Prešao sam kilometre zemlje
U potrazi za istinom i željom
Zaključao sam vrata srca svog
Ostario sam sa svojom sjenom
Prevalio sam hiljadu mora
Ostavio vijek za sobom
A vjetar me je pratio i mrsio mi kosu
Dok ne pokleknuh nad vlastitim grobom
Oh, koliko je godina prošlo...
Svih tih lutanja putem sudbine
Noge su umorne,ne mogu dalje...
I tijelo želi tu da ostane.
Kako da odustanem sad na kraju
Dok spuštenog čela podižem ruku
I ne marim za tijelo,duh mi je slobodan
U zemlju sahranjujem gorčinu i muku...
„ Putnikova pjesma“
Ime mi je Jud. Bez prezimena, samo tako… Jud. Pripadnik sam Harejske rase i to vjerovatno jedini živi, kao i što sam poslednji redov Harine, vrhunske filozofije sa istoka. Od pamtivjeka moja rasa sa koljena na koljeno prenosi znanje i tradiciju istočnjačke mudrosti. Preko učitelja na učenika. Učenik sam prestao biti, ima nešto više od dvanaest leta, kad je Virk prije nego je svoj duh uzdigao do neba, ostavivši kosti da vječno počivaju na svetoj zemlji, na mene prenio titulu učitelja. Od tog dana ja nastavljam tamo gdje je on stao. Lutam svjetom i širim vjekovnu mudrost naših predaka svima onima koji je žele čuti. Duboko sam svjestan toga da će i moj duh jednog dana napustiti ovo žilavo, isušeno tjelo i da će se sve kule znanja i čitava istorija kulture jedne rase, stvarana hiljadama godina za tren pretvoriti u ništavilo. Jer kao što rekoh poslednji sam, a to breme se neprestano vuče za mnom i svakoga dana je sve bliže i bliže.
Prošlo je sigurno tridesetak ljeta od kako sam poslednji put bio ovdje, mada mi je sjećanje na taj period tako svježe, kao da se sve juče odigralo. Tada je Mirinin, sin Mahara i vrhovni poglavar plemena Taksina, ogranka rase Kajami organizovao veliki skup.
Na njega su došli skoro svi mudraci iz reda Kabult. Oni su inače i najbrojniji. U svom zavjetu broje nekoliko hiljada članova. Počevši od onih koji su stekli osnovno znanje, pa sve do onih iskusnih decenijama kaljenih mislilaca.
Dosta njih došlo je i sa sjevera, posebno iz redova Azron i Trust, ali i ostalih, kao Kibis, Oark, Tink. Čak nekolicina iz područja Jezera i Virk i ja kao jedini predstavnici Harine, filozofije istoka.
Bili su to dani slave. Čitali smo molitve i postili, razgovarali i razmjenjivali stečeno iskustvo. Jedan od najznačajnijih događaja u mom životu.
Sjećam se dobro, tad nas je bilo mnogo, možda i previše, a sada samo četvorica. Dželek, kome nisam zapamtio ime, Mirinin, na čiji poziv sam se i odazvao i nepoznati, odjeven u crnu mantiju, koji nas je čudno posmatrao i čiji identitet nismo poznavali. Četiri zrna mudrosti visoko na stjeni istine, najvišoj tački sela Taksina.
Sjedili smo oko vatre ispijajući veliku porciju Kire,pića što je predstavljalo gest gostoprimstva. Razgovarali smo o svemu, često se vraćajući u prošlost, u vrijeme dok je Virk još bio živ. Mirinin ga je često pominjao u razgovoru.Ispitiva me je u detalje o njegovoj smrti. Rekao je da su mu tu tužnu vijest prenijeli Crni Geri kad su se prije nekoliko ljeta selili sa istoka. Bili su to kako kaže tužni dani. Srce mu je danima plakalo od iskrene boli za voljenim prijateljem.
Rekao sam mu sve što sam znao i što sam želio da on sazna,a on je meni zauzvrat udovoljavao znatiželji pripovjedajući mi o tome što se dešavalo u međuvremenu,od kad sam posljednji put boravio ovdje.
Slušajući ga imao sam osjećaj da ništa nije izostavljao. Mirinin je uvijek volio pričati,za razliku od Dželeka koji se rijetko uključivao u razgovor i našeg bezimenog prijatelja koji je to činio još rjeđe.Uglavnom je spominjao neke stvari koje nisam u potpunosti razumio,iako je govorio savršenim dijalektom Majena,koji sam odlično poznavao.
Zaintrigirala me je njegova tajanstvenost,gledajući ga tako,odjevenog u crnu mantiju sa ogromnom kapuljačom preko lica.Teško sam mogao stvoriti povjerenje prema nekome kome nisam vidio lik,a opet ni suditi mu nisam mogao bez pravog pogleda na dušu.
