Nedavno sam sanjao da se nalazim u nekom čudnom vremenu koje je skoro, a ne tako davno, te se u njemu rađam kao dijete sudoper. Majka me izvukla iz zamrzivača.
Onda me odmrznuše i vidješe da sam nešto mlađi od svoje starosti. Bio sam muški sudoper sa demokratskim i bradatim međusudoperjem. Komšije se odmah okupiše u kuću kako bi se zajedno veselili novom članu porodice, ali se malo začudiše kad vidješe da već ćutim na engleskom jeziku.
„Narode čudo, pa on već ćuti na engleskom jeziku, evo ga jasno razumijem!“ – povika jedan od komšija.
No, da je u toj masi bilo poliglota, njihovom čuđenju ne bi bilo kraja, pošto bi shvatili da plačem na albanskom jeziku, a vrata otvaram na španskom.
Nadjenuše mi ime Servon, i ja odmah poskidam sve lijepo sa svoje majke i okačim na sebe, tako da se čak ni sudoper nije mogao raspoznati. Majka zbog tog čina odmah poružni i takva osta do kraja života, kao što se ružni rodiše i moja mlađa braća-ormari, i sestre-tv antene.
Ja sam bio ljepši od najčistijeg smaragda. Imao sam crvene oči kao pjegavo prase. Jednim okom sam gledao u ponedjeljak, a drugim u utorak. Moje dlakave obrve su podsjećale na ptičija gnijezda, ili možda na ježa pa sam sa njima mogao mahati kao repom sve do nosa.
Znao sam gledati na raznim jezicima, ponekad i na dva odjednom, a dok sam gledao, osjećao se smrad muvljeg govna.
Brkovi su mi rasli ispod donje usne, i bili su spojeni sa onima ispod pazuha. Umjesto zuba, kad bih zinuo, izvirivao bi malen i oštar kljun. To je kako me nikad ne bi zaboljeli zubi.
„Ne može podnijeti taj bol, kao ni miris zubara.“ – govorili su moji roditelji.
Nos mi je bio bradat i potpuno iscijeđen kao otpadak poslije popijenog limunovog soka.
Kad god bih ugledao svoju sjenku, mislio sam da mi je to nekakav poseban znak, pa sam je redovno zapišavao.
Nosio sam niske i tupe uši kao nakovanj. Mogao si na njih objesiti dimljene čekiće umjesto naušnica.
Lice, noge i ruke su mi ostale isprepadane komšijskim šuđenjem, ali sam zato bio brz kao povraćanje.
Imao sam veoma spora usta, i onako dosta zahrđala.
Na noge sam obuvao vodovodne česme lutalice, jer sam patio što mi na prstima nisu izrasli nokti.
Uopšte, moj izgled je odavao sposobnost i promućurnost, nekako kao da nisam sam, i kao da me je zovnulo preko zida, a kad sam odazvavši se došao do njega, bilo mi je prećutano.
Bio sam također veoma nestrpljiv, i kako nisam mogao čekati da odrastem i da me bace na otpad, ja jedne staklene srijede nazujem svoje česme lutalice, napunim torbu usoljenim šljivama, nađem očevu nogavicu, te je za pozdrav dobro zapišam.
Oprostivši se tako, uskočim u budućnost i stanem žurno odmicati ispred sadašnjosti. Dakle, krenuo sam u svijet sam, samcat, ne ponijevši čak ni uspomene koje su se doduše, saznavši za moj plan o bjekstvu od kuće, skotrljale i sakrile pod krevet.
Kako nisam imao plan kretanja, tako sam se taj prvi dan kretao osmišljeno i bez veze dok nisam upao u jednu kolotečinu za koju se ispostavilo da su je krave načinile svojim mukanjem. Ta kolotečina je opasavala svijet.
Znači, česmeći tom kolotečinom, mogao si obići cijeli svijet. I već sam se bio razveselio zbog tog saznanja, kad pade noć, nastupi tama od koje bi se mogao porezati, pomrčina kao gluva od tišine, noć tako tanana, da ako ne znaš ne bi nikako mogao vidjeti je li ista u nedjelji ili ponedjeljku. I baš u njoj, sjetim se svog toplog kreveta, svojih ružnih roditelja i strujnog kabla kojeg sam ubadao u zid spajajući se sa strujom kako bi mi bilo hladnije u kratkim zimskim gaćama.
Sjetivši se svega toga, počnem plakati. A plakao sam u potocima, kao da rijeka teče, pa pomislim da se vratim kući.
