Bog podari mir i radost, a dušmanima nemir i žalost! Bože daj dobru sreću i dobar čas! U čijem smo domu, neka ga Bog pomogne, i sačuva njega i njegovo pleme! Domaćine dobra ti sreća! Što god započeo, srećno završio! Veselio ti Bog srce veselo, i da ti se u kući svaka sreća svije! Gdje god hodio, sreću nahodio i u svoj dom je donosio! Bog ti dao rajsko stanje i od ljudi poštovanje! Krsno ime slavio u zdravlju, miru i veselju sa braćom, rodom, kumovima i prijateljima dugo godina. A vama dragi gosti, gdje god se sastajali, tu se veselili i pili, srećni i zdravi bili! Neka ovaj dom blagoslovi Bog, i sveti današnji god! Dižem ovu čašu s dobrom srećom u slavu domaćina i njegove krsne slave, i za slavu i pohvalu našeg veselog zbora, poštene sofre i poštenih obraza. Srećna slava i spasi Bog! Živjeli!“

Nakon njegove zdravice, i ostali uzvanici su se smjenjivali svojim slavskim zdravicama u kojima su ispijali vino u čast sveca, a domaćinskoj porodici i gostima željeli sreću, blagostanje i dobro zdravlje.

Na slavu je pristiglo, čini mi se preko pedeset tjelesa. Sve važniji od važnijeg u ekonomskom, političkom, ali i kulturnom životu. Našli su se tu i ljudi iz samog vrha gradske uprave, vrha policije i vojske, predsjednik najjače lokalne političke stranke, ali i crkveni dostojanstvenici. Oni se nisu posebno isticali pred ostalim gostima, a svoje čestitke i hvale domaćinu uputili su odmah po samom dolasku. Ponašali su se kao nešto najpozitivnije što društvena zajednicu u tom regionu ima. Ali mene nisu mogli prevariti. Doduše, dugo mi je trebalo da spoznam koliko je nečovječnosti i one okrutne grubosti skriveno u prefinjenim i uglađenim ljudima, pa čak i u onima koje okolina smatra plemenitim i čestitim.

Većina tih važnih gostiju došlo je u pratnji svojih zakonitih žena, ljubavnica, ili djevojaka za pokazivanje koje su kao po dogovoru bile napadno našminkane, namirisane, natakarene na visoke šljašteće štikle u kojima bi za neke pomislio da će taj čas slomiti svoj tanki vrat na kojem je bilo okačeno zlata kao u izlogu istambulske zlatare. A ispod svojih toplih bundi, bile su razgolićene do same granice nepristojnosti. Većina od njih se odavala punoćom pustoši neznanja i životne uzaludnosti, tih pouzdanih pratilaca razvrata.

Većina tih nalickanih žena su bile u stanju radi novca svojih muževa i statusa koji im je on pružao, trpiti od njih strah, njihove nagle i nerazumljive promjene raspoloženja, i naglu ćud zbog koje nikad nisu bile sigurne kad će odnekud doletiti šamar. A njihovi muževi, kao da su zbog poslova kojima su se bavili, bili iskrivljene svijesti pa se nikada nije znalo za šta će okriviti nekoga iz svoje neposredne blizine.

Na slavi je bilo dama od čijeg je pogleda muškarcima drhtala utroba. Neke od njih su slale oko sebe takve signale od kojih su pojedince šibale munje radosti sačinjene od nade da bi moglo biti branja tuđih jabuka.
Pod Ljubinim krovom, i pod plamenom ovozemaljskih strasti potpomognutih alkoholom i, neumjerenim jelom, kotile su se grešne želje. Te pohotljive žene, budile su drske namjere. Čistim i neporočnim tu definitivno nije bilo mjesto, jer je čisto i sveto, ono što odvajkada ukrašava život, već odavno biloizvrgnuto poruzi.

Neke od tih žena su zaista bile lijepe pa su se kao premijerke pakla sa svojim bestidnim nebeskim očima i vasionskim tijelima kretale u prepunoj kući, okružene pogledima nijemih obožavatelja.

Iako se u najdubljoj našoj unutrašnjosti ljepota uvijek nalazi tik do nevinosti i čistoće, ovdje to nije bio slučaj. Ovdje je ljepota bila rame uz rame s razvratom i nemoralom. I nije bilo nikakvih naznaka da će se to dvoje skoro razići.

Dobar dio ovih žena se prodao na tržištu krkanske golotinje na kojem su one pobijedile svoju nebrojenu konkurenciju, najbolje pokazavši svoje fizičke atribute kroz oskudnu odjeću. Za mnoge od njih i njihove pratioce, neupućeni posmatrač bi pomislio da je riječ o nekakvim likovima, taj čas pobjeglim iz neke TV sapunice. Pa i pored njihovih skupih parfema i pomada, dobar pas bi još uvijek na njima mogao nanjušiti kiseli kupus. Sve u svemu, tu su neuglađena novopečena gospoda sa svojim nezasitim, kičom zapljusnutim damama, promovisali vlastiti neukus.