Veče se spuštala brzinom vjetra koji je duvao noseći sa sobom mirise dalekih krajeva,mirise jezera i mora.Oni su se uvijek pomalo osjećali u naseljima Kajama. Donijeli su ih sa sobom,kad su za vrijeme velike seobe, u potrazi za toplijim krajevima naselili ovo područje. Inače Kajami su pripadali grupi sjeverno-planinskih plemena i za razliku od mnogih rasa sa tog područja bili su izuzetno miroljubivi. Živjeli su uglavnom od sitnog lova i trgovine skupocjenim kožama,ali bavili su se i ratarstvom, uzgajajući neke vrste povrća koje su uspjevale u ovim krajevima,gdje je zemlja inače tvrda kao kamen,a kamen je sve ono što zemlja nije.
Nisu se samo po naravi razlikovali od drugih rasa i izgled im je bio bitno drugačiji. Njihove ruke su rasle iz leđa,a oči i usta su im bili toliko mali,da su se jedva i primjećivali na neprirodno izduljenom licu. Rastom visoki i štrkljasti,velikih dlanova i dugačkih izvitoperenih prstiju.
Govorili su rijetkim narječjem Sahino,od baze jezika Kamona koji se sve rjeđe mogao čuti i na sjeveru odakle i potiče,uglavnom se svodio na svega nekoliko plemena uzvodno od rijeke Kanabu i par njih nešto malo južnije.Već nekoliko desetina ljeta jezik Majena postao je najrašireniji na ovom djelu svijeta,što je i razumljivo sa obzirom na rasprostranjenost same rase,ali svi ostali jezici su potisnuti nekako u stranu i polako zaboravljeni.Jedino ih još njegujemo mi mudraci,kao i sve ostale dijelove prošlosti,iskopavamo ispod površine i kao blago čuvamo u sebi od zaborava.
Kad je Mirinin završio svoje izlaganje nastupio je dug period ćutanja u kome smo samo razmjenjivali poglede.Bila je to spontana priprema za famoznu igru istine koja je slijedila,koju smo uvijek praktikovali na ovakvim skupovima. Sastojala se isključivo od četiri igrača,tri posmatrača I jednog Ferha,iliti pokazivača.Osnova je ta da onaj koji bude izabran za Ferha trojici posmatrača pred očima stvori imaginarnu sliku postojećeg svijeta gledano njegovim očima. Slika je trenutna simulacija i djeluje kao šok, a njen kvalitet zavisi prvenstveno od mašte onog ko je stvara, kao i od životnog iskustva,svega onog što je vidio i samog njegovog doživljaja okruženja u kom se nalazi.
Mnogi su je igrali isključivo radi zabave,ali pustolovima i mudracima je bila od velike koristi,pogotovu onim mlađim u njihovom nastojanju da prodube svijest.
Kao što joj je samo ime govorilo,istina joj je bila glavni cilj,a mi smo večeras, po ko zna koji put pokušavali da otkrijemo šta istina ustvari jeste.
Ako smo i bili pomalo uzbuđeni pred sam početak predstave,na nama se to nije vidilo,osim na Dželeku koji je svoju nervozu sve izrazitije pokazivao.Dželeci se nikad nisu mogli pohvaliti nekom naročitom strpljivošću ,ali su zato činili soj nemilosrdnih ratnika koji je još od pamtivjeka harao ovim prostorima.
Bavili su se lovom i to ne običnim, nego lovom na Morane, četveronožna stvorenja čija se koža najbolje prodavala kod putujućih trgovaca.
Povrh svega,uz Majene bili su i najrasprostranjenija rasa, bar na ovom djelu svijeta. Podjednako bi ih pronalazio u svim krajevima kroz koje bi prošao. Moglo ih se naći i u zemljama preko mora,ali ne u tolikom broju. Ipak je njihova prapostojbina bila ovaj središnji kontinent, i tu su svoju ratničku civilizaciju doveli na jedan zavidan nivo.Zbog čega su uvijek držali primat među drugim ratničkim plemenima. Građom su bili krupni I snažni sa dva velika roga na mjestu slijepočnica, dok im je tijelo bilo prekriveno slojem Ljusaka, kakve su imali neki vodozemni stvorovi. Ponositi i temperamentni kakvi su bili po naravi nisu dopuštali nikome da ih vrijeđa ili na bilo koji drugi način povrijedi. Tom nesrećniku bi odmah iskopali oči, odsjekli uši i isčupali jezik, a zatim ga tako unezvjerenog razapeli na užareni pijesak zadovoljivši se time da ga posmatraju kako u svojoj muci dočekuje polaganu i bolnu smrt.
Ako bi neko iz bilo kog razloga ubio Dželeka, od strane pripadnika neke druge rase, najbolje što je poslije toga mogao da učini je da presudi sam sebi. Gdje god da je bježao nije se mogao sakriti od hajke horde koja bi krenula za njim. Tražili bi ga, ako treba i mjesecima, sve dok ga nebi našli, a onda bi ga hvatali i odvodili sa sobom. Poslije toga o njemu se više ništa nebi čulo, mada su među plemenima kružile neke priče o agoniji I mučenju kakve normalan um nije mogao ni da zamisli.