Međutim, odnekud zapada snijeg, i led poče izvirivati. Zbog toga se počnem bojati da moju kolotečinu ne prekrije snijeg, pa bih tako mogao zalutati u nečiju drugu, možda ukoljenu mačijim mjaukanjem u februaru, a koja bi vodila samo do prvog mačora, što se meni nikako nije dopadalo jer nisam volio mačke, kao uostalom ni one mene.
Kako sam bio brz u mislima, tako odlutam na neke meni umilne u kojima zaboravih na tadašnje probleme u budućnosti, i na um mi pade kako bi to lijepo bilo da sam rođen kao frižider, pa kako bi se napunio pun puncat raznim đakonijama koje bi sada nježno hladio dok vani pada snijeg. Počnem se oblizivati od te miline, kljun mi se topio od slasti, i u tom se pokrenem.
Tad se čulo nekakvo krckanje i čupanje u tišini, ali ja o tom nisam vodio računa kao ni knjigovođa kad ga pritisnu poreski službenici, već sam nastavio razmišljati krećući se svojom kolotečinom. I taman kad su mi se misli, gurajući se, počele žuljati i crveniti od žuljanja, naiđem na nekakvu kuću usađenu na krov u zemlju. Temelji su joj bili najviši nivo, i sa njih je već počela otpadati izolacija. Bila je slabo osvjetljena, i isto tako slabo mračna, no ja odlučim tu zatražiti prenoćište.
Kako god da sam gledao, nisam mogao pronaći nikakve stepenice koje bi vodile do vrata na vrhu, pa pokucam na jedan od prozora iznad samog krova. Ne prođe dugo, i na prozoru se pojavi mladić veoma starog izgleda, ispijenih obraza ispucalih mladim borama.
Bio je to vlasnik i jedini stanar te kuće koji mi odmah uputi pogled na ruskom jeziku u kojem se moglo pročitati:
„Što hoćeš stranče?“
„Molim te ružni čovječe da me primiš u tvoju kuću da prenoćim. Na putu sam oko svijeta i evo ovdje me zatekla noć.“ – uzvratim mu na ruskom jeziku jer sam znao gledati i ruski.
Naučio sam ga gledajući etiketu na konzervi ruskog kavijara.
Ali moj pogled osta prazan i neshvaćen. Vidim čovjek me ne razumije pa ja ponovih radnju više puta kao u vojsci dok sam po kazni čistio WC. Pošto me ni tada nije razumio, taj mladić progovori na srpskom kao da mu je maternji, i tatin naravno, te ponovi ono isto pitanje da sam ga jasno čuo, a zatim mi još doda:
„Džaba se mučiš govoreći mi bilo što očima. Možda ne znaš, ali ti nemaš oči, pa te zato i ne razumijem.“
„A što nemam, kako nemam, ljudi gdje su mi oči?“ – stanem uplašeno vikati.
Zatim se pretražim na brzinu, ali njih nigdje. Pa nije valjda da sam oči izgubio u putu?
Tad se sjetim onog krckavog zvuka što me je podsjetio na zvuk kad neko nekome oči iščupa, i shvatim da su mi oči zaleđene zajedno sa suzama, te su sigurno ostale na onom mjestu gdje sam plakao. Dakle, nema mi druge, nego da požurim tragom česmi ostavljenih u snijegu. Tako ih nađem u ledu kojeg pri vrhu brzo odlomim, te ih odmah strpam u džep da se otkrave. Potom požurim natrag do one kuće gdje me je onaj mladić još uvijek čekao na prozoru.
Od čekanja mu narasla duga sijeda brada koja je sezala do samog krova.“
Nabijem ja tada svoje crvene oči u prazne duplje i pogledam bradatog mladića na srpskom jeziku sa molbom za prenoćištem. Bradati mladić mi odobri noćenje, ali pri tom doda:
„Ujutro imam mnogo posla, te bi bilo dobro da mi se odužiš nekim sitnim kućnim poslovima.“
„Naravno, to se podrazumijeva.“ – odgovorih mu ja.
„Ima još nešto. Ponekad dok spavam, ja pjevam, pa kad ti dosadim, ti mi samo malo diriguj, i ja ću odmah prestati.“ – objasni mi starac, a zatim me uvede kroz ulazni prozor u natkrovlje gdje je bila njegova soba sa dva dvogrba kreveta.
Sav radostan legnem na krevet, a mladić se skinu do pojasa, te i on leže u svoj krevet.
Kad se skidao, na njegovom trbuhu sam vidio pupak od metra i to nezavezan, kao rep. Pomislim, još je mlad i nije mu još otpao, te upadnem u san.
