Još uvijek za vrijeme Uštapa, izlazim na ulice tražeći prosjake. Osjećam da ću jednom naiđi na njega.
Lice sam skoro i zaboravio, ali sjećam se da su mu ruke plavičasto svjetlucale, kada smo se sreli davne 85 godine.
Tada sam bio grub prema ljudima, osjećao sam da su obuzeti samo sobom. I više sam zato volio životinje. Dovlačio sam kući ptice, bube, pse, mačke. A onda su one počele dolaziti same.
Ljudi su se čudili, podsmjehivali. Ali ja sam i dalje volio sva ta stvorenja. Čak i zmije.
Jednog dana pomažući ocu u kosidbi livade ( traktorom sa priključnom kosom ) prešao sam onu tanku liniju koja nas dijeli od čuda. Koseći ,nož kosačice je prošao kroz ptičije gnijezdo.
Krik bola iz malih ptičijih grla nije nadjačao buku motora, ali ja sam ga čuo mnogo jasnije.
U magnovenju , zaustavio sam mašinu ,žureći da izbavim mala stvorenja, ali zaboravivši isključiti kosu........
Moja krv iz odsječenog prsta izmješala se sa njihovom. Prst je visio na nevjerovatno tankim parčićima kože. Otac je ostao paralisan prizorom, a ja sam požurio kući da zaustavim krvarenje i da me prebace do Bolnice.
I tada se dogodilo. Sreo sam ga. Bez pitanja,uzeo mi je povrijeđenu ruku rekavši: " Najprije da tebi sredimo povredu a za njih se ne brini, prezdraviće."
Kroz suze sam primjetio kada je sklopio ruke oko moje , da isijavaju plavičastu svjetlost. Bol je nestala. Pogledao sam ga u oči, i vidio do tada neviđenu blagost i ljubav. Kasnije nisam dugo vremena mogao objasniti čudesno iscjeljenje. Niko mi nije vjerovao da sam sreo jednog od Vječnih. A ja sam dugo vremena sanjao njegove ruke i plavi sjaj, i ne mogavši više izdržati krenuo sam da ga tražim.
Glad, bijeda, očaj su me slijedili, ali me nisu pokolebali.
I uvijek sam blizu Njega ali nikad da se sretnemo. Prateći njegov trag, shvatio sam da sve više gubim ljubav prema svojoj gordosti, a sve više počinjem voljeti i ljude. Nesebično dajem i dijelim sa drugima ono što imam.
Osmijeh i vedro srce, nadu u bolje sutra. Sretan sam kada uljepšam trenutak nepoznatom mrzovoljniku u prolazu, kada od mene preuzme djelić vedrine i radosti zbog Tvorčeve milosti i promisli.
Večeras je Uštap. Hodam pomno zagledajući. Ljudi žure.
Trče za punim autobusima, gorko proklinjući. Neko je zgazio psa, čiju lešinu gadljivo zaobilaze.
-Čiko imate li dinar ?
Potvrdno sam klimnuo , tražeći u džepu. Odjednom iz mraka ulaza grunu prilika, udarivši me nečim po glavi.
- Daj mi pare .......brzo ...- lanuo je zapovjednički.
( Koliko može biti brz čovjek, ošamućen od udarca i na koljenima.)
- Ne diraj moga čiku, meni je rekao dati dinar ! - umiješao se mališan ne shvatajući ozbiljnost situacije.
Udarac je presjekao mališana, brutalno precizan.
- Prokleti Ciganine........
- Ne - oteo mi se krik, daću ti sve pare , samo ga ne diraj, pa on je kao mala ptičica.
Ustao sam , pružajući mu novac. Iz rasjekline na glavi mi se cijedila krv niz lice a siledžija je zastao zaprepašten nečim meni nepoznatim.
U idućem trenutku se okrenuo i nagnao u bijeg. - Hej uzmi novac - uzviknuo sam ne shvatajući , a onda me trgnuo mališanov glas.
- Čiko zašto vama ruke sijaju ?
Pogledao sam ne vjerujući , sijale su blagom plavičastom svjetlošću.
- Čiko jesi li ti Anđeo , moja baka priča da imate i krila i da sijate.
Baš kao i Starac nekada meni ni ja nisam odgovorio mališanu.
Autor: Pero Jakšić