Poslednje tako nešto čemu sam prisustvovao odigralo se prije dva ljeta malo južnije od luke Vajali koja je inače centar međurasne trgovinske razmjene zemalja na istoku. Tada su dva Majenska ratnika za vrijeme lova zašli duboko u teritoriju Dželečkog plemena Kazar i nesrećno izgubila živote u sukobu sa grupom pogranične garde kralja Vajadona. Nakon toga usledila je odmazda lokalnih Majenskih plemena koja je prerasla u otvoren višemjesečni sukob sa brojnim žrtvama na obe strane. Pitanje kada bi se strasti i stišale da se lično Vajadon i Gamar inače otac jednog od poginulih lovaca nisu sastali nasamo i sklopili sporazum o ne napadanju. Krhko primirje traje i danas uz povremene ekscese u pograničnim područijima za vrijeme lovnih sezona.
Inače loveći Morane, Dželeci su imali trostruku korist. Osim kože koju su predhodno dobro prosušenu prodavali po visokim cijenama, meso su koristili za ishranu, a kosti za izradu oružija, jer kosti Morana su bile čvrste poput kamena, pa je oružije bilo isto tako moćno I ubojito.
Za vrijeme lovnih sezona, kada bih korda Dželeka lovaca krenula u pohod u samo jednom naletu čitav kraj bi znao opustiti lovinom. Jedan od razloga zašto su Morani i postali jedna od rijetkih vrsta I zašto se njihova koža tako skupo procjenjivala.
***
Mjesec je već bio visoko na zenitu, kada se bezimeni, duboko skocentrisan stao pripremati za ulagu Ferha u igri. Posudu sa Kirom koja je stajala ispred njega nije ni dirnuo, što je bilo čudno s obzirom da je za igru istine Kira posebno pripremana obogaćujući se sa jakim rastvorom dobivenim od plodova Ovina koji je svojim halucogenim svojstvima pojačavao stanje transa kod Ferha. Kod posmatrača imao je malo drugačije dejstvo. Jednostavno, zamućivao je svijest, pomalo izoštavao instikte, ukratko, gubili smo osjećaj za realnost svijeta u okruženju i brže tonuli u budan san.
Vrhunac takvog stanja već smo dosegli u poslednjih nekoliko minuta,isčekujući da bezimeni završi sa svojim uvodom.I konačno…Uspostavio je svoj blagi mentalni link ka nama,pružajući ruke,kao da nas prima u zagrljaj.Dlanove je okretao čas gore,čas dole oblikujući neku,samo njemu znanu skulpturu,sve dok laganim pokretom kažiprsta nije ispisao polje horizonta I dok se prizor potpuno nepoznatog predjela nije pojavio pred našim očima.
Dah nam je zastajao od uzbuđenja.Sjedili smo kao ukopani na mjestu postanka I samo krajičkom oka posmatrali novonastalo prostranstvo.Simulacija koja je igrala pred nama sadržavala je sliku svijeta u nesmanjenoj veličini.Svijeta,tako različitog od našeg,a opet kao da je zračio nekakvom povezanošću koja se na prvi pogled nije mogla objasniti.
Prvobitni šok naterao me je da zaboravim ono što sam znao I naučio svih ovih godina života,svaku I najmanju sitnicu.Vihor opčinjenosti učinio je svoje, čudno I nestvarno razbacujući godinama stečena iskustva negdje na margine moje svijesti,lijepeći ih kao freske na zidove još uvijek zaostalih bedema u mome umu,iza koji sam se povremeno skrivao.
Ovo je bila jedna od tih situacija.I sada sam stajao na visokoj kuli,siguran.Zaštićen od pogleda I dodira,samo ne kao ja,već kao desetoljetni dječak suviše zanijet bajkama o ljubavi I mržnji,diveći se svim tim predjelima sto su se pružali u nedogled.Držao sam čitav svijet na dlanu,baš kao u priči.Sa te kamene litice sa koje se pogled lomio negdje u daljinu spajajući se sa horizontom,preko ogromnog planinskog vijenca na desno I sa beskrajnim okeanom okupanim talasima sa moje lijeve strane.
U momentu poželjeh da se spojim sa čitavim prostorom,nebi li bar na trenutak osjetio njegovu veličinu.
Tuđinsku zemlju,onako kako smo je vidjeli isprva prevlada velika harmonija prirode I živog svijeta.Životinjske vrste iz dana u dan sve su se više protezale u lancu razvoja koji se nesmetano širio.Slobodne I nesputane razviše se u najrazličitije oblike,prilagođavajući se samoj okolini kako su najbolje znale I umjele.Neke izdužiše vratove I udove,postaše brze I okretne.Druge,opet postaše lukave I prefrigane,a neke opasne I prijeteće,vrebajući potiho iz daljine na sitne slabosti ovih manjih,loveći ih I održavajući lanac u takvoj hijerarhiji u kakvoj je jedino I mogao opstati.