Cijele te noći sam odmarao kao u raju, i sanjao predivne snove iz sredine ka početku, i ka kraju, sve odjednom.
Autor: Željko Kalinić
Onda me odmrznuše i vidješe da sam nešto mlađi od svoje starosti. Bio sam muški sudoper sa demokratskim i bradatim međusudoperjem. Komšije se odmah okupiše u kuću kako bi se zajedno veselili novom članu porodice, ali se malo začudiše kad vidješe da već ćutim na engleskom jeziku.
„Narode čudo, pa on već ćuti na engleskom jeziku, evo ga jasno razumijem!“ – povika jedan od komšija.
No, da je u toj masi bilo poliglota, njihovom čuđenju ne bi bilo kraja, pošto bi shvatili da plačem na albanskom jeziku, a vrata otvaram na španskom.
Nadjenuše mi ime Servon, i ja odmah poskidam sve lijepo sa svoje majke i okačim na sebe, tako da se čak ni sudoper nije mogao raspoznati. Majka zbog tog čina odmah poružni i takva osta do kraja života, kao što se ružni rodiše i moja mlađa braća-ormari, i sestre-tv antene.
Ja sam bio ljepši od najčistijeg smaragda. Imao sam crvene oči kao pjegavo prase. Jednim okom sam gledao u ponedjeljak, a drugim u utorak. Moje dlakave obrve su podsjećale na ptičija gnijezda, ili možda na ježa pa sam sa njima mogao mahati kao repom sve do nosa.
Znao sam gledati na raznim jezicima, ponekad i na dva odjednom, a dok sam gledao, osjećao se smrad muvljeg govna.
Brkovi su mi rasli ispod donje usne, i bili su spojeni sa onima ispod pazuha. Umjesto zuba, kad bih zinuo, izvirivao bi malen i oštar kljun. To je kako me nikad ne bi zaboljeli zubi.
„Ne može podnijeti taj bol, kao ni miris zubara.“ – govorili su moji roditelji.
Nos mi je bio bradat i potpuno iscijeđen kao otpadak poslije popijenog limunovog soka.
Kad god bih ugledao svoju sjenku, mislio sam da mi je to nekakav poseban znak, pa sam je redovno zapišavao.
Nosio sam niske i tupe uši kao nakovanj. Mogao si na njih objesiti dimljene čekiće umjesto naušnica.
Lice, noge i ruke su mi ostale isprepadane komšijskim šuđenjem, ali sam zato bio brz kao povraćanje.
Imao sam veoma spora usta, i onako dosta zahrđala.
Na noge sam obuvao vodovodne česme lutalice, jer sam patio što mi na prstima nisu izrasli nokti.
Uopšte, moj izgled je odavao sposobnost i promućurnost, nekako kao da nisam sam, i kao da me je zovnulo preko zida, a kad sam odazvavši se došao do njega, bilo mi je prećutano.
Bio sam također veoma nestrpljiv, i kako nisam mogao čekati da odrastem i da me bace na otpad, ja jedne staklene srijede nazujem svoje česme lutalice, napunim torbu usoljenim šljivama, nađem očevu nogavicu, te je za pozdrav dobro zapišam.
Oprostivši se tako, uskočim u budućnost i stanem žurno odmicati ispred sadašnjosti. Dakle, krenuo sam u svijet sam, samcat, ne ponijevši čak ni uspomene koje su se doduše, saznavši za moj plan o bjekstvu od kuće, skotrljale i sakrile pod krevet.
Kako nisam imao plan kretanja, tako sam se taj prvi dan kretao osmišljeno i bez veze dok nisam upao u jednu kolotečinu za koju se ispostavilo da su je krave načinile svojim mukanjem. Ta kolotečina je opasavala svijet.
Znači, česmeći tom kolotečinom, mogao si obići cijeli svijet. I već sam se bio razveselio zbog tog saznanja, kad pade noć, nastupi tama od koje bi se mogao porezati, pomrčina kao gluva od tišine, noć tako tanana, da ako ne znaš ne bi nikako mogao vidjeti je li ista u nedjelji ili ponedjeljku. I baš u njoj, sjetim se svog toplog kreveta, svojih ružnih roditelja i strujnog kabla kojeg sam ubadao u zid spajajući se sa strujom kako bi mi bilo hladnije u kratkim zimskim gaćama.
Sjetivši se svega toga, počnem plakati. A plakao sam u potocima, kao da rijeka teče, pa pomislim da se vratim kući.