A tek priče kojima su žene napunile svoja usta:

„Znaš, taj i taj način je najbolji za oslobađanje od celulita.“ – tvrdila je žena nekog uglednika koji je imao svoje građevinsko preduzeće koje nije ništa gradilo. Navodno mu je to bio samo paravan za stvarni posao kojim se bavio, a to je bilo dilovanje trave koja mu je stizala iz Albanije preko Crne Gore, odakle je on dalje sa svojim ljudima vodio rasparčavanje po svim gradovima. Kažu da mu je dobro išlo, jer je ta Albanika kako su je zvali, bila najbolja, valjda je najbolje udarala.

„U Beogradu se sada sasvim prihvatljivo i povoljno mogu ugraditi silikoni." – pokušavala je pokazati svoju informisanost u svijetu plastične hirurgije ljubavnica nekog ospičavog Branka koji je u svojoj garaži iza očeve kuće punio i pakovao lažne šampone najpoznatijih svjetskih brendova.

„Najlakšu ruku ima taj i taj ginekolog. Morate ga probati. Poslije njega nećete ići drugom.“ – neprijatno se kikoćući i zapinjući za slova prilikom izgovaranja svake riječi, hvalila se jedna dugonoga čije oči su plivale od prekomjernog alkohola. Nemam pojma s kim je ona došla.

„Kakav je ovaj mišićavi u krevetu?“ – zagonetno se smješkajući, pitala je jedna koja se izdvajala od ostalih zato što je već bila prešla pedesetu. Bila je prilično niska, i imala je oči mutne i sive sa crvenim ivicama koje je neuspješno pokrivala crnom olovkom kao bludnica iz Sodome. Za nju i njenog mršavog muža izbečenog lica sa blijedo-žutim tenom nisam upamtio čime su se bavili. Pričalo se da ona svog muža naročito pazi tako što mu s vremena na vrijeme vrbuje i podvodi maloljetnice iz obližnjih sela.

Kad se već ušlo u noć i, kad se većina bar pripila, a mnogi i opili, počeli su plesati. U neko doba, pridružio im se i Ljubo V. sa svojim specifičnim kretnjama. On se postavio u sredinu plesača, rukama se podbočio sa strane te stao poskakivati tupo gledajući na sve strane oko sebe povremeno klimajući glavom kao da potvrđuje nešto što samo on čuje. Valjda mu je bilo udarilo u glavu to što su ga cijeli dan poltronski tapšali po ramenu hvaleći ga na sav glas, diveći se njegovom imanju, njegovom uspjehu, njegovoj veličanstvenoj kući, njegovoj raskoši, njegovoj ženi, sinu, njegovoj pameti, sposobnosti i znanju, njegovoj pripremi i organizaciji slavlja, nezapamćenom dočeku velikog broja važnih uzvanica i, njegovoj veličini uopšte.

Ljubo V. je slavio Svetog Velikomučenika Dimitrija, a vjeruje se da su se na taj dan u tursko doba hajduci rastajali kako bi odlazili na zimovanje u svoja skrovišta iz kojih bi izlazili i okupljali se o Đurđevdanu kada bi se gora ponovo u zeleno ruho odjenula. A na ovoj slavi, ove gospodnje godine na Dimitrovdan, sve je ukazivalo da su se hajduci sastali bez namjere da se do proljeća sakriju. Na njihove poslove zima i opalo lišće nisu imali uticaja.
Čovjek je jedno toliko loše biće da nikada ne možeš nabrojati sve njegove negativnosti, a što se više u njega udubljuješ, u njemu pronalaziš sve više i više lošeg, toliko da bi njihovo opisivanje i nabrajanje trajalo čitavu vječnost. Da je neko sa snagom dobra, poželio i znao, siguran sam da bi Ljubina slava bila dobra prilika, za pohvatati bar dio čudovišta iz moralnog mraka, pa da se počne iz početka.

I dok su se oni tako veselili i zabavljali, nakon što su zgrnuli golemo bogatstvo, i opet će ga sutra zgrtati od onih običnih ljudi, ti obični se vani bore za goli opstanak jedva krpeći kraj s krajem.

Ko hoće samo malo proviriti napolje, tamo će neminovno vidjeti jedan drugi, uzvanicima na Ljubinoj slavi, nepoznat svijet. Vidjeće kako izrupanim ulicama hodaju snuždeni ljudi sa tugom i beznađem u očima od kojih mnogi i ne znaju kuda su krenuli. A oni koji su, i od ovih zapali u još gore stanje, malo dalje su, u skarabudženom kontejner-baru, i eno pijani od muke i nesreće, bježe od vlastitog života uz muziku džigaru što dopire s davno otpisanog, raštimanog, prljavim prstima zamašćenog, i cigaretnim dimom obojenog, nekad davno modernog, kazetofona s dvije glave.
Tih stanja, i tih ljudi napolju, najviše sam se bojao, jer jedan dio svog života sam proveo kao oni. To je bilo još prije rata kad sam u jednom periodu bio pogubio konce, i svaki smisao postojanja. Opijao sam se dva puta na dan. Prije i poslije podne, a između i po noći sam spavao. Ako bi mi danas neko ustvrdio da sam tad bio živ, odmah bi ga pljunuo posred čela.

Ni danas ne znam kako sam se iz toga izvukao.

Autor: Željko Kalinić

Reklama

 

Copyright (c) 2002-2011. Pisanija.com. Sva prava zadržana. Autor teme je O Pregador. Od 2012. pokreće Blogger.