Jedno vrijeme potraja tako,a onda se svijet smanji I posta skučen I nezgrapan,pretjesan za sve svoje stanovnike.Karike lanca popucaše I jedan novi oblik života zakorači na vrh svijeta.
Bio je to Harej.
Odveć brz I okretan da bi bio uhvaćen,odveć lukav I prefrigan da bi bio laka meta,a opet dovoljno opasan I prijeteći das u se I najjači instinktivno povlačili pred njim u svoja prirodna staništa uplašeni neznanog neprijatelja I njegovih nepredvidivih reakcija.
Tad nastupiše teška vremena.Sva ona prostranstva što su se dičila svojom cvijetnošću I zelenilom polako utonuše u mrak.Priroda bi zarobljena.Hareji uzeše sve njene zakone pod svoje I uz pomoć njih stvoriše veliku civilizaciju pokoravajući sve što se pokoriti moglo.Ubrzo I okean I planine ostaše skriveni od našeg pogleda zbog orijaških građevina što su nicale jedna za drugom.I sunce se jedva probijalo između nih.Jedva da su mu zrake I dodirivale tlo,a da ih neka umjetna građevina nije presijecala na tom putu.Širili su svoja staništa ugrožavajući druga,što svijesno,što nesvjesno,jer iskoristiše priliku I postaše bogovi na tom svijetu,a kad postaneš bog,jedini sudija I želat,onda prisvajaš sebi sve I djelo I sud.
I tako I bi.
Plakao sam gledajući te prizore.Efekat Ovina nije se mogao zanemariti,pa samim tim ni emotivna reakcija.Počeo sam se poistovjećivati sa donedavno jakom silom,sada poniženom I ugroženom od strane vlastitih potomaka u svojoj bahatoj dominaciji nad svim što neizgleda I nemisli kao oni.Nikad nisam ni razmišljao o nečem sličnom,nikad nebi povjerovao da je tako nešto I moguće.Možda sam baš zato,sada,na ovoj litici po prvi put u životu počeo klonuti tijelom I duhom.
Svo vrijeme igre drugi su me posmatrali.U momentima hvatao sam im poglede prepoznavajući u njima tu čudnovatu podudarnost mene i njih.Počeo sam se osjećati kao krivac,kao da mene optužuju za sve što se dešava i ja sam istog časa zamrzio svoju sopstvenu rasu i sve u vezi sa njom.Sve što su stvorili,sve što su promjenili i preoblikovali u svojim kalupima sudbine prokleo sam iz dna duše.Tamo je život gubio bitku,a jedan dio mene kao da je umirao sa njim.
Bio je to samo početak,poslije su uslijedile još gore stvari.Mnoge od njih nisam umio ni da objasnim.Svijet u svojoj zadnjoj fazi,pred samom ivicom uništenja,a moj pogled više se nije koncentrisao na sliku koliko na njen izvor.Bezimenog stvora,skrivenog iza crne mantije,što je rukama bijelim kao kost predao niti priče što je tako efektno uticala na sve nas.Na momente zamišljao sam Dželeka kako ustaje,onako visok i krupan u svom prirodnom raspoloženju i skida mu kapuljaču sa lica,vjerovatno podsvjesno želeći da to učinim sam.Ali godine molitve i posta naučile su me da budem strpljiv.Vjerovao sam da mu identitet neće još dugo ostati skriven.Naslućivao se,u samoj pojavi neki skriveni cilj,razlog njegovog dolaska ovamo sigurno nije slučajan.Mirinin mi je pričao da je poziv uputio svim većim plemenima na sve četiri strane,očekujući da se barem njih dvadesetak odazovu i dođu.Umjesto njih stigao je jedino on,za koga niko od nas nije ni čuo,a kamoli vidio.Predstavio se kao pustinjak koji dolazi iz daleka ne precizirajući tačno iz koje oblasti.Naveo je da je u prolazu u ovim krajevima i da ima veliku želju da nam se pridruži.Mirinin je to naravno prihvatio i na posljetku,kad smo se svi okupili,odnosno nas četvorica predložio je da on bude Ferh.Obrazlagao je svoj život kao put,vječni hod u krug.Svjedočenje čudima,licima i susretima.Spominjao je drumove bez kraja,izgubljene aleje,pričao o istini i želji da bar dio nje večeras podjeli sa nama.
Nismo imali ništa protiv,čak šta više sve dosadašnje igre uglavnom su se igrale u istim sastavima,tako da su se svi već po nekoliko puta izmjenjali na mjestu vođe.Vremenom dolazilo je do zasićenosti.Gubile su se svježe ideje i svaka nova igra izgledala je kao već viđena.Sad je on bio tu da to promjeni,da ponudi nešto novo i drugačije i mi kao djeca jedva dočekasmo veče i ne sluteći da to novo može biti nešto stvarno u smislu te riječi,dosad neviđeno.