Međutim, odnekud zapada snijeg, i led poče izvirivati. Zbog toga se počnem bojati da moju kolotečinu ne prekrije snijeg, pa bih tako mogao zalutati u nečiju drugu, možda ukoljenu mačijim mjaukanjem u februaru, a koja bi vodila samo do prvog mačora, što se meni nikako nije dopadalo jer nisam volio mačke, kao uostalom ni one mene.
Kako sam bio brz u mislima, tako odlutam na neke meni umilne u kojima zaboravih na tadašnje probleme u budućnosti, i na um mi pade kako bi to lijepo bilo da sam rođen kao frižider, pa kako bi se napunio pun puncat raznim đakonijama koje bi sada nježno hladio dok vani pada snijeg. Počnem se oblizivati od te miline, kljun mi se topio od slasti, i u tom se pokrenem.
Tad se čulo nekakvo krckanje i čupanje u tišini, ali ja o tom nisam vodio računa kao ni knjigovođa kad ga pritisnu poreski službenici, već sam nastavio razmišljati krećući se svojom kolotečinom. I taman kad su mi se misli, gurajući se, počele žuljati i crveniti od žuljanja, naiđem na nekakvu kuću usađenu na krov u zemlju. Temelji su joj bili najviši nivo, i sa njih je već počela otpadati izolacija. Bila je slabo osvjetljena, i isto tako slabo mračna, no ja odlučim tu zatražiti prenoćište.
Kako god da sam gledao, nisam mogao pronaći nikakve stepenice koje bi vodile do vrata na vrhu, pa pokucam na jedan od prozora iznad samog krova. Ne prođe dugo, i na prozoru se pojavi mladić veoma starog izgleda, ispijenih obraza ispucalih mladim borama.
Bio je to vlasnik i jedini stanar te kuće koji mi odmah uputi pogled na ruskom jeziku u kojem se moglo pročitati:
„Što hoćeš stranče?“
„Molim te ružni čovječe da me primiš u tvoju kuću da prenoćim. Na putu sam oko svijeta i evo ovdje me zatekla noć.“ – uzvratim mu na ruskom jeziku jer sam znao gledati i ruski.
Naučio sam ga gledajući etiketu na konzervi ruskog kavijara.
Ali moj pogled osta prazan i neshvaćen. Vidim čovjek me ne razumije pa ja ponovih radnju više puta kao u vojsci dok sam po kazni čistio WC. Pošto me ni tada nije razumio, taj mladić progovori na srpskom kao da mu je maternji, i tatin naravno, te ponovi ono isto pitanje da sam ga jasno čuo, a zatim mi još doda:
„Džaba se mučiš govoreći mi bilo što očima. Možda ne znaš, ali ti nemaš oči, pa te zato i ne razumijem.“
„A što nemam, kako nemam, ljudi gdje su mi oči?“ – stanem uplašeno vikati.
Zatim se pretražim na brzinu, ali njih nigdje. Pa nije valjda da sam oči izgubio u putu?
Tad se sjetim onog krckavog zvuka što me je podsjetio na zvuk kad neko nekome oči iščupa, i shvatim da su mi oči zaleđene zajedno sa suzama, te su sigurno ostale na onom mjestu gdje sam plakao. Dakle, nema mi druge, nego da požurim tragom česmi ostavljenih u snijegu. Tako ih nađem u ledu kojeg pri vrhu brzo odlomim, te ih odmah strpam u džep da se otkrave. Potom požurim natrag do one kuće gdje me je onaj mladić još uvijek čekao na prozoru.
Od čekanja mu narasla duga sijeda brada koja je sezala do samog krova.“
Nabijem ja tada svoje crvene oči u prazne duplje i pogledam bradatog mladića na srpskom jeziku sa molbom za prenoćištem. Bradati mladić mi odobri noćenje, ali pri tom doda:
„Ujutro imam mnogo posla, te bi bilo dobro da mi se odužiš nekim sitnim kućnim poslovima.“
„Naravno, to se podrazumijeva.“ – odgovorih mu ja.
„Ima još nešto. Ponekad dok spavam, ja pjevam, pa kad ti dosadim, ti mi samo malo diriguj, i ja ću odmah prestati.“ – objasni mi starac, a zatim me uvede kroz ulazni prozor u natkrovlje gdje je bila njegova soba sa dva dvogrba kreveta.
Sav radostan legnem na krevet, a mladić se skinu do pojasa, te i on leže u svoj krevet.
Kad se skidao, na njegovom trbuhu sam vidio pupak od metra i to nezavezan, kao rep. Pomislim, još je mlad i nije mu još otpao, te upadnem u san.
Cijele te noći sam odmarao kao u raju, i sanjao predivne snove iz sredine ka početku, i ka kraju, sve odjednom.
Autor: Željko Kalinić