Analizirajući situaciju sa početka večeri,prebirući po sitnim finesama priče i zaokružujući je u cjelinu posumljao sam u njegovu ličnost i u slučajnost ovog pojavljivanja.Šta je to što smo trebali saznati?Ili opet možda samo jedan od nas.Postojao je razlog...Postojalo je nešto...Samo nikako nisam mogao da utvrdim šta.
Hladni nalet vjetra iz pravca Sjevera kao da me je trgnuo iz transa.Svi su još sjedili na svojim mjestima i igra je trajala podsjećajući me da prekinem sa razmišljanjima i nastavim tamo gdje sam stao.
Ispio sam nekoliko gutljaja Kire,osjetivši kako mi hladna tečnost prolazi kroz grlo,a zatim sam podigao glavu prema nebu i na tamnoj podlozi posutoj zvijezdama pronašao blijedi mjesec koji nas je kao oko posmatrao.Usta su mi bila suha od vjetra koji se ovdje,zbog visine stalno osjećao.Ljeti,po velikim vrućinama Kajami bi dolazili ovde da se rashlade,opet izbjegavajući ga zimi.Tad su jedino vračevi i mudraci ponekad navraćali željni tišine i svega onog što se samo ovde moglo dobiti.
Osjećaj je bio prijatan,mada pomalo i melanholičan zbog atmosfere i okruženja.Pogledao sam Dželeka.Nije ni treptao dok je zurio u sliku.Bio je impresioniran,a izraz lica odavao mu je nerazumljivost poruka koje su se u njoj krile.Mirinin je pokušavao biti nešto staloženiji.Pronicljivo je sagledavao situaciju relativno proničući u dubinu stvari,ali pritom ne snalazeći se baš najbolje sa krajnjim rezultatom do koga bi došao.
A ja? Šta sam ja mislio o svemu tome? Vjerovatno ni sam sebi nebi mogao odgovoriti na to pitanje.Istina,nisam mnogo razumio kao ni oni.Zauzeo sam stav kao i uvijek da prvo sve treba pogledati do kraja,pa tek onda izvlačiti zaključke.Kad se jednom prepustiš igri istine sve ideje,ako ih ima dolaze kad za to bude vrijeme.Nevidim zašto bi ova trebala biti izuzetak.Sve će se kockice složiti na svoje mjesto,u to bar ne treba da sumljam.
Odložio sam činiju pored sebe,ruke spustio na bedra i opet se prepustio tom blagom mentalnom linku budan tonući u san.
A tamo kraj...Tužan obris nekadašnjeg svijeta na ivici ponora.Kraj jednog doba svirepe vlasti i vrhunac...
A onda nešto...
Buđenje nečeg za šta se vjerovalo da je odavno mrtvo.
Ispočetka ometao ih je samo vjetar,pa kiša,tone vode iz otvorenog neba dok ne započeše nezapamćene oluje iz njihovih najcrnjih noćnih mora premašivši sva očekivanja svojom silinom i snagom.Tajfuni pobjesniše i opustošiše sve obale,rušeći naselja i građevine pred sobom.Munje zaparaše nebo stvorivši sliku kao da se sam pakao otvorio i pokazao svoju utrobu.More je postalo nesigurno.Podivljalo je pod naletom vjetra progutavši sve što mu se našlo na površini.I tu nebi kraj.Priroda bukvalno gažena i skrnavljena svih ovih vijekova pridigla se,ustala sa dna,vaskrsla iz pepela u vidu demona,anđela pakla željnog osvete nad nemilosrdnim svijetom što joj je nastao na leđima,u njenoj muci.Kao ogorčeni rob kad nasrne na svog gospodara,tako je i ona donijela svu pošast sa sobom.Bolesti,zemljotrese,probudila je vulkane,bijes iz unutrašnjosti,upalila vijekovnu vatru sve sa ciljem da zatre i posljednje sjeme Hareja ovog svijeta,sjeme zla.
U momentu nasta kataklizma neshvaćenih razmjera,sve dok samo tlo ne razjapi svoja usta i proguta čitavu svoju površinu.
Tad sve stade.
Osta samo pustoš,gola pustinja.Ni traga nekadašnjeg kraljevstva,ni jedno zrno koje bi ukazivalo na skoru prošlost,na vladavinu gospodara.
Sve se konačno završilo,sav taj užas.Svi ti vijekovi...A zemlja,nanovo oslobođena odahnula je sa olakšanjem.
Nastupio je dug period u njenom životu,ako ne najduži onda sigurno najteži.Period koji je trajao stotine ljeta,a kod nas je stao u svega nekoliko trenutaka.Period pripreme za zrno života koje je nestrpljivo čekalo da ponovo pusti svoje korjenje.
Nismo ni treptali dok je evolucija započinjala svoj ciklus.Prokuljaše životni sokovi kroz pukotine beživotnog tla i pokriše površinu svojim bezbrojnim bojama.Korita ispuniše okeani i stadoše se pjenušati na suncu.Gorja opet ozeleniše,drveće raširi svoje grane formirajući savršena staništa za razne oblike života koja im se ponovo stadoše prilagođavati započinjući opet savršen krug lanca sa početka priče.
Svi temelji za novo carstvo biše postavljeni.Stara civilizacija dosegla je svoj zenit i priroda ju je bukvalno uništila dajući šansu zemlji da opet stvori sve ono što je i bilo.Još jednom će se osjetiti miris savršenstva,još jednom će se rušiti i razarati,da bi se ponovo digla iz pepela,pod istim ovim suncem.
I ko zna koliko puta već tako.
Gledali smo u čudu,nevjerujući očima.Sve pretpostavke koje smo gradili u toku večeri sad su padale u vodu.Sa lica svojih suigrača čitao sam takvo ushićenje koje se nije moglo mjeriti nisačim.Maestralan završetak.
Pogledi su nam se susreli,oči ispitivački spojile,kad se Ferh povratio iz transa i slika za tren isčezla najavljujući kraj igre.
Sve bi gotovo.
Nastade tišina.Upravo onakva tišina,kao kad se noć tiho uvuče u svoje mrtvilo i velike zvijeri priguše svoje krike.Beskrajno dugi minuti ćutanja i sažimanja misli.
Ostali ustaše brišući prašinu sa odjeće koja se priljepila za vrijeme sjedenja.Mirinin pokupi poluprazne porcije sa Kirom,isprazni ih na suhu zemlju i uputi se uskim putem u podnožje,u pravcu naselja.Ostali ga netom slijediše.Dželek smota svoj Gizar,tradicionalno ćebe za sjedenje i krenu za Mirininom promrvljavši usput nešto na Jarskom,jezikom regije iz koje dolazi.Zvučalo je kao pozdrav.Bezimeni krenu za njim,a onda na trenutak zastade pored mene i spusti mi ruku na rame.Težak i hladan dodir bez imalo topline ublaži jedino topla gesta podrške i ohrabrenja koju je sam čin trebao da predstavlja.Misli mi se razbistriše i u momentu mi posta sve jasno.Predpostavka da sam posljednji Harej više nije bila pretpostavka,nego činjenica.Mnoge stvari isprva nedorečene sad su dobile svoj smisao,a samim tim i svoju težinu.Namjera mu je bila da ja saznam sve o prokletstvu Hareja,drugi nisu bili uopšte važni,sad sam u to siguran.Samo zašto baš sada? I ko je uopšte on?
Sklonio je ruku sa ramena i produžio za ostalima,zastavši negdje na u podnožju i uputivši mi nakratko još jedan pogled.
Osjetio sam ga na sebi.
Još neko vrijeme proveo sam na mjestu našeg sastanka,zatvorenih očiju zureći u prazninu.Pokušavao sam da potisnem osjećaje koji su se u meni rojili poput grupe kakvih opasnih insekata.Osluškivao sam misli,vraćao slike,zadirao u dubinu duše nebi li pronašao izlaz iz tog lavirinta koji se ispred mene postavio.Nasmijao sam se kad se učinilo da je riješenje na pomolu.A zatim zaplakao kad sam otvorio oči i vidio istu onu sliku svijeta u prirodnoj veličini.Igra je još uvijek trajala.
Bila je to slika novog svijeta svud oko mene...
***
Ostatak noći proveli smo u naselju,da bi se već ujutro,u cik zore pozdravili sa Mirininom i krenuli na put.Dželek se uputio u Sekar,drugi po veličini grad zone Naubular na jugu,a bezimeni i ja na istok,u zemlje gdje su jutarnje zrake uvijek budile najoštrije zore.
Hodali smo polako,bez žurbe,praveći samo sitne pauze radi predaha.Već oko podneva došli smo do granice sela Taksina čiji je simbol bila Tala,kamena kula smrti.Divili smo se njenoj veličini.Inače Tala je po drevnom vjerovanju Kajama bila simbol pročišćenja od grijeha.Svako veće naselje imalo je po jednu u neposrednoj blizini.Svaki put kada bi pripadnik plemena počinio loše djelo organizovana je povorka koja bi ga sprovodila na sam vrh kule gdje bi iskusio gnjev osam svetih plamenova.Ako bi preživio postupak,Kajame su vjerovali da je tad oslobođen gnjeva njihovog vrhovnog boga Sona i da ga Sona pušta da živi,a ako bi podlegao,znači da je njegov grijeh bio neoprostiv.Još malo te okrutnosti karakteristične za plemena sa sjevera koju su Taksini dolaskom na jug zadržali kao običaj.
Produžili smo dalje poznatom stazom da bi već u predvečerje stigli nadomak kamene šume gdje smo i proveli prvu noć.
Inače kamena šuma se pružala nekih dva do tri kilometra u prečniku.Naziv je dobila po neobičnom okolnom stjenju koje je dostizalo visinu od gotovo tri metra i pravilno raspoređeno podsjećalo je na drvorede kakvi su se mogli vidjeti na područima velikih jezera.Vračevi su je smatrali svetim mjestom.Vjerovali su da stjene štite od duhova i natprirodnih sila.Mene su oduvijek asocirale na nadgrobne spomenike podignute u čast slavnih predaka.Raspored im je bio previše savršen da bi neko mogao tvrditi da su prirodnog porijekla.Jedna od misterija naroda koji su nekad nastanjivali ovo područje.
Bivak smo napravili na otvorenom i odspavali nekoliko časova,a ujutro opet nastavili dalje.
Drugi dan na putu susreli smo lovce.Bilo je tu Dželeka i Kajama,kao i nekih rijeđe viđanih u ovim krajevima,rasa Mogul i Gild.Sa nekolicinom smo razmjenili pokoju riječ,koji su za to bili raspoloženi,a iz razgovora saznali da su već danima na tragu velikom krdu Morana koje se seli ka zapadu u potrazi za bogatim pašnjacima.
Ubrzo kad smo ostavili lovce uslijedio je po redu drugi i ujedno naš poslednji zajednički sumrak,jer smo već sutradan,oko podneva stigli u podnožje planinskog vijenca Kazibast,gdje su nam se putevi razdvajali.
Veliki kameni zid koji se pružao vodoravno gotovo čitavom dužinom našeg horizonta,kao da je sa druge strane krio neku vjekovima čuvanu tajnu.Nije nam bio cilj da je otkrijemo,ne ovog puta.Trebalo je samo da se pozdravimo,jedan drugom zaželimo sve najbolje i nastavimo svako svojim putem,ali nije to bilo tako jednostavno.
Stajali smo,gledali se i obojica šutjeli.Bilo mi je teško bilo šta da kažem.Čitav ovaj put jedva da smo i razmjenili koju riječ između sebe.Zatvorili smo se.Ja valjda iz nekog straha,a on,ko zna...
Vjetar je duvao podižući prašinu sa tla i zasipajući nas njom.
Pogledao sam ga.Bio je isti onakav kao i na početku,tajanstven i odlučan.Molio sam boga u sebi da on prvi nešto kaže,da probije taj led,tu barijeru između nas.Možda je to bilo malo previše za očekivati od jednog tako ozbiljnog mislioca,međutim on me je uvjerio u suprotno.Na moje veliko iznenađenje učinio je to.Započeo je razgovor i ja sam mu zbog toga ostao vječno zahvalan.
Pričao je o svemu.O čitavoj istoriji Hareja,evolutivnom usponu kroz vijekove starog svijeta,pa sve do civilizacijskog kraha,kraja svih stvari.Objašnjavao je i kako su preživjeli kataklizmu skrivajući se u dubokim skloništima koje su sagradili u eri kad su još bili na vrhuncu moći.Zatim je opisivao život preživjelih u novom svijetu i njihovu postepenu evoluciju u grubom staništu u kome su se našli.Došao je tako do Majena,sledeće stepenice u evolutivnom razvoju iste linije i trenutno najmnogobrojnije žive rase.Od Hareja su se razlikovali jedino po konstrukciji.Bili su izuzetno krupne građe,Prosječan Majen bio je gotovo pola metra veći od prosječnog Hareja.
Spomenuo je zatim i migraciju stanovništva.Prelazak Hareja na istok i osnivanje Harine,vrhunske filozofije iskustva i mudrosti koja je kasnije bila prihvaćena i od strane drugih rasa koje su je postepeno prenosile na čitav stari kontinent.Zatim prelazak preko mora i naseljavanje dalekih zapadnih oblasti.Pojavu kulturalne razmjene,Razvoj trgovine i lova i još mnogo,mnogo toga.
Većinu tih stvari iz skorije istorije poznavao sam izučavajući stare svitke iz velike riznice biblioteke u Namoku,gdje sam proveo standardnih osam ljeta obučavajući se za zvanje vrhovnog Harinskog sveštenika.Svo ono znanje koje se nije moglo dobiti iz pisane riječi stekao sam kao Virkov učenik u periodu kad smo zajedno prepješačili pola svijeta.
Sad me je interesovalo samo jedno.
Kako je bezimeni znao za postojanje starog svijeta,kad ga ni jedan zapis iz svekolike istorije koji je meni došao pod ruku nije pominjao.
Postavio sam mu pitanje,a on je odreagovao kao da ga je odavno očekivao.Zasukao je rukave svoje preširoke mantije i skinuo kapuljaču otkrivši lik.Onaj lik koji već danima pokušavam da stvorim u glavi neuspjevajući ni jednog sekunda.
Ostao sam sleđen.
Stajao sam licem u lice sa Harejem koji to nije bio.
Nije više bilo bezimenog.Gledao me je neživi stvor koji je savršeno oponašao živog.Sagrađen od materijala tako ispoliranog da se presijavao na suncu.
Nisam mogao sakriti iznenađenje.
Primjetio je moju reakciju sačekavši par trenutaka da me prođe navala adrenalina od šoka nebi li mi ponudio objašnjenje.
Stvorio ga je Harej i to po svom liku,a materijal od koga je bio sačinjen zvao se metal i tek smo trebali da ga otkrijemo.On će po riječima ovog stvora napraviti revoluciju i preoblikovati svijet u kalup njegovog savršenstva.Jedina karika koja nedostaje da se i ovaj svijet dovede do svog kraja.
Nisam shvatao magiju koja omogućava ovom stvorenju da živi,misli i hoda,čak ni dok mi je u detalje opisivao postupak izrade i principe rada.Gomila podataka kojima je baratao i tijelo kome ni zub vremena nije mogao ništa činile su ga savršenim.Bio je sve ono što njegovi tvorci nisu.
Sebe sam uvijek smatrao vrhunskim sveštenikom,mudracem od koga bi generacije imale šta da nauče,a sad stajajući nasuprot njega osjećao sam se kao blijeda kopija nečega što se nebi moglo nazvati ni učenikom.Zar je moguće da sam čitav svoj život proveo uzalud,otkrivajući tajne koje su me vodile samo dalje od onog što je bila prava istina.
Volio bi da je Virk sada živ i da vidi ono što ja gledam.Kako bi reagovao u ovom trenutku? Dali bi bio svjestan nekadašnje uzvišenosti Harejskog uma koji je bio u stanju da stvori ovako nešto,ili bi osjetio taj nedostatak duše u svoj toj demonstraciji sile koja je dovela do kraja svih stvari.
To sam se pitao,pošto ja nisam znao.Kako da ih pojmim sada nakon svega što su učinili,kao dobro,ili kao zlo...Kako da gledam sad na njega? Kao proizvod one dobre strane Harejske ličnosti,ako je uopšte i postojala ili boga koji to nije...Postoji li uopšte takva jednostavna podjela u ovom slučaju?
Ništa nisam znao.Bio sam samo Harej čije su tekovine znanja i iskustva klizile niz obronke uzdrmanih temelja.
Bezimeni je vratio svoju kapuljaču na glavu i srdačno se pozdravio samnom hrabreći me da istrajem sad kada sam spoznao pravu prirodu stvari,a zatim se okrenuo i produžio dalje,nestajući u daljini puta sve dok nije potpuno isčezao.
Pratio sam ga pogledom svo vrijeme,ispunjen nekim praznim osjećajem kao da sam se upravo doživotno rastao od davno znanog prijatelja.Znao sam da se više nikad nećemo sresti.Nikad nam se putevi više neće ukrstiti na ovom ostrvu od zemlje,vode i neba.On je ispunio svoj zadatak i sad nastavlja dalje prikupljajući podatke za neke buduće generacije,za neke nove Hareje kojima će u dogledno vrijeme otkriti isto ono što je meni danas.
Svjedok rađanja i umiranja svijetova.Savršeni hodočasnik koji je širio pravu,istinsku mudrost jer je poznavao stvari bolje od bilo koga,a pritom nije umirao nikad.
Još dugo poslije u glavi mi je odzvanjala riječ koju je koristio kad je spominjao Hareja u svojim pričama.Bio je to naziv za pripadnika moje rase u starom svijetu,koji je nestao kada i sam taj svijet,ali bezimeni ju je zadržao iz ko zna kojih razloga.Još uvijek ga je isto zvao.
Čovjek...
Nastavio sam svojim putem ka istoku,prema zemljama rađanja,zemljama sunca.Bila je to ista ona pješčana staza koju sam već toliko puta gazio,ali joj nikako nisam pronalazio kraj.Možda ću ovog puta imati više sreće.Danas mi se čini kao dan kad se sve želje ispunjavaju.
Hodam,sunce me prati u stopu.Nas dvoje smo ovde sami,kao jedini ostatci starog svijeta,svjedoci vijekova.Vrijeme kao da nam nemože ništa...ili bar nemože njemu.
Pokušava mi dati snage za dalje.Gura me,hrabri,kaže idi,idi,ne posustaj sad...i ja idem,zaista idem,ali vjetar...on mi neda.Podiže pijesak i baca mi u oči.Zasljepljen sam,ništa nevidim.Rušim se na koljena.Ne vidim... ne vidim... ne... ali... kao da ... čujem... osjećam... i to,to mi je dovoljno.
I pridižem se...
Opet hodam.
Idem dalje...
Ne zastajem.
Autor: Branislav Gašić